Filip David
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6

Tema: Filip David

  1. #1

    Filip David

    Filip David

    Filip David (1940, Kragujevac) je srpski književnik, Jevrejin po nacionalnosti, dugogodišnji urednik Dramskog programa Televizije Beograd.



    Jedan je od osnivača Nezavisnih pisaca, udruženja osnovanog 1989. u Sarajevu koje je okupljalo najznačajnije pisce iz svih delova bivše Jugoslavije i osnivač Beogradskog kruga (1990), udruženja nezavisnih intelektualaca koji su se od samoga početka suprotstavljali režimu Slobodana Miloševića. 1991. godine je udaljen sa posla u RTS zbog osnivanja Nezavisnog sindikata Radio televizije Beograd.

    Napisao je više TV drama i filmskih scenarija i objavio je tri knjige pripovedaka: „Bunar u tamnoj šumi“, „Zapisi o stvarnom i nestvarnom“, „Princ vatre“, roman „Hodočasnici neba i zemlje“ i knjige eseja „Fragmenti iz mračnih vremena“ i „Jesmo li čudovišta“, „Svetovi u haosu“. Zajedno sa Mirko Kovačem objavio je “Knjigu pisama 1992-1995”. Pripovetke i roman su između ostalih dobili nagrade: „Milan Rakić“, Ćopićevu, BIGZ-ovu i Prosvetinu nagradu za najbolju knjigu godine, Andrićevu nagradu. Od početka rata na prostorima bivše Jugoslavije napisao veći broj angažovanih tekstova pod zajedničkim nazivom “Zapisi iz mračnih vremena”. Tekstovi su emitovani na francuskom radiju (RFI), objavljivani u „Našoj borbi“, „Feral Tribunu“ i mnogim drugim novinama i časopisima u zemlji i inostranstvu.

    Član je Grupe 99, osnovane na Frankfurtskom sajmu knjiga 1999. i jedan od utemeljivača nezavisne književne asocijacije Forum pisaca, osnovane u decembru 1999.

    Filip David je trenutno (2008 zaposlen kao redovni profesor dramaturgije na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu

    izvor.
    Poruku je izmenio tetkaD, 27.08.2010 u 21:27 Razlog: izmena slova

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  2. #2

    Odgovor: Filip David

    YouTube - Filip David/ intervju!

    "Sarajevo je neka vrsta čuda, čudesan grad i za one koji ga vole, i zaone koji ga nikada neće razumeti," napisao je 1992. u jednom od svojih dirljivih pisama Mirku Kovaču beogradski pisac Filip David. U razgovoru za BH Dane (koji prenose e-Novine), David govori o ratu u Bosni, Sarajevu, stradanju svoje porodice u nacističkim logorima, Danilu Kišu, Mirku Kovaču, Miodragu Bulatoviću, Milovanu Đilasu, antisemitizmu i poziciji 'jevrejskog pisca' u Srbiji, o nacionalizmu, antikomunizmu, Borisu Tadiću, Amfilohiju Radoviću i Dobrici Ćosiću. S Davidom je razgovarala Tamara Nikčević.


    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #3

    Odgovor: Filip David

    Neprekidna igra između stvarnog i nestvarnog



    Filip David: San o ljubavi i smrti,

    Laguna, Beograd, 2007
    .




    Povodom izlaska iz štampe novog romana "San o ljubavi i smrti", književnik Filip David je, između ostalog, izjavio i da se danas ne može pisati onako kako se pisalo sedamdesetih kada je on počinjao, kao ni onako kako se pisalo pre raspada Jugoslavije. Uz mogući zaključak da bi na početku trećeg milenijuma, dakle, trebalo pronaći novi književni izraz, pomenuta vest mogla bi ponekoga asocirati i na onu staru ali zanimljivu, sasvim je moguće i izmišljenu anegdotu. Sada već davnih godina, na jednom kongresu pisaca, Eli Finci saopštava kako se danas ne može pisati onako kako se pisalo pre toliko i toliko godina, jer voz do Zagreba ne putuje onoliko dugo koliko je nekada putovao, već stiže mnogo brže. "Da", "odgovara mu Ivo Andrić, "ali žena bebu u stomaku još uvek nosi devet meseci."



    Filip David dalje objašnjava kako je odabrao da u novom romanu preko fantastike stigne do savremenosti i tim postupkom moguće razrešava ovu Ivo-Eli dilemu. Filip David u "Snu o ljubavi i smrti" nenametljivo spaja dva romana: "Kratak roman o ljubavi" i "Kratak roman o umiranju", iako su oni tematski sasvim različiti. No, njegov perfektan stil i neverovatan pripovedački dar koga smo se za ovih dvanaest godina proznog čekanja zaista zaželeli, u novom romanu dostižu vrhunce i Davidovo delo izdvajaju i svrstavaju u sam vrh ovogodišnje, ili pre višegodišnje domaće književne produkcije. Pre svega zato što Filip David novi roman piše lako, brzo, tečno, vidljivo i mnogostruko, jeste: baš sa onim atributima pod rukom koje je Italo Kalvino smatrao neophodnim za pisanje dobre knjige u tom novom dobu.



