Imala sam tu cast, da upoznam Zeljka.
I provedem lepe sati u prici sa njim,jednim sasvim obicnim covekom, svesnim svoje slave,ali toliko prizemnim.






I procitah, danas



Jedan od zlatnih momaka naše košarke, čovek koji na Havajima nije izdržao duže od pet dana, već prvim avionom krenuo na Dunav, danas je uspešan poslovni čovek koji pored svoje porodice najviše voli Dunav



Zna se da je Željko Rebrača do 16-te godine bio u Prigrevici, da je onda otišao u Novi Sad, u košarkaški klub Naftagas promet, da je odatle prešao u beogradski Partizan, da je posle košarku igrao u italijanskom Benetonu, u grčkom Panatianikosu, zatim u Detroitu, pa posle u Los Anđeles Kliperisima i još četiri meseca u Valensiji. Poznato je da poslednjih godinu dana, Rebrača više ne igra basket. Zna se, da je u najbogatijim zemljama bio velika zvezda. Manje je poznato, da Željka Rebraču njegovi sugrađani u Apatinu i dalje doživljavaju kao skromnog i jednostavnog čoveka uprkos slavi i velikom novcu koji je zaradio. U ekskluzivnom intervjuu za Vojvođanski magazin, Rebrača o tome kaže:

- Posle svega što sam prošao, mogu komotno da kažem da jednostavne stvari čine život. Šta će naći u bogatstvu, to zavisi od čoveka. Nekom je i najviše malo, a drugom malo mnogo, jer zna šta će sa sobom. Nedavno smo u Prigrevici imali svinjokolj kod mog oca. Okupili su se njegovi stari drugari, pa smo naporan dan završili satamburašima. Bila su i moja deca. To je za njih bio pravi doživljaj, gledali su, slikali. Ja sam kao klinac ustajao u tri sata i i ložio vatru pod kazan da se zagreje voda za svinjokolj.



Posle sam vozio i porše i ferari. Ali mi je pričinjavalo veće zadovoljstvo kad moji drugari sednu u takav auto da se provozaju. Šta vam znače kola, ako nemate društvo?! Moji drugari nemaju takve automobile, ali su dobri ljudi. Kad sam bio klinac, naš komšija je radio u Nemačkoj i svake druge godine dolazio sa novim mercedesom, a mi, deca, radovali smo se što nam je dopuštao samo da sednemo za volan. Nije lepo da čovek zaboravi da je nekad bilo drugačije nego sada i da se pravi važan kao da se rodio sa tri ferarija. a mene su prava stvar naše stare kafane, gde se pripremaju krilca na žaru, kao Dubočica u Beogradu, gde je atmosfera domaća i zato sve ima nekog šmeka. U Somboru volim da idem u Dalmatinski podrum. U Apatinu sam otvorio restoran Plava ruža, kao mesto kakvog nema u ovim krajevima, nešto što sam želeo iz sveta da donesem ovim ljudima ovde i oni to naveliko koriste. Ne volim izveštačenost i zato ni sam ne zalazim na takozvana fensi mesta.