Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ... - Strana 2
Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 58
  1. #16

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    PISMA - Bezimenoj

    (Jedne zimske noći, na Kalemegdanu)

    Sneg. Mir. Belina. Tiha belina. Belina mira. Ležim, već prekriven kristalnim suzama. Mokro, pegavo crnilo nada mnom lepi se za oči, misao, slutnju. Stresoh se. Providni veo mraza dugo se već prislanjao uza me, i ja te ukradoh golu, toplu, od strasti zadrhtalu. Otkrih se, ponudih ti svoju nagotu. Usnama dodirnula si mi grudi. Prodreh u tvoju mekotu. Nepodnošljiva milina stapanja. Zgrčih se. Prigušen krik. Sluzavom belinom požude umih žeđale ti dojke – dva ledno-bela uzdignuća poškropih. A rukom, istopljenim snegom ovlaženom, smrznutom, i dalje sam trljao goruće grudi.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  2. #17

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    Da te pitam


    - Zašto?
    - Da li stvarno želiš znati?
    - Pa možda i ne. Znaš kako je, red je da pitam. Ko pita ne skita, znaš!
    - Znam!
    - Pa onda stvarno, zašto?
    - Zato! Eto baš zato. Potrošio sam, pa šta?
    - Pa ništa, tvoja stvar. A to što pitam, to je tek onako. Reda radi.
    - Zašto?
    - Eto ti sad. Zašto ti sad pitaš zašto?
    - A zašto ti pitaš zašto?
    - Zato!
    Budan sanjam..
    ......ne budite me..
    ...............to su slatki sni.

  3. #18

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    MEDIUM COELI

    La Seine, sjedim na njezinoj obali i promišljam o tvojemu pismu, sve te velike rijeke svijeta, Tigar, Eufrat, Ganghes, krvotoci su mitologije nâroda. Koliko smo sami od vode, toliko su one dio našega ovozemaljskog bića. One podižu i ruše carstva poput neoprezno poslata piuna u pohod po šahovskoj tabli. No njegovo je mučeništvo kratka vijeka, pravila igre zapovijedaju da se piuni svih igara služe kao aperitiv ljudožderima, velikim zvijerima koje doista odlučuju o ishodu partije. Kadkad mi se čini, najdraža Chantel, da sva antička naklapanja vrlih mudraca u togama o kojima si mi tako pohvalno pričala, zapravo ne vrijede ni zdjele masla. No složiću se u jednome, a to je da se misleći čovjek rađa raspet, odabran da ukazuje na plitkoću življenja raznim ušljivcima i glupacima ili da skonča sam, nijem i ogorčen.

    Budućnost je čovječanstva, ako je uopće ima, u povratku čovjeka njegovome animalnom porivu za održavanjem u života, sve naučene finoće i grane umjetnosti koje rese primitivne i prirodne korijene čovječanstva tek su maleni vršci što klijaju poput graha iz zdrave samoživosti šumskog primata koji po cijeli dan ne radi ništa osim što se izležava, glođe sočnu koru drveta i češe svoju dlakavu guzicu priželjkujući ponovno parenje. Rađamo se kao životinje, to je istinski naša priroda. Biti čovjek učimo. Dakle, čovjek nije ni djelo ni volja prirode već kakve druge sile. Sve mi se više čini da su umjetnost i vjera samo jeftina fasada, laštilo kojim se uporno glancaju poderane cipele. Čovjek je iznošeno, bezbroj puta prepričano i hvaljeno biće, u svojim očima, razumije se, a zapravo nikad dovoljno mudro ni složno da nauči makar jednu povijesnu lekciju na vlastitoj gluposti. Vječiti tapkaroš kome nije dato da prodre u bit bilo kog suštinskog pitanja. Otjeran kao pseto od stola velikih istina. Otac nije ništa manje infantilan od svojega sina u kolijevci, niti majka od svoje kćeri koja tek uči plesti kosu. Čovjek je sebična zvijer, katkad sputana a katkad razurlarena i svirepa. Slatkoća riječi i ugodna vanjština za oko, samo prikrivaju ono što iz dubine našega bića izbija na površinu cijelog života. Čist prkos i samoživost.