    Već nakon nekoliko prvih rečenica romana "San o ljubavi i smrti" svakom će čitaocu biti jasno vidljiva ta Davidova laka spisateljska ruka, jednostavno pripovedanje i brzo napredovanje kroz priču koja je višeslojna i više nego mnogostruka. Nad svakom od njegovih poglavlja koja su ispisana potezom majstora kratke priče (dok voz juri dva puta pročitati umetnutu pripovetku "Prepisivač Tore"!), čitalac će se, ukoliko to želi, moći zaustaviti i nad svakom od glava zamisliti, te povući one paralele i razbiti onu metaforiku koja mu se nepretenciozno nudi.



    Kada je 1964. godine Filip David objavio svoju prvu zbirku priča "Bunar u tamnoj šumi" poznati književni kritičar Branimir Donat je napisao kako je očigledno da je "mladi pisac pod uticajem oniričke literature i hebrejske mistične tradicije". Ne odbacujući Donatov sud, Filip David je tek mnogo leta kasnije napomenuo da tada "gotovo ništa nije znao o Kabali i bliskim mističnim doktrinama", ali da ga je zapažanje uglednog kritičara zainteresovalo za tu vrstu spisa. Dakle, tek nakon što je knjigu napisao. To ide u prilog onoj isto staroj tezi da pisac ne bira priču već da tema prvo bira pisca. "Tako je kabalistička literatura", rekao je Filip David, "zahvaljujući književnom kritičaru pronašla mene". Upravo nju - kojom pisac sada i bukvalno vlada - srećemo u "Snu o ljubavi i smrti", pogotovo u prvom romanu koji otvara knjigu.



    U "Kratkom romanu o ljubavi" Filip David nam opisuje potragu Jakova za Rokele, ženom koja ga je opčinila. Posmrtno venčanje koje će uslediti nakon pikarskih avantura glavnog junaka završiće priču "zasnovanu" na kabalističkoj ideji o snu kao jednom od mogućih svetova. Junak luta Istočnom Evropom do Zemuna, tragajući za mrtvom devojkom koju želi da oženi, u bajkovitoj atmosferi koja stvarno i nestvarno stavlja u istu ravan. Filip David, odlično poznavajući kabalističko učenje, te jevrejsku tradiciju i istoriju, uverljivo pripoveda o putu svoga junaka i to prozirnim, krisatalno jasnim jezikom koji je sasvim očišćen i pedantan.



    Nakon što je na kraju prvog romana najavio velike nesreće koje će zadesiti svet, Filip David započinje svoj drugi roman - drugi deo "Sna o ljubavi i smrti". Ovoga puta to je i tematski i sižejno sasvim drugačija priča o autističnom dečaku Eriku Vajsu koji se rađa u banatskom gradiću 1933. godine i koji pod naletom nacizma tokom rata završava u nemačkim monstruoznim naučnim istraživanjima. Kao sasvim drugačiji, Erik Vajs, junak drugog romana sa naslovom "Kratak roman o umiranju", žrtva je lekara-Nemca koji ispituje šta se može stvoriti od dece koja su obdarena, ali i drugačija. Nakon toga Filip David odvodi priču u sasvim neočekivanom pravcu i ka sasvim neočekivanom epilogu. Nakon niza peripetija, ispripovedanih iz više različitih perspektiva i kroz usta mnogo pripovedača, Erik Vajs će se naći na "Brodu ludaka" 1993. godine, čime će pisac završiti onu svoju, u pomenutoj novinskoj vesti najavljenu, ideju o fantastici koja će dotaći stvarnost.



    Zapravo najveći domet Davidove knjige - kojoj bismo inače mogli zameriti jedino na suviše brzom prelasku preko pojedinih odličnih epizoda koje su naprosto tražile nešto više prostora, pogotovo u drugom delu - biće ta neprekidna igra između stvarnog i nestvarnog, između sna i jave, između živog i mrtvog, između fantastike i stvarnosti - stvarnosti koja nikada nije tako strašna kao kada čitalac na kraju romana shvati da jedina njegova uteha - "radilo se o fantastici" - zapravo i nije bila nikakva uteha. Fantastično je bilo stvarno, a stvarno je bilo strašno.



    Autor: Mića Vujičić (Politika)


    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  4. #4

    Odgovor: Filip David

    Filip David: Sjećanje na Danila
    .

    Danila sam upoznao negde početkom šezdesetih godina. Upisao sam Jugoslovensku i svetsku književnost, a Danilo je upravo završio studije Opšte (svetske) književnosti u prvoj generaciji studenata na toj katedri, najbolji u žestokoj konkurenciji zaista sjajnih studenata - manje više svi su kasnije napravili ozbiljne karijere u profesiji.

