Miladin Berić
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Miladin Berić

    Miladin Berić, pjesnik i satiričar je rođen 1962. godine. Do sada je objavio knjige: "Korakom ranjene kornjače" (poezija, 1998); "Svitac u ogledalu" (poezija, 2001); "Jutro na Zadušnice" (poezija, 2002); "Laku noć propali studenti" (satira, 2003); "Lovci na sjenke" (sa Živkom Vujićem i Darkom Samardžićem - aforizmi, 2003); Četvoroboj (sa Živkom Vujićem, Slobodanom Jankovićem i Goranom Kljajićem - satira, 2004); "Jednom u zauvijek i dalje" (poezija, 2005); "Priče iz Pedonije" (satira, 2007); "Od konca do gajtana" (satirična poezija, 2008) i "Na dan Svetog Trifuna" (poezija, 2008).



    USPAVANKA ZA GOSPODJICU N.


    Rekla je samo nemoj
    i dan se povukao u svoju crnu sjenku
    ispod koje su nesretni zemljani patuljici igrali ruski rulet sa drvenim pistoljima,
    I bio je Vrbas, al ne onaj koji dunavom odlazi u Crno more, vec onaj ispod Kastela,
    koji se vraca po pricu za uplakane vrbe sa ade
    i bila je mjesecina cije su zvjezdane oci olovni oblaci prekrili svojom vlaznom pelerinom
    i bili smo mi
    i nismo bili
    dvije sjenke, jedna sjenka, pola sjenke
    i sutnja i sutnja i sutnja

    .. i znao sam
    tek kad se iz kastela pojavi prvi svitac moci cu nekako
    da joj kazem

    Oprosti sto nemam rijeci tisih od pcelinjeg zuja,
    dok mjesec sledjenim srebrom zasipa jesenje vrbake.
    Srce se najlakse opije ranjenim korakom,
    leluja prtinjajuci nebesku stazu kroz sunce i kroz oblake.

    Oprosti sto su mi oci prepune zlatnih svitanja,
    pa su mi breze, princeze, umotane u marame od lana.
    Na koplju ti nosim dusu umornu od samoce i skitanja,
    da kisne pot tvojim balkonom bez kaputa i kisobrana.

    Umiven suzama neba sto prijeti da se u slapu prospe
    sapucem ti uspavanku rimama iscezlih trubadura,
    a u srcu nosim medaljon sa ikonom presvijetle Gospe.

    Moje su pjesme nocas umolitvene u labirint od nada,
    pracene muzikom kise, svirane iz neznanog dur-a,
    pa nek ti budu jastuk na koji mjesecina pada

    Rekla je samo nemoj
    i stado crnih leptira je sakrilo stotinjak svijeca u staklu
    i ne znajuci da igraju posljednju noc
    i ponovo je bio mjesec oskrvavljen kao djecji balon
    nakon strasnog poljubca nokta
    i bio je splav od poljskog cvijeca za Robinzona i za Petka,
    koga su vjetrovi slucajno poveli na malo nocno kupanje
    i bili smo mi i nismo bili
    dvije sjenke jedna sjenka pola sjenke
    i sutnja i sutnja i sutnja

    i znao sam
    tek kad iz Kastela zapjeva prvi slavuj moci cu nekako da prosapucem

    Ovdje u zatvoru sobe, u kraljevstvu koje te sluti
    u svakom zovu trube napravljene od vrbovih kora
    Ovdje gdje jednako traju i vijekovi i minuti
    i gdje bijeli jedrenjaci deru pucinu mrtvog mora

    dani disu na skrge i u ponoc bi da se udave
    u rijeci sto ispod zemlje svoje korito guta,
    u ciju sjenku je bacen kljuc od trostruke brave
    sudbonosnih vrata, na papirusu pisanog puta.