    Tako treću večer za redom, hromi harmonikaš svira La Marseillaisu pod našim prozorom, čekajući bakšiš. I godi mojim ušima himna sužnjih. Nitko je bolje ne umije odsvirati od starog Jacquesa. Jučer su mu žandari naredili da se ne vraća, ali on kao da ne mari što ti uobraženi goniči republike jedva čekaju i najmanji povod da ga odvedu u kakav zamračeni kut i prebiju boga u njemu. Ako se skitnice uopće nalaze na listi Njegovih prioriteta. Postoje ljudi, draga Chantel, koje je i sam Bog zaboravio. A čudesni je paradoks da od božanskoga obitava ponajviše u tim ljudima. Što samo umnožava njihove ionako goleme patnje. Ako je Bog doista surov koliko je i milostiv, onda su ovi ljudi ništa drugo do sam Bog razbijen kao vrč vina, na sitne komade. Oni su krhotine Stvoritelja, svjedoci njegova pada. Nietzche je bio u pravu. I nigdje čovjekova duša nije toliko naga i jasna u svojim primarnim namjerama i željama kao na ulici, godine koje sam proživio u poderanom šinjelu poljskog otpravnika vozova naučile su me poštivati ove ljude.

    Bio sam jedan od njih, krao sam svježe voće po tržnicama i zarivao krvave desni u te sočne plodove dok su kroz otvorene prozore mirisale đakonije koje smo smjeli i mogli tek omirisati. Prosio sam po kolodvorima sa konzervom u ruci u kojoj je rijetko kad imalo što zvjeckati. Znam i sjećam se dobro kako sječe studeni vjetar dok pokušavam spavati pokriven jučerašnjim novinama ostavljenim na klupi u parku. Bilo je noći kada sam čak pomišljao skuhati crnoga labuda koji se danju šepurio u malenoj fontani kraj šetališta. Okusio sam očaj. A on je mene progutao u slast. U njegovoj utrobi napadali su me demoni sa svih strana, iz vječne naprsline dijela duše koji je proklet i koji će uvijek biti proklet, mamili su me da bez imalo stida pođem uhoditi i otrgnuti mladu majku u povratku iz crkve od njenzina djeteta i stanem se sladiti njezinom mirisnom pičkom na poderanoj haljini, bez imalo griže savjesti pred uplakanim djetetom i vječito anticipiranim i pretpostavljenim bogom.
    Koliko nisam imao milosti za njih, za to ucveljeno derište i cmizdravu ženicu sitnoga činovnika, toliko ni oni nisu imali milosti za mene. Iako im je prije toga cio sat držana propovjed o vrijednoti empatije. Svejedno, željeli su da što prije umrem i uklonim se sa njihova cvjetna trga. Prezir je bio pregolem i često sam bježao van grada kao sumanut tim ponovnim mislima i porivima. Ali nikad kao tada nisam želio osjetiti mlado žensko tijelo podamnom. Najviše sam želio to što me je najviše mrzilo. Lijepa žena. Nitko čovjeka ne prezire toliko u njegovim najgorim danima koliko to čini žena od čije ljepote zastaje dah. Ona konstantno podsjeća čovjeka da mora biti pobjednik želi li jebati tu plodnu kuju, jer ona za bijednika nema ništa do prezira. Žena, osobito mlada i lijepa, nikad u cjelosti ne prihvata civilizacijske norme, jer se ovaj muški svijet neprestano rađa iz njezine pičke a ne smatra je sebi ravnom, kamoli da pokazuje imalo zahvalnosti. Ona se osjeća izigranom i potlačenom. Što nije daleko od istine. Ona živi u tihom i konstantnom preziru prema svim pravilima čovječanstva, jer su muškoga roda, uvijek se u suštinskim stvarima rukovodeći filozofijom ženki drugih vrsta, jasnom animalnom logikom. Muškarac je čeoni dio velike laži zvane „uzvišeni ljutski rod“.

