Kosmet - oteta zemlja
Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 998

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Kosmet - oteta zemlja

    KNjIGA "Oteta zemlja" Mirka Čupića, u izdanju "Nolita", sadrži potresna svedočenja o srpskom egzodusu sa Kosova i Metohije, na 430 strana, i pojaviće se u knjižarama krajem septembra, po ceni od 400 dinara.

    Svakog dana ćemo objavljivati odlomke iz knjige.


    KOSMET - OTETA ZEMLJA (1)


    Avetni let "anđela"
    24. avgust 2006

    Piše: Mirko Čupić

    EVROPSKA i svetska sredstva informisanja, koja često prenose i domaći mediji, uveliko najavljuju agresiju na Srbiju i Crnu Goru, tada Saveznu Republiku Jugoslaviju. Najgrlatiji su američki, engleski i nemački zvaničnici koji "mašu" nekakvim dokazima o nevaljalim srpskim momcima, ali ne zaostaju ni njihovi saveznici iz preostalog dela Evrope. Tu su i međunarodni verifikatori koji neometano i po svojoj volji šetaju čitavom teritorijom Pokrajine. Uvek se nađu tamo gde se "mogu" sakupiti dokazi protiv Srba, a to su, pre svega, šiptarska politička rukovodstva i komandanti terorističke OVK.
    Verifikatori, predvođeni Vilijemom Vokerom, prave se da ne vide i ne čuju vapaje unesrećenih srpskih porodica, čiji nedužni i mirni članovi ginu od terorista, bivaju otimani i maltretirani. Svakodnevne pogibije policajaca, a potom i vojnika, verifikatori najčešće tumače kao odgovor Šiptara na "teror srpskih snaga". Kakva ironija. Njihovo ponašanje kosi se sa svim pravnim i moralnim kodeksima o poštovanju jednog naroda i suvereniteta zemlje u koju su oni stigli silom u goste. To je i bio povod za nameru Beograda da protera Vokera i njegovu družinu, o tome se naveliko pričalo i pisalo, ali se na kraju nije dogodilo. Analitičari kosmetskih zbivanja su ubeđeni, to i ne kriju, da su međunarodni verifikatori na čelu sa ponzionisanim američkim generalom, zapravo obeležili ciljeve koji u eventualnom napadu treba da budu bombardovani. Taj posao su besprekorno uradili, pokazaće se kasnije.

    PRIPREMAJUĆI se za "završni čin" odigrana je predigra o progonu Šiptara sa svojih ognjišta. U duboku jesen, ali po danu neobično toplom i vedrom za to doba godine, stigla je u Prištinu visoki komesar Ujedinjenih nacija za ljudska prava Sagata Ogati. Dok su je šiptarski čelnici gostili na zajedničkoj večeri, njihovi ceremonijal-majstori su preko noći sakupili oko pedeset hiljada šiptarskih žena, dece i staraca i ulogorili ih na ledinama u Resniku kod Vučitrna. Bio je to jedan od najvećih zbegova koji je ikada viđen. Preko noći su na brzinu sklepane kolibice od trske i pruća, postavljeni primitivni šatori, ćebad su prostrta na ledinu. Na tek zapaljenim ognjištima postavljeni su lonci s oskudnijom hranom, svi su obučeni u iznošenu odeću, u izlizanim gumenim opancima i starim cipelama, neki su samo u papučama… Sve je spremno za doček velikog i značajnog gosta. Pre podne, praćena stotinama stranih i domaćih novinara, raznim humanitarcima i "mirovnjacima", dakako i šiptarskim čelnicima, stigla je Sagata Ogati, pošto je prethodno razgovarala sa načelnikom okruga Veljkom Odalovićem.
    Dočekali su je uplakane žene, musava deca i zabrinuti starci.
    Vremešna dama, dok su zujale kamere i škljocali fotoaparati, delila je zabrinutost i savete. A kada su slike otišle u svet, otišla je i simpatična japanska bakica. Za njom su otišli i "glavni glumci i statisti", a za njima je ostala gomila smeća, na širokim livadama koje su do pre trideset godina pripadale Srbima.
    Posle odlaska visokog komesara Ujedinjenih nacija za ljudska prava oniske Sagate Ogati u Peć i Podgoricu, snimljen je kraći film o farsi koja se zbila na livadama u Resniku. Film je već sutradan bio u Podgorici. Sagata Ogati odbila je da ga primi, ali i da ga pogleda.
    Svet je tako dobro upakovanu laž u "filovanim oblandama" progutao u slast, a uzvratio velikom gorčinom.

    MESEC dana posle Račka, u francuskom dvorcu Rambujeu, održani su poznati razgovori, bez razgovora. Dve strane, srpska i šiptarska, bile su u odvojenim prostorijama, a posrednici su trčkarali od jednih do drugih. Srbima su diktirani uslovi, praktično o bezuslovnoj kapitulaciji, i sačinjen je pismeni dogovor koji je potpuno bio na štetu Srba. Naša delegacija nije prihvatila takav dokument; i odbila je da ga potpiše. Pokušavajući da se ubede Srbi da prihvate tako nepovoljna rešenja, potezao se i Račak kao argument o krivici Srba koji nemaju drugog rešenja. Šiptari su, razume se, potpisali sporazum, koji je predstavljao veliki podstrek za dalje pretnje Srbiji, ali istovremeno značio i veliki doprinos ostvarivanju ideje o Kosovu kao državi u državi.
    Tako se polako sklapao mozaik od nekoliko različitih događaja, kojima će se pripremiti svetska javnost za kažnjavanje Srbije i srpskog naroda u tadašnjoj Saveznoj Republici Jugoslaviji.
    Najsnažnija slika iz tog mozaika, kojoj je prethodio onaj "probni balon" koji je "naduvala" Sagata Ogati i Vokerov Račak - režirana je pre stvarnog početka agresija na Srbiju.
    Poučeni svojim moćnim zaštitnicima, koji traže alibi za svoje pretnje srpskom narodu, čelnici šiptarske nacionalne zajednice i pripadnici takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, pokrenuli su velike mase Šiptara na dobrovoljno iseljavanje, čitave reke ljudi, manje iz gradova, krenule su na "put" s oskudnim prtljagom, ostavljajući u svojim selima imovinu i stoku… Slike o tobožnjem bežanju Šiptara od srpskog režima, filovane verbalnim "činjenicama" o sto hiljada ubijenih ljudi, žena i dece, stavljene su na uvid svetskoj javnosti. Oni pošteni poslenici slike i reči, ali malobrojniji, nisu se ni čuli ni videli od zaglušujuće buke koja je stizala iz dela Evrope i Amerike.
    KAKVI bi to bili majstori za publikovanje laži da nisu vešto "poturili kukavičje jaje" srpskom režimu. Ne bi ni taj režim dozvolio da mu se - podmetne nešto što nije učinio, da nije naivno poverovao da Šiptari odlaze jednom za svagda! Tako su se barem prema tome odnosili lokalni pokrajinski čelnici. Pojedini provincijski liderčići, ostrašćeni partijskom pripadnošću, takmičili su se u pohvalama ko je od njih "uknjižio više poena" doprinosu stranke "proterivanju" Šiptara. Neki samovoljnici, pa i pojedinci u uniformama rezervne policije, mahali su kalašnjikovima iznad glava ljudi u kolonama. Neki su im dobacivali i pretili, ali je bilo i onih koji su ih hvalili, nudili se da im pomognu, ubeđivali ih da nemaju razloga za odlazak.
    Najveći broj Šiptara govorio je da beži od najavljenog bombardovanja, ali je bilo i takvih koji su se šalili na prisilu. A, u stvari, Šiptari su sami sebe "oterali". Ko zna po čijoj zapovesti, ali iz najboljih namera, u Prištini je formirano desetak železničkih kompozicija, kojima su prevezeni Šiptari do granice sa Makedonijom i hiljade autobusa i vozila, kojima su prevezeni do granice sa Albanijom i Crnom Gorom. Bilo je i onih koji su na tome profitirali. Redovno su u vozovima i autobusima dežurale lekarske ekipe.
    Kada se svemu doda činjenica da su pojedini policajci na granici cepali karte i slična dokumenta, eto dovoljno elemenata od kojih bi se mogla sklopiti slika o organizovanom progonu Šiptara. Takva slika je za kratko vreme obišla svet.
    Sve je bilo spremno i "milosrdni anđeo" je poleteo. Dvadeset četvrtog marta hiljadu devetsto devedeset devete godine, u večernjim časovima, stigao je prvi "dar" s neba i razorio praznu vojničku kasarnu. Potom je razorena zgrada SUP-a. Svi drugi objekti, na koje su kidisale Amerika i sedamnaest najbogatijih zemalja Evrope, bili su civilni i privredni objekti - "Crveni krst", Pošta, izbegličko naselje, pravoslavno groblje, "Jugopetrol", "Plastika", zatvor i ko bi ih sve nabrojao. Bilo je i poginulih, ali nikada nije rečeno koliko.


    UBIJENA ISTINA

    VEĆ prvom bombom ubijena je i istina o Kosovu i Metohiji. To je najveća žrtva minulog rata. Šiptari su ponovo u velikim kolonama krenuli u Albaniju, odnosno u bežaniju. Dve takve povorke, u Koriši kod Prizrena i na lokalnom putu između đakovačkih sela i Našeca, na Belom Drimu, "Milosrdni anđeo" je poslao svoje "darove". Ubijeno je i sprženo oko 160 ljudi, žena i dece, čitave porodice.

    ISTO SVIMA

    ŠIPTARI koji su ostali u gradu, što se tiče Prištine, bili su slobodni isto onoliko koliko i Srbi.
    Slučajno, u jednoj od starih ulica i u starom delu grada, Miško Brkljač i autor ove knjige slučajno su sreli Adema Demaćija, u društvu svoje sestre. Mahinalno su zastali i upitali ga kako je i dira li ga ko?
    - Bogu hvala, dobro sam, fali mi sloboda, niko me ne dira. Oni što su isterani, vratiće se u svoju državu.
    Manje policijske jedinice ostale su u gradovima i selima kako bi sačuvale javni red i mir. Veći deo snaga bio je u Metohiji, naspram mnogobrojnih terorističkih bandi u uniformama OVK.
    Vojska se nalazila na širem prostoru, prema granici, oko granice i duž granične linije. U očekivanju kopnene invazije, koju je najavljivao NATO, vodile su se žestoke borbe između naše vojske, terorističkih jedinica i velikih vojnih formacija iz Albanije, koje su pokušavale da uđu na našu teritoriju. Na strani terorista učestvovali su i mnogobrojni dobrovoljci iz nekih evropskih zemalja, ali su najbrojniji bili dobrovoljci iz islamskog sveta.

    Večernje novosti


    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  2. #2

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (2)


    Kolone iza vojske
    25. avgust 2006

    KORISTEĆI proređenost policijskih jedinica, u zaleđini oružanih sukoba, srpske lopuže, najčešće u uniformama rezervnog sastava milicije i vojske, kidisale su na napuštene šiptarske kuće i stanove. Pljačkali su belu tehniku i druge vrednije stvari, a potom su pojedine kuće popalili, a stanove demolirali.
    Pojedini Srbi, samovoljno i neodgovorno katkad su presretali na ulicama Šiptare i nepristojno im dobacivali. Provaljivalo se u šiptarske prodavnice i radionice i krala razna roba, od koje je deo završavao na pijacama izvan Pokrajine. Pljačke nisu bile pošteđene ni društvene prodavnice, posebno prehrambene, obuće i odeće i bele tehnike. Zabeležena su i dva silovanja Šiptarki, ali su njihovi počinitelji kasnije stradali, jedan je poginuo u pljački, drugog su šiptarski teroristi ubili na kućnim vratima.
    Čulo se i za ubistva šiptarskih civila. Gnusan zločin dogodio se u Podujevu, marta 1999. godine, kada je ubijeno devetnaestoro dece i žena iz porodice braće Safeta i Seljatina Bogujevcija, te porodice Lugoli i Durići. Bezobziran zločin nad civilima dogodio se i u Suvoj Reci i tom prilikom ubijena je šesnaestočlana porodica Veselja Beriše i osmočlana porodica Murata Suke. Pretpostavlja se da su ove zločine počinili pripadnici takozvanih paravojnih formacija.
    PROFESOR Univerziteta u Prištini Fatimi Agani, jedan od najbližih saradnika Ibrahima Rugove, izveden je iz voza koji se kretao prema Skoplju, a potom ubijen! Ne zna se ko je počinio zločin.
    Pod nejasnim okolnostima likvidiran je u vreme bombardovanja i poznati advokat Bajram Keljmendi sa dvojicom sinova. Pričalo se da je Keljmendija streljala srpska policija, drugi su govorili da je u pitanju osveta Šiptara, njegovih klijenata iz vremena suđenja separatističkim grupama, od kojih je Keljmendi debelo naplaćivao odbranu, ali i da je zločin počinila mešovita srpsko-šiptarska lopovska družina, zbog navodno velikog iznosa gotovine koju su Keljmendijevi posedovali. Šiptarski kriminalci su navodno "tipovali" poznatog advokata, a srpski kriminalci su odradili ostali deo posla. Keljmendi i njegovi sinovi sahranjeni su pod obeležjima Albanije i OVK.
    Srpska policija nije to posmatrala skrštenih ruku, već je privodila i hapsila dostupne joj počinioce tih nedela. Samo u Prištini policija je podnela prekršajne i krivične prijave protiv više od 300 Srba. Povlačenjem vojske i policije sa Kosova i Metohije, ali i svih pravosudnih institucija, najveći broj nevaljalaca izbegao je zaslužene kazne.
    I pojedini šiptarski lopovi pljačkali su kuće i stanove svojih sunarodnika, neki su te "podvige" činili udruženi sa srpskim lupežima.