    Noc se po zemlji kotrlja strepeci od svakog kruga,
    opijena mirisom dunja sto ih nitko ubrati ne zeli
    neke se ptice nikad ne zele vratiti s juga

    Niz nisku usnulih rijeci crvenkasta cure slova
    Suti i ne gledaj mjesec sto se nedoklan dijeli,
    nad ikonom gdje kleci gresnik bez bozjeg blagoslova.

    Rekla je samo nemoj
    i nicu jos vjerovale ribe sto ponekad u sumrak izlaze iz Vrbasa
    da slusaju saputanje juga u narucju breza i topola
    .. i bio je camac u zicama od puzavica , bez uzeta i sidra,
    svjeze ukraden iz doline naseg djetinjstva
    i bila je mjesecina nocno sunce kasika meda i
    gitara na kojoj su svirci svirali Uspavanku za gospodjicu N

    i bili smo mi i nismo bili
    dvije sjenke, jedna sjenka.. pola sjenke
    i sutnja i sutnja. i sutnja

    i znao sam
    tek kad se na Kastel sruse prve zvijezde ona ce znati

    Lagan sam kao perce iz krila divljeg gusana
    kome su lovacke puske otkinule pola kljuna.
    I doci cu ti kao sjenka da pokupim secer sa usana
    koji ce pospanim okom da osvijetli jesenja luna.

    Ne trazi me na trepavici nocne lampe
    gdje se sijenka ukrsti sa kazaljkom nocnog sata.
    Ja imam dvorac od macuhica i ako podignes ruku
    dodirnut ce nam se prsti
    za malu nocnu muziku kidanih srebrnih zica

    I da znas kad noc napukne i kroz pukotinu proviri,
    stidljivo kao puz pred obrisom nezvanog gosta
    ja lelujam kroz vrbake sa smjeskom sto se siri.

    I neznam gdje pobjeci osim sna,
    koji boji u lila mjesecevu dugu sto se zlati povrh mosta
    gdje ces biti zauvjek
    i gdje si oduvjek bila.



    TETOVIRANA JESEN


    1.

    Ti ne znaš kako je čarobno
    znati da negdje postojiš
    jednako draga i krhka
    i na poludjelom moru
    u ovu tetoviranu jesen
    koje se sve manje bojiš
    u svijetu u kojem leptiri
    i ne dočekaju zoru.

    Sakriven u tvojim venama
    ja sam kap što ne otiče,
    ma kako bili daleko,
    ma kako izgledali tudji.
    Srećom ne gube klovnovi
    na kraju svake priče
    mada iz nje izlaze
    bar za milimetar ludji.

    A ti, ti si zvijezda
    zaspala na mom dlanu
    i ja te čuvam i ne dam
    i nemoj da se bojis.
    A ako vec budeš bodež
    i napravis nekakvu ranu
    i tad cu da budem sretan
    što jos uviek negdje postojiš.

    2.

    Te jeseni je u mojoj ušećerenoj krvi
    zaspalo Ciganče modrozelenih očiju
    i dvije ranjene srne iz neke daleke basne.
    Sjećaš se... bio sam kočijaš
    zaljubljen u svoju kočiju
    i u svjetlost naše zvezde koja polako gasne.

    Suton... iz mene izlaze klovnovi ulicom koja ne postoji
    i hiljade svitaca donose svijeće
    našem nerodjenom sinu.
    Oprosti.
    Na nebu je uštap i moja se sjenka boji
    trubadura koji uglavnom razbija mandolinu.

    Sad... nemam ništa sem rima
    a i njih bi najradije da vratim
    nekoj dalekoj zvezdi sa koje sam sišao ranjiv.
    Necu ti reći hvala, a necu ni da ti platim
    jer si najveci krivac što sam nežan i ranjiv.

    3.

    Te jeseni mi je ostao osmjeh,
    a i njega sam ubrzo izgubio.

    4.

    A kada ostavim zvezde
    hoću da budes kraj mene
    jer mogle bi i one
    začas da odu vragu.
    duboko ispod vode.
    mutno ogledalo.
    Bar zbog najlepših tajni
    kojima smo bili na tragu
    ostani koji trenutak.
    ostani
    samo
    jos
    malo.