    Šezdesete godine na Filoškom fakultetu bile su u mnogočemu burne, plodonosne i zaista dobre za književnost. Granice slobode su se pomerale u jednom autoritarnom sistemu koji se trudio da nađe svoje mesto između Istoka i Zapada gde su se na različitim planovima od politike do ekonomije i kulture sukobljavali tradicionalisti, konzervativci, tvrdi komunisti sa onima koje su podrugljivo nazivali modernistima. Mnogo godina kasnije kada je tadašnja država pukla po svim šavovima, ta se bitka prenela na sukob između nacionalista i patriota sa jedne strane i takozvanih mondijalista sa druge. Svedočanstvo da se ovde kod nas stvari sporo ili nikako ne menjaju.

    Šezdesete godine bile su u kulturnom životu Beograda zanimljive i ispunjene događanjima. Književne večeri na Filološkom fakultetu, u čuvenoj četrdesetpetici okupljale su brojne talentovane pisce, časopisi Delo, Savremenik, Književne novine i naročito Vidici predstavljali su značajnu mogućnost za afirmaciju novih imena. Dobra priča ili pesma, nalazila je odjek u kulturnoj javnosti. Gotovo da se u vazduhu osećala želja za promenama, za društvenim reformama, za otvaranjem u kulturi. U odnosu na ostale komunističke režime nesumnjivo smo imali više slobode, ali slobode nikad nije dovoljno. Preko umetnosti probijale su se i neke naizgled nedodirljive političke barijere. Tih godina, 63 i 64 istovremeno, u Prosveti, tada najjačem i najuglednijem srpskom izdavaču, objavili smo svoje knjige, neko prvu, neko drugu Kiš, Kovač, Pekić i pisac ovih redova. Imali smo slične poglede na književnost, slične uzore, podjednako smo učili na domaćoj i evropskoj književnoj tradiciji. Bili smo i modernisti jer smo za svoje uzore proglašavali Tomasa Mana, Foknera, francuski novi roman, Kafku. Pridružio nam se i Miro Glavurtić, jedan od osnivača slikarske grupe Mediala, blizak Kišov, a i Kovačev prijatelj, odličan crtač i zanimljiv romansijer.

    Bliskost književnih pogleda, uzajamno uvažavanje, međusobno osećanje prijateljstva od prvog susreta, sve to je doprinelo da se počnemo češće sastajati, kod Kiša u Palmotićevoj, kod Pekića u Prote Mateje ulici (gde je tada stanovao), kod mene u Višegradskoj, u Mirkovoj garsonjeri. Razgovarali smo o svemu: od politike do pisanja, ali smo najveći deo vremena provodili u čitanju svojih novih rukopisa i njihovoj kritičkoj analizi.

    I kasnije, kada je svako krenuo svojim putem, kada je Pekić odabrao London za stalno mesto boravka, a Kiš se sklonio u Pariz od intriga beogradske čaršije i palanke, ostali smo prijatelji, do kraja, preranog kraja ova dva velika pisca.

    *

    Danilo nije voleo da govori o svojim strepnjama, strahovima, lošim snovima. Najviše su ga onespokojavale misli o čamotinji i bolesti. Proganjala ga je slutnja o ponavljanju sudbine oca koji je dobar deo života proveo u lečenju od neuroze straha. Po rečima samog Danila to je dugo smatrana endemnom bolešću srednjoevropske jevrejske inteligencije; da pacijenti sa tom dijagnozom najčešće pribegavaju alkoholu kako bi prigušili svoj latentni strah i da se ta bolest nasleđuje u velikom broju slučajeva.

    Tako je, u retkim trenucima poveravanja, protumačio i neke svoje sopstvene traumatične strahove koji su ga potresli dva-tri puta u mladosti i koji su potrajali samo nekoliko dana. Ali, uvek sam strepeo od njihovog povratka. Moje pisanje je dobrim delom i odbrana od tog osećanja egzistencijalne praznine, metafizičkog užasa. Ne strah od smrti, nego strah od te patnje, kada se bez ikakvog vidljivog povoda u čoveku ruši ona odbranbena moć koja omogućava da se živi sa saznanjem čovekove smrtnosti. Danila je prosto opsedala želja da uzme od života koliko može i što pre. Pekić beleži u svojim dnevnicima (tih detalja iz našeg druženja se dobro sećam) kako Danilo sa približavanjem večeri postaje sve nervozniji, ustaje, hoda po sobi, napušta naš sastanak da bi otišao u Klub književnika i tamo i u obližnjim kafanama provede čitavu noć, premeštajući se od stola do stola, nestrpljiv, željan razgovora i komunikacije, prosto isijavajući nepresušnu žeđ za životom, kao da sluti svoju sudbinu, svoj kratki život u kojem će prebrzo biti potrošena životna energija kojom je ispunjen od vrha do dna.