    No kasnije, ništa do sjaja porculanskih zuba iskusne kurvetine nije bilo za bijednika poput mene. Drpao sam tu matoru drolju, Clodette, svaki put kada bih skupio dovoljno za jedan obrok u krčmi, to je bila njezina zadnja cijena, ispod nje nije htjela. Katkad bih je obmanuo s par gutljaja konjaka ali na to je padala rijetko i uvijek namjerno, samo kad je htjela jebati se iz čista zadovoljstva u danima bez mušterija. Gladan i iscrpljen od teških lučkih poslova verao sam se na tu guravu devu i šištao nad njom stisnute vilice dok mi stomak uporno krulji, gubio sam se u tom jedinom prividu slobode i životne slasti, u to malo rabljene sluzokože, jedinoj dostupnoj nimfi moje mladosti čije mlohave obraze i upale drske oči i danas nevoljno sanjam. Kasnije sam čuo da ju je zadavio pijani nosač prtljaga jer mu nije htjela pušiti. Na njen sprovod sam otišao pred sam kraj, bilo je osmero ljudi, uključujući svećenika koji je s neskrivenim gađenjem obavio službu i otišao. Ne želeći shvatiti da je i ta stara drolja, ta Clodette, bila nekakav mučenik svojega doba. A ja možda njezin prvi i jedini vjeran apostol. Svi ostali bili su Jude.

    I ako ti sada šaljem pisma, moja Chantel; koja odaju prestiž mirisom i mekoćom najfinijega papira, moja je duša još uvijek klošarska. Nikad ništa drugo neće postati. Ulica ulazi samnom pod svilene pokrove na krevetu. Ne mogu je se riješiti. Ja nikad nisam prestao lutati, nikad nisam prestao sanjati sve te mirise koji dopiru iz domova složnih obitelji koje se skupa mole Kristu vjerujući da on ima nešto s krumpirom i piletinom na njihovom stolu. Kad jedared zaviriš u naličje čovjeka, Chantel; u strah i sebičnost imajućih koji hitrim koracima traže slijedećeg kočijaša da te se što prije riješe jer im želiš laštiti već čiste cipele za pišljivih čevrt franka, sve draži ponovnog života u izobilju usahle su i nemaju baš nikakvu draž. Ali ni njima život nije u biti Très bien. Sada to jasno vidim. I njihov je život zapravo jednako isprazan, jedino je im je trbuh pun. A osjećaj gorčine u ustima nikad ne blijedi, to je jedini okus koji je svakome čovjeku vjeran do kraja. Htio ga on ili ne.