    Jer kada odes iz rime
    u noc jezivo strašnu
    ja cu manirom klovna
    staviti šešir od slame,
    poderan kaput
    i trošnu krvavu leptir mašnu
    i svojim sanjivim rukama
    ogroman mjesec na rame.

    5.

    Kiša i nebo mutno do plača.
    San je posljednja mogućnost
    da se sačuva
    ono što mora da ode.
    Ne budi me
    U očima pijanog svirača
    jutros je previše vode
    nemir,i jedna jesen daleka.

    Ni slavuji ne zvižduću pesmu
    koju znaju sve ptice.
    Pusti.
    u praskozorje izmedju smreka
    naći ce uplašene zvezde
    i upaljene sveće.
    veče, i jedan komadic bola.

    Reči će uvek reći
    manje
    nego što govore oči.
    Ne okreći se.
    Čaše su na kraju stola
    al više nikog nema
    da ih natoči.

    6.

    TAJNA JE SAMO TAJNA AKO JE PRIHVATI ZORA

    Možda zvezde večeras namerno na pčelinjak liče
    dok svetlost klizi niz lice i zvezdane kapi bodu.
    Ti znaš da postoje i dobre i loše priče,
    al ne znaš kada dodju, jos manje kada odu.

    VALOVI SE PONEKAD I BEZ OSEKE IZNENADA POVUKU

    Zamisli rijeku koju mjesec dijeli na pola
    i nad njom bijelog galeba koji je zaboravio da leti.
    Slikar je po najdražem platnu prosuo mrvicu bola
    u vidu kapi krvi,a dalje, tko zna kada će smjeti.

    MIRIS ODLASKA NOSI U SEBI VIšE SOLI OD MIRISA MORA

    Ne budi me,u snovima je nedostižno malo tuge.
    Smejući se mi igramo jednako komičnu rolu,
    a oni koji se provuku u praskozorje ispod duge
    možda će u drugu jesen s andjelima ići u školu.

    I LADJE KAD POTONU JOS DUGO SANJAJU LUKU

    Sad uzmi tetoviranu jesen i kao bumerang zavrti.
    Volim te kao što pčela voli dunju u cvatu.
    Mi smo sve bajke večno krali od smrti,
    a da nismo ni znali da su nam duše u matu.
    Jer,
    Tajna je samo tajna ako je prihvati zora,
    valovi se ponekad i bez oseke iznenada povuku,
    miris odlaska nosi u sebi više soli od mirisa mora,
    i ladje kad potonu jos dugo sanjaju luku.

    7.

    Ja više nemam za čim da žalim ni kome da praštam,
    sem maloj krpici svetla što me pokatkad dodirne i razbudi
    i da verujem i da ne verujem
    i da sanjam i ne sanjam,
    isto se vraćam i isto krvarim
    i isti me trag vodi u uzalud kao slikara
    koji bi ponovio svoju najbolju sliku
    na komadu beloga zlata
    a život teče dalje.

    Ti i ne znaš
    da vec danima sanjam istog leptira,
    samo svetiljke nisu iste ili se bar budim s nadom da nisu.
    On nema lica i nema ništa po čemu bi ga prepoznao
    sem malog ožiljka na lijevom krilu,
    a meni je i to dovoljno.
    Znam,
    trebalo je da bude proleće,
    a bila je jesen na splavu meduza
    i nije bilo sjaja u travi.

    Ne, ne boj se.
    Moje rime sem što me nikad ne ostavljaju samog
    ponekad znaju tako divno da šute.

    Sve je istetovirano i izgubljeno.
    I ova jesen je istetovirana i izgubljena
    mada jos uvijek mogu sam sebe da ubijedim da sam
    sve sanjao.
    A ti?
    Šta ces ti?

    8.

    Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
    niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
    Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
    pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

    Ona ne zna koliko boli ono što se nikad ne vrati
    kao noći koje se čuvaju u očima što dvostruko gore.
    Sve nema svoju cijenu, ali ipak sve se plati
    jednim sanjivim vriskom mjeseca što pada u more.