    Mora se priznati da je bilo pojava srpskog nacionalizma, koji se ispoljavao u obliku verbalnih pretnji i poziva na osvetu, poistovećivanja čitave narodnosti sa zločincima, zahteva za ukidanje stečenih prava i slično.
    POJEDINI srpski policajci ponekad su "trenirali strogoću" i na nevinim ljudima. Bilo je slučajeva da su pojedini Šiptari, bez ozbiljnih povoda privođeni na "razgovore", hapšeni i prekršajno kažnjavani.
    Prilikom kontrole pijaca, na kojima se krčmila droga, preprodavale su se devize, švercovane cigarete i druga krijumčarena roba, događalo se da oduzete devize završe u džepovima policajaca, a šverceri dobiju pokoji pendrek kao nadoknadu, koliko da ćute. Bilo je i onih "sitnih brukanja" i za sitnan novac da bi se "zažmurilo na jedno oko" ili, kada je dobit bila veća "žmurilo se na oba oka".
    Neznatnom broju Šiptara poništena su rešenja o dodeli stanova, koji su bili u toku izgradnje, zbog poznatog bojkota radnih obaveza. Rešenja za te stanove dobili su Srbi, a da prethodno nisu povučena prva, niti je rečeno da je jednom već bila izvršena raspodela tih stanova. I jedni i drugi našli su se u neugodnoj situaciji, s prevagom na štetu Šiptara.
    Dolazak Srba na čelne funkicije u privrednim, kulturnim, zdravstvenim i drugim ustanovama, kao i na najodgovornijim funkcijama u opštinskim i pokrajinskim organima, u policiji i pravosuđu uopšte, i slično, nije bio u mnogim slučajevima u skladu sa neophodnim kriterijumima.
    Posebno se nisu poštovali školska sprema i iskustvo. Stručnost je bila sporedna za veći deo novopečenih kadrova, a pojedinci su shvatali da je najjače zanimanje biti Srbin. Takvi pojedinci su "kaljali obraz" i onoj većini poštenih i čestitih funkcionera i rukovodilaca, koji su se i ponašali i radili u skladu s ustavnim, etičkim i moralnim zakonitostima duboko ugrađenim u nacionalno biće srpskog naroda. Ali, eto, nisu svi bili takvi.
    DAVNO je rekao onaj italijanski filozof: "Kada na vlast dođu nevaljalci i neznalice, tada čast i ostale ljudske vrline gube svaku cenu, jar prvi to ne vole, a drugi ne razumeju."
    Kako su ti pojedinci shvatili svoje funkcije u vreme "srpske vlasti" govori i činjenica da su izvestan broj Šiptara smenili s rukovodećih mesta, mada oni to nisu zasluživali, tim pre što su ostali na svojim mestima u vreme poznatog bojkota radnih obaveza.


    Oduševljenje zbog dolaska Rusa - potisle su u drugi plan nepregledne kolone vojske i policije koje su se iz pravca Prizrena, Uroševca i Peći slivale u Prištinu, a potom nastavljale put prema Nišu i Beogradu. Srbi su zabrinuti, jer se još prisećaju Knina i Srpske Krajine. Bio sam ubeđen do neće biti tako, ali su me događaji demantovali. Ispred zgrada u komšiluku tovarili su se kamioni i šleperi. Sve su to porodice vojnih lica i policajaca. Mnogo je i civila. Kamioni su gotovo zagušili izlaz na nadvožnjak preko kojeg vodi put prema Kosovskoj Mitrovici i Podujevu.
    Nepregledne kolone kamiona, traktora, motokultivatora i luksuznih automobila pristižu iz pravca Prizrena i Kline. Vozila su pretrpana ljudima, a za volanima ima i dece. Neki su na zapregama ili su ih zakačili za traktorske prikolice. Unezvereni i pobledeli ljudi, žene i deca, oskudno su obučeni i sa osrednjim zavežljajima. Većinom su to srpske porodice iz suvorečke opštine, Štimlja i okoline. Nesrećni ljudi, bez zastajkivanja pričaju da su doživeli pravu klanicu. Šiptarske bande su istog časa kidisale na nezaštićeni srpski narod. Mnogi su odvedeni bez traga, a mnogo ih je zauvek ostalo na kosovskoj zemlji.
    Teroristi su opljačkali i spalili sve srpske kuće, uzgred pričaju seljaci iz suvorečkih sela. Kažu da je mnogo mrtvih i ranjenih i da je prava sreća da je iko preživeo. Spasla ih je grabežljivost šiptarskih terorista OVK, koji su se takmičili ko će više opljačkati i spaliti - pa su se oko plena zabavili i tako su mnogi Srbi izmakli njihovim kamama.
    Šiptarske bande, koje su se samo bile pritajile u Prištini, ponovo su izašle iz svojih rupa i seju smrt. Osokoljeni su povlačenjem srpske vojske i policije, pa oni ostaju jedini gospodari u gradu. Strašna vest je brzo prostrujala i uznemirila sve Srbe. U naselju Vranjevo, na izlasku iz grada prema Podujevu teroristi su zarobili dvanaest vojnika i dva oficira. Bez traga je nestao i mladi Branko Marković, posle povratka iz predgrađa Prištine, gde je ekipa TV Prištine koju je on vozio, snimala povlačenje srpske vojske. Istovetne vesti stižu iz čitavog Kosova i Metohije.

    TONE BOMBI

    TOKOM sukoba na kopnu, avioni NATO alijanse svakodnevno su i uporno bombardovali položaje srpske vojske, osobito na karauli "Košare" kada su neprijateljske i terorističke šiptarske jedinice uspele da prođu i naprave tzv. klin u našoj teritoriji. Bili su neophodni velika hrabrost i samopožrtvovanje, a napose veliki osećaj rodoljublja, da se desetkovane tuđe vojske i domaći teroristi isteraju i vrate tamo odakle su došli.
    Bombe i bombe… Tone bombi su bačene na položaje vojnih jedinica (SRJ), od kojih su, od početka sukoba, hrabro položili svoje živote 351 mladi vojnik i oficir i 230 pripadnika Ministarstva unutrašnjih poslova Srbije. Verovatno je broj poginulih i nestalih veći, ali je povlačenjem vojske i policije sa Kosova i Metohije, uskraćena mogućnost potpunog istraživanja.

    Večernje novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  3. #3

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (3)


    Crna noć belog polja
    26. avgust 2006

    GRAĐANI Kosova i Metohije šiptarske narodnosti priređuju snagama KFOR-a feštu za pamćenje, u svim mastima kroz koja prolaze. Vijorile su se zastavo evropskih zemalja i Amerike, klicalo Klintonu i velikoj Albaniji, pevale balističke pesme. Takve ovacije, prema istorijskom pamćenju, jedino su doživele Hitlerove i Musolinijeve fašističke horde, kada su 1941. godine ušle u nebranjeno Kosovo i Metohiju.
    Kakva ironija, posle 58 godina, oni koji su se borili protiv tih hordi, na svojim krilima dovode one koji su verno služili tim fašističkim hordama, zaogrnute firerovim i Dučeovim crnim odorama. Isti su to soldati, iste su im namere i ciljevi, samo su promenili odore i stranu, i sve se ponavlja. Ratne 1941. godine, te horde su očistile čitavu Metohiju i deo Kosova, opljačkali su i spalili srpske svetinje, ubili oko tri hiljade mirnih domaćina, proterali više od sto hiljada ljudi. Razlike, zaista, nema. Jedino što su im 1999. godine drugi "zaštitnici". Pomažu im još…
    Bojovnici takozvane oslobodilačke vojske Kosova ponašaju se kao pobednici i oslobodioci. U uniformama su i pod oružjem. Njihovu bahatost i razvrat, njihovu zversku surovost prvo su okusili građani Prizrena i okoline. Samo u toku jednog dana ova drevna srpska prestonica doživela je egzodus Srba.
    DOK su snage KFOR-a, pripadnici nemačke vojske u kojoj je bilo i Šiptara, ravnodušno posmatrali, razulareni šiptarski teroristi, prebijali su i ubijali nemoćne Srbe, opljačkali i palili njihove domove, orušili crkve i manastire i druge kulturno-istorijske spomenike. Razbili su spomenik cara Dušana Silnog, zapalili su Bogorodicu Ljevišku, dragulj svetske kulturne baštine, pored čijih je ulaznih vrata znatiželjni putopisac uklesao u kamenu svoje divljenje: "Zenica oka mog, gnezdo je lepoti tvojoj." Vizantijska princeza Simonida dovedena je kao sedmogodišnja devojčica i čuvana je u ovoj svetinji, potom u Gračanici sve do punoletstva, kada je postala žena kralja Milutina. Srušen je spomenik ruskom konzulu Jastrebovu, uništena je čuvena Koriška pećina, isposnica svetog Petra Koriškog, jedinog sveca sa ovih prostora o kojem je napisana i hagiografija. Porušen je i spomenik znamenitog Prizrenca i dobrotvora Sime Andrejevića Igumanova.

    I svuda, po čitavom Kosovu i Metohiji, šiptarski teroristi ruše svetu srpsku zemlju i otimaju je uz prećutnost KFOR-a i UNMIK-a. Bande su se uselile u sve preostale srpske kuće i stanove, progone, otimaju i bez traga odvode Srbe - ubijaju… Metode egzodusa srpskog naroda svuda su isti, različita su samo imena nastradalih nesrećnika…
    I sve isto iz dana u dan.
    Metohija je već opustela. Preostali Srbi oko Peći i Dečana, kako su zabeležili sveštenici Srpske pravoslavne crkve, napustili su svoje domove. Sva velika sela, poput Vitomirice i Belog Polja, izbegla su u pravcu Crne Gore, pošto su 19. juna nađena tela trojice zaklanih Srba, koje su šiptarski teroristi zatekli u njihovim kućama u Belom Polju. Selo su potpuno opljačkali i spalili, znatno su oštetili i staru seosku crkvu.
    Pećka Patrijaršija postala je jedini siguran zaklon u čitavoj Metohiji, pa je u ovom drevnom manastiru našlo utočište više stotina ljudi, koji su u zadnji čas izbegli ispred šiptarskih terorista.

    PODRUČJE opštine Dečane potpuno je očišćeno od Srba, dok je nekoliko preostalih srpskih i jedna goranska porodica, kao i 50 Roma, našlo spas u manastiru Visoki Dečani. Razgrabljena je sva srpska imovina i spaljene su sve srpske i romske kuće.
    Prvih dana posle ulaska KFOR-a svi Srbi su izbegli iz Đakovice, dok su sela već bila očišćena. Ostalo je još svega šest hrabrih i odvažnih žena, sa učiteljicom Poleksijom Kastratović, koje u malenoj crkvi Uspenja presvete Bogorodice opstaju i troše svoje živote u molitvama za spas svete srpske zemlje. Zaštitu im pružaju italijanski vojnici iz sastava KFOR-a. Veliki je broj Srba koji su iz Đakovice nestali bez traga i glasa.

