Verujem da nije prvi put da se javlja ideja da se oporezuju turbo folk, rijaliti šou kakvi su 'farma' ili 'veliki brat', smeće od kviza tipa 'trenutak istine' i ostali neumesni sadržaji. Ovih dana je Siniša Kovačević ispred svoje stranke (DSS) istupio sa idejom oporezivanja ovih sadržaja sa programom kulturnog preporoda koji bi podrazumevao oporezivanje ovih 'zagađivača' omladine. Program se verovatno može naći na stranici stranke a ja sam za ovo saznao iz novina pa ću ovde ostaviti i ceo članak iz PRESS-a. Moram reći da podržavam ovakvu inicijativu i iskreno se nadam da ovako nešto može da zaživi jer i sam osećam neizmerno gađenje prema većini ovog sadržaja i činjenici da se neki bogate plasiranjem takvih bljuvotina. Prenosim članak iz PRESS-a pa da čujem mišljenje i vas ostalih:
Kič, šund i neukus
DSS objavio rat silikonima
U programu za kulturni preporod stranka koja je do pre dve godine bila na vlasti zahteva oporezivanje rijaliti šoua, turbo-folka i ostalih neumesnih sadržaja. Jedan od autora, Siniša Kovačević, kaže za Pressmagazin da „ne mogu Sara, Mara i Dara, tri sestre iz Drvara, besplatno da uništavaju omladinu"
Odgovor literarnoj pornografiji, bljuvotinama rijaliti šoua i silikonskim lepoticama turbo-folka nisu zabrane i cenzure, nego porez na kič i šund kako bi se tim putem prikupio novac koji bi se investirao u prave kulturne vrednosti, smatra dramski pisac Siniša Kovačević.
- Hoćete da imate rijaliti šou na privatnoj televiziji? Ne možete na takvim gadostima da zaradite deset ili sto miliona evra i nikom ništa. Nego takvu vrstu programa treba oporezivati progresivnom poreskom politikom, na osnovu odluka relevantnih institucija kakve bi trebalo da budu RRA ili neka druga agencija - kaže on za Pressmagazin.
- Ne mogu Sara, Mara i Dara, tri sestre iz Drvara, da prave tzv. projekat u kome vam se bukvalno kosa na glavi diže od skandaloznog neukusa. Ne možete svakog petka da imate u avionima nekoliko stotina srpskih državljana koji se bave tzv. muzikom i idu na tzv. gostovanja diljem Evrope, a da država ne naplaćuje nikakav porez. Objasnite mi način na koji jedna darovita žena koja 20 godina vežba na violini šest-sedam sati dnevno može da se bori sa silikonskom lepoticom ako joj neko ne pomogne. Ne može se sve tek tako stihijski pustiti na tržište. Onda nam dajte svima lopate u ruke, ako ništa drugo, dajte tim prelepim balerinama i ženama koje pevaju u fantastičnom horu Radio Beograda po 3.000 evra da ugrade silikone, pa da onda pokušamo da budemo ravnopravni - kaže Kovačević.
Osim decenijskog staža u literaturi, pozorištu i na filmu, i ostvarene univerzitetske karijere, Kovačević se poslednjih nekoliko godina aktivno uključio u politiku: u DSS-u on je predsednik Saveta za kulturu - i upravo je taj stranački organ predložio oporezivanje šunda, kiča i neukusa u „bilo kom pojavnom i medijskom obliku". Savet je predložio, a predsedništvo usvojilo Programska načela DSS-a za sprovođenje kulturne politike Republike Srbije u kojima se u 18 tačaka izlaže kako je moguće ostvariti „potpuni kulturni preporod". Između ostalog, predviđeno je da se iz budžeta za kulturu zahvata od 2,4 do 3,2 odsto, što je skoro četiri puta više nego sada, a i da se dijaspora zaštiti od gostovanja „turbo-folka i ostalog muzičkog đubreta" tako što će se ona zaustaviti „progresivnom poreskom politikom".
