Miladin Berić, pjesnik i satiričar je rođen 1962. godine. Do sada je objavio knjige: "Korakom ranjene kornjače" (poezija, 1998); "Svitac u ogledalu" (poezija, 2001); "Jutro na Zadušnice" (poezija, 2002); "Laku noć propali studenti" (satira, 2003); "Lovci na sjenke" (sa Živkom Vujićem i Darkom Samardžićem - aforizmi, 2003); Četvoroboj (sa Živkom Vujićem, Slobodanom Jankovićem i Goranom Kljajićem - satira, 2004); "Jednom u zauvijek i dalje" (poezija, 2005); "Priče iz Pedonije" (satira, 2007); "Od konca do gajtana" (satirična poezija, 2008) i "Na dan Svetog Trifuna" (poezija, 2008).
USPAVANKA ZA GOSPODJICU N.
Rekla je samo nemoj
i dan se povukao u svoju crnu sjenku
ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima,
I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela,
koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade
i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom
i bili smo mi
i nismo bili
dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenke
i sutnja i sutnja i sutnja
.. i znao sam
tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekako
da joj kazem
Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,
dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
Srce se najlakse opije ranjenim korakom,
leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.
Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,
pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,
da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.
Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe
sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,
a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.
Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,
pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,
pa nek ti budu jastuk na koji mjesecina pada
Rekla je samo nemoj
i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu
i ne znajuci da igraju posljednju noc
i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balon
nakon strasnog poljubca nokta
i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka,
koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje
i bili smo mi i nismo bili
dvije sjenke jedna sjenka pola sjenke
i sutnja i sutnja i sutnja
i znao sam
tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem
Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora
Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti
i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora
dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave
u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,
u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave
sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.
Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga,
opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli
neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga
Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova
Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli,
nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova.
Rekla je samo nemoj
i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
da slusaju saputanje juga u narucju breza i topola
.. i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra,
svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva
i bila je mjesecina nocno sunce kasika meda i
gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N
i bili smo mi i nismo bili
dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke
i sutnja i sutnja. i sutnja
i znao sam
tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati
Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
kome su lovacke puske otkinule pola kljuna.
I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana
koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.
Ne trazi me na trepavici nocne lampe
gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.
Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku
dodirnut ce nam se prsti
za malu nocnu muziku kidanih srebrnih zica
I da znas kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,
stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta
ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.
I neznam gdje pobjeci osim sna,
koji boji u lila mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta
gdje ces biti zauvjek
i gdje si oduvjek bila.
TETOVIRANA JESEN
1.
Ti ne znaš kako je čarobno
znati da negdje postojiš
jednako draga i krhka
i na poludjelom moru
u ovu tetoviranu jesen
koje se sve manje bojiš
u svijetu u kojem leptiri
i ne dočekaju zoru.
Sakriven u tvojim venama
ja sam kap što ne otiče,
ma kako bili daleko,
ma kako izgledali tudji.
Srećom ne gube klovnovi
na kraju svake priče
mada iz nje izlaze
bar za milimetar ludji.
A ti, ti si zvijezda
zaspala na mom dlanu
i ja te čuvam i ne dam
i nemoj da se bojis.
A ako vec budeš bodež
i napravis nekakvu ranu
i tad cu da budem sretan
što jos uviek negdje postojiš.
2.
Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
Sjećaš se... bio sam kočijaš
zaljubljen u svoju kočiju
i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.
Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
i hiljade svitaca donose svijeće
našem nerodjenom sinu.
Oprosti.
Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.
Sad... nemam ništa sem rima
a i njih bi najradije da vratim
nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.
3.
Te jeseni mi je ostao osmjeh,
a i njega sam ubrzo izgubio.
4.
A kada ostavim zvezde
hoću da budes kraj mene
jer mogle bi i one
začas da odu vragu.
duboko ispod vode.
mutno ogledalo.
Bar zbog najlepših tajni
kojima smo bili na tragu
ostani koji trenutak.
ostani
samo
jos
malo.
Jer kada odes iz rime
u noc jezivo strašnu
ja cu manirom klovna
staviti šešir od slame,
poderan kaput
i trošnu krvavu leptir mašnu
i svojim sanjivim rukama
ogroman mjesec na rame.
5.
Kiša i nebo mutno do plača.
San je posljednja mogućnost
da se sačuva
ono što mora da ode.
Ne budi me
U očima pijanog svirača
jutros je previše vode
nemir,i jedna jesen daleka.
Ni slavuji ne zvižduću pesmu
koju znaju sve ptice.
Pusti.
u praskozorje izmedju smreka
naći ce uplašene zvezde
i upaljene sveće.
veče, i jedan komadic bola.
Reči će uvek reći
manje
nego što govore oči.
Ne okreći se.
Čaše su na kraju stola
al više nikog nema
da ih natoči.
6.
TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA
Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
al ne znaš kada dodju, jos manje kada odu.
VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU
Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.
MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA
Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.
I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU
Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
Jer,
Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.
7.
Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
i da verujem i da ne verujem
i da sanjam i ne sanjam,
isto se vraćam i isto krvarim
i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
koji bi ponovio svoju najbolju sliku
na komadu beloga zlata
a život teče dalje.
Ti i ne znaš
da vec danima sanjam istog leptira,
samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
sem malog ožiljka na lijevom krilu,
a meni je i to dovoljno.
Znam,
trebalo je da bude proleće,
a bila je jesen na splavu meduza
i nije bilo sjaja u travi.
Ne, ne boj se.
Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
ponekad znaju tako divno da šute.
Sve je istetovirano i izgubljeno.
I ova jesen je istetovirana i izgubljena
mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
sve sanjao.
A ti?
Šta ces ti?
8.
Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.
Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.
Ja sam najlepshu pesmu zaključao u njenoj kosi
i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
al nije htela da prizna i nije nas bilo više.
Ko zna... mozda joj noćas neke slike ponovo znače,
možda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.
Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.
9.
Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.
Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
seti se bio sam svitac manji od makova zrna.
I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
težak kao bura, lagan kao jugo.
Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.
Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.
Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.