    U manastiru Devič - polupane su ikone, na jednoj su nožem upisali svoj znak smrti OVK, oskrnavili su i grob svetog Joanikija Devičkog. Ko zna šta bi bilo sa monahinjama i ocem Serafimom da nisu stigli sveštenik Radivoje Pantić i igumanija sokolička Makarija, koji su doveli francuske vojnike. Predstavnici Raško-prizrenske i Kosovsko-metohijske eparhije, uz oružanu pratnju KFOR-a, obišli su krajem juna, neka područja u Pokrajini i na licu mesta se uverili u organizovano uništavanje srpskih svetinja i zatiranje svih tragova srpskog življenja na prostorima Stare Srbije. Šiptarski teroristi zapalili su manastir Svete trojice u Mušutištu i drevnu crkvu presvete Bogorodice, izgrađenu u vreme manastira Gračanice, 1315. godine, jedno od najlepših i najstarijih zdanja te vrste na svetu. Ali, šta znaju šiptarski vandali šta je staro i šta je lepo. Oni znaju šta je srpsko.
    Zapaljen je i manascir Svetih vrača u Zojčištu, posvećen Kuzmi i Damjanu, pred čijim su ikonama klečale i molile isceljenje mnogobrojne šiptarske porodice.
    Srbi iz Orahovca, njih 3.200, napustili su grad, 24. juna, praćeni snagama KFOR-a, dok je njih oko dve hiljade ostalo u srpskom delu varoši. Ostali su i stanovnici Velike Hoče, oko hiljadu duša, za čiju bezbednost, kakvu-takvu, brinu nemački vojnici.
    Koliko su se moćnim i silnim osećali šiptarski teroristi pod okriljem KFOR-a i UNMIK-a govori primer koji je Srbe rozočarao i uverio ih da je njihova zaštita od "papirnih paravana". Šiptari iz Orahovca, uprkos dogovoru s komandom KFOR-a, nisu dozvolili ruskim vojnicima da uđu u ovu metohijsku varoš, iako su i oni u sastavu snaga KFOR-a.
    Severni deo Kosovske Mitrovice, sa daleko većinskim srpskim stanovništvom, organizovano istrajava u sprečavanju Šiptara i njihovih bandi koje nadiru iz južnog dela grada i pokušavaju preko mosta na Ibru da prodru u severni deo. Hrabri i samoorganizovani građani Kosovske Mitrovice danonoćno su na barikadama i ne daju da budu pokoreni, uprkos pojedinačnim pogibijama i ranjavanjima.


    PLjAČKE U SLAVU SAVEZNIKA

    ŠESNAESTI jun je bio dan koji se iščekivao s velikom radoznalošću, s mnogo nade, ali i s mnogo strepnje. Dok su poslednje kolone izbeglih Srba iz Metohije grabile prema slobodi, tragove su im "gazile" mirovno snage NATO. U istoj koloni i pod njihovom zaštitom stigle su mnogobrojne šiptarske bande iz Albanije, Makedonije i ko zna odakle sve. Na krilima krstaša i Amerike doleteli su i bojovnici takozvane OVK.
    Terorističke bande u Prištini imaju im se čime "pohvaliti". Uoči njihovog dolaska otet je Ivan Čelić sa Sunčanog brega, a na izlasku iz Prištine nestao je Zoran Tomić. Vera Filipović je oteta na putu od naselja Ulpijana prema bolnici. Na obodu grada, u selu Matičane, spaljeno je dvanaest srpskih kuća. Svuda se puca. Šiptarski teroristi pljačkaju, pale, otimaju, ubijaju - sve u "čast i slavu svojih saveznika sa Zapada i iz Amerike

    Večernje novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  4. #4

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    o t e t o-p r o k l e t o

  5. #5

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (4)


    Teror pod zaštitom
    27. avgust 2006

    UBISTVA su svakodnevna pojava, otimanja ljudi takođe, pljačkama i paljenjima kuća i stanova nema broja. I nema ko da broji. Pale se knjige, ruše spomenici, dok kolone uplašenih Srba grabe prema slobodi. U gradu u kojem je živelo 40.000 Srba, preostalo je svega dve-tri stotine, koliko da šiptarski teroristi ne budu imali previše posla.
    Naoružani teroristi OVK, a posebno takozvana vojna policija, u crnim uniformama, vrši racije, poput onih iz vremena progona Jevreja, hapse i odvode, ali i ubijaju Srbe u njihovim stanovima. Siluju i osamdesetogodišnje starice, pljačkaju ih i dave u kadama. Već prvog dana od povratka terorističkih bandi, pod zaštitom i Kfora, isterani su Srbi sa svih radnih mesta. Posle nasilnog odvođenja u nepoznatom pravcu - poznatog hirurga i univerzitetskog profesora Andrije Tomanovića, svi lekari i medicinsko osoblje srpske nacionalnosti napustili su Klinički centar u Prištini.
    Isto se dogodilo i sa srpskim profesorima na Univerzitetu, nakon ubistva trojice Srba na Ekonomskom fakultetu, profesora Milenka Lekovića, Miodraga Mladenovića i Jovice Stamenkovića. Krajem juna, osim retkih pojedinaca, svi su profesori napustili Prištinu. Srpska sela u okolini Prištine i Kosova Polja - Čaglavica, Gračanica, Laplje Selo, Preoce, Ugljare, Batuse, izuzetno se drže i niko ne napušta svoja iskonska ognjišta. Kosovo Polje, Lipljan i Obilić, u početku su odolevali napadima šiptarskih terorista, ali se postepeno prazne, izloženi zločinima bezobzirnih šiptarskih bandi.
    Na površinskom kopu Belaćevac nestalo je više radnika, a u selima kod Obilića, Crkvenoj Vodici i Prilužju manji broj Srba je napustio svoje domove. Prilužje je organizovalo nastavu na srpskom jeziku u osnovnim i srednjim školama, a u selu su našli utočište mnogi prognanici iz Obilića i okoline. Kosovsko pomoravlje, osim nekoliko sela kod Gnjilana i Kosovske Kamenice, ispražnjeno je od Srba i prepušteno na milost i nemilost uniformisanim bandama OVK. Sam grad Gnjilane, koji je imao gotovo 12.000 Srba, gotovo je etnički čist.

    DELEGACIJA Srba koju je predvodio vladika Artemije, a u kojoj su bili Momčilo Trajković i Aco Rakočević, potpisala je u Prištini (2. jula) dogovor sa šiptarskim predstavnicima, koje je zastupao Hašim Tači, posredstvom Bernarda Kušnera, dogovor koji je podrazumevao prekid nasilja i vladavinu mira. Samo nekoliko sati posle toga, potpuno su polomljeni i uklonjeni spomenici Vuku i Njegošu i nastavljena hajka na preostale Srbe.
    Međunarodna zajednica se napreže da zločine nad Srbima prikaže kao spontane reakcije revoltiranih Šiptara, a bilo je jasno da je to organizovani genocid nad Srbima, u prisustvu međunarodne zajednice. Neizbežan je utisak da se međunarodne snage i ne trude previše da spreče nasilje, osim ako su one neposredno ugrožene, a i ne pokušavaju da tragaju za počiniocima. Zločini se događaju ispred njihovih očiju a da nikada nije priveden makar jedan zločinac. Prema neometanim prelascima preko granica Albanije i Makedonije, može se zaključiti da Kfor nije uspostavio kontrolu na granicama. I otuda ulaze bande čiji je osnovni cilj pljačka, a jedino su u prilici da otimaju od malobrojnih preostalih Srba, koje prethodno ubijaju.
    Kolone unesrećenih Srba neprestano taljigaju prema slobodi, dok im šiptarski teroristi pale kuće i zatiru tragove.

    Uzaludan je apel Zorana Anđelkovića i generala Džonatana Bejlija preostalim Srbima u Prištini, Uroševcu, Štrpcu, Prizrenu, Orahovcu, Đakovici i Peći, gde su razgovarali sa srpskim stanovništvom, da ne napuštaju svoje kuće. General Bejli im je garantovao bezbednost. Jačim "argumentima su ih ubeđivali" naoružani šiptarski teroristi da ipak napuste svoje domove.
    I Seržo de Melo, šef Civilne misije UN, apeluje na Srbe da ne napuštaju svoja ognjišta, mada je priznao: "Zabrinut sam zbog stanja u kojem se nalaze kosovski Srbi". Predsednik Komiteta za saradnju sa Misijom UN Nebojša Vujović zahteva da Kfor i Misija UN postupe prema obavezama koje su preuzeli Rezolucijom 1244.
    GINU Srbi od terorističkih formacija OVK i nekakve policije u crnim odorama, koja se poziva na svog komandanta Agima Čekua, a sa svih strana stižu apeli Srbima da ostanu na svojim ognjištima.
    Generalni sekretar Ujedinjenih nacija Kofi Anan ukazuje na odgovornost međunarodnih snaga za bezbednost svih stanovnika na Kosovu i Metohiji. Kofi Anan, čini se, i ne zna da nisu svi ugroženi. Ugroženi su Srbi, muslimani, Goranci, Cigani, Romi, Turci i drugi nealbanci, ali ne i oni najbrojniji - Šiptari.
    Najveći broj šiptarskih terorista bio je u civilnim odelima i oni su bili najopasniji, jer su se slobodno kretali u naseljenim mestima, prilazili objektima i pripadnicima policije i vojske, lakše ulazili u dvorišta, kuće i stanove Srba, skrivali se bez problema. Među muškim teroristima bilo je prilično i žena terorista, koje su, kao i pripadnici jačeg pola, bile neupadljive i lakše činile zločine na čitavom prostoru Kosova i Metohije. I deca su bila uključena u terorističku aktivnost, stražareći pored puteva, pored kasarni i policijskih stanica i javljajući o svemu što se dešavalo.. Šiptarski teroristi na Kosovu i Metohiji, kao i teroristi u čitavom svetu, trudili su se da što manje budu upadljivi, da se ne razlikuju od drugih civilnih lica i da uvek budu spremni da izvrše zločin, pojedinačno ili u manjim ili većim grupama. Kada su napadali iz kuća pored puteva kojima su se kretale policija i vojska, koristili su žene i decu kao živi štit. Čitava sela, koja su u početku u većini otkazivala poslušnost terorističkim vrhuškama, kasnije su se silom ili milom priklonila terorističkim gospodarima života i smrti.


    TERORISTI takozvane Oslobodilačke vojske Kosova obukli su uniforme nakon što su poučeni od svojih instruktora iz inostranstva, kako bi bili prihvaćeni u svetu kao borci koji se takođe žrtvuju za oslobođenje svoga naroda. Zahvaljujući lažnom deklarisanju, koje su neki uticajni svetski mediji i državni zvaničnici kvalifikovali kao "oružane grupe protiv terora srpskog režima" koje se bore za "svoja ugnjetana prava", sticali su simpatije u takozvanom demokratskom svetu. Njihove jedinice su formirane po svim pravilima vojnog ustrojstva, pa su kao takve imale i svoje kasarne i poligone za obuku, ali i brojne sponzore iz Evrope i Amerike koji su ih snabdevali oružjem, odećom, hranom, sanitetskim materijalom... Te su jedinice, posle dolaska Kfora prigrabivši svu moć i vlast, počinile pravi masakr nad Srbima i nealbancima.
    Kada su terorističke grupe ili pojedinci u civilnim odelima ginuli u sukobima sa vojskom i policijom, tada je šiptarska propaganda, koju su prihvatili i strani mediji, plasirala priče o "ubistvu civila". Iskopavala su se tela poginule dece i žena, mešala su se sa telima ubijenih terorista, i pravile slike "masakriranih" šiptarskih civila, koje su odlazile u svet i izazivale antisrpsko raspoloženje. Među slikama zločina koje su objavljivali strani mediji, bilo je i onih na kojima su masakrirani Kurdi u Iranu ili u Turskoj. Za jedan takav snimak zločina rečeno je da potiče iz sela Izbice, na tromeđi Kline, Srbice i Istoka.
    Navodni masakri nad šiptarskim civilima obično su saopštavani sa zakašnjenjem od više sati, dan ili dva, kako bi se pripremila "pozornica" i ponudila javnom mnjenju što groznija slika navodnog zločina.