- Mislim da su i ljudi koji se bave tom vrstom muzike svesni da taj njihov muzički obrazac mora da se oporezuje. Mislim da niko od njih nema ništa protiv da se zahvaljujući njihovoj muzici i gostovanjima u Beču reparira jedna harfa za filharmoniju - kaže Kovačević.
Kovačević veli da predlog DSS-a ne predstavlja nikakvu inovaciju, već da je to standard koji je preuzet iz zemalja u kojima se pokazao kao dobar.
- Svugde u svetu se takve stvari značajnije oporezuju. Kako gde? U Rusiji je porez na Bulgakovljevu ili Grinovu knjigu jedan odsto. A recimo, Sidni Šeldon ili budalaština slične vrste oporezuju se od 30 do 40 odsto, upravo da bi savremeni pisci ili ruski klasici mogli da se stimulativno objavljuju. Kako će se takmiči neko ko razvlači dalapu na nekoj nacionalnoj televiziji sa Beogradskom filharmonijom? U toj vrsti tržišne utakmice elitna kultura je uvek osuđena na neuspeh i zato mora biti pomognuta. Narod voli štošta, pa mu se te stvari ne preporučuju. Deo populacije voli narkotike a to nećete stimulisati. Svako društvo mora računati na veću etičnost i veći koeficijent pravičnosti, a tamo gde je pravičnost tu je i pravda.
Naš dramski pisac nije mogao da precizira odgovor na jedno od ključnih pitanja: koja ustanova ili institucija bi određivala šta jeste kič, a šta nije. On kaže da bi u tu vrstu posla mogli uključiti RRA, uredništva televizija, novina, radija, „institucije koje određuju individualne i kolektivne poreze".
- Nemojte da polazite od pretpostavke da u ovoj zemlji nema više od pet poštenih ljudi i da je zagađeno sve, od sinoda do generalštaba. Valjda možete naći deset ili stotinu čestitih ljudi koji bi o tome mogli raspravljati bez ikakvog interesa. Ovde se ne radi ni o kakvim procenama koje se na bilo koji način mogu nazvati cenzorskim, ovde se radi o tome da određene grupe ljudi treba da procene šta je umetničko delo, a šta nije. To nisu ni komisije kakve su bile pre 30 godina, to je pre sistem vrednosti za koji se treba zalagati. Mogućnost zloupotrebe uvek postoji, ali zato treba napraviti instituciju koja će tu mogućnost smanjiti ili eliminisati.
Na pitanje ko bi u književnosti ili u pozorištu rekao šta je kič, Kovačević je odgovorio:
- Ne znam da vam kažem u ovom trenutku, ali da postoji nešto u domenu književnosti što odvaja žito od kukolja - postoji. Ne terajte me da navodim imena stanovitih spisateljica i pisaca koji prave za ovu zemlju nezamislive tiraže od nekoliko hiljada i ozbiljne ljude koji sa užasnom količinom napora „porađaju" romane i poeziju koji se prodaju u 500 primeraka. Neka cveta hiljadu cvetova, ali ne mogu da cvetaju pod istim uslovima. To je kao kad biste otvorili Pandorinu kutiju u nekom imaginarnom gradu, pa rekli neka preživi najjači. Normalno da bi preživeli bitange i bokseri. Znate li koliko je teško proživeti život na vrhovima prstiju? Znate li do koje mere te baletske patike znaju biti krvave posle vežbi? I sada ćete vi njih pustiti da se bore sa „Farmom"? Ma koješta.
Ideja o oporezivanju, međutim, nije naišla na bogzna kakav odziv u javnosti. Specijalni savetnik ministra kulture Zoran Hamović rekao je da bi on lično, kada je reč o oporezivanju kiča, ne samo bio saglasan, nego bi se svakoj takvoj inicijativi „sa velikim zadovoljstvom pridružio".
- Problem nastaje kad treba da imenujemo onoga koji će odrediti šta jeste kič, a šta nije. I tu nastupa veliki manipulativni prostor, mogućnost za zloupotrebe. Postoji i istorijska dimenzija čitanja određenih umetničkih dela, gde ono što je danas proglašeno kičom i što nama kao nekoj generaciji koja sada stvara ne odgovora, već koliko sutra možda neće biti tretirano kao kič, ili makar jedan deo toga - kaže Hamović.
TIRAŽI '70.
Na jednu ploču ozbiljne muzike ide 10.000 ploča narodnjaka
„Mnogi se pozivaju na demokratiju i slobodu kad se povede diskusija o rasprostranjenosti šund literature. Gde je sistem vrednosti poremećen, ne može biti demokratije i slobode. Prava kultura i šund ne mogu imati isti tretman, jer će šund svojim apelima na nerazvijenu svest i ukus uvek istiskati pravu kulturu, koja nije plod jednodnevnog rada, već meseci, godina i decenija samoodricanja i napora. Kako to može stajati jedno uz drugo, naporedo? Zašto bi društvo imalo milosti ili davalo olakšice nevrednoj robi? Ako je neko želi prodavati zbog profita ili pak kupovati da bi se uljuljkivao u malograđanski san o sreći, neka onda za nju plati cenu, ona nije jalovih deset odsto poreza, već sto i nekoliko stotina odsto".
Ovaj tekst u odbranu oporezivanja kiča i šunda kao da je pisan danas, ali nije. Napisan je 1972. godine, objavljen je u listu „Komunist", a povod je bio u Srbiji ustanovljen porez od 10 odsto na šund. Godinu dana kasnije porez je bio 31,5 odsto - samo što su do te 1973. a počev od 1967. narodnjaci u Jugoslaviji već prodali dve ploče po glavi stanovnika - ukupno 40 miliona.
Kakvi su efekti poreza bili? Jedan od partijskih komiteta konstatovao je 1975. da šund „stalno izvlači pouke iz sebe, da bi na svaku društvenu akciju odgovorio kontraakcijom".
„Posle oporezivanja, on se samo preoblači, pa još i jača štampanjem vanrednih izdanja, lansiranjem šund muzike".
Godine 1977. u Srbiji je proizvedeno oko 700 gramofonskih izdanja. Od toga su 253 ploče okvalifikovane kao šund.
„Oporezovane ploče idu u desetostruko većem tiražu. Među onih 700 ploča nalazi se i nekoliko dela domaćih kompozitora ozbiljne muzike; njihove ploče štampane su u dve ili tri hiljade primeraka. Ploče „narodnjaka", naročito onih gorih, često dostižu „srebrni" odnosno „zlatni" tiraž (pedeset odnosno sto hiljada primeraka), a u nekoliko slučajeva i celih pet stotina hiljada primeraka. Gledajući broj naslova, ploče ozbiljne muzike nalaze se prema pločama narodne muzike u odnosu jedan prema sto. Ako pogledamo tiraž taj odnos je ne jedan prema hiljadu, već jedan prema deset hiljada", zabeležio je list „Rad".
- Ali jednu stvar treba pozdraviti u ovoj inicijativi: napor da se stvori svest o tome šta nije dobrodošlo i da se u javnosti jasno prikaže šta je ono što nije vredno. I što je najvažnije, da se stvori jaka inicijativa kod pojedinih stranaka, bez obzira da li su u opoziciji ili nisu, svi smo na istom zadatku, da se ono što nije vredno označi snažnom i argumentovanom kritikom u javnom prostoru. Nije stvar u tome, da mi budemo za i protiv nečega, nego da od onoga gde smo malo za, napravimo da budemo malo više za.
Pevač Miroslav Ilić se u principu slaže sa svakim pokušajem borbe protiv ogromne količine neukusa, ali objašnjava da model DSS-a u prošlosti nije davao rezultate.
- Nije ovo prvi put da neko pokušava da se izbori sa šundom i kičom. Dugo sam na estradnoj sceni i pamtim sve pokušaje da se tu nešto učini. Pogrešno se pristupa problemu. Polazi se od toga da smo uzrok mi, jer ja i sebe tu svrstavam bez obzira što mi prija kada kažu da je Miroslav drugačiji i bolji. Pojave o kojima pričamo su posledica jedne generalne državne nebrige o elementarnoj kulturi. Da ima brige o tome onda ne bi toliko mladih ljudi moglo da se prima na neukus i kič. Apsolutno smatram da oporezivanje neukusa nije rešenje i ne bih digao ruku sutra za takvu inicijativu - rekao je Ilić.
Folk pevačica Zlata Petrović kaže da skoro nije čula takvu glupost poput zalaganja da se poreskom politikom zaustave gostovanja „turbo-folka i ostalog muzičkog đubreta" u dijaspori.
- Pa mi ne idemo tamo da pevamo strancima, već našima. Mi umetnici da imamo posla u Srbiji ne bismo išli preko da radimo. Ja sam u Austriji prijavljena i plaćam socijalno i penziono kako bih mogla da dobijem radnu dozvolu, a plaćam i ovde u Srbiji sve to isto, kao i moje kolege. Moram tako da bih imala uredne papire i mogla da nastupam - kaže Zlata Petrović.
Tatjana Vojtehovski, PR mendažerka RTV Pink kaže da ideja o oporezivanju spada u pravo DSS-a na predlaganje, a da je Pink sada odgovoran jedino Republičkoj radiodifuznoj agenciji.
- Videćemo da li će ideja DSS-a proći ili ne. Što se tiče medija, postoji regulatorno telo kojem je Pink kao i svi emiteri odgovoran a to je RRA - bilo je sve što je rekla Vojtehovski.
Intervju - Siniša Kovačević, dramski pisac:
Gde nema Velikog brata, ima Male sestre
Ne postoji kulturna politika u Srbiji, sve je to na nivou incidenta. Pogledajte tužnu kulturnu mapu srpsku: sve vitalne institucije koje imaju nacionalni predznak izuzimajući Narodno pozorište ne rade. Nemate standardizovano izdvajanje od nacionalnog budžeta. U prestonom gradu imate isti broj pozorišta od vremena kada je on imao 200.000 stanovnika, do danas kada ima dva miliona. Bioskopska mreža je uništena. Tiraži knjiga odličnih srpskih pisaca su 300 i 500 primeraka. Materijalni položaj ljudi koji se bave kulturom je na nivou izgladnjivanja. Pogledajte skandalozni zakon o kulturi koji je kulturne poslenike pretvorio u građane drugog reda, dovevši ih u poziciju da zavise od spahijske dobrovolje ili zlovolje čoveka koji je na vrhu kulturne institucije. Bez jasno vođene kulturne misli, to je kulturna mapa Srbije u ovom trenutku - kaže Siniša Kovačević.
U delu posvećenom dijaspori kažete: „Ponuditi vrhunske sadržaje dijaspori... Zaustaviti progresivnom poreskom politikom gostovanja turbo-folka i ostalog muzičkog đubreta"?
- Niko se ne zalaže protiv turbo-folka, lično prema njemu gajim specifičnu vrstu prezira. Turbo-folk vidim kao utočište za nedarovite rokere koji su gitarskim rifovima i odvratnim tekstovima uspeli da postanu multimilioneri. Ako neko u Stokholmu ili Čikagu voli da ide na koncerte gde je svaki vetar opasan jer silikoni znaju da puknu - neka ide. Problem je što za dijasporu nema dobrih koncerata, što nema dobrih pozorišnih predstava, filmova. A šaljući tu vrstu kulturne poruke iz otadžbine, formirate od te druge, treće generacije naše dijaspore emocionalno sakate ljude ili ih gubite zauvek. Dakle, ne zalažemo se protiv turbo-folka, zalažemo se da to ne bude jedina ponuda ka našoj dijaspori. A moj lični stav jeste da je to đubre.
Niste protiv turbo-folka, ali ipak ćete da ga oporezujete?
- Nego šta nego će da se oporezuje. Pesme tipa „kod tebe su ostale moje gaćice, ovlažim kad te vidim", naravno da će se oporezovati. Normalno da hoće, zaboga milog.
Kako tumačite to što je ogroman broj ljudi gledao „Farmu"?
- To je činjenica od koje ne možete pobeći, ali ako hoćete da pobegnete od „Velikog brata" naićićete na drugom programu na „Malu sestru", na trećem programu na „Usamljeni ranč". Nemate situaciju u kojoj ćete nekom klincu umesto neke literarne pornografije ponuditi „Rat i mir". Do toga se dolazi strpljivo.
Ali, morate da se složite da se rijaliti šou pravi zato što je gledanost velika?
- Ja ću vam odmah predložiti da emitujemo dečju pornografiju. Gledanost će biti još veća. Ili da krenemo sa direktnim prenosom smrti. Ako jedno organizovano društvo, sa osećanjem za meru, ne postavi barijeru, dokle će to stići ne smem ni da pomislim. Emisija tipa „Farme" bila je do pre nekoliko godina nezamisliva, ali vidite kako se te granice spuštaju.
Postoje li primeri oporezivanja takvih emisija u svetu?
- Dabome da postoje. Ali šta mislite, ako ne postoje onda ih ne bi trebalo oporezivati? Da postavim kontrapitanje: jedna emisija „Usamljeni ranč" ili „Farma" sa lapidarnom lakoćom donosi emiteru 100 indeksnih poena ili 100 dolara, govorim metaforički. Zar ne mislite da takav prihod treba oporezovati? Zašto se tako lako zarađen prihod, baziran na bahatosti, osionosti i primitivizmu ne bi oporezivao i od toga finansirala četiri filma koje će ta ista televizija prikazivati? Pod uslovom da joj producenti „Male sestre" to dozvole.
Da li je realno da se iz budžeta izdvaja 2,4 odsto za kulturu?
- To treba da ide od 2,4 do 3,2 odsto. Ako nemate toliko onda vas ne tretiraju kao ozbiljnu zemlju, onda nemate kulturnu politiku. Čovek treba da ide kroz 21. vek braneći sopstveni identitet, da bi se sačuvala ona laoceovska sintagma: „Neka cveta hiljadu cvetova." Ja ne želim čovečanstvo u kome ćemo svi pušiti „marlboro" i svi piti „koka-kolu". Dabome da će čoveku na listi prioriteta prvo biti da mu deca budu sita i obučena, ali će on investirati u onaj deo koji će njegovu decu formirati u misleće ljude i neće biti bezlična potrošačka masa kojom će moći da se manipuliše.
Moram da vas podsetim da je DSS bio na vlasti, a da nije bilo tolikih izdvajanja za kulturu?
- Ja tada nisam bio u DSS-u, tako da ne mogu da vam odgovorim na to pitanje. Ali malo mi je to bajato: bili ste na vlasti - pa šta? Programska načela koje ste videli usvojena su kao oficijelna stranačka kulturna politika, za to je jednoglasno glasalo celo predsedništvo i to su stavovi do kojih nismo došli preko noći. To su cifre, ideja i misli koje nisu adhok nabacane, nego smo vodili računa upravo o tome da li su stvari izvodljive.
Pa, da li je izvodljivo izdvajati 2,4 odsto iz budžeta?
- Apsolutno.
Izvor - PRESS ONLINE
Iskreno meni zvuči suviše dobro da bi bilo istinito, ali svakako podržavam ovakvu inicijativu ko god da je sprovede. Za mene je neshvatljivo da normative ponašanja, oblačenja i ostalog u Srbiji diktiraju ljudi koji danas diktiraju. Medijski prostor nam je preplavljen teškim kičom i emisijama za zaglupljivanje naroda a naučnog i edukativnog sadržaja ima u tragovima i posle se profesori čude što im polugola deca dolaze u školu i zašto su knjige i učenje odavno postali 'out' kod nas. Što prosečan tinejdžer još kako zna ko su Mica, Cica i Slavica a ne znaju ko je Mileva Marić. Šta mislite može li ovo da prođe kod nas i da li podržavate oporezivanje ovakvog sadržaja? Svaki zagađivač, bila to fabrika ili neko drugi plaća (normalnoj) državi da bi mogao da zagađuje.