    Avgust, 2009

  4. #19

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    DA SMO SE RANIJE SRELI

    Ponekad, ali samo ponekad, kad stvari zapnu ili krenu nekim pogrešnim smjerom, upitam se šta bi bilo da je bilo. Sjećam se promašaja, propuštenih prilika, zajeba i grešaka, fula, ma svega. Iz sjećanja izranjaju neki dragi likovi a prošlost, blijeda i zaboravljena, bljesne na trenutak i vrati me u mladost. Onda tražim opravdanje sebe i svojih postupaka. Gdje sam to pogriješio. Na kojoj raskrsnici sam pogrešno skrenuo. Koji put bi bio moj da nisam, za trenutak , bio nepažljiv. I ko je ta žena pored mene. Da li je mogla da bude neka druga. Ljepša. Mlađa. Bolja? Možda si to moga da budeš baš ti. Možda bi, da smo se ranije sreli, danas ti bila majka moje djece. Čekala da se vratim s posla i postavljala ručak na stol. Brinula se o našoj porodici, kuhala, čistila, ribala, prala i ko zna šta još. Možda bi baš ti kuhala jutarnju kafu (koju ovdje odavno niko ne kuha) i potom sklanjala i prala džezvu i šoljice, istresala pepeljaru koju sam doslovno prepunio. Otvarala prozore da se ’’izrači’’ i brisala sto na kome su se gnijezdile mrvice pepela koji je otpadao sa cigarete. Ja bih, nenaspavan i nervozan, oblačio odijelo, i odlazio na posao koji mi je odavno dokurčio. Ti bi ostajala sa djecom pravilno raspoređenom u svom odrastanju (jedan u školi a drugi ispred računara) sa svim mogućim turskim serijama i samoćom. Možda bi otišla do prodavnice da kupiš hljeb. Rijetko kod frizera. Ja bih se vraćao umoran s posla. I nadrkan, vjerovatno. Nije mi do priče – rekao bih i uhvatio daljinski. Gledao bih bilo šta samo da tebe ne slušam. Tebe i tvoje žalopojke. Neshvaćena, dosadna ženo. Pa šta više hoćeš od mene. Zar ne vidiš da sam sit svega? I ti bi bila sita svega ali te ja ne bih čuo. Nemam kad da te čujem. Nemam kad da te razumijem. Misliš da hljeb sam dolazi na sto glupačo. Onda bih išao negdje na kafu. U neki motel. Sa nekom boljom, koja me ne davi svojim problemima. Koja ne cvrči. Ne kuka. Ne cmizdri nad svakom sitnicom. Možda bi to bila moja današnja žena, ona na čijem si ti mjestu trebala biti. Ti bi ostajala sama plašeći se da se neću vratiti. Onda bi se plašila moga povratka. Život bi se vukao kao gladna godina i polako bi starili pitajući se, svako za sebe, gdje smo pogriješili. Ja bih, s vremena na vrijeme, odlazio na kafu, u motel, sa ’’njom’’. Ti bi znala ali bi ćutala. Da ne pukne bruka. Osim toga uvijek bih ti se vraćao, svježe istuširan i namirisan. Bila bi sretna jer ipak ostajem pored tebe. Ili ne bi bila sretna, otkud ja znam. Ljubav bi postajala navika, i bez emocija bi, polako ali sigurno postajali ’’stariji bračni par’’ i možda proslavili i zlatni pir. Da smo se ranije sreli, ti bi bila nesretna pored mene i ja nesretan pored tebe. Ovako, možda nije loša ni ta kafa, u motelu, bez obaveza, bez obećanja. Sirova i jednostavna. Oblačenje pred rastanak, poljubac u obraz i ’’čućemo se’’! Dok se rastajemo, dok odlazimo u suprotnim pravcima, svako u svoj život, razmišljam i pitam se: da li ti je zaista žao što se nismo ranije sreli. Da li je, al stvarno!?

    Goran Vračar
    Gather ye rosebuds while ye may...

  5. #20

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    PROZA O MOJIM PJESMAMA

    @25.10. Ljeta Gospodnjeg 2012…lunejuvenal 2012 AD@


    U ovaj za tebe svečani i čak i sveti dan…jer za sebe prosto znam da već jako
    dugo svjesno i samozatajno (M, Krleža)… Božijim putevima dajem i dobijam nagrade
    kao što su od tebe one prekrasne riječi za isto takve date …"prekrasno je sve što si napisao"
    kada je nastao i onaj akrostih iz moje posvete tebi...i onaj kasnije u pjesmi… “Moja sudbina”
    mojoj supruzi…nisam do tada ni poznavo neki akrostih osim pjesme “Juliji Primicov”…
    a sada ti šaljem da vidiš što vidjela nisi...akrostih jednog znanca sa foruma poezije
    Nevena Milakovića Likote u 14 pjesama od po četiri strofe svaka je ta magistrala …
    kako on to čudo naziva je akrostih za sebe…onda svih 14 tvore akrostih kao nadmagistralu
    uz tek jedno malo odstupanje u početnom slovu u sklopu te njegove strava nadmagistrale…
    divio sam mu se javno a on mene bodrio da ću i ja još napisati jedino željenu pjesmu...
    pjesmu u prozi…možda (oh, tebi nekoć reče posebno draga riječ)...
    možda je upravo i napisana u široj varijanti ovog pisma.