    *

    Kadgod je dolazio u posetu donosio je poklon mojoj deci, ćerki Hani i sinu Danielu. Lutkica, dečiji novčanik, neka knjižica, blok, olovka. Često je bio strog prema odraslima, nije podnosio lenjost, aljkavost, neznanje, glupost, ali prema deci je ispoljavao dirljivu nežnost. Voleo je i želeo decu ali je nije imao, a sećanje na sopstveno detinjstvo koje je prošlo u bežaniji, lutanju, strahu, obeležilo je njegove uspomene. Jednom mi je, pola u šali, pola ozbiljno zamerio što sam svome sinu dao ime Daniel, a ne lepo crnogorsko ime Danilo. Tek posle Danilove smrti, pripemajući dokumentarni film o njemu otkrio sam u dokumentima da je zapravo njegovo pravo ime bilo Daniel Kon. Promenjeno u crnogorsko Danilo, a porodično Kon u mađarsko Kiš kako bi izbegli progonima. Tvrd u iskazivanju emocija, bio je duboko emotivan, osetljiv prema nepravdama. Otuda u njegovoj literaturi, sa jedne strane, detinjstvo, dirljivi opisa oca i majke, sa druge opsednutost logorskom literaturom Holokaustom i Arhipelagom Gulag.

    *

    Jedna od nerazjašnjenih zagonetki koja možda nikada do kraja neće biti rastumačena jeste ona o njegovoj sahrani, obavljenoj po pravoslavnom obredu. Nikada, za života nije bilo nagoveštaja da će poželeti takvu vrstu crkvenog obreda. Postoji tumačenje da je time Danilo želeo da izbegne sahranu na kojoj bi političari držali govore. Drugi opet misle da je to bio poslednji izraz zahvalnosti što je pokrštavanjem u Uspenskoj crkvi u Novome Sadu preživeo mračno vreme fašizma.

    Od nekih Izraelaca koji su ga navodno sreli u Izraelu, čuo sam jednu drugačiju priču: da se prilikom boravka u Izraelu (a već je bio ozbiljno bolestan) obratio Vrhovnom rabinatu (!) u Izraelu sa željom da tamo bude sahranjen, ali mu je, kažu, odgovoreno da to nije moguće jer je Jevrejin po ocu, a ne po majci. Da bih ovu priču razjasnio do kraja, pisao sam Ženi Lebl u Izrael sa molbom da odgovori. Bila je više puta domaćin Danilu Kišu i morala bi znati ako se nešto tako zaista dogodilo.

    Evo njenog odgovora:
    Ja sam sa Danilom bila prilikom oba njegova boravka u Izraelu. Prvi put (1986. godine) bila sam mu šofer, kad sam ga (sa Dinom Katan Bencion i mojom bratanicom Anom) vodila i do kibuca Saar Haamakim, gde je on od Eve Nahir, koju je tom prilikom upoznao, saznao da sam ja bila tamo(na Golom otoku). On je tom prilikom u Šumi mira u Jerusalimu zasadio stablo za svog oca. Tada i prilikom drugog njegovog boravka, 1989. godine, kad je došao sa ekipom A. Mandića da snimi Goli život, našle su se neke dobre duše da mu objasne, iako je on tvrdio da je i pre toga znao, da on po halahi, odn. po jevrejskim verskim običajima, nije Jevrejin, jer se kod nas radi po principu što je ziher, znači da je sigurna majka, a otac - ko bi ga znao! Čak smo se oko toga i zafrkavali. Ali iako je on to tada kao znao i prihvatao, verovatno ga je ipak pogodilo, jer su mu verovatno i još neke dobre duše, ne bih rekla baš dobronamerno, to ponovile i ponavljale. U svakom slučaju, pitanje nije bilo upućeno Vrhovnom rabinatu, a pogotovu ne o sahrani u Izraelu. Drugi put, 1989. godine, Danilo je (opet u mom prisustvu) išao da pogleda stablo koje je zasadio tri godine ranije i čitao Kadiš, naravno hebrejski tekst ali pisan latinicom. Neverovatno ali istinito: filmska ekipa je to snimala, ali baš ta i samo ta rolna se izgubila. Eto toliko o tome.

    Dakle, i posle ovog svedočanstva Ženi Lebl, misterija Danilove sahrane, na zovimo to tako, ostaje misterija.
    izvor

  5. #5

    Odgovor: Filip David

    Filip David : San o ljubavi i smrti

    Brige dr. Franca oko potencijalnog efekta zagrobnog života na holokaust odlično sažimaju San o ljubavi i smrti", roman o fantastici i stvarnosti", živom i mrtvom" - holokaustu i vječnom životu". Filip Davidov diptih - sastavljen od Kratkog romana o ljubavi" i Kratkog romana o umiranju" - srpska kritika proglasila je najboljim srpskim romanom u posljednjih nekoliko godina (Arsenijević, Danas; Vujičić, Politika).



    Filip David : San o ljubavi i smrti
    Početkom 1942. petnaestorici najviših dužnosnika Trećeg Reicha naređeno je iz Hitlerova stožera da prisustvuju sastanku u berlinskoj vili na Wannseeu. Tema radnog ručka bilo je - konačno rješenje židovskog pitanja. Sastanak je otvorio general Heydrich govorom o pohrani" i evakuaciji" Židova. SS-bojnik Lange na to je upitao je li on evakuirao" 30.000 Židova koje je pobio u Latviji. Heydrich mu je odgovorio da, mislim da to odgovara pojmu evakuacije.