    Ja sam najlepshu pesmu zaključao u njenoj kosi
    i sve sam svoje osmehe sakrio u zavjesu kiše,
    a ona je predobro znala šta ta jesen nosi
    al nije htela da prizna i nije nas bilo više.

    Ko zna... mozda joj noćas neke slike ponovo znače,
    možda se zaista voli samo jednom u zhivotu.
    A ja sam samo klaun koga su natjerali da plače
    sa željom da samog sebe igra za bednu svotu.

    Da li se ponekad seti gledajuci kroz tudja okna
    niz ulice puste i kišne, da l' je bar malo zaboli.
    Meni je sasvim dovoljno ako joj zadrhti lokna
    pa makar nikad ne rekla da me jos uvijek voli.

    9.

    Milion svetionika u noći i nebo od pečene gline
    i tvoje ruke i usne, sočnije od zreloga nara,
    u očima usnula kiša i oblak vrele tišine
    i jedno platno za sliku pomalo nespretnog slikara.

    Krvario je u vodi mesec zaklan do pola,
    nad tvojim polu-zbogom noc se sklopila crna.
    Sećam se bila si zvijezda veća od Velikih kola,
    seti se bio sam svitac manji od makova zrna.

    I onda sam do obale s očima što ne drže plimu,
    težak kao bura, lagan kao jugo.
    Ko zna ko noćas gubi: vatra što gori u dimu
    ili dim iz te vatre, ili možda i jedno i drugo.

    Ah, da, jednom davno, skoro se ne sećam više
    sa druge strane svetla tetovirano sanjiv do zore
    jedan je klaun kroz suze sanjao ostrvo kiše
    kao što mrtav delfin zamišlja usnulo more.

    Iznad pepela najdraže slike našli su dušu slikara
    valovi što u zoru uguše sve što se olako žari.
    Kad jednom kroz miris mora osjetis miris nara
    povjeruj da negdje za mnom mjesec zaklan krvari.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  2. #2

    Odgovor: Miladin Berić

    EPILOG

    Nisam li drugacije zamisljao ovu noc,
    purpurnu do zvijezda,
    biserno-hladnom sobicku bez zidova
    i dva malena svica utetovirana u tvoju kosu.
    Bit ce da jesam jer samo klovnovi znaju
    koliko je najcesce tuzno ono sto izaziva smijeh...

    A ja jos uvijek nosim one iste
    vagone neistovarene njeznosti ispod koze
    kao usnulu obalu vrele krvi
    u ocima koje su ponekad zelene.

    Na sto te nocas sjeca sve to?
    Dva svjetla u jednom mraku sta cine?
    More ili moru...
    Okean ili kap...
    Trijumpf ili elegiju...

    Znam,
    vrijeme je rastanka
    i svaka staza nekuda vodi...
    osim unatrag.
    A ja bih nocas upravo unatrag...

    Ti dobro znas, biseri u mom oku ne poticu od kapi
    vec od uplasenih svitaca koji ti vise ne pripadaju.
    Rukama sada gutam prazninu dok tisina postaje bodljikava,
    kao noc usamljenog vojnika.
    Prst sudbine... ili dva i po prsta sudbine?
    Dvije jednake zvijezde nisu li najudaljenije?
    U praskozorje kad nas vise ne bude
    ostace samo milion pahulja vrelog snjega na vrsku granate.

    I mjesec je svjestan da postoji jos samo dok pliva na povrsini vode,
    kao posljednji camac u posljednoj noci,
    a srebrni trak rijeke u njegovom oku je samo mac sudbine
    koja ga dijeli na pola.
    Zatvori vrata,
    iza crvene zavjese je i crvena svjetlost.
    manje crvena, a
    ja iza nje ucim da zaboravim.

    U svijetu slavuja i cvrcaka osim krvi postoji jos pjesma,
    nemoj nikad bar to da zaboravis,
    ostalo je uglavnom nevazno.