    Sretan ti rođendan. Lune Buda La Malinski!

  6. #21

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    Ukusi u mom telu, ili umu? Ukusi šumskih jagoda. Neka slast skoro nepojmljiva. Odakle? Ne mogu da razaznam. Ja to sanjam, valjda?! A ukusi su toliko stvarni da osećam kako se razlivaju pravo iz pupka po mom stomaku. Klize naniže u gustim sporim slapovima nadolezećeg ludila. Osećam i ukus nekih poljubaca koji me razumeju, ali ja njih ne razumem? Budim se u snu, a još je san, stvarniji od svake bele ptice. San u snu, predosećam. Znam da su mi se spleli realiteti moje nesvesti, srasli u paučinastim prizorima maglovite unutrašnjosti neke nepoznate šume. Stojim na utabanoj stazi među hrastovima okićenim sitnim kapljicama uzdisaja i izdisaja spojene prošlosti i budućnosti. I mislim se: kuda sad? Da li je ova utabana staza za mene ili ima i neka druga? I gde je odmaglio pređašnji san, iako svesna da smo svi zajedno u njemu? A razbegli se po šumi svi, i ptice i ljubavnici i ostali moji snovi, razleteli se i poveli sa sobom meke, vazdušaste poljupce ukusa divljih jagoda....

    Su Tanasković
    Poruku je izmenio Cecara, 24.02.2013 u 19:22 Razlog: boja
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  7. #22

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    Ne sumnjam više u vlastito čulo sluha. Potpuno sam siguran da sam gluv. Dobro čujem, da se razumijemo (i da ne čuje zlo!), ali odveć selektivno. A ako neki bitni glasovi i zvukovi ostanu u domenu mrmorenja i nejasnih šumova, onda si gluv. Dakle, gluv sam kao da mi se cijeli Jadran ulio u uši. I tako gluv, gledam u vrhove prstiju na nogama što ruju po stazi života i očekujem pucanj za start. I tek pošto je prašina koju su podigli oni ispred mene zamaglila vidik, shvatam da nisam čuo signalni pištolj. Nezgodno. Slušajući telegrafske poruke koje je otkucavalo moje srce, prečuo sam nešto glasno, upadljivo, eksplozivno važno. Nije mi jasno kako je do toga došlo, ali eto, desilo se. Takmaci su odavno odsprintali do Kanade, Australije, do ko zna gdje, a ja i dalje nabijam žuljeve trčkarajući u mjestu. U tijesnim, poderanim i demodiranim patikama. Ne sumnjam više u vlastito čulo vida. Potpuno sam siguran da sam slijep. Dobro vidim, da se razumijemo, ali moj mozak ne reprodukuje sve slike onako kako bi trebalo. Vrlo nezgodno. Kao da svakodnevno proživljavam fatamorgane; od šume ne vidim drvo (ili od drveta šumu?), od pustinje vidim oazu. Ono što su mnogi vidjeli kao trajno i realno ja sam vidio kao sumanuto i, prema tome, privremeno. Ali kada ludilo odluči da ostane na sva tri obroka, tebi preostaju mrvice tek. Pod astalom za kojim stoluju nezasiti. Ne sumnjam više da je sve zapravo onako kako bi i trebalo da bude. Više niko ti neće reći kada da kreneš u trk. Još manje kuda da ideš. Odavno je jasno da svako trči za sebe (pri tom mahnito se laktajući). Zato se spremam za maraton. Maraton ne ište ono što mi nedostaje: ni izoštren vid, ni fantastičan sluh, ni mišićnu snagu, čak ni nove patike. Godine provedene ovdje darovale su mi izdržljivost i strpljenje, a mrvice zaostale od bahanalija tu neophodnu žilavost. Ni noge me pretjerano ne zabrinjavaju, jer neću biti ni prvi ni posljednji koji je kroz ciljnu ravninu prošao bosonog. Ljepota maratona jeste u tome što se on trči i za sebe i protiv sebe, u tišini i čudnovatom spokoju. A kada se konačno dođe do cilja, nema dramatičnog fotofiniša, nema zaglušujućih fanfara. Samo podignute ruke i bolan, najslađi osmijeh. Da, to je moja utrka.
    B.Blagojevic
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  8. #23