    A U BEOGRADU - ORDENjE

    DOK šiptarski teroristi pljačkaju, pale, otimaju i ubijaju Srbe, proganjaju i otimaju svetu zemlju, u Beogradu se slavi pobeda i dele odlikovanja. Izuzetno je veselo i u Prištini. Kordoni ubica, u uniformama takozvane Oslobodilačke vojske Kosova, postrojeni su u svečane defilee, slave pobedu, pod svojim i zastavama NATO pakta i Amerike. I Kfor slavi pobedu, diskretno, ali primetno.
    Komandujući snaga Kfora, engleski general Majkl Džekson, obećava: "Mirovne snage Ujedinjenih nacija garantuju bezbednost svim stanovnicima Kosova. Kfor će vrlo brzo razoružati pripadnike Oslobodilačke vojske Kosova. Srbima i Crnogorcima garantujemo bezbednost i pozivamo ih da ostanu na Kosovu. Na Kosovu će pod oružjem moći da budu samo snage Kfora i niko drugi, jer se jedino tako može ostvariti bolja budućnost stanovnika Kosova."
    General Džekson je verovatno iskreno mislio da će zaštititi Srbe od pogroma, ali nije znao da je etničko čišćenje južne srpske pokrajine strateški cilj šiptarskih separatista u čija "jedra duva" i njegova domovina, svesno znajući da "taj brod" u krvi plovi ka nezavisnosti.

    Večernje novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  6. #6

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    Meni ovo, za sada, izgleda malo nekompletno i pristrasno. Kosovski usud je mnogo stariji od 24. marta 1999 god, bar 25 god stariji (da ne idemo bas do Kosovskog boja). Nista nije napisno o tihom i temeljnom zastrasivanju i iskorenjivanju koje je prethodilo bombama. Bojim se da neutralni citalac, ili neko ko bi mozda zeleo da sazna nesto vise, moze da bude odbijen stilom i odbrambenim stavom koji je ovde prilicno izrazen. Mislim da se covek prihvatio veoma ozbiljnog posla. Videcemo, citam svaki dan...

  7. #7

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (5)


    Apel generala Džeksona
    28. avgust 2006

    PRVIH dana posle dolaska KFOR-a oteto je pet Srba u prištinskom naselju Vranjevac čija imena nisu saopštena. Predstavnici savezne i republičke vlade zahtevaju od KFOR-a da interveniše kako bi se nesrećni građani oslobodili iz kandži šiptarskih terorista. Uzvraćeno je obraćanjem da će se preduzeti neophodne mere, ali se na obećanju sve završilo.
    Komandant mirovnih trupa general Majkl Džekson obećava da će razoružati pripadnike OVK i primorati ih da se "odgovorno ponašaju". Taj poziv teroristi su drugačije shvatili, pa su još žešće i bezobzirnije kidisali na imovinu Srba, ubijali ih i silom odvodili neznano kuda.
    Potpuno su opljačkana i spaljena sela u neposrednoj blizini Peći - Ljevuše, Siga i Brestovik. Sinovi i unuci nisu izneverili svoje očeve i dedove. Opet su u crnim košuljama kao daleke, ali po zbivanjima potpuno iste, 1943. godine. Balisti su kao i sada stigli oko ponoći, uvukli se u Ljevušu kao uljezi ispod plotova, presvučeni u crne odore Musolinijevih soldata. Njihov predvodnik je bio Šiptar komšija koji je pre rata navraćao u mnoge domove, pio kafu, jeo pečenjake, grejao se pored rakijskih kazana, pa je sada došao da im se "zahvali" na gostoprimstvu. Pokupili su sve odrasle muške glave, njih 26, vezali ih i odveli u zoru iznad kuća Lazovića. Tu su ih vezane pobili. Slučajno je preživeo jedan Odović, iako je bio teško ranjen. Ubijene nije imao ko da sahrani, došli su im u pomoć Vitomirčani. Bila je to najtužnija moba koju je ovaj kraj zapamtio. Ali nije i najveća tragedija. Savremeni balisti, u crnim odorama generala Agima Čekua, s reda ubijaju i otimaju. Sve je isto, istorija se ponavlja, samo su zaštitnici terorista drugi i još moćniji.

    SELA u Metohiji "plivaju" u krvi Srba tih junskih dana, 1999. godine. Dan uoči dolaska KFOR-a otet je Miloš Jevrić, a ubijen Milorad Novićević. Rašo Marković je sam zapalio svoju kuću, a potom je izvršio samoubistvo.
    Prava tragedija zadesila je srpski narod na Kosovu i Metohiji posle dolaska KFOR-a i UNMIK-a, možda i zato što su Srbi verovali da će bolje biti zaštićeni, pa su bivali i neoprezni.
    General Majkl Džekson apeluje na Srbe da se ne sele, uz primedbu: "Ne mogu svakoga Srbina pojedinačno da zaštitim"… Džekson je obećao da KFOR neće tolerisati nasilje bez obzira na to ko ga čini. General je obećao do će na Kosmetu pod oružjem moći da budu samo snage KFOR-a i UNMIK-a i niko drugi, jer se "samo tako može ostvariti bolja budućnost stanovnika Kosova".
    Šiptarski teroristi su rešili da uskrate budućnost svim Srbima koji im budu dostupni. U selu Nabrđu su ubili Stanka i Cvetka Novovića, a Olgu Novaković, ekonomistu iz Vitomirice, noževima su iskasapili u njenoj kući. Majku i sina Bojanu i Vojislava Jovanovića iz sela Drenovac oteli su i odveli u nepoznato.
    Oteli su Maricu Mirić iz Belog Polja kod Peći, nervnog bolesnika, silovali je, a potom zaklali. Njenog komšiju Dragana Dragovića vezali su za stolicu, a potom zapalili, a Stevana i Radmilu Stošić i Filipa Kostića ubili su na njihovim kućnim pragovima. Kada su šiptarski teroristi ispalili 11 granata na selo Goraždevac, život je izgubila Milica Bukumirić. Iz Peći su iz njegovog stana silom odveli a potom ubili Branka Čupića, saobraćajnog inspektora, nakon što se povratio iz Crne Gore da bi izbavio svoju majku Milijanu i taštu Nenu iz kosmetskog pakla.

    TERORISTI takozvane OVK zavili su u crno selo Belo Polje kod Peći. Samo u nekoliko dana likvidirali su: Radosava Samatovića, Branislava Dašića, Jovana Dašića, Kostadina Dašića, Radosava Dašića, Danicu Krstić, Ljubicu Krstić, Nataliju Maslar, Milorada Radovanovića, Zvonka Rajčića, Sašu Tomića, Radomira Stošića, Čeda Stošića…
    Deset Srba je ubijeno u kući Kojića, u Peći, pronođena su dva spaljena tela, a dva su otkrivena u vreme čišćenja terena od mina.
    Delila ih je samo jedna noć od slobode, kad su ih šiptarske bande iznenadile u kući Stanoja Ljušića u Sinaju kod Istoka. Pored domaćina, na zverski način su ubijeni njegovi komšije, rođaci i prijatelji: Mihailo Vulić, Đurđa Vulić, Radoje Vulić, Stanica Vulić, Miodrag Vulić i Petar Đurić. Potom je kuća Ljušića opljačkana i spaljena.
    Profesor Momčilo Pumpalović, direktor gimnazije u Istoku, surovo je izgubio život. Ubijena je i njegova žena Sretena.
    Između Đurakovca i Istoka, u selu Tomance, pronađeno je četrdeset izmasakriranih tela Srba u jednoj krečani. Klečka nije jedini primitivni krematorijum u ovom modernom vremenu, kada nam je "Milosrdni anđeo" poslao s neba "lekcije" zapadne demokratije.
    Ubijeni su u selu Žaču kod Đurakovca Radonja i Vera Stojković. Sahranili su ih njihove komšije gluvonemi Miško Stojković i Agim Cana. A kada su odložili lopate i seli da predahnu šiptarski teroristi su im prišli i ubili ih bez milosti. Plana Janković iz sela Banje ubijena je u autobusu koji je saobraćao, pod pratnjom KFOR-a, u sela Suvo Grlo i Grkolez.
    Belošević Vojin iz sela Grkoleza, dok je čuvao stoku, izmasakriran je sekirom i bačen u kanal pored puta. KFOR je poslao šiptarske policajce na uviđaj. Da nije tragično, bilo bi smešno, jer su pripadnici šiptarske policije konstatovali da se pokojnik "sam bacio u kanal".

    ČITAVA porodica iz sela Štupelja kod Kline nestala je bez traga: Ljubiša Lalić, Milijana Lalić, Miroslav Lalić, Jelena Lalić, Vojislav Lalić, Ljubomir Lalić i Mirjana Lalić. Otete su i njihove komšije Živko, Cveta i Milica Marušić, koja je zapaljena u svojoj kući, dok su Vučko i Dostana Šutić doživeli sudbinu komšija Lalića.
    Komandant OVK za Metohiju iz dečanskog sela Glođana, Ramuš Haradinaj u kojeg je naprosto zaljubljen čelnik Međunarodne misije na Kosovu i Metohiji Soren Jesen Petersen, sumnja se da je ostavio najviše "potpisa" na svojim žrtvama Srbima, Šiptarima, Romima… Retki svedoci njegovih zločina, koji su nekim čudom izbegli ispred njegovog noža, tvrde da je lično ubio 67, naručio likvidaciju 267 i oteo 400 civila, među kojima je bilo i dece u pelenama.
    Ramuš Haradinaj, komandant terorističkih jedinica OVK za "Dukađuni", kako su šiptarski separatisti i teroristi "krstili" Metohiju, na svojevrstan način proslavio je potpisivanje Kumanovskog sporazuma (12. jun 1999.). Toga dana, njegovi potčinjeni su po njegovom naređenju Anton Lekaj, Arben Skupi, Rifat Ukšini, Šaban Azemi, H. Hekuran i još neki, presreli vesele romske svatove na periferiji Đakovice i zatvorili ih u podrumu Hotela "Paštrik" u centru grada.

    Tri dana trajala su iživljavanja, uz torture kakve samo bolesni umovi znaju prirediti. Prvo je Ramuš Haradinaj silovao maloletnu nevestu Ganimetu u hotelskoj sobi, a potom su se dva dana ređali njegovi sledbenici zatim je pustili da umre. Ali je maloletna nevesta preživela. Svakodnevno su, tri dana i noći, silovali i Sofiju Tafu i sve druge žene, ali od iste napasti nisu bili pošteđeni ni muškarci, naročito Sedri Šalja i Ređi Šalja.

    ORGIJANjE, PA STRELjANjE

    TERORISTA Arben Skupi odsekao je desno uvo Radu Gagoviću, Srbinu koga su u međuvremenu doveli vezanog, a potom ga stavio u usta vezanom Ređi Šalji i naredio mu da ga pojede. Isti zločinac je kleštima čupao nokte Gzimu Zećiriju. Ostali teroristi su se "zabavljali" odsecanjem pojedinih delove tela zarobljenih Roma, sekli ih noževima po koži i urezivali svoje inicijale, gasili cigarete na grudima i osetljivim delovima tela.
    Nesrećni romski svatovi mučeni su tri dana, a potom ih je spaslo daljih muka naređenje Ramuša Haradinaja, da ih sve streljaju. Odveli su ih (16. juna) blizu Klanice "Agimi" na desnoj obali Erenika. Rafalima su sasekli Rada Gagovića, Bajrama Krasnićija, Ređa Šalju, Zvezdanu Ljušaj i ostale. Gotovo neverovatno, ali istinito, sa stratišta je uspeo do umakne Bedri Šalja.
    Iza Ramuša Haradinaja ostalo je nekoliko masovnih grobnica Srba, Šiptara, Roma… u Radonjićkom jezeru, Ratiču, Raniću, Dastinovcu kod Dečana, Piškotu kod Đakovice, u Belom Polju kod Suve Reke i ko zna gde sve.

    Večernje novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  8. #8

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (6)


    Presuda Dragojli Lazović
    29. avgust 2006

    ČASNA starica Dragojla Lazović godinama je bilo jedina srpska duša u šiptarskom selu Lužanu kod Podujeva, koje je do pre pola veka bilo čisto srpsko selo. Ni za živu glavu nije htela da napusti svoje ognjište. Albanski je govorila kao svoj maternji jezik. Svi su je voleli i cenili. Komšije su joj često pomagale u obavljanju poljskih poslova, ali je i ona njima uzvraćala koliko je mogla. Navraćali su u njenu kuću lovci i ribolovci, policajci i šumari, putnici namernici, da predahnu, popiju kafu, čašu kiselog mleka i pojedu to što se zateklo. Svako ju je cenio i poštovao, bila je čovek nad ljudima.
    Jednog dana joj se požalila Šiptarka iz sela, koja je imala mnogo dece, ali ne i dovoljno stoke, pa je došla da kupi litar mleka ako hoće da joj proda. Dragojla joj je poklonila litar mleka, jer ga nikada nije prodavala.
    Sutradan je ova časna starica prihvatila za povodac svoju šarulju sa teletom i odvela je u avliju svoje komšinice.
    - Evo, poklanjam vam kravu, vama je potrebnija nego meni, stara sam i jedna, a deca su zbrinuta u gradu.
    Komšije su odbijale poklon, kapnula je i pokoja ženska suza, ali je Dragojla bila uporna…
    Upoznali su Dragojlu i engleski vojnici iz sastava KFOR-a. Više puta su hladni Englezi ovoj dobroćudnoj starici predlagali da je presele na sigurnije mesto. Zvale su je i komšije Šiptari. Nije htela. Govorila je da njoj niko neće ništa nažao učiniti. Svi su joj prijatelji i ona je svima prijatelj.
    SVAKA dva sata posećivali su je engleski vojnici, donosili joj hranu i sve što joj je bilo potrebno. Jednog letnjeg dana (10. avgust 1999), između dve posete, zatekli su mrtvu Dragojlu Lazović sa dva metka u grudima.
    Više nema čestite starice. Lužane je očišćeno od Srba. Nema više ni njene kuće, opljačkana je i spaljena.
    Ostali su iza babe Goce, kako su je od milošte zvali - tragovi čojstva - dva sina i četiri kćerke. Sin Dobrivoje, profesor u Kosovu Polju, bio je sa majkom tada kada je obradovala svoga komšiju Idriza.
    Novinar Zmajko Milosavljević i njegov brat, iz sela Kozareva kod Zvečana, oteti su iz putničkog voza koji je, u pratnji KFOR-a, saobraćao na relaciji Kosovska Mitrovica - Kosovo Polje. Nikoleta Vujačić iz Zubinog Potoka ugušila se od suzavca koji je KFOR bacio na okupljene Srbe u selu Zupče, dok su protestovali zbog primene dvojnih aršina - jednih za Srbe - drugih za Šiptare. Prilikom granatiranja sela Klokot, kod Vitine, šiptarski teroristi su ubili Silvanu Spasić i Tihomira Radića. Građane sela Vrbovec Dragana Mitrovića, Gorana Jovonovića, Modraga Mitrovića, Stanimira Vasića, Srećka Kojića i Radovana Daića, šiptarski teroristi su oteli iz teretnog voza, koji je bio pod pratnjom KFOR-a.
    Nesvakidašnji događaj odigrao se u selu Koretinu kod Gnjilana (19. juna 1999). Šiptarski teroristi su oteli dvojicu komšija - Nenada Arsića i Milivoja Simića, iznenadili su ih na putu izvan sela. Potom su šiptarski teroristi doveli Arsića u Koretin, gde su se okupili mnogobrojna rodbina i komšije, moleći ih da oslobode Arsića i njegovog druga Milivoja Simića. Neumoljivi teroristi su ubili Nenada Arsića naočigled njegovih najmilijih i čitavog sela. Tada su se latili oružja hrabri rođaci i ubili nekoliko šiptarskih terorista, a ostali su se razbežali. Sreća je što KFOR nije bio prisutan, ko zna šta bi bilo s ovim čisto srpskim selom.
    PLATILO je "danak u krvi" i veliko srpsko selo - Ranilug kod Gnjilana, kada su šiptarski teroristi u jednom danu, oteli izvan sela: Svetozara Ristića, Vitomira Ristića, babu Đurđu, Vlastimira Stojkovića, Dobrila N, Zvonimira Filipovića, Slobodana Stojkovića, Vlasta Cvetkovića, Gradimira Stolića, Nebojšu Furunovića, Slobodana N.
    Petnaest lica srpske nacionalnosti ubijeno je u naselju zvanom Čena Česma, u Gnjilanu, koji su otkriveni u toj masovnoj grobnici i treba da budu identifikovani.
    Masovna grobnica Srba otkrivena je i u selu Ugljare kod Gnjilana, a zasada su jedino poznata imena Đorđa Zdravkovića i njegovog sina Zorana, kao i Dragana Tomića. Njihova izmasakrirana tela bila su putokaz ka masovnom stratištu Srba u Ugljaru.
    Nedaleko od njihovog sela Pasjana ubijeni su Stojko Nojić i njegovi sinovi Blagoje i Branko, a u selu Cernici, ispred seoske prodavnice, šiptarski teroristi su iz neposredne blizine lišili života Vojina Vasića, Tihomira Trifunovića i četvorogodišnjeg Miloša Petrovića. Svetislav Ristić, iz sela Pančela, kod Velikog Ropotova, nije izdržao svakodnevne pretnje šiptarskih terorista, izvršio je samoubistvo da im ne bi pao u ruke.
    Blagoja i Dobrinku Stanković, supružnike iz sela Lještor kod Kosovske Kamenice, teroristi su masakrirali sekirom za drva na njihovom imanju.
    Ostalo je nepoznato zbog čega su ruski vojnici iz sastava KFOR-a ubili Srđana Budimirovića, Dragana Simovića i Blagoja Marića iz sela Donje Kormiljane kod Kosovske Kamenice. Šiptarski teroristi kastrirali su starca Milivoja Simića, odsekli mu levo uvo, a potom ga izmasakrirali, kod trafo-stanice u Kosovskoj Kamenici.
    I TAKO, redom, ne postoji grad i selo u Pokrajini koje šiptarski teroristi nisu zavili crno. Retki su gradovi i sela u kojima ima još Srba. Otimanje svete zemlje se nastavlja.
    Sredinom juna, 1999. godine, formiran je Komitet za saradnju sa Ujedinjenim nacijama, na čelu sa Nebojšom Vujovićem. Njegovi ljudi, a posebno "ekipa" gospodina Simića, ispoljila je veliku hrabrost. U okolnostima kada su šiptarski teroristi divljali, Simić je uspevao, samo on i njegovi ljudi znaju kako, da stigne do mnogih zatočenih i u njihove stanove i kuće donese paket hrane i lekove, ohrabri da se izdrži. Predsednik privremenog Izvršnog veća Kosova i Metohije Zoran Anđelković zahteva od generala KFOR-a da zaštiti preostale Srbe od genocida šiptarskih terorista. Na njegov vapaj odgovorio je visoki oficir Gibson: "Mi nismo došli kao agresori, već smo tu da ovome narodu obezbedimo mir i sigurnost, a pre svega Srbima i Crnogorcima."
    Ver ovatno KFOR i UNMIK pokušavaju da zaštite Srbe, ali u tome ne uspevaju, možda i iz razloga što previše veruju šiptarskim teroristima koji stalno obećavaju da se to i to neće više ponoviti. Kada se ponovi, vešti manipulanti sve to pravdaju osvetom pojedinaca kojima su "nastradale čitave porodice" pa "ne znaju šta rade"…
    Izaslanik Ujedinjenih nacija Serđo de Melo izjavljuje da će se uspostaviti civilna vlast i da će na tome pomagati i sarađivati organi vlasti Srbije. A predstavnik UNHCR-a za Jugoslaviju Maknamara poručuje da je najpreči zadatak humanitarnih organizacija da spreče iseljavanje Srba.
    Obećanja su izuzetno dobronamerna i neki Srbi među preostalim veruju i čekaju da se "čudo" dogodi. Mnogi su tako dočekali svoju smrt.

    LISTA HARADINAJEVIH ZLODELA

    HARADINAJEV odred smrti, na podmukao i lukav način, uspeo je da likvidira i 24 policajca iz Vojvodine, novembra 1998. godine. Mladi ljudi našli su se na nepoznatom terenu u selu Babaloć, nedaleko od Dečana, da bi po zadatku rasturili šiptarsku bandu koja je terorisala ljude po čitavoj Metohiji. Ne znajući da su seoski domaćini teroristički jataci, policajci su se sklonili u jednoj seoskoj štali da se zagreju i nakratko odmore. Gazda kuće je istog časa obavestio teroriste, koji su mnogobrojnim snagama opkolili štalu i savladali policajce. Povezane lancima i s rukama zakovanim za jasle, šiptarski zlikovci su ih sve zaklali. Koljače je predvodio Idriz Baljaj, jedan od najbližih saboraca Ramuša Haradinaja.
    Pretpostavlja se da je Baljaj sa svojim koljačima počinio i onaj strašan zločin nad Velizarom Stošićem iz Belog Polja, koga su teroristi uhvatili kod sela Ljođe, vezali ga za kamion i živog vukli do sele Kruševca, udaljenog nekoliko kilometara, a zatim ga nabili no kolac.
    Čuvena kula Garića, izuzetna građevina od tesanog kamena, zaštitni znak sela Dobrica, kod Đakovice, porušena je do temelja. Njeni domaćini, braća Dado i Mujo Garić, proterani su sa svog ognjišta. Mujov sin Zoran Garić otet je pa ubijen desetak kilometara od svoje kule.

    Večernje Novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  9. #9

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (7)