    Mali moj svicu, ciji mrak nocas cinis blagim.




    DRVENI LUTAK



    Noćas bih htio da budem
    tvoj mali drveni lutak
    čije će oči da svijetle
    kao fenjer sa seoskih kola
    da budem tvoj jastučić
    u jedan plačni trenutak
    raznježen cvjetak sreće
    što raste iz cvjeta bola.

    Nemoj da ga bereš po mraku
    jer mrak te nebeskom crta
    zbog te sam slike probao
    opojno vino od gloga
    sto zrije na tvojim usnama
    u stakleniku rajskoga vrta
    gdje sam vec jednom bio
    sjenovit u naručju Boga.

    Noćas bi htio da budem
    jedini mornar na brodu
    što plovi od mora do mora
    tvojih usnulih svjetova
    napravio sam ga od lokvanja
    pa ponekad propušta vodu
    i zato ti letucka u oku
    i nije mu do drugih letova.

    Sve sto se u srcu krije
    jednom se zarumeni
    jer srce za svaku ružu
    predvidi tajni kutak
    kada ti zaspim na ruci
    zaspi i ti u meni
    hoću noćas da budem
    tvoj mali drveni lutak.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  3. #3

    Odgovor: Miladin Berić

    TESTAMENT


    Napiši!

    Napiši mastilom što traje duže
    od najvećih zabluda
    koje će kad tad da izrone.

    Napiši guščijim perom koje će sve nas da uvede
    u knjigu mrtvih.

    Napiši noktom pjesnika obješenog u zoru
    ispod tepiha od zaboravljenih knjiga.

    Napiši nožem umočenim u krv vuka.

    Napiši još jednom
    ono što piše
    na listu koji se prvi
    strmoglavi.

    Na dnu odakle se sve jasnije vidi
    drugačije se osjeća mir
    koji nikad ne nadju
    oni što su sve osjenčeno
    u životu
    prećutali.
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  4. #4

    Odgovor: Miladin Berić

    San o velikom galebu

    Riba

    Niko ne zna šta se
    dešava
    Ispod naježene kože vode
    I imali taj svet dole
    Svoja
    zaboravljena carstva...
    Biti između
    Biti čardak
    I na nebu i
    na zemlji
    Biti negde
    Doživotna je karta za cirkus
    U kojem
    životinje krote ljude...

    On tek možda da sluti
    U vodenom
    mravinjaku se razgovara
    Ćutanjem i dodirima
    Pogledom i svetlom
    Koje
    posle prelamanja upada u riblje oko...

    U prašumama korala
    odmetnuti biseri
    Kao monasi
    Slobodni i sami
    Vode istoriju
    ribljih ratova....

    Duhovi mornara sa potonulih galija
    Prinose
    žrtvu bogu mora...

    Džinovske hobotnice i patuljste kornjače
    Igraju
    igru života
    I igru smrti...

    Osmeh za osmeh
    Suza za
    suzu
    Krik za krik
    Sve je to samo vodeni krvotok...
    Saznaće...
    Onaj
    koji se povlači u svoju senku
    Povlači se u zaborav...
    Kao tamna
    strana Meseca
    Jer sve i nije krug....

    Zato kad padne
    On
    kraljević neba
    Postaće riba

    A pašće.....
    Ako ne znaš pametno govoriti, pametno ćuti !

  5. #5

    Odgovor: Miladin Berić

    ...prica o osmom patuljku...

