Citat izabelitta kaže: Pogledaj poruku
...
Međutim, kada bi članstvo pre svega radilo na tome da bude skup osvešćenih pojedinaca, moglo bi se možda i drugačije. Možda zvuči kao utopija, ali sve poluge su na broju. Ima li i jedna stranka dovoljno hrabro i iskreno članstvo, nepotkupljivo interesima, udruženo na nekoj sveukupnoj ideji, dovoljno smelo da se upusti u velike obračune sa svojim rukovodstvom?
Sjajan komentar i kada bi njegova suština bila iskreno i nepristrasno (sic) instalirana u glavama stranački opredeljenih osoba tada bi se lako došlo do saznanja da nema nikakvog smisla sledeći stav:

Ja sam još uvek besna na sve one uzdržane, na one koji nisu hteli ili ih je mrzelo da izađu na izbore kad je ovuda besnelo zlo. I nekako još uvek ne mogu da se pomirim s tim da je nečinjenje najbolje rešenje za bilo šta. Mogu li svojim neglasanjem da opomenem nekog? Mogu li svojim jedom po kući doprineti bilo čemu? Šta time mogu da promenim? Čini mi se baš ništa...
Jer, da bi on dobio moralni legitimitet najpre bi se morala kod osobe koja ga donosi stvoriti svest i o lošim potezima i greškama svojih favorita i svojih opcija za koje su glasali, a posebno ako te opcije partcipiraju u vlasti, jer vlast je suštinski najodgovornija i za dobro i za loše u jednoj državi.

Ta svest po logici "nosioca ljutnje" bi trebala stvoriti uslove za akciju za otklanjanje grešaka (nemojte mi reći da ih nema) u sopstvenoj partiji i njihovo prevazilaženje (nemojte mi reći da se demokratski prevazilaze). Navedite mi neki primer u smislu demokratskog prevazilaženja stranačkih problema, a o državnim i da ne govorimo. I tačne su brojne Borisove (74, a ne Tadić) tvrdnje, ali to se vas ne tiče jer su to vaši, a oni imaju za svoje postupke uvek opravdnje, ako ništa drugo - Oni su na vlasti, a ne Oni Drugi, jer vi ste protiv onih drugih prvenstveno, a za ove prve jer su protiv njih...

Ali, sve je to ljudski. Mi nismo mašine, već bića sklona iracionalnosti. Uostalom i sam sam takav...