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    19.XII 1986. Petak

    Podigao sam ga sa pločnika pijanog i okrvavljenog. Obrisao krv što mu se sa razbijenog čela slivala preko zatvorenog oka i podbulog, poplavelog obraza. Pogledao me zdravim okom. Tupi prekor i mržnja blistali su u njemu.
    Spoznao sam izgnanika.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  9. #24

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    02.III 1988. SREDA

    Kad god bih uhvatio svoj lik u ogledalu ili prozoru svoje sobe u trenucima duševnog mira i spokoja, obuzimalo bi me neizmerno čuđenje. Na mom licu u tim momentima nije bilo ni vedrine ni patnje. Jedino što se moglo videti bio je neobičan osmešak.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  10. #25

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    01.VI 1988. SREDA

    Ima trenutaka blistave svesti kada mi niz stvari postaju jasne. Bulumenta nejasnoća zapretena u lagumima svakodnevanja biva osvetljena snažnom svetlošću spoznaje. Posle takvih momenata osećam se prazno i kada oni sasvim minu i od njih ostane bledi nagoveštaj u vidu lagane, čudnim bojama prebojene iscrpljenosti, ničeg se više ne sećam. U meni dalje ostaju kao i pre sve dileme nerešene. Onda se pitam, postoji li neki kutak našeg bića u kome se gomila energija ovih blještećih časaka, da li iza njih ostane bar nekakav trag, brazda u našem biću?
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  11. #26

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    Nemoj da misliš ni na šta i ne pitaj ništa.
    Vidiš li napolju svetiljke i hiljadu šarenih firmi?
    Mi živimo u vremenu koje umire, a ovaj grad podrhtava od života.
    Mi smo se otrgli od svega, imamo još samo svoja srca.
    Bio sam na jednom predelu na Mesecu i vratio sam se, i tu si ti i život si ti. Ne pitaj ništa više.
    Ima više tajne u tvojoj kosi no u hiljadu pitanja.
    Tu pred nama je noć, nekoliko časova i jedna večnost, dok jutro ne zatutnji kraj prozora.
    Da se ljudi vole u tome je sve; ; čudo i najrazumljivija stvar što postoji, to sam osetio danas, kad se noć rastapala u cvetni žbun i vetar mirisao na jagode, a bez ljubavi je covek samo mrtvac na odsustvu, ništa drugo nego nekoliko datuma i neko slučajno ime...

    E.M.Remark
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  12. #27

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    19.VI 1988. NEDELJA ( u bolnici u Zemunu, nakon operacije krajnika, treća godina studija)

    Video sam u nekim novinama sliku Branislava Nušića. Samo čovek sa takvom bezmernom tugom u očima može pisati izvrsne komedije.

    14,00
    U polubunilu, koje mi poslednjih dana umesto sna donosi neko čudno okrepljenje, jurio sam za svicem pokušavajući da njegovu treperavu svetlost zarobim u svojim dlanovima. Kada sam na kraju otvorio sklopljene dlanove, najednom je osvanuo dan, ugledao sam drhturavo telo popca bez jednog krilca. Držao sam u ruci stvora koji je izgubio svoju pesmu.

