Tek jednom, ili možda dva puta, u životu sam upoznao osobu sa kojom nisam nikako mogao da uspostavim normalan kontakt, ili bar ne na način pod kojim ja to smatram normalnim.
Reći će neko - Pa šta, ima nezgodnih ljudi, ili ovakvih i onakvih i šta ti ja znam.
Tačno, ali specifičnost slučajeva koji su predmet ove teme je u tome što su te najviše dve osobe sa kojima sam imao nerešiv problem u komunikaciji bile potpuno normalne ličnosti, čak izuzetnih referenci, poštovane u svojim porodicama i sredinama u kojima su živele i radile. I pored toga što je postojala obostrana spremnost da sarađujemo, to u praksi jednostavno nije bilo moguće. Ili je neki moj gest kod njih izazvao za mene potpuno neočekivane negativne reakcije, ili sam ja u ponekim njihovim postupcima video nešto što jednostavno nisam mogao da poverujem da je moguće da neko takvog profila može i da pomisli, a kamoli da uradi.
Ili običnim rečnikom da kažem - Svi su manje više lepo mislili i o njima i meni, a zajedno nismo mogli.
Dakle, da li vam se dogodilo da nekada niste bili u stanju da se pojedinim osobama ostvarite neki normalni kontakt i pored obostrane spremnosti da do njega dođe? Da li su uzroci tome pogrešne predstave koje imamo jedni o drugima, ili prevelika suštinska različitost i pred toga što to nismo bili stanju da uočimo, ili nešto sasvim treće?