    Nismo li ti i ja
    bili samo leptiri
    izgubljeni u danu
    i zarobljeni u noći
    sad znam
    Ti...
    Ti si i imala nekakvu šansu
    a ja...
    a ja sam,
    zamisli,
    volio svjetiljke...
    Zavolio sam je jedne jeseni
    izmedju Nemoj i Hoću
    njene osmijehe ruke i kosu
    i oblake trudne do bola
    zavolio sam njene korake
    pa sada ponekad noću
    gledam je kako korača
    između Malih i
    Velikih kola.
    Pjesnici bar pola života
    kaskaju za svojom sjenom
    i ne znajući da je nikad
    i nigdje ne mogu stići
    pa ipak idu dalje
    naoružani: krvlju i pjenom
    i filozofijom gubitnika -
    - da važno je jedino ići.
    Sjeti se Snjeguljice
    mada sjećanja užasno bole
    jer me bodu pravo u vene
    u već načete nerve
    jedne te oči pamte
    jedne te usne još vole
    tvoj osmi patuljak
    sa klupe za rezerve.



    Kuda ću noćas sa ovim daškom vjetra
    koji leprša kroz moju krv
    i koji bi tvoju zastavu
    da digne do prvih zvijezda.
    Kuda ću noćas sa ovom svjetlošću
    koja je ostala zakopana
    čitava dva osmijeha
    poslije prvog mraka.
    Kuda ću noćas sa ovim vriskom
    koji je razoružao svice pa sada sedim sam
    bez kriške mjeseca i fenjera.
    Stvarno kuda ću noćas...?
    ...A dovoljna je jedna mala svjetiljka
    da raskrvarim samoću
    da ućutka rijeku
    i da umnoži mrak

    i dovoljan je jedan pogled
    da bi se rodila ljubav
    i hiljade prošlih poljubaca
    da se ugasi
    i dovoljni smo sami sebi,
    a opet nedovoljni
    i još nedovoljniji
    Bar ti znaš Snjeguljice:
    jedna obična rijeka
    u svakoj običnoj kapi
    toliko je neobična sama sebi
    da se ponekad upita povraćajući bijelu krv
    preko zuba od kamena
    zna li ona uopšte taj put
    kojim je milijardu puta prošla
    i mora ponovo
    i najponovije...

    Treba vratiti nevraćeno
    pa makar u kamenu bila voda
    a u vodi kamen.
    Bože kuda ću noćas kad nisam ni zastava
    ni svjetlost
    ni vrisak
    a u biti lepršam
    svijetlim
    i vrištim.
    Još jedna molitva u kamenu:
    Ja samo hoću da ovu noć umirim svoju nemirnu
    bijelu krv
    bez rakije
    i bez noža.
    I samo zato peta kolono moga srca
    večeras lupaj lakše
    večeras pronadji ritam
    uz koji se može igrati zatvorenih očiju
    a da se ne strmoglavi.
    Kuda će noćas tvoj osmi patuljak?
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  6. #6

    Odgovor: Miladin Berić

    … остала је само порука у џепу да суди о немоћи оних који све могу…
    у орбити црвених корала гдје свјетлост повремено има боју црног угља и гдје јата дрхтуља на каменом стаклу остављају свој водени жиг заспале су душе славенских морнара сном риба на ужареном пијеску…
    горе – гдје око не може да добаци – на некој звијезди што са задршком баца свој пламен у ноћ – двије су катапултиране земљане осе у игри љубави губиле множину стварајући ходник живота за небеског капетана милионима километара близу…

    доље – гдје око не смије да добаци – отварао се шампањац пила се водка гутао кавијар и играо казачок у име забрањене љубави у име сибирско – тексашког сна у име лажног помирења у име још једне побједе у изгубљеном свемиру милионима километара близу…
    још мало доље, ниже, дубље, у језгру, ко зна већ коју ноћ спавали су морнари рачунајући колико времена треба двадесет првом вијеку да се спусти на стотињак метара дубине … стотину метара далеко…
    једна црта за један дан… двије црте за једну ноћ… и три неупаљене свијеће на жртвенику…
    …остала је само порука у џепу да суди о немоћи оних који све могу…

    ноћу кад бич вјетра залута у Баренцово море јата флуоросцентних риба освјетљавају пут широким руским душама што излазе на површину да слушају скоро нечујан плач далеких балалајки…
    ноћу кад се из магле појаве једрењаци са једрима од ружа џиновске капи небеских суза направе степениште између два понора…
    ноћу им у сан долази капетан Немо што као Уклети Холанђанин лута са својим Наутилусом двадесет хиљада миља под морем…
    ноћу из руских степа галопирају бијеле тројке носећи чудотворне иконе на санкама од мјесечине…
    ноћу…