    Vicevi, šale, živahnost. Nas trojica, krevet do kreveta, sutra idemo kući. Ljudi se ispovedaju, govore. Nikad se više, po svoj prilici, videti nećemo. Ne znam da li se brzo zaboravljaju lica koja smo u trenucima bola i u ambijentu bolnice imali prilike da sretnemo. Ne trudim se da zapamtim njihova imena. Oni će živeti dok postoji moje sećanje na njih. To je verovatno sve što čovek za sebe može da učini: da zauzme deo sećanja drugih ljudi.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  13. #28

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    U vreme kada sam bio dečak, Mesec je bio daleko.
    Onda se jedne letnje večeri na njega spustiše prvi ljudi.
    Gledao sam čitavu tu stvar na televiziji, sa stricem, starim kolonistom. Televizor je bio postavljen visoko na kredencu, u letnjoj kuhinji žutog, zemljanog poda. Ispod nogu su nam se motali psi, mačke i goluždravi pilići.
    - Ti stvarno veruješ da su oni gore? - upita me stric iznenada.
    - Zašto ne bih verovao?
    Video sam ljude bez težine kako plutaju kroz Mesečevu prašinu. Čuo sam njihove udaljene metalne glasove.
    Moj stric je pušio lulu i nikom ništa nije verovao.
    Pre no što se naselio u Bačkoj, živeo je dugo u Americi, država Kalifornija. U vreme velike krize statirao je u Holivudu. Pogledao me je sažaljivo kroz oblak dima i pljunuo na zemlju:
    - Sve ti je to snimljeno tamo u Kolivudu! - kazao je mirno. Neće meni niko prevarit'! Vidijo sam rođenim očima šta sve oni mogu...
    Smejao sam se dugo njegovoj neverici. Ali kako je vreme odmicalo, počinjao sam sve više da sumnjam. Jer, šta ako je moj stric u pravu? Šta ako ljudska noga nikada nije kročila na Mesec? Šta ako je sve to zaista snimljeno u studijima "Paramunt pikčersa"? I šta ako jednoga dana dvojica upornih novinara "Vašington posta" otkriju prevaru stoleća, a mi svi ispadnemo budale? Ko će se tada izviniti mom stricu, koji je odavno umro?
    Za njega, Mesec je ostao neoskrnavljen ljudskim tragovima.
    Za mene, on je ponovo isto tako daleko kao da sam bio dečak.
    Jer, neke stvari ne bi nikada smele da budu osvojene.
    Mesec, na primer.
    I jedna stara ljubav iz 1959.

    Momo Kapor - "Mesec"
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  14. #29

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    " Nauci se da umes da zabolis svoj bol, umesto da on tebe boli.
    Nauci se da umes da vodis svoje puteve, umesto putevi tebe da vode.
    I nauci da umes da odzivis svoj zivot, umestoda on tebe zivi.
    Jer njemu je svejedno da li nas ima ili nema i da li uopste i mislimo da mislimo...."

    Putokazi
    M.Antic
    Da me kojim slučajem nema,trebalo bi me izmisliti

  15. #30

    Odgovor: Pisma, dnevnici, kratke priče, zapisi ...

    12.XI 1988. SREDA

    Kad misli i osećanja pritisnu dušu odem na groblje; onda... grob, u zemlji kosti moje nane, nem govorim; sav jad i mučninu njena otišavša duša, žednja zemlja upija - u meni mir i nekakva teška, punoćom čudnom zadojena praznina; grob... u meni živa uspomena.
    Ili odem na reku; velika, mutna, neprozirna voda, nesebično sa obala duše mulj i sav nanos spira; niz vodu otplovi tegoba - u meni laka, čista praznina.
    Ili dopustim da me papir isprovocira; reči, tegoba na hartiju prolivena - u meni radost, divlja praznina.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 2 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Pisali smo pisma, sada kuckamo mejlove...
    Autor euridika u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 31
    Poslednja poruka: 12.08.2018, 10:34
  2. Zanimljiva pisma
    Autor SQUAW u forumu Humor i zabava
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 04.11.2012, 12:34
  3. Zvucni zapisi srpskih pisaca
    Autor Инђијац u forumu Poezija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 31.07.2012, 09:47
  4. Neotvorena pisma svetu - Stefan Lančuški
    Autor Stefan Lančuški u forumu Književnost
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 21.03.2012, 02:00

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •