Prvo par reci o autoru ove drame


Borisav Stanković je rođen 1876. godine, neposredno poslije oslobođenja Vranja od Turaka (1875). Kada je već počeo otkrivati svijet, starog Vranja više nije bilo. Staro tursko je zauvijek nestajalo, a umjesto njega formirali su se neki novi društveni odnosi, dolazili neki novi ljudi, novi moral sa njima, nova ponašanja i jedan posve drugi mentalitet. Ali, i pored toga, Borisav Stanković će nostalgično pisati o starom i prizivati staro, uvijek okrenut prošlosti, sa negativnim emotivnim odnosom prema novom. Tako u pripovijeci Stari dani, kada je u pitanju novo, on kaže: “Šta ima sad tamo da vidite? Ništa. Prosta, mala varošica, opkoljena vinogradima i brdima…” On vidi pola seoske, pola varoške kuće, gomile đubreta i neki novi svijet. Ali, i pored toga, kad je odlazio iz Vranja na školovanje (Niš, Beograd), uvijek je u sebi nosio Vranje i zavičajni svijet Vranja kao svoju trajnu opsesiju. Vranje i njegovi ljudi, njihova psihologija i način života, jezik i pjesma, uvijek su bili vrelo sa kojeg je zahvatao i crpio građu za svoja poetski nadahnuta djela.
Borisav Stanković je napisao sledeće knjige: zbirke pripovijedaka Iz starog jevanđelja (1899) Stari dani (1902), Božji ljudi (1902) i romane Nečista krv (1910), Gazda Mladen (1927) i nedovršeni roman Pevci, zatim drame Koštana (1902) i Tašana. U toku Prvog svjetskog rata, nakon zarobljavanja, internacije u logor u Derventi i povratka u Beograd, pisao je reportaže i kratke zapise o životu u okupiranom Beogradu, koje će objaviti u knjizi Pod okupacijom, što će mu donijeti mnogo neprijatnosti. Umro je 1927. godine u Beogradu, ogorčen na ljude i nezadovoljan svijetom oko sebe.
Bora Stanković je građu za svoja djela crpio iz priča drugih ali i neposrednog doživljaja. Tematski krug njegovih proznih i dramskih djela čini zavičajni svijet: Vranje i patrijarhalni odnosi, socijalna i individualna prošlost, u kojoj je nalazio poeziju ali i grubu realnost, punu nesporazuma, nerazumijevanja, trauma i ljudskih promašenosti. U djelima Bore Stankovića nailazimo na:
- ljubav, ljepotu i mladost;
- žene i strast;
- “žal za mladost”;
- odnos starih i mladih;
- propadanje starog i nastajanje novog.
Interesuje ga moral i psihologija ličnosti, ono emotivno, nagonsko, tamno i duboko u čovjeku, zbog čega su ga nazvali našim Zolom. Od Stankovićevih pripovijedaka posebno se izdvajaju: Stari dani, Tetka Zlata, Nuška, U noći, Uvela ruža, Prva suza, Pokojnikova žena, Đurđevdan, Naš Božić, Ljuba i Naza, Paraputa…

Voleo je ono što je sirovo, burno, oporo, mutno, vatreno, neodoljivo i što izaziva bol, patnju, hropac, bezgranično osjećajno, a ne i ono što je sladunjavo, intelektualno i suviše izglačano.

Odlomci iz Koštane


KATA (prilazi Stojanu): Sine, bolan si? Šta ti je?
STOJAN (neugodno se izmiče): Ništa, ništa mi nije!
KATA: Šta hoćeš majka da ti donese? (hoće da mu opipa čelo): Kamo čelo?
STOJAN (otura je rukom): Ne diraj me!
KATA (ne može više da se uzdrži od plača): Zašto, sinko? Šta toliko majku? Šta je majka toliko skrivila?
STOJAN: Što si me rodila...
KATA: Pa majka, sine, za sreću te je rodila. Da ima u koga da gleda, u koga da se kune. Majka rodila, očuvala, pa majka i da oženi, da snahu, odmenu dobije. Da i ona, kao i sve njene drugačke, sa snahom u crkvu pođe, u svet iziđe, u goste da ode; pa i ona goste u kući da dočeka, isprati. Da joj je kuća, sinko, s tobom otvorena. Za sreću te majka rodila. Da majka s tobom život proživi, kad nije s ocem ti. A s njime – crni moj život! Od njega nikad božja, blaga reč, samo vika. (stiska se za glavu): Od straha mi, sinko, već pamet iziđe.

.................................................. ..............................

