Bio je neverovatan alhemičar za koga se kaže da je uspeo da pronikne u tajnu večnog života. Uživao je društvu bogatih i slavnih stotinama godina... I neki veruju da je još uvek živ. Iako je bio dobro poznat na većini dvorova tadašnje Evrope, veoma malo se znalo o njegovom životu. Nije nam poznato ni mesto ni vreme njegovog rođenja, a i okolnosti pod kojima je zvanično umro najverovatnije su u potpunosti isfabrikovane. Njegovo poreklo ostaje misterija, kao i izvor njegovog neverovatnog iskustva i obrazovanja. Pa ko je onda bio (ili još uvek jeste) Grof de Saint Germain?

Da li je moguće da čovek može da dostigne besmrtnost i da živi večno? To je šokantna tvrdnja istorijske figure poznate pod imenom Comte de Saint Germain (Grof Sen-Žermen). Prema postojećim podacima rodio se negde potkraj XVII veka, iako neki veruju da je živeo još u vreme Hrista.

Pojavljivao se mnogo puta kroz istoriju - čak i ne tako davnih 70-ih godina prošlog veka i uvek je izgledao kao da mu je 45 godina. Poznavao je mnoštvo najpoznatijih ličnosti u evropskoj istoriji, kao što su Casanova, Madame de Pompadour, Voltaire, kralj Louis XV, Katarina Velika, Anton Mesmer, a ruski pisac Aleksandar Sergejevič Puškin pominje ga u svojoj kratkoj priči “Pikova dama”. Ko je ustvari bio ovaj misteriozni čovek? Da li su priče o njegovoj besmrtnosti obične legende i folklor? Ili je moguće da je stvarno uspeo da pronikne u tajnu života i pobedio smrt?

Poreklo

Kada je čovek koji je kasnije postao poznat pod imenom Saint-Germain u stvari rođen danas ne možemo sa sigurnošću da utvrdimo, iako mnogi pokazatelji navode da je rođen oko 1690. godine. Najraširenije verovanje kazuje da je rođen kao sin udovice Čarlsa II od Španije i grofa Adanera. Ova Španska kraljica bila je lično Maria Anna of Pfalz-Neuburg, koju je Viktor Igo učinio junakinjom svoje najbolje drame Ruy Blas, napisane 1838. godine za samo mesec dana. Oni koji grofa nisu preterano voleli govorili su da je sin portugalskog Jevrejina po imenu Aymar, a oni koji su ga mrzeli, pokušavajući da ga potpuno diskredituju tvrdili su da je on ništa više nego sin alzaškog Jevrejina po imenu Wolf. Postoje još i tvrdnje da je u stvari bio sin sakupljača poreza iz mesta Rotondo u Italiji ili čak sin Kralja Portugala. Sam grof nikada nije našao za shodno da rasvetli enigmu njegovog pravog porekla.

Geneaološko stablo koje je, zajedno sa grupom teozofa, kao koautor za knjigu “The Comte De St. Germain: The Secret of Kings” (Grof St. Germain: Tajna Kraljeva) sačinila Annie Besant navodi da mu je otac bio Franz-Leopold Rakoczy (negde još i Ragoczy ili Racoczi) II (1676-1735), princ Transilvanije, i da je rođen 1690. godine. Njegova deca odrastala su pod patronatom austrijskog cara, ali je jedan od njegovih sinova pod misterioznim okolnostima izgubio zaštitu austrijskog dvora. Pričalo se tada da je jedan od grofovih sinova umro, ali je on u stvari bio predat poslednjem potomku čuvene familije Mediči i da je odrastao u Italiji. Navodno je ime Saint-Germain uzeo po imenu malenog gradića San Germano gde je proveo nekoliko godina u školi i gde je njegov otac posedovao imanja.

Isabel Cooper-Oakley, uz pomoć Madamme D'Adhémar, sačinila je listu različitih imena pod kojima je grof bio poznat između 1710. i 1822. godine: Marquis de Montferrat, Comte Bellamarre, Chevalier Schoening, Chevalier Weldon, Comte Soltikoff, Graf Tzarogy, Prinz Ragoczy i konačno Saint-Germain.

Međutim, svi se gotovo jednoglasno slažu sa podacima koji govore da se Grof St. Germain uputio u tajne alhemije, misteriozne “nauke” koja za cilj ima kontrolu elemenata. Krajnji cilj alhemijskih istraživanja bilo bi otkriće “filozofskog kamena mudrosti”, supstance koja bi, dodata nekom od osnovnih metala od njih stvarala čisto srebro ili zlato. Štaviše, ovakva magična supstanca mogla bi se koristiti u napitku koji bi lečio sve bolesti, štitio od svih bolesti ubuduće i omogućio večni život onome ko ga ispije. Veruje se da je Grof St.Germain uspeo da pronikne u tajne alhemije.

U aristokratskom društvu

Da bismo bolje razumeli njegov život i legende koje ga prate, moramo barem malo da poznajemo vreme i okruženje kroz koje se kretao, a Grof Saint-Germain je stupio na međunarodnu scenu u vreme koje je bilo puno kontradiktornosti.

Racionalizam doba prosvetljenja, predstavljen umovima kao što su Voltaire, Goethe, Rousseau, John Locke, Charles de Montesquieu i drugi, bio je suprotstavljen sentimentalnim i romantičnim, pa čak i reakcionarnim tendencijama. Grof Alessandro Cagliostro (1743-1795), slavna figura na dvorovima Evrope, bio je šarlatan koliko i njegovi protivnici. Cagliostro, čije pravo ime je bilo Giuseppe Balsamo, verovatno se sreo sa St. Germainom na Siciliji. Emanuel Swedenborg (1688-1772) impresionirao je Kraljicu Louisu Ulriku, sestru Frederika Velikog, donoseći joj poruku od njenog mrtvog brata. François, Vojvoda od Lorene, oženio je Mariju Tereziju Austrijsku, i bio prvi evropski princ koji je javno objavio svoje masonske afinitete, koje je uostalom gajio i Grof St.Germain. U Nemačkoj, figura čuvenog Barona Minhauzena bila je povod mnogim pričama. A publika je uvek volela fantastične i neobične priče.

Grof de Saint-Germain po prvi put se uspeo u aristokratsko društvo tadašnje Evrope 1742. godine, kada se vratio sa petogodišnjeg odsustva koje je, navodno, proveo na dvoru persijskog Šaha, gde je izučavao juvelirski zanat. Privukao je silnu pažnju na sebe pojavivši se obučen u crno. Moda tog vremena nalagala je nošenje živih boja, satena i čipke, raznih ornamenata i raznolikog dizajna, a grof se udostojio obući crno odelo i crni šešir, cipele na kopču i ukrasiti prste gomilom sjajnih dijamanata. Tako je privukao pažnju pomodnih grofova Zabor i Lobkowitz, koji su ga predstavili Francuzu po imenu Marshal de Belle Isle. Marshal de Belle Isle bio je navodno veoma bolestan čovek koga je novi prijatelj Saint-Germain izlečio i zauzvrat, u znak zahvalnosti, dobio apartman i laboratoriju u Parizu. Drugi izvor navodi da je apartman u Chateau du Chambord u Parizu dobio lično od Luja XV.

Grofova pojava zabavljala je tadašnje aristokrate svojim poznavanjem nauke i istorije, muzičkim talentima, svojim šarmom, visprenošću i retorikom. Tečno je govorio mnogo jezika, uključujući francuski, nemački, holandski, španski, portugalski, ruski i engleski, a poznavao je i kineski, latinski, arapski, pa čak i starogrčki, aramejski i sanskrt.

Moguće je da je njegova neverovatna veština brzog učenja navodila ljude iz njegovog okruženja da uvide da je grof čovek izuzetnih osobina, ali je anegdota iz 1760. godine začela ideju da bi on mogao da bude besmrtan. U Parizu je te godine Grofica von Gergy čula da je Grof Saint-Germain došao na prijem kod Madame de Pompadour, ljubavnice francuskog Kralja Luja XV. Postarija grofica zainteresovala se za tu posetu jer je poznavala Grofa još od njihovog susreta, pedeset godina ranije, u Veneciji 1710. godine, pod imenom Marquis de Montferrat. Kada ga je ponovo susrela, zapanjila se činjenicom da Grof Saint-Germain nije nimalo ostareo, te ga je pitala nije li čovek kojeg je upoznala u Veneciji bio njegov otac. Grof joj je odgovorio da je on lično živeo u Veneciji na prelasku vekova i da je tada po prvi put imao čast da se nađe u njenom društvu. Iznenađena grofica izjavila je da je to nemoguće jer, bi u tom slučaju Grof St. Germain morao imati barem stotinu godina, pošto je u vreme kada se prvi put susrela sa njim on izgledao upravo kao i sada, dakle kao da ima 45. Grof je sa tajnovitim smeškom izjavio da to nije nemoguće i da je u stvari veoma star, a zatim nastavio da je ubeđuje da je on stvarno osoba koju je ona srela u Veneciji 50 godina ranije. Ona mu je tada poverovala i na sav glas, pred mnoštvom ljudi, izjavila da je on vrlo neobičan čovek, ako ne i sam đavo. Na pomen đavola grof se strašno uvredio i demonstrativno napustio prijem.

Bio je to veoma dramatičan ulazak u parisko društvo toga vremena i ostaje misterija da li je to stvarno bio Grof Saint-Germain ili veoma vešt prevarant koji je namerno uzeo ime nekoga ko je veoma star ili već odavno mrtav i o kome podosta zna, te odlučio da započne novi život pod tuđim imenom koristeći laži i prevare. U svakom slučaju, ovaj susret je početak legende, a mnoge druge priče poput ove širile su se kao požar po Evropi toga vremena.

Oko 1760. godine, Engleski list po imenu “The London Mercury” objavio je prilično ozbiljnu priču koja kaže: “Grof Saint-Germain je jednoj svojoj prijateljici, koja je bila zabrinuta vlastitim starenjem, poklonio flašicu svog čuvenog eliksira koji je omogućavao dug život. Ona je taj eliksir odložila u ladicu. Jedna od njenih sluškinja, sredovečna dama, misleći da flašica sadrži bezopasan laksativ, ispila je eliksir. Kada je gospođa sutradan sazvala sve svoje sluge i sluškinje, pred njom se, umesto sredovečne dame, pojavila mlada devojka, gotovo dete. Bio je to efekat eliksira. Uopšte ne sumnjam da je kojim slučajem popila samo nekoliko kapi više, sluškinja bi se na poziv odazvala dečijim plačem.”

Navodi da je lično poznavao “Svetu porodicu” i da je bio pozvan na svadbu u Kani gde je mladi Hrist “pretvorio vodu u vino”, ili da je on lično predložio kanonizaciju na prvom Vaseljenskom saboru u Nikeji 325. godine, nisu potekli direktno od Grofa, već od Lorda Gower-a, koji je bio šaljivdžija i često umeo dobro da imitira poznate ljude svoga vremena, pa je tako jednom prilikom Lord Gower imitirao imaginarni razgovor Grofa St. Germaine-a i Isusa Hrista.

Grof St. Germain nikada nije poricao ovakve tvrdnje, jer su mu sigurno pribavljale veliku pažnju. No, u slučaju Grofa St. Germaine-a nailazimo na problem: koje su od silnih priča koje su o njemu kružile istina i koje su od tih priča stvarno o njemu?

Bertold Volz se, dvadesetih godina prošlog veka, posvetio istraživanju na ovu temu. Otkrio je da je Duc de Choiseul (1719-1785), klerik i njegov stari neprijatelj koji je bio neverovatno ljubomoran na grofa, unajmio čoveka koji je ličio na grofa St. Germaine-a sa zadatkom da putuje unaokolo, preteruje u svemu što radi i izigrava budalu ne bi li pomračio ugled koji je grof uživao gde god se kretao.

Ili je i ovo jedna od njegovih priča dizajnirana da potpomogne legendu?