    Nacisti nisu vjerovali u zagrobni život. Smrtna jedinka besmrtnost je mogla doseći samo kroz vječnu naciju. Za prisutne u Wannseeu evakuirani" Židov više nije predstavljao problem. No što ako ipak postoji zagrobni život"? Ta mogućnost spadala je u nadležnost Ahnenerbe", nacističke organizacije za istraživanje rasne čistoće, germanskih mitova, poganske religije, i okultnog.

    U svom romanu "San o ljubavi i smrti" Filip David piše o holokaustu i mogućnosti postojanja nekakvog oblika egzistencije posle smrti". Dr. Franc, banatski suradnik Ahnenerbe, spekulira: ako umiranje nije konačan oproštaj s egzistencijom, to otvara niz novih problema i postavlja pitanje efikasnosti mera koje se preduzimaju u sabiralištima za rasno i politički nepodobne". Što će reći, evakuirani" u tom slučaju nisu trajno evakuirani". Konačno rješenje" nije konačno rješenje". Zbog toga se pred Ahnenerbe postavlja grandiozan zadatak da pod svoju kontrolu stavi i ogromno područje smrti, kao što smo ovladali kontrolom života".

    Brige dr. Franca oko potencijalnog efekta zagrobnog života na holokaust odlično sažimaju San o ljubavi i smrti", roman o fantastici i stvarnosti", živom i mrtvom" - holokaustu i vječnom životu". Filip Davidov diptih - sastavljen od Kratkog romana o ljubavi" i Kratkog romana o umiranju" - srpska kritika proglasila je najboljim srpskim romanom u posljednjih nekoliko godina (Arsenijević, Danas; Vujičić, Politika).

    U prvom dijelu romana, David piše o neprepoznatom pravedniku zaljubljenom u mrtvu djevojku. U tematski zanimljivijem Kratkom romana o umiranju" židovski misticizam zamjenjuje nacistički okultizam. Tragajući za arijevskim nadčovjekom nacisti provode ispitivanja na ljudima s posebnim sposobnostima. Ahnenerbe je tokom rata nadgledala medicinske eksperimente u pojedinim koncentracionim logorima, mrcvareći zatvorenike testovima otpornosti na hladnoću ili otvorene rane. U Snu o ljubavi i smrti" Ahnenerbe regrutira" Erika Vajsa, autistično židovsko dijete sa sposobnošću telepatije.

    David vuče" priču od 1918. kada su se Erikovi roditelji upoznali, preko 1933. godine Erikova rođenja i dolaska Hitlera na vlast, sve do 1993. Grandiozna je to romaneskna kartografija. Materijal dostojan Michel Tournierova Kralja Vilenjaka". No David se prebrzo kreće kroz roman, ostavljajući mnoge potencijalno zanimljive dijelove tek skiciranima.

    Ipak, u nekoliko trenutaka poenitira San o ljubavi i smrti": i u detalju i u cjelini. Sarkastični humor kojim razgrađuje konačnost konačnog rješenja" jedan je od tih izvanrednih trenutaka.


    ( Tekst je prvobitno objavljen u Jutarnjem listu )

    Dragan Jurak, 07.05.08

    izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #6

    Odgovor: Filip David

    Filip David:pripadam generaciji koja je verovala u snagu i moć reči








    Intervju sa Filipom Davidom, klasikom (post)jugoslovenske književnosti


    Razgovarao: Mirnes Sokolović
    Sic!: Kako gledate na poziciju odgovornog pisca danas: da li je dostatno stvoriti vrijedno djelo koje će već samim svojim postojanjem biti ekces na aktuelnoj liniji literarnog prosjeka i oskudnosti, što diktira tržište? Ili pisac neminovno mora snižavati svoj jezik do crne pjene novina, u borbi protiv šovinističkih modela koji se svejednako reproduciraju na našim prostorima? Ili su oba modusa neizostavna u angažovanju jednog odgovornog pisca, u stalnom radu na moralnom otvaranju očiju?

    David: Pripadam generaciji koja je verovala u snagu i moć reči. Danas je naš život zagušen rečima koje su izgubile značenje. Političari, mediji, internet, preplavili su svet obiljem reči koje gube snagu i značenje, pravi cunami reči gde se više ne razlikuje bitno od nebitnog, važno od nevažnog. Pa i smisao samog pisanja potapa se pod tom nezadrživom bujicom reči. Bodrijar je pisao da tamo gde postoji preobilje informacija, informacija zapravo nema. Književnost se, kao i sve drugo u najvećoj meri komercijalizovala. A ta komercijalizacija na našem književnom tržištu izgleda smešno. Dobri i pouzdani izdavači kojih je sve manje teško opstaju. Šovinistički i populistički, primitivni modeli nazovi literature imaju najbolju prođu. Književnost danas ima malu ili gotovo nikakvu ulogu u nekakvom moralnim otvaranjem očiju. No, to nije opravdanje da se napusti vera u smisao pisanja. A taj smisao je u pripovedanju koje donosi utehu, uspostavlja red u haotičnom, neorganizovanom svetu. Dok postoji i jedan jedini čitalac kome takvo pisanje nešto znači, vredi pisati.