    једна црта за један дан… двије црте за једну ноћ… и три неупаљене свијеће на жртвенику…
    ловци на бисере што на дах роне за часу најјефтинијег алкохола у очима шкољке пронађу сузу због које би вриједило сићи стотињак метара до дна чак и ако не сија чаробним сјајем…
    сићи због поруке на којој никад неће бити забиљежен тачан број дана… јер кад нестане мастила пише се крвљу која лако не испарава испод тепиха од сланог иња…
    ноћу…
    сви бивши градови под пијеском градови под водом једном са порукама испливају на површину без обзира на величину саркофага и маховину алги што припадају неком другом паралелном времену…
    са једном цртом за један дан и са двије црте за једну ноћ…
    … и са морем упаљених свијећа на воденом жртвенику…


    Poruka ( mornarima Kurska)
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

  7. #7

    Odgovor: Miladin Berić

    Nije ljepota ono što pripada svačijim očima jer se počesto i ne vidi pod buketom budućih lampi i lampiona koje će sve da osvjetljavaju a ništa da osvjetle
    kao što nije ni svjetlost ovaj sirovi mlaz farova nekog trkačkog čuda bržeg od vremena što buši kratere u poodmakloj noći...

    zato želim...
    zato želim da u ovom starom zaboravljenom fijakeru
    što je kroz usnuli Vrbaski grad davno odvezao svoj posljednji krug i što se sve češće pojavi iza kapaka
    jednu malu zvijezdu u obliku poludjelog srca da nekako ubacim u njen san
    i da zvone praporci
    u ime nas koji smo u ovaj svijet zalutali...

    ... i još želim
    da na dlanu čiju geografiju tako dobro znam
    ružom za usne
    ili puderom što joj pokatkad zadržava suze napiše da me voli
    a moje je...
    a moje je da iz ovog osjedjelog februara izmamim kakvog zimskog svica da sve to osvjetli..
    Ovo je...
    ovo je ako je već nisi prepoznala pjesma onih koji zalud gore ukotvljeni u košuljici zvona što sutra na dan zaljubljenih neće imati sa kim na prvu jutarnju...
    na dan zaljubljenih kad ispod crnog snijega bijele visibabe pjevaju pjesmu drhtavog proljeća
    i kad kao i obično najljepši leptiri dolaze iz naoko neuglednih buba koje puzeći lete od cvijeta do cvijeta
    za razliku od onih koji leteći puze...

    Vrijeme je
    i nije vrijeme...
    jer jedan za drugim odlaze posljednji autobusi u noć koja više nije ni moja ni tvoja već onog čiji će cvijet do zore da odrveni mraz...

    da baš je tako
    njegova je noć
    samo zato što ništa ne sluti...

    a ja...
    a ja slutim
    da nad mojim snom budno stražari tvoj osmijeh
    i da mi nije sudjeno da u ovoj noći popijem par gorkih kapi rose iz parčeta orahove ljuske što nekako ludo liči na Nojevu barku...
    jer …
    jer taj osmijeh noćas pripada samo meni
    a nije ljepota ono što pripada svačijim očima...

    "Na dan Sv.Trifuna"
    Oni koji me srecu,misle da ja to putujem.A ne putujem ja...to beskraj po meni hoda...

Slične teme

  1. Miladin Šobić
    Autor Arthur Dent u forumu Domaći spotovi i tekstovi
    Odgovora: 41
    Poslednja poruka: 21.04.2013, 21:57
  2. Slučaj "Miladin Kovačević"...
    Autor joksi u forumu Spomenar
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 25.05.2009, 10:56
  3. Hali Marija Beri
    Autor DanijElla u forumu Film, pozorište i televizija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 30.04.2007, 22:14

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •