Tratinčica nije cvet koji ćete odmah zapaziti.Često je skriven između opalog lišća i toliko mali da gotovo niko na njega neće obratiti pažnju,tek možda jedna pčela u potrazi za nektarom.
Danas mi je stigla jedna tratinčica okružena jesenjim lišćem.Na mutnoj,jesenjoj pozadini njena mala,zelana stabljika okrunjena belim laticama povijenim vlagom odavala je izgled izgubljenog bića,stvorenja sabitog između beznačajnosti svega kratkotrajnog na ovom svetu i bola zbog toga što je i sama kratkotrajna,mala i neprimetna.

Kada sam je malo bolje pogledala,shvatila sam jačinu tratinčicine neuglednosti,njene male glave u ovom veliko svetu.Ona je na svojoj stabljici nosila ččitav taj svet,bila pokrivena njime,obavijena,ali opet samo da bi pokazala koliko trenutka,koliko tratinčica postoji na njemu,koliko bi on bio manje moguć bez postojanja tratinčica.

Ne znam da li je ta tratinčica čija slika,ne kažem fotografija jer bi bilo grubo nazvati taj život zarobljen oblikom i bojom fotografiom,još uvek živa.Možda je nečija noga nagazila?Možda je se ni pčela, koju je u trenutku u kom je postala slika ponela sa sobom do mojih očiju,zaboravila?

U ovom postu nema nikakvih pitanja,osim onih koja ćete sami sebi postaviti,ukoliko vas na razmišljanje pokrene mali život jednog cveta.

Jednog cveta nalik na mnoge ljude.