    Sic!: U ratnoj epohi, u miloševićevskom okružju, u zapisima iz knjige Jesmo li čudovišta, ostali ste kritični; angažman je tu realiziran polemički, izravno, ironija i distanca su mannovski prevaziđene konsekvencije su bile, kako pišete, otpuštanje s posla i stalna strepnja pred neizvjesnošću i prijetnjama. Koliko je teško ne izdati moralne principe u represivnom sistemu? Koliki je udio kulture u dosljednosti?

    David: Zvuči apsurdno, ali je tačno: u Miloševićevo vreme bilo je jednostavnije pa i lakše sačuvati moralne principe. Bio je jasan cilj, znalo se na kojoj su strani naši neprijatelji, neprijatelji slobode, oni koji preziru i gaze ljudska prava. Kada pojedete svoj strah spremni ste da sve izdržite: i gubitak posla, pretnje, nepravdu, jer verujete da će svega toga nestati kada se ostvari ciljevi borbe. A onda, posle pobede još jednom se uverite da se ti ciljevi nikada ili teško ostvaruju, da ste živeli u nekoj vrsti zablude, da sloboda neće umeti da peva kao što su sužnji pevali o njoj, odgovor na jedan poznati stih Branka Miljkovića. Miloševića više nema, ali su ostali duboki tragovi njegove epohe. Urušene institucije se sporo obnavljaju, kompromitovani političari se vraćaju na funkcije, lopovi i profiteri zgrnuli su ogromno bogatstvo koje im daje i neprocenjivu političku moć. Mnogi od onih koji su se hrabro suprotstavljali Miloševićevom režimu povlače se, postaju razočarani, depresivni, neki napuštaju svoje moralne principe u zamenu za održavanje gole egzistencije ili zarad nekih dnevnih koristi. To je tužna slika koja se, izgleda, ponavlja u raznim epohama. Posle pobede dolaze najveća razočarenja, a najgora vremena vraćaju se u sećanju kao herojska vremena jer se tada žrtvovalo za principe, nadalo i verovalo u bolju budućnost.

    Sic!: U tom smislu zamolio bih Vas da se još jednom osvrnete na slučaj Borislava Pekića, koji je svojim konačnim angažmanom stupanje u Akademiju nauka, šutnja o Miloševiću, pohvala Ćosićeva djela, članstvo u Krunskom savjetu za povratak monarhije i Karadorđevića na prijestolje doveo u pitanje neke vrijednosti koje je postulirao svojim sjajnim djelima. Na koncu, Vi ste bili svjedok njegove konačne sentence kojom se meakulpovao: Luđaci su došli na vlast! Možete li prokomentirati takvu diskrepanciju?

    David: Pekića sam dobro poznavao. Mogu reći da smo bili prijatelji. Istovremeno smo objavili svoje knjige Pekič, Kovač, Kiš. Prvi Pekićev roman Vreme čuda ja sam odneo u Prosvetu jer je Pekić posle izlaska iz zatvora izbegavao javnost, a pisao je pod pseudonimom Adam Petrović. Posle istovremenog objavljivanja svojih prvih knjiga kod istog izdavača, otkrivši da imamo slične poglede na pisanje i književnost, počeli smo da se družimo, sastajemo, čitamo ono što pišemo, razgovaramo o pisanju i čitanju. Sve u svemu, predstavljali smo jednu književnu grupu. Pekić je privatno bio veoma duhovit, jako je voleo i poštovao Kovača i Kiša. Više puta boravio sam u njegovom londonskom domu kao gost kada sam kao urednik dramskog televizijskog programa kupovao dramske programe za našu televiziju. Naši odnosi, zapravo njegov odnos prema Kovaču i meni donekle je zahladneo početkom devedesetih. Mi smo od početka bili oštri kritičari Miloševićevog režima i svega onoga što je taj režim predstavljao. Pekić se priklonio Koštunici sa pomalo naivnim uverenjem da ovaj nastavlja tradiciju Grolove Demokratske partije. Bio je uveren da nacionalno pitanje treba rešavati uporedo sa demokratskim što se pokazalo kao tragična, da ne kažem katastrofalna greška tadašnje srpske politike. Pekić je inače kao pristalica Grolove Demokratske omladine izbačen iz gimnazije i osuđen na više godina robije. Pekićeva greška bila je što je živeo u nekom nostalgičnom uverenju da se vraća vreme političkih partija koje su postojale pre Drugog svetskog rata. Tako je izašao i na izbore za narodne poslanike i bio ubedljivo poražen od Šešelja i jednog anonimnog radnika iz beogradskog predgrađa. Dakle, u to vreme počela su naša neslaganja. Pekić me kritikovao što sam u jednom tekstu sa početka devedesetih napisao kako postoji opasnost da manijaci i zločinci preuzmu vlast. U listu Demokratija odgovorio je da jedan njegov dobar prijatelj i dobar pisac ne razume smisao demokratije jer u demokratiji narod bira ko će vladati državom. Pa je demokratski da, ako su od naroda izabrani, to budu i oni koji se nama ne dopadaju. Iz poštovanja prema njemu i našem dugogodišnjem prijateljstvu nisam želeo da vodimo javnu polemiku. Odgovorio sam mu privatnim pismom. To moje pismo mnogo godina kasnije objavljeno je posle Pekićeve smrti u knjizi njegove korespondencije. Pismo na koje nikada nije odgovorio. Nekoliko meseci pre njegovog tragičnog kraja sreli smo se na jednoj pozorišnoj premijeri. Jugoslavija se raspadala u krvi. Prišao mi je, zagrlio i rekao: Bio si u pravu. Ludaci su došli na vlast.

    Sic!: Nakon grandioznog vala holokaustovske literature, nakon minuciozne refleksije i preispitivanja na koja je evropsku literaturu i filozofiju nagnao Aushwitz, danas imamo porast antisemitizma u čitavom svijetu: izdavanje antisemitske literarure je postala gotovo normalna pojava u našim društvima. Nakon vala sjajne angažovane literature u jugoslovenskim okvirima, dobili smo rat: ukratko, nisu prevagnuli Kiš ili Kovač, nego Dobrica Ćosić. Da li je kultura zaista toliko bespomoćna pred generalima? Da li literatura na kraju ipak jedino služi ljudskoj (piščevoj) savjesti?

    David: Antisemitizam je samo jedan od najstarijih oblika mržnje u svetu gde mržnje ima napretek. Novi antisemitizam ponavlja sve stereotipe o Jevrejima sada u ruhu nekakvog anticionizma i već izanđalih priča o tajnoj svetskoj vladi, o cionističkoj svetskoj zaveri i sličnim budalaštinama. Novi antisemiti kažu da oni nemaju ništa protiv Jevreja ali da pravih Jevreja više i nema a oni koji se tako nazivaju zapravo su naslednici Hazara, jednog lopovskog i pljačkaškog plemena koje je u sedmom veku primio judaizam. Dokle idu takve bedastoće primer je objavljena priča kako su Amerikanci odlučili da teritoriju današnjeg Izraela poklone Arapima, a teritoriju današnje Srbije poklone (!) Jevrejima i tu ih nasele te od Srba stvore građane drugog reda, neku vrstu robova. Poslednjih godina, recimo, u Srbiji gde živi tek nekoliko hiljada Jevreja, koji, uzgred budi rečeno nisu nacionalna manjina nego etnička grupa, objavljeno je preko stotinu knjiga sa izrazito antisemitskom sadržinom, većina tih knjiga su reprinti literature iz vremena nacističke okupacije Srbije. To je samo još jedan od dokaza kako se iz tobožnjeg patriotizma lako sklizne u čisti nacizam. Istaknute patriote i rodoljubi galamili su u vreme ratnog meteža kako je u ime nacije dozvoljeno i lagati, a iz toga je ubrzo proizišlo da je u ime nacije jednako dozvoljeno i pljačkati, ubijati. Koliko je teško izvući pouku iz tragičnih zbivanja u bliskoj prošlosti svedoči i to da knjige i tekstovi koje i danas objavljuju Dobrica Ćosić i Milorad Ekmedžić u tiražnim novinama i časopisima ponavljaju sve one šovinističke ideje i programe koje su dovele do mržnje i zločina na prostorima bivše Jugoslavije.

    Sic!: Univerzalne teme erosa i thanatosa, putovanja i sna, fantastičkog i realnog, realizirate u jevrejskoj tematici, u kabalističkim mitološkim koordinatama, u (pseudo)religioznoj i okultnoj kodiranosti; koja je funkcija jevrejstva u Vašim romanima i pričama: da li je pitanju modus oneobičavanja; ili je pak takva zaokupljenost prevashodnije odraz jednog osobitog miljea, pa i porodičnog naslijeđa?


    David: Kada sam 1964. objavio prvu zbirku pripovedaka Bunar u tamnoj šumi poznati hrvatski književni kritičar Branimir Donat napisao je kako je očevidno da je mladi pisac Filip David pod uticajem kabale i oniričke literature. Iskreno rečeno, tada sam prvi put čuo tu reč kabala i počeo da tragam za objašnjenjem toga pojma. Očevidno, imao sam sklonost ka takvoj vrsti razumevanja sveta, takvom načinu prihvatanja i objašnjavanja sveta, a da nisam bio svestan toga. Kabala u bukvalnom prevodu znači tradicija i to tradicija koja se prenosila usmenim putem. Kabalistički spisi nisu tako brojni ali su kao jevrejska mistična tradicija utkani u jevrejsku misao, filosofiju, literaturu od najranijih vremena do današnjih dana. U književnosti je taj uticaj naročito došao do izražaja u takozvanim hasidskim pripovestima i preko hasidizma prisutan je u savremenoj književnosti. Dakle, tu se može govoriti o jednom određenom modelu pripovedanja koji ima svoje prepoznatljive žanrovske karakteristike, veoma bliske mom shvatanju književnosti.

