nattydread kaže:
ja sam bas gradsko dijete, ali sam svako ljeto isla kod babe i djede u dalmaciju, a oni su by the way bas zivjeli u tipicnom malom selu - nije bilo vise od 100 kuca. tako bi ja prvih par dana kad bi dosla, jadna povracala
i bilo bi mi lose dok se nisam malo aklimatizovala, a onda je krenulo jurcanje sa sestrama
- oko krava, ovaca, branje vockica i badema, pa domace vino - koje smo pili kad nas nitko nije gledao
, pa peceni kukuruz u polju, pentranje po smokvama i neznamtinijastasvene. pa onda ona njihova jela ispod peke
, i da ne nabrajam dalje. medjutim, uvijek bi prvo birala zivot u gradu, a po mogucnosti napravila neku vikendicu na selu za punjenje baterija.
Ne kaže se za dž.
''selo hvali, a u gradu živi''
Odrasla sam na selu, ali nije to ona idilična priča o raznoraznim životinjkama i biljčicama, već život ni na nebu ni na zemlji...
Blok stambenih zgrada usred selendre
, ''starosedeoci'' su nas gledali kao da im otimamo nešto (posao), a to što su nam roditelji u ono vreme završavali fakultete nije imalo nikakve veze
te su na konto diploma postajali ''otimači'', samim tim i mi - njihova deca...
Sada živim blizu grada, a selo je u pitanju
, sve bi bilo super da imam kućicu u cveću... i da nismo u industrijskoj zoni...
Sledeće godine u ovo vreme imaću kućicu u cveću u selu gde živim