    Teror sa svih strana
    30. avgust 2006

    PORODICA Gordane Ristić, iz Kosova Polja, doživela je dve tragedije za nedelju dana. Na putu od Kosova Polja prema Prištini, 22. juna 1999. godine, nestao je sin jedinac Davor Ristić (2, a sedam dana kasnije ubijen je njegov stric Milutin Ristić, na kućnom pragu u selu Slovinju. Skrhane tugom i bolom majka Gordana i supruga Nataša praktično su samo vegetirale, kada se pojavio Hilmi Gaši, radnik Skupštine opštine u Prištini.
    Hilmi Gaši je bio konkretan: "Davor je živ, ali traže novac za njegovo oslobađenje." Majka Gordana i supruga Nataša, prvi put od nestanka sina i supruga, zaplakale su od sreće. Dugo su plakale, tešeći jedna drugu…
    Sedam hiljada maraka, koliko je Gaši tražio, i nije neki novac da bi se otkupio život najdraže osobe, ali Ristićeve nisu u tom trenutku imale toliko novca. Mnogobrojna rodbina uspela je da za kratko vreme sakupi neophodan iznos, i sedam hiljada nemačkih maraka našlo se u rukama Hilmija Gašija.
    - Čekajte, doći će u toku noći - obećao je Gaši.
    Ristićeve su čekale, ali se Davor nije pojavljivao. Dvadeset je dana kako ga nema, ali im je ta noć bila duža činilo im se. I naredni dan i narednu noć, probdele su njih dve pogleda uprtog u kućna vrata, očekujući da se pojavi njima najdraže biće na svetu. Tada su njihovi pogledi usahli, a radosna očekivanja prerasla u strah da Davora neće dočekati. No, javio se Hilmi Gaši.
    Rekao je da su nastali neki problemi, ali da će sve biti u redu. Oblio ih je hladan znoj, bile su skamenjene. A kada je Gaši to primetio, obradovao ih je novim obećanjem: "Ako želite da se vidite sa Davorom, spremite se, ja ću vas odvesti", bio je ubedljiv.
    Jedva su čekale da vide sina i supruga i bila su spremne da krenu, ali su ih komšije u zadnjem trenutku jedva ubedile da ne idu. Bilo je to dobro pripremljena zamka, kako bi obe bile likvidirane, kao eventualni svedoci nečasne prevare Hilmija Gašija.
    Majka Gordana je sve ispričala UNMIK policiji u Kosovu Polju. Ubrzo su stigle inspektorka iz Švedske - Helena i inspektor iz Rumunije Popa. Potom su razgovarali više puta. Inspektori su obećali da će uhapsiti prevaranta, jer su sakupili dovoljno dokaza protiv njega.
    Ubrzo je Popa smenjen sa dužnosti i vraćen kući, jer, prema priznanju prevodioca (ime se čuva zbog njegove bezbednosti), Popa je pokazao previše naklonosti prema Srbima i uložio previše truda da im pomogne.
    Ristićeve su pobegle u Niš, Nataša je našla novu sreću, a majka Gordana čeka i kopni…
    DOK su preostali orahovački Srbi oplakivali svoje neprebolne rane, sabijeni u preostalim kućama u gornjem delu grada, gde gladuju i strahuju, neko je šenlučio. Strahoviti plotuni iznad njihovih krovova, prema nebu, nikako nisu slutili na dobro. Posle plotuna zabrujali su motori bornih kola, džipova, a iznad kuća, samo što ne dodiruju dimnjake, kruže dva helikoptera. Ličilo je na vojnu vežbu, a nije vežba. Bilo je tačno deset časova, tog dvadesetog avgusta 1999. godine, kada je tridesetak nemačkih specijalaca, maskiranih i do zuba naoružanih branitelja zapadne demokratije provalilo u dvorište kuće Anđelka Kolašinca, predsednika Skupštine opštine Orahovac. Zatekli su ga nedaleko od kapije. Nekoliko snažnih specijalaca zgrabili su ga i bacili potrbuške na zemlju. Vezali su mu ruke i noge, preko usta i očiju stavili su mu poveze. Ubacili su ga u nekakvo vozilo, kao što se ubacuju cepanice.
    Dok su ga vozili u nepoznatom pravcu, bio je između sedišta, a na glavi, stomaku i nogama, osećao je vojničke cokule koje su ga blago gazile. Posle kraće vožnje stigli su, ali on nije znao gde su stigli. Tek kada je uveden u kancelariju, skinuli su mu poveze sa očiju, ruku i nogu. Smestili su ga u jedan ćošak, gde je morao da kleči, okrenut zidu. Do dva časa posle ponoći smenjivala su se po trojica vojnika, s puškama na gotovs i cevima uperenim prema njegovoj glavi. Kada bi mu san dolazio na oči, vojnici bi ga "džarnuli" cevima ispod brade, kako bi ga održali u budnom stanju. Dva puta su mu dali da pije vodu, ali mu nisu davali hranu. Prošla je ponoć kada su ga ponovo vezali, na isti način kao pre, ubacili u kamion i odvezali. Kada su mu ponovo skinuli poveze, bio je u ćeliji. Tada je saznao da se nalazi u prizrenskom zatvoru.
    Ujutro mu je serviran doručak, posle dvadeset i četiri časa gladovanja. Bio je to pristojni doručak.
    Istog dana saslušala ga je UNMIK policija, bez advokata i bez obrazloženja zašto ga saslušavaju. Bez pauze, kao na filmskoj traci, ređala su se dešavanja. Istražni sudija i tužilac, obojica Šiptari, obavestili su Anđelka Kolašinca da je osumnjičen za "prikrivanje i pružanje pomoći krivičnih dela ratnog zločina".
    Kakav zločin, koji zločin. Pa on ni mrava nije zgazio. "Da li je to zločin što je predvodio unesrećenu rodbinu i građane Orahovca u `Maršu mira` i tražio pomoć i zaštitu od Vilijema Vokera.
    Nije ništa vredelo, izrečena mu je kazna od pet godina zatvora. Njegov advokat po službenoj dužnosti - Baškim Nevzati bio je izuzetno korektan. Svojski ga je i argumentovano branio, ali ga nije mogao odbraniti.
    KOLAŠINAC je potom prebačen u zatvor u Kosovskoj Mitrovici. Njegov slučaj preuzimaju advokati Živorad Jokanović i Miodrag Brkljač iz Prištine, te Nikola Radaković iz Beograda. Oni ulažu žalbu na izrečenu presudu. Na prvom suđenju Jokanoviću se pridružuje advokat Milan Vujin iz Beograda.
    Sve su to iskusni i osvedočeni advokati, i sve rade bez pare i dinara. Ali, avaj… Javni tužilac menja prvobitnu optužbu, a nova glasi "ratni zločin protiv albanskog civilnog stanovništva…"
    Orahovac je jedno od najvećih stratišta Srba iz kojeg su šiptarski teroristi, samo godinu dana ranije, ubili i odveli u nepoznatom pravcu oko šezdeset srpskih civila, među njima i žene i decu i proterali 3.200 građana. Kosti nekih nesrećnika pronađene su kasnije spaljene u krečani u selu Klečka na prevoju između Mališeva i Račka.
    Zar bi predsednik opštine da je počinio bilo kakav zločin, makar i da se nekome od Šiptara sugrađana zamerio, čekao godinu dana u svom dvorištu da bude uhapšen?
    Istina je bila uzaludna, odbrana izuzetna, ali tužilac i sudija neumoljivi prema očiglednim činjenicama da je Kolašinac potpuno nevin.
    Osuđen je na osam godina zatvora. Advokati su, ipak, uspeli da ga oslobode, posle četiri godine i pet meseci tamnovanja, da bi se branio sa slobode. Već dve godine i više čeka Anđelko Kolašinac ponovno suđenje.
    Za zločin nad šezdeset ubijenih i nestalih Orahovčana, počinjen samo u tri dana i seljana iz Retimlja, Opteruše i Zočišta, još niko nije osumnjičen, a kamo li osuđen.
    Sudbinu Anđelka Kolašinca doživeli su i njegovi sugrađani i komšije doktor Vekoslav Simić i Stanko Lević. Prošli su kroz istovetni "`demokratski tretman" i optuženi za ono što nisu nikada počinili - "zločin protiv civila"…

    BEZAKONjE i NASILjE

    KOMANDANT KFOR-a general Majkl Džekson, oglasio se po ko zna koji put, osudio je Albance za nasilje, rekavši da rade isto ono zbog čega su optuživali Srbe i zbog čega je Srbija bombardovana. Džekson je priznao da na Kosovu i Metohiji vladaju bezakonje i anarhija.
    I oni koji su huškali na rat i podmetali razne laži, predstavljali Srbiju i srpski narod kao progonitelje Šiptara, napokon su se dozvali istini, ali je to prekasno i mala je vajda od toga. Tako "Njujork tajms" konstatuje: Dva meseca posle dolaska prvih snaga KFOR-a, na Kosovu i dalje vladaju bezakonje i nasilje… Lokalni kriminalci, borci OVK i albanske bande iskoristili su neobezbeđenu granicu, vakuum u sprovođenju zakona da bi terorisali Srbe i Rome i oterali ih iz njihovih domova. Isti ovi nasilnički elementi takođe pljačkaju i kosovske Albance…

    Večernje Novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  10. #10

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (8)


    Klarku krivi Srbi
    31. avgust 2006

    KO jednom slaže, drugi put mu se ne veruje. Da nisu prvi put lagali, drugi put se ne bi događalo ono što se događa. Gotovo je sigurno da bi srpska drama bila mnogo blaža da Bernar Kušner nije formirao tzv. Zaštitni kosovski korpus, u koji su se udomili mnogi teroristi OVK i okorele ubice, kojima je povereno da brinu o bezbednosti Srba. Zar bi bilo ko ozbiljan na ovom belom svetu mogao poverovati da će nekadašnji i sadašnji zakleti dželati Srba zaštititi svoje žrtve.
    Komandant NATO Vesli Klark, za vrema boravka u Prištini, sredinom septembra (1999) optužio je Srbe rekavši da oni destabilizuju mir u Pokrajini?! Klark je odbacio optužbe Srba o bezakonju i haosu u Pokrajini posle dolaska Kfora i optužio Srbe da podrivaju bezbednost na Kosovu i Metohiji i da to čine zlonamerno.
    Vrhunski cinizam, kakav dolikuje visokonemoralnim ljudima. Pa gde su Srbi…
    Šiptarski teroristi sprečavaju na čitavom Kosovu i Metohiji da se izvrše obdukcije ubijenih Srba u mnogobrojnim masovnim grobnicama. Međunarodna misija i Kfor, koji znaju za zločine od kada su stigli u Pokrajinu, pokazuju naklonost prema samovolji terorista.
    Sutradan, pošto je Vesli Klark izrekao svojevrsnu budalaštinu, kakva dolikuje šiptarskim plaćenicima, u Prištini je počinjen još jedan težak zločin.
    SUDIJA Vrhovnog suda Kosova i Metohije i predsednik Okružnog suda u Gnjilanu Dušan Cvetković (63) zverski je ubijen u svom stanu u centru Prištine, 15. septembra 1999. godine. Istovremeno su šiptarski teroristi pucali u glavu Dušanovom sinu Branislavu (39), koji je preživeo, ali je preminuo aprila 2006. godine, od metka koji je ostao u lobanji. Supruga i majka Cveta nije povređena, ali je doživela težak šok zbog porodične tragedije i od tog šoka se nije oporavila do svoje smrti, 2004. godine.
    Masovni i bezobzirni zločini nad Srbima, izazvali su oštru reakciju šiptarskog intelektualca i vlasnika lista "Koha ditore" Vetona Suroija: "Mene je sramota kako kosmetski Albanci čine monstruozne zločine nad Srbima. Organizovano i sistematsko zastrašivanje Srba predstavlja fašističko ponašanje. Svi oni koji misle da će nasilje prestati čim sa Kosova bude proteran i poslednji Srbin, žive u iluziji, jer će se nasilje tada preneti na Albance."
    Veliki je podvig tako nešto pomisliti, a ne izgovoriti u osinjaku terorista. Da su Vetona Suroja podržala makar još petorica uticajnih i uglednih kosmetskih zvaničnika, verovatno bi zločini nad Srbima prestali.
    Bernard Kušner ja brzo odustao od svojih obećanja koje je dao kada je preuzeo civilnu misiju i potpuno se svrstao na stranu šiptarskih separatista. Toliko je to bilo očigledno da je počelo da smeta i onima koji su ga poslali u "crnu rupu Balkana" da bar malo osvetli perspektivu preostalim Srbima i sve učini da se vrate proterani u svoje domove. Kušnera je to najmanje interesovalo. Bilo mu je važno do formira paralelne organe vlasti i da pomogne šiptarskim separatistima da ostvare etnički čisto Kosovo i Metohiju, proglase nezavisnost i priključe se "velikoj Albaniji.
    Pripadnik naroda koji je mnogo propatio i nad kojim je izvršen genocid Jevrejka Paula Levi, pismeno se obratila Bernaru Kušneru:
    "Šta vas je navelo da izdašno stojite na strani šiptarskih ekstremista u njihovim genocidnim delima? Znate vi vrlo dobro da to nije osveta, jer Srbi kroz vekove takva zverstva nisu radili. To najbolje potvrđuju navodne šiptarske grobice, za kojima već pet meseci tragate, a njih nigde nema, po je već celom svetu jasno da za svoju agresiju nemate opravdanja. Mi Jevreji Jugoslavije stidimo se vaših postupaka i na primedbu da su uz Klintona svi Jevreji bolno se pravdamo da oni već odavno nisu Jevreji. Zato Vas sve savetujemo, ako već nije kasno - da se okanete i odmah izađete iz tog zverskog Danteovog pakla. Jedno govoriti, a suprotno raditi, to ne dolikuje časnom Jevrejinu."
    Kušner je poreklom Jevrej. A da li je, makar za trenutak, pocrveneo od stida - ostaće tajna.
    Bombaški napad, kao u Bejrutu, izveden je na pijaci u selu Bresju u vreme kad je bilo prisutno više stotina Srba. Šiptarski teroristi su bacili bombe od kojih su na licu mesta poginuli Živorad Stepić i Živojin Trajković, a 41 lice je lakše i teže povređeno, među kojima su najteže prošli Divna Gligorijević, Slobodenka Nikolić i Svetozar Arsić.
    Kada su prisutni Srbi reagovali zbog ravnodušnog ponašanja vojnika Kfora, ovi su, umesto da usmere oružje prema teroristima, nasrnuli no goloruki narod i tom prilikom povredili Sinišu Veličkovića i Ratomira Maksimovića.
    KAKVE su prilike u Pokrajini, najbolje dokazuje "pobednička parada" jedinica OVK, koje pod punom ratnom opremom marširaju ulicama Prištine, a na obližnjem stadionu održavao se skup građana. Kfor to mirno posmatra, a odavno je obećao da će teroristi OVK biti razoružani. A oni… Vladislav Jovanović, šef misije u UN, rekao je da je razoružavanje OVK obična farsa i da će oni sačuvati svoje moderno oružje u svojim tajnim skloništima. Otvoreno je rekao da se NATO i Ujedinjene nacije zalažu za nezavisno Kosovo i Metohiju.
    Jedan od malobrojnih Srba koji je bio u rukovodećim strukturama u Pokrajini, a ostao je u svom domu u Čaglavici, Momčilo Trajković, često je imao verbalne sukobe sa Bernarom Kušnerom i oponirao mu: "Na Kosovu i Metohiji danas ne funkcioniše nijedna multietnička institucija, a Srbi su praktično proterani iz svih multietničkih sredina i saterani u rezervate i geta. Nema uslova za povratak prognanih Srba, dok se proterivanje preostalog stanovništva nastavlja."
    I ne samo da se nastavljaju progoni preostalih Srba već se raznose i nekadašnje fabrike koje su izgrađene pre svega novcem Republike Srbije. Mnoge proizvodne trake već su prebačene preko granice, u susednu Albaniju. Pećka pivara ostala je bez nove proizvodne linije, ista sudbina zadesila je Fabriku rezervnih delova "Crvena zastava" i Fabriku bicikla. Potpuno je opljačkana fabrika motora i deo mašina prebačen u Albaniju, gde su završile i mnoge mašine iz fabrike za preradu drveta u Dečanina i mašine "Bambija" iz Đakovice…

    ZLOČIN ZA ZLOČINOM

    KRAJEM oktobra (1999) na putu od Peći prema Rožaju, oko 1.500 šiptarskih terorista, presreli su konvoj iz Orahovca i Velike Hoče u kojem je bilo 117 duša, među njima i desetoro dece. Konvoj je organizovao UNHCR, obezbeđivali su ga italijanski vojnici iz sastava Kfora. Ubijena su četiri Srbina, lakše je povređeno 35 lica, koja su italijanski vojnici zadržali u svojoj bazi u Peći. Tom prilikom je zapaljeno 14 vozila.
    Predstavnici SRJ uložili su protest Savetu bazbednosti UN i izneli sumnju da su teroristi bili u dosluhu sa misijom Ujedinjenih nacija.
    Nije se smirilo uzbuđenje preostalih Srba zbog brutalnog napada kod Peći, a šiptarski teroristi su počinili novi zločin, u selu Novo Rujce kod Lipljana. Dok je grupa srpskih mladića igrala fudbal, šiptarski teroristi su zasuli granatama fudbalsko igralište. Ranjeni su Zlatko Smiljić, Aleksandar Milkić i Ivica Talić. Povređeni mladići su prebačeni u rusku bolnicu u selu Bresje kod Kosova Polja, u kojoj su mnogi ranjeni i bolesni Srbi tražili i dobijali lekarsku pomoć.

    Večernje Novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  11. #11

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (9)


    Dezerter u tuđoj uniformi
    1. septembar 2006

    NIJE samo Nazmi Maljoku okrenuo ćurak naopako, već su to učinili i mnogi drugi oficiri JNA i policajci u trenutku kada su uživali poverenje, živeli u komfornim stanovima, bili dobro plaćeni. Pomenimo samo neke koji su svojim zločinima, protiv svojih bivših drugova u policiji i Jugoslovenskoj armiji, prednjačili u surovosti.
    Šaban Dragaj (1948) iz Srbice, bio je oficir JNA, ali je dezertirao i borio se u paravojnim jedinicama u Hrvatskoj, potom je pristupio tzv. OVK.
    Bislim Zurapis (41) iz Studenčana kod Suve Reke, bio je oficir JNA, a potom je odbegao i borio se u jedinicama muslimanske vojske u srednjoj Bosni. Sumnja se da je neposredno počinio 27 ubistava i 77 otmica i organizovao više logora smrti u orahovačkoj opštini. Veruje se da je rukovodio i učestvovao u pljačkama, paljenjima, ubistvima i otmicama Srba u selima Opteruša, Retimlje i Zočište.
    Tahir Zemaj (52) iz Streoca kod Dečana bio je kapetan JNA, potom se borio za etnički čisto Kosovo. Bio je ključni svedok protiv Dauta Haradinaja, brata Ramuša Haradinaja, pa se pretpostavlja da je zbog toga likvidiran, trećeg januara 2003. godine.
    Kadri i Ajet Kastrati iz Podujeva, oba bivši oficiri JNA, naročito su se istakli u podmuklim napadima na vojsku i policiju i uništavanju njihovih objekata.
    Bivši oficir JNA Sali Beriša (50) iz Smonice kod Đakovice, posle dezertiranje bio je instruktor i obučavao je teroriste za smrtonosne pohode.
    Nekadašnji oficir JNA Džemail Bajta (58), rodom iz Srebrenice, pristupio je tzv. OVK i postao komandant obuke šiptarskih terorista.
    Dezerter iz JNA Agim Čeku, borio se u tzv. zengama u Hrvatskoj, gde je stekao čin pukovnika. Sumnja se da je počinio ratne zločine genocida protiv Srba u Medačkom Džepu, potom je pristupio OVK i komandovao jedinicama koje su na Kosovu i Metohiji počinile stravične zločine nad srpskim narodom.
    Bivši policajac SUP Srbije u Prištini Jonuz Trstena (49), rodom iz Marevca, istakao se u zločinima prema svojim bivšim drugovima, ali i prema "neposlušnim Šiptarima i onim svojim sunarodnicima iz policije koji se odbili da mu se pridruže.
    Nuredin Ibiši (48), iz Podujeva, bio je komandant specijalnih jedinica Pokrajinskog SUP-a u Prištini. Potom je bio komandant specijalcima tzv. OVK koji su sejali smrt među Srbima, ali i među "domaćim izdajnicima". Pod njegovom komandom bio je i Fadilj Ejupi (25), pripadnik MUP-a Srbije, koji je učestvovao, pored ostalog, u napadu i dizanju u vazduh autobusa "Niš-ekspresa" u Livadici kod Podujeva.
    Načelnik u Pokrajinskom SUP-u Jusuf Karakuši, koji se godinama deklarisao kao lojalan građanin Srbije i odan službi u kojoj je radio, iznenada je napustio Prištinu i tokom sukoba preselio se u Hrvatsku.
    General Ramiz Avdulji, komandant Vojno-tehničke akademije u Zagrebu, rodom iz Peći, imao je velikog uticaja na oficire i podoficire šiptarske narodnosti koji su dezertirala iz JNA, a potom prišli hrvatskim bojovnicima. Mnogi su posle rata u Hrvatskoj postali borci i instruktori terorističke OVK.
    Mnogi su Šiptari napustili JNA, još 1990/91. godine, na poziv Ibrahima Rugove, potom i šiptarskih majki. Od tada Šiptari nisu služili vojni rok, niti ih je na to bilo ko primoravao. Poznato je da je Slovenija tada podržala šiptarske oficire, koji su poslušali apele separatista sa Kosmeta, pa je za takve bio formiran logor u Austriji, gde su se sklonili od navodne torture srpskih vlasti.
    DVOJICA mladih ljudi Borko Filipović i Zlatko Senić poginuli su u svom kombiju, 15. juna 2000. godine, kada su naišli na postavljenu tenkovsku minu, na putu između dva srpska sela Preoce - Lepina. Šiptarski teroristi su eksploziv postavili ispred pružnog prelaza i tragedija je bila neizbežna. Unmik je reagovao kao da se dogodila obična saobraćajna nesreća, a ne zločin kakav se svuda u svetu, osim kada su Srbi na Kosovu i Metohiji u pitanju, ocenjuje kao akt terorizma.
    Mnogo uzbuđenja kod preostalih Srba izazvalo je i tragično ubistvo uglednog domaćina iz sela Ljubožde kod Istoka Stojana Simića (1926) i njegovog sina Velimira(1956). Šiptarski teroristi pronašli su oca i sina na bačilima planine Ponor, kod Sjenice, 5. juna 2000. godine, gde su se sklonili od nastupajućeg zla. Teroristi su prvo oteli Velimira i poterali njihovih četrnaest krava muzara. Kada se nesretni otac uputio dublje u planinu da potraži sina Velimira pao je u ruke šiptarskih terorista koji su mu postavili zasedu. Obojica su dovedena kod njihove kuće u Ljubižde. U dvorištu su obesili oca i ubili sina.
    Bila je to poruka šiptarskih terorista preostalim Srbima da "beže glavom bez obzira", zato su otac i sin dovedeni i pogubljeni u ovom starom srpskom selu.
    Savezna vlada je sredinom maja, 2000. godine, izrekla opravdane kritike na račun Saveta bezbednosti UN, zbog nikakvog učinka snaga Kfora i Unmika na Kosovu i Metohiji, pre svega u zaštiti srpskog življa. Podaci koji su tom prilikom zvanično saopšteni, zaista su katastrofalni, a što je najgore ne i konačni. Samo od dolaska Kfora, proterano je oko 250.000 Srba, muslimana, Roma, Turaka, Hrvata i Šiptara. Istovremeno je bilo pet hiljada oružanih napada na srpski živalj i tom prilikom je ubijeno više od hiljadu, a oteto je i odvedeno više od 960 lica.
    DRŽAVNE granice Srbije prema Albaniji i Makedoniji ostale su otvorene, pa je na Kosovo i Metohiju došlo oko 250.000 Albanaca iz Albanije i Makedonije, samo u periodu od dolaska Kfora do 13. maja 2000. godine.
    Navršila se godina dana, a od Vlada Vulevića iz sela Zahaća kod Peći nikakve javke. U vreme kada su se među Šiptarima širile glasine da će ih sve poklati nekakve "paravojne srpske družine", u Vladovoj kući i kućama njegove braće, sklonilo se za svaki slučaj oko 300 ljudi, žena i dece. Vlado ih je čuvao kao svoje najrođenije. Žrtvovanje za svoje komšije, zbog lične časti i dostojanstva, svuda se na svetu ceni iznad svakih drugih interesa. Ali, šta znaju teroristi šta su čast i dostojanstvo, šta su humanost i solidarnost… Kada su horde ubica dojezdile na "krilima" krstaša i Amerike, pokupili su i Vlada Vulevića, iz kuće njegovog komšije Ujkana Kurtaja, gde ga je čuvala njegova porodica i porodica Beriša. Odveli su ga…
    Tugovanje Vladovog sina jedinca Vula s majkom Nikoletom, suprugom Zoricom i maloletnom decom Majom i Jovanom, u iznajmljenom stanu u beogradskom naselju Mali Mokri Lug, prekinuo je telefonski poziv iz Prizrena. Javio se Sadri Tofaj, kojem je Vule Vulević kumovao na venčanju. Ne kaže se uzalud - kum pa sveti Jovan. Kako li ih je samo pronašao!?
    - Šta želiš, kume moj dragi, da učinim za tebe? - pitao je kum Sadri Tofaj.
    - Pronađi mi oca, živog ili mrtvog, biću ti zahvalan - zamolio ga je Vule.
    - Sve ću učiniti za tebe, ti si me zadužio, daj samo bože da je živ - obećao je Sadri.

    IZ ZATVORA U OVK

    MEĐUNARODNA zajednica se u dva navrata snažno angažovala kako bi se iz srpskih zatvora oslobodili daljeg izdržavanja robije svi Šiptari. Prvi put, 1993. godine, neposrednim angažovanjem raznih kriznih grupa i kontakt grupa, pozivajući se na poštovanje zapadne demokratije, oslobođena je daljeg izdržavanja kazne velika grupa kriminalaca, terorista i političkih prestupnika. Svi su se iz zatvora direktno uključili u terorističke jedinice OVK i kidisali na živote Srba i nealbanaca na Kosovu i Metohiji.
    Koristeći se iskustvom u saradnji oko oslobađanja zatvorenika, međunorodna zajednica je na isti način i istim metodama izvršila pritisak na nove srpske demokratske vlasti, koje nisu mogle da odole takvom pritisku, pa je 2001. godine oslobođeno iz srpskih zatvore ukupno 2.100 kriminalaca, ubica i palikuća, među kojima je bilo beznačajno malo onih čije krivice nisu bile dokazane ili presude nisu bile pravosnažne.