    Sic!: Prigodom poimanja Vašeg djela gotovo je neizostavno evociranje Singera: koliko ste Vi uspjeli proniknuti u misterij njegova pripovijedanja? Možete li i na osnovu iskustva iz sopstvene radionice progovoriti o tom melanžu fakcionalnog i fantastičkog, realnog i mističkog, partikularnog i univerzalnog, konkretnog i simboličkog, tradicije i talenta? Kako Vi dosežete taj prosede jednostavnog pripovijedanja koji je tako gusto kodiran značenjima relevantnim na univerzalnom planu ljudskog postojanja?

    David: Isak Baševis Singer je na genijalan način spojio istoriju poljskog jevrejstva, hasidski folklor i sopstvenu biografiju. Singer je samo jedan od najboljih izdanaka književnosti pisane na jidišu, jeziku srednjeevropskih Jevreja. Jidiš je neobičan jezik, mešavina hebrejskog, nemačkog i slovenskih jezika. Ta književnost bogata temama, posebnom vrstom humora i misticizmom kabale koji je činio osnovu hasidskih verovanja nije bila mnogo poznata dok je nije proslavio Singer. On u svom pripovedanju poseduje sve glavne karakteristike jidiš književnosti: prividnu jednostavnost pripovedanja sa mnoštvom bizarnih, čudesnih likova i elementima fantastike. Ako sam nešto učio od jidiš književnosti koju veoma volim i cenim, to je zapravo ta jednostavnost pripovedanja, umrežavanje priče, gde se jedna priča prekida da bi se nastavila druga, treća, pa se onda vraćamo prvoj. Uticaj jidiš književnosti vidljiv je u delima Kafke, Kanetija, u tom srednjevropskom krugu između dva svetska rata, a iz Evrope proširio se i na Ameriku, da spomenem samo najpoznatije: Malamuda, Doktorova, Filipa Rota, Sola Beloua

    Sic!: Da li imate uvid u suvremena literarna kretanja u postjugoslovenskim okvirima? Imate li možda Vi u današnjoj konstelaciji odgovor na pitanje koji bi to modus bio važan u uobličenju sveopšte istorije raspada u ratnim i postratnim postjugoslovenskim okvirima? Da li današnjoj literaturi nešto nedostaje: šta je s angažovanošću literature, inovativnošću prosedea, oneobičenosti tematike? Šta je danas s poetičkim duhom koji je inauguriran u Vašim i djelima srodnih pisaca?

    David: Pratim eks-jugoslovenske književnosti koliko mogu. Mislim da sam prilično dobro obavešten. Sa prijateljima razmenjujem knjige. A i sve je više pisaca koji objavljuju i van matičnih država. Mirko Kovač, Jergović, Bazdulj, Andrej Nikolaidis, Bekim Sejranović, Albahari, Vlada Arsenijević, Dežulović, Lucić, Baretić Udružuju se i izdavači. Toga dakle ima iako još uvek nedovoljno. Ima odličnih pisaca i odličnih knjiga. Ali, ipak, ukupno gledajući, oseća se da se tek traga za uobličavanjem, kako kažete, sveopšte istorije raspada, zapravo za nekim novim modelom izražavanja. Postavlja se pitanje kako pomiriti želju za istinskim, punim angažmanom sa žanrovskim matricama, sa poetičkim duhom. U svetu više nema spisateljskih veličina kakvih je bilo u devetnaestom i dvadesetom veku, moralnih arbitara i književnih genija. A ovde, na ovom našem kulturnom prostoru koji je doživeo strašniji potres od svake prirodne katastrofe, tle se još nije smirilo, još su jake loše strasti, još se oseća nemoć pisane reči, osećaju se posledice izdaje intelektualaca. U mnogome, postali smo obezoružani svedoci nemoći očiglednog, još su obrisi stvari koje dolaze mutni i magloviti. Nešto se suštinski menja, možemo tek slutiti da književnost sa novim tehnologijama više neće biti ono što je bila. Istorija se nekako ubrzala ali sumnje u stvarni progres su sve češće i opravdanije. Gde je tu mesto književnosti i umetnosti uopšte? Teško da u ovome času iko na to može pouzdano odgovoriti. Što se mene tiče, sa godinama, sve se češće i nostalgičnije, sa pravom čitalačkom radošću, vraćam klasicima, velikim i značajnim knjigama i piscima svoje mladosti.
    izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

Slične teme

  1. Filip Petrović - pesme
    Autor Filip Petrovic u forumu Poezija
    Odgovora: 32
    Poslednja poruka: 02.07.2020, 11:35
  2. Filip Delavo (Philippe Delaveau)
    Autor zosim u forumu Svetska poezija
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 24.12.2011, 19:12
  3. David Albahari
    Autor zrNce u forumu Književnost
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 20.03.2011, 12:47
  4. David Gilmour - On An Island
    Autor serbedzija u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 28.02.2010, 11:38
  5. David Bowie
    Autor SQUAW u forumu Strani spotovi i tekstovi
    Odgovora: 10
    Poslednja poruka: 05.08.2007, 17:47

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •