U univerzumu paralelno vladaju, i međusobno se bore, sile haosa i sile poretka. Sile haosa su, svakako, mnogo jače. Uvek je jače zlo od dobra, uvek je jača mržnja od ljubavi, crno od belog, tama od svetlosti... Bog i đavo su ili jedno te isto biće, ili su sukobljena braća, ili autoritarni otac i pobunjeni sin. Dobro i zlo su suprotni elementi univerzuma, koji ga svojim sukobom održavaju u ravnoteži. Dobro nije ništa drugo do samospoznaja zla, odnosno skupa egoističnih želja, svetlost nije ništa drugo do buđenje tame, a ljubav ništa drugo do dovođenje u red straha od beskonačnosti prostora i vremena vezivanjem za nešto ili nekoga. Pitanje večnosti je najteže pitanje: ako je bog večan, onda on nije ništa stvarao, onda svemir nije nikad nastao, niti će ikada nestati - on postoji večno sa svim svojim manama, sa starim galaksijama koje umiru i mladim koje se rađaju. Po prirodnom zakonu život jednog čoveka vredi koliko i život jedne bube. Ljudi se razlikuju od životinja samo po tome što umeju da maštaju i što su svesni prolaska vremena. Istina, po ljudskom zakonu ubistvo čoveka mora biti sankcionisano, ali samo da bi se sprečio haos u ljudskom društvu...