MITKA (gledajući ih): Takoj!
Moj brat katil...
moj, brat krvnik...
moj brat – nikad sreću da ne vidi.
Jednako: „kući”...
(pokazuje na kuću): Ete s’g dom sam, kući!
(seda, vadi i meće ispred sebe jatagan, fes, kesu, muštiklu):
De, bre... (Grkljanu): Sviri!
Da sviraš
kako nigde nikoga nemam.
Ni brata,
ni tatka,
ni majku!
Ženu?
(pokazuje na kuću): Eno gu.
Od brašno i testo oči vu se ne vidiv.
Nigde si ja nikoga nemam!
Ne!
Toj da mi sviriš,
„mou pesmu” da sviriš!

GRKLjAN (začuđeno): Kakvu tvoju pesmu, gazdo?

MITKA: Moju pesmu!

GRKLjAN (u čudu, pitajući i ostale pogledom): Ama kakvu tvoju pesmu, gazdo? Mi nikakvu tvoju pesmu ne znamo.

MITKA: I ja gu ne znajem.
Samo gu u noć čujem
i u s’n snujem.
A pesma je moja golema:
Kako majka sina imala...
čuvala...
’ranila.
Dan i noć samo njega gledala.
Što na sina duša zaiskala, sve majka davala,
a sin – bolan!
Porasnaja sin... Došla snaga, mladost...
Došle bašče, cveće, mesečina;
Zamirisale devojke!...
Sin poleteja.
Sve što iskaja, sve imaja.
Hatovi, puške, sablje, žene.
Koju devojku nije pogledaja,
samo njojne kose neje zamrsija i usta celivaja.
Nijedna mu ne odreče, nijedna ga ne prevari;
a on sve gi celivaja, sve varaja i
- bolan,
bolan bija.
Bolan otkako se rodija.
– To sam ja!...
Pa od t’j bol, jad
– dert li je, prokletija li neka
- eve na nogu ginem.
Idem,
pijem,
lutam po mejane,
dert da zaboravim,
s’n da me uvati.
A s’n_me ne vaća.
Zemlja me pije...
Noć me pije...
Mesečina me pije...
Ništa mi nije, zdrav sam, a
– bolan!
Bolan od samoga sebe.
Bolan što sam živ.
Otkako sam na svet progledaja,
od t’g sam još bolan.....
(Seda. Gleda u Koštanu, čočeke, devojčice. Izvaljuje se, da ih bolje vidi):
Eh, deca, deca slatka!
Pojte!
Puštite glas.
Ali čist glas!
Iskam da slušam vaš mlad, sladak, čist glas.
Zašto moje se je srce iskubalo,
snaga raskomatala,
ostarela...
Žalno, teško da mi pojete.......

KOŠTANA (sa sažaljenjem): Koju, gazda-Mitke?

MITKA: Koju?
Eh, Koštana, zar jedna je pesma žalna?
Znaš li šta je karasevdah?
I toj težak, golem, karasevdah!
Tuj bolest ja bolujem.
(pokazuje na sebe): Eve ostare, a još se ne nažive, još ne napoja’ i ne naceliva’...
Još mi za lepotinju i ubivanju srce gin i vene!
Aha !...
Poj, Koštan
kako k’d se od Karakule na Bilaču, Preševo i Skoplje udari.
Noć letnja.
Šar-planina u nebo štrči,
a ispod njuma leglo pusto
i mrtvo Kosovo.
Drum širok, prav, carski.
Po njega se rasipali hanovi, seraji, bašče, česme.
Mesečina greje...
Martinka mi u krilo, konj,
Dorča moj, ide nogu pred nogu,
a čalgidžije, što gi još od bilački han povedešem, peške idev iza mene.
Sviriv mi oni i pojev.
T’nko ni visoko kroz noć i na mesečini sviriv.
A iz seraji i bašče, kude mlade žene i devojke oko šedrvan i na mesečini oro igrav, grneta sviri, dajre se čuje i pesma...
I toj ne pesma, već glas samo.
Mek, pun glas.
Sladak glas kao prvo devojačko milovanje i celivanje.
Pa taj glas ide, s’s mesečinu se lepi, treperi i na men’ kao melem na srce mi pada.
(Koštani): I Koštan, tuj pesmu, toj vreme da mi poješ...
A toj vreme više ne dođe.
Ete za toj ću vreme ja žalan da umrem,
s’s otvoreni oči u grob ću da legnem.
Poj „žal za mladost”...
Za moju slatku mladost,
što mi tako u ništo otide, i brgo ostavi.
Poj i vikaj gu.
Moli gu, neka mi se samo još jedanput vrne,
dođe, da gu samo još jedan put osetim,
pomirišem... Ah......