    Večernje Novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  12. #12

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    KOSMET - OTETA ZEMLJA (10)


    Zločin umesto razmene
    2. septembar 2006

    NEKOLIKO dana su se Vule Vulević i Sadri Tofaj naizmenično zvali, razgovarali, pitali se za junačko zdravlje, kako i dolikuje kumovima, koji su u ratnom vihoru morali svako na svoju stranu. Vulevići su proterani, Tofaji su morali uz progonitelje. Ali, eto, u nevolji su se ponovo pronašli, makar i telefonom.
    Ponovo je zazvonilo u stanu Vulevića. Bio je to kum Sadri.
    - Velika sreća kume, velika sreća, video sam kuma Vlada. Ne pitaj me gde i kako. Mogu ti reći da je dosta smršao, neobrijan je i nepodšišan, deluje izgladnelo. Dao sam mu sto maraka, toliko mi se našlo u džepu. Pogledaću šta mogu da učinim, ženin rođeni ujak je Ramuš Haradinaj, a on je, čuo si... - obećavao je kum Sadri Tofaj.
    Vulevići su zanemeli od sreće. Otac je, znači, živ. Obavestili su čitavu rodbinu, pet sestara i mnogobrojne rođake i prijatelje. Isterani su iz trosobnog stana u Prizrenu, novog i dobro opremljenog, stigli su u slobodu s najlon kesama u rukama, ali su se za ovu priliku snašli i proslavili su vest koju im je kum Sadri Tofaj saopštio, jednog junskog dana 2000. godine. Bilo je i veselo i tužno…
    Kum je posle nekoliko dana ponovo bio na vezi.
    - Nema kume problema, kum Vlado će biti pušten, ali traže da se za njegovu slobodu plati petnaest hiljada maraka.
    - Ti znaš kako sam izašao i svi moji, odakle mi toliko maraka, nemam ni dinara - požalio se Vule.
    - Znam, potpuno te razumem. Evo, ovako, podelićemo otkup, ja ću dati sedam hiljada, a ti se postaraj za preostalih osam.
    Dogovorili su se i ponovo se čuli.
    Tada je Vule objasnio svom kumu da u Goraždevcu živi njegova sestra od strica Mirjana Srbljak, neka pođe kod nje i dobiće traženih osam hiljada maraka, jer je Vule u međuvremenu uspeo da se čuje sa Srbljacima.
    Otišao je kum Sadri u Goraždevac. Dočekan je kao što se kum i dočekuje. Bio je sa maloletnim sinom. Dečko se ustručavao da ruča, ali kada su mu pomenuli kuma Vuleta, mali se nasmešio i oslobodio. Mirjana je izbrojala kumu osam hiljada nemačkih maraka, koje je delom skupila od muževe rodbine, predala ih kumu Sadriju Tofaju uz veliku zahvalnost što joj je pronašao strica.
    Dani su se otegli kao godine, a godine kao večnost, Vulevići su čekali i čekali, ali od kuma ni traga ni glasa. Kako tada, tako i ostade…
    VELIKO iznenađenje predstavljalo je puštanje na slobodu braće Mazreku iz Mališeva, koji su posle javnog priznanja da su silovali žene, devojke i devojčice, pa ih potom ubijali i spalili u krečani u selu Klečka, osuđeni na po dvadeset godina zatvora. Takvo ponižavanje i takvu uvredu srpski narod nikada do tada nije doživeo, a međunarodna zajednica je time utabala široku stazu za sve pritiske kojima će biti izloženi Srbija i srpski narod.
    Prilikom isporučivanja tela otetih i ubijenih Srba na administrativnoj granici u Merdarima, posle identifikacije, počelo se "zuckati" da je prilikom isporuka ostataka pokojnika bilo i džakova u kojima su bila tela tek likvidiranih nesrećnih Srba. Takav zaključak izvlačili su prisutni pojedinci, koji su prenosili džakove s ostacima pokojnika, dok su većina tela bila celovita i odgovarala su normalnoj težini sveže ubijenih žrtava. Potom je krenula priča da su to leševi Srba koji su živi čuvani za razmenu, a zatim su svi poubijani kada su šiptarski teroristi pušteni na slobodu iz srpskih zatvora.
    Sumnje nisu zvanično potvrđene, ali su nezvanično demantovane od pojedinih patologa, koji su obavili ekshumaciju i utvrdili identitet žrtava.
    Pored ove dileme ostalo je i ono, još nerazjašnjeno, ko je, kada i zašto, otkopao već sahranjene Šiptare na Kosovu i Metohiji, a potom ih preneo i pokopao na dva-tri mesta u Srbiji. Poznato je, a to su uočili oni koji su se krajem 1999. godine zatekli na Kosovu i Metohiji, da su tada Šiptari otkopavali i selili svoje mrtve, ali je teško verovati da su ih selili izvan Pokrajine. Kada su u pitanju šiptarski ceremonijal-majstori, ništa se ne zna…
    Strogoću zapadne demokratije umalo je životom platio poznati književnik Petar Sarić, koji ja jedva izbegao ispred šiptarskih terorista i našao utočište u Štrpcu, na Šar- planini. Njegovoj bolesnoj ženi Stani, tog 5. januara 2002. bio je neophodan lek, jer je svega nekoliko dana pre bila operisana. Bio je veliki sneg, a do prilično udaljene apoteke valjalo je što pre stići. Sarić se latio lopate, iako operisane kičme, i napravio poširoku stazu u snegu od garaže do izlaza na put. Tek što je krenuo, uvideo je da ne može proći od Unmikovog policijskog džipa, a njemu se žurilo. Izašao je iz automobila i zamolio devojku u uniformi da kaže dvojici kolega, koji su razgovarali preko puta, da malo pomere vozilo.
    POLICAJCI se nisu osvrtali na Sarićeve molbe, već su nastavili da "čavrljaju", a on je bio nestrpljiv. Ponovo je reagovao, ali uzalud. Tek u neko doba, gorostasni policajac uputio se ka džipu, ali ga ja zaobišao i zašao duboko u Sarićevo dvorište. Taman što je iznervirani Petar izustio: "Šta to radiš, čoveče?", grdosija ga je ščepala i izvukla iz automobila, položila ga na stomak i kolenom mu zgazila na operisanu kičmu. Policajac ga je više puta udario pesnicom po glavi i licu. Bio je to hir američkog "mirovnjaka".
    Gorostasni policajac, u službi zapadne demokratije, prestao je da ga udara kada je bio siguran da je srpski književnik "shvatio predavanje" o tome na šta sve jači imaju pravo. Mogao ga je i ubiti bez straha od kazne, jer ja naša administracija već bila potpisala onaj dokument da vojnici Kfora i policajci Unmika mogu i da biju Srbe, ali Srbi ne smeju da sa brane. A poznati književnik je pokušao da se brani rečima.
    Povređeni Petar Sarić je dobio lekarsko uverenje, angažovao je advokata, pripremio krivičnu prijavu… U međuvremenu pozvao ga je sud iz Uroševca da se javi na saslušanje. Stigao je uz obezbeđenje, jer su na tom putu vrebali iz zasede šiptarski teroristi i već su ugasili nekoliko srpskih života.
    Sudije, redom Šiptari, bili su začuđujuće korektni, ali im je optužba bila lažna: "zbog ometanja službenog lica"… i tako redom. Određen je Sariću pritvor od mesec dana i odveden je u zatvor u Gnjilanu. Zbog povreda i šoka koji je doživeo, lečenje mu je bilo neophodno. Ponudu da ode do gnjilanske bolnice odbio je, jer se pre toga iz te bolnice nisu vratili neki Srbi koji su imali lakše povrede. Drugu bolnicu nisu nudili, ali nisu ni prihvatili Sarićevu molbu da ga prebace u Gračanicu ili van Kosova i Metohije.
    Društvo u gnjilanskom zatvoru pravili su mu samo Šiptari. Za divno čudo, nisu ga maltretirali…
    Potom su krenuli protesti građana Štrpca i Srba preostalih na Kosovu i Metohiji, Udruženja književnika Srbije, Udruženja novinara Srbije, PEN kluba i nekih organizacija u inostranstvu… U Francuskoj 7 bili su najglasniji, a i njihov glas je najdalje dopirao. Jedanaestog dana književnik Petar Sarić je pušten na slobodu.
    Onaj glomazni Amerikanac, koji je silom došao da trenira strogoću na Srbima, pod imenom Tomas Džonson, vraćen je u Ameriku. Tako je saopšteno.

    MASAKR NA NjIVI

    STARO Gracko, selo nečuvenog zločina u kojem su šiptarski teroristi ubili četrnaest žetelaca na njivi, nikada nije prestalo da bude meta zločinaca, posebno onih iz susednog sela Mali Alaš.
    Pet godina kasnije, sredinom februara 2004. godine, Staro Gracko je ponovo zacvilelo od bola. Nedaleko od sela na putu prema Lipljanu ubijeni su u svom automobilu mlađana Milijana Marković i profesor Zlatomir Kostić.
    Istovremeno kada su ubijeni dvoje mladih iz zasede, ispaljeni su mitraljeski rafali na selo Staro Gracko, iz pravca šiptarskog sela Mali Alaš. Sumnja se da su iz ovog sela iz kojeg su ovog puta došli samo rafali, stigli i zločinci koji su počinili masakr u vreme žetve pšenice.
    Savet bezbednosti Ujedinjenih nacija usvojio je tih dana izveštaj o Kosovu i Metohiji u kome je konstatovano da je "bezbednost Srba znatno poboljšana".

    Večernje Novosti

    (Nastaviće se)
    VojvodinaCafe - prvi, pravi i jedini vojvođanski portal. Online since 2006.
    Vojvodina nije geografski pojam, Vojvodina je način života.
    Uputstvo | Pretraga | Pravilnik | Kontakt | Like us | Follow us
    Hvala Ti na svemu!

  13. #13

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    Nije oteta... prodali su je za male pare. ZLIKOVCI
    c'est en faisant n'importe quoi qu'on devient n'importe qui.

  14. #14

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    Malo jeste bajato, ali nikad nije kasno na osvrt. Ako se tačno sprovodi ono što je yossarin preneo u svom postu, mislim da je odluka ispravna i jedina moguća. Pošto se u međuvremenu dosta šta izdešavalo, otprilike da je pretnja uspela, Slovenija je malo ustukla i primirila se, a dolazak nove vladajuće garniture videćemo kako će se odraziti. Mnogi su zaboravili, ja nisam, da je Slovenija bila ta koja je počela rat i razbijanje Jugoslavije, a najviše je ućarila dotle, u toku i posle, mislim da ćemo i mi jednom progledati.
    In vinas veritas

  15. #15

    Odgovor: Kosmet - oteta zemlja

    Opet, "Kasno Marko na Kosovo..."
    Albanci se prvi setili da potkupe, potkupljive Slovence. Ko nam je kriv. Da su se nasi setili, pa da su na primer, Slovencima dali bolje carinske uslove za njihovu robu oni bi bili apsolutno protiv nezavisnosti Kosova.
    Samo, da napomenem, oni nas jednako mrze koliko i Albance.

    Da je srece, i patriotizma kod celnika Madjarskih partija, oni bi protiv nezavisnosti Kosova lobirali u Madjarskoj. Ovako....
    Nije sve crno, nadje se i poneka plavusa

Strana 1 od 4 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Srbija, zemlja uplatnica
    Autor makilli u forumu Društvo oko nas
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 16.08.2011, 13:47
  2. Amerika - obecana zemlja ili ne?
    Autor irnik u forumu Dijaspora
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 20.08.2010, 21:05
  3. Albanija - zemlja kontrasta
    Autor Lady S u forumu Turizam i putovanja
    Odgovora: 13
    Poslednja poruka: 24.09.2009, 02:35
  4. Zemlja kao jedina istina..
    Autor kohili u forumu Filozofija
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 08.08.2009, 17:34
  5. Tasmanija: zemlja egzotike i zatvora
    Autor HLEBmaster u forumu Turizam i putovanja
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 24.10.2006, 21:52

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •