Bela Hamvaš (Béla Hamvas)
Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 70
  1. #1

    Bela Hamvaš (Béla Hamvas)

    Rođen 1897, u Eperješu (današnji Prešov u Slovačkoj), u porodici protestantskog sveštenika, Hamvaš je odrastao u Bratislavi. Godine 1915. upisuje kadetsku školu, i ubrzo upoznaje strahote Prvog svetskog rata na ukrajinskom i italijanskom frontu – dva puta biva ranjen, doživljava nervni slom, odbija da primi odlikovanje. Posle rata porodica se seli u Budimpeštu gde Hamvaš studira nemački i mađarski. Pokušava da se izdržava novinarstvom, mada se radije bavi povrtarstvom. Objavljuje u periodici, piše i prevodi, a 1927. zapošljava se kao bibliotekar, gde ga zatiče Drugi svetski rat. Tri puta biva mobilisan, 1942. je na ruskom frontu. Prilikom opsade Budimpešte 1945. dezertira, a jedna granata uništava njegov stan i u njemu sve rukopise i knjige, godinama mukotrpno sakupljane. Osim tekstova objavljenih u periodici i knjige Nevidljivo zbivanje objavljene u nevreme 1943, jedini, slučajno sačuvani rukopis iz ovog prvog perioda Hamvaševog rada je kapitalna Scientia sacra. Posle rata, 1948, opet u nevreme, zajedno sa svojom ženom Katalinom Kemenj objavljuje knjigu Revolucija u umetnosti, apstrakcija i nadrealizam u Mađarskoj, i ubrzo zbog svojih stavova koji se nisu uklapli u Lukačev model komunističkog kulturnog entuzijaste, gubi mesto bibliotekara i dospeva na crnu listu, čime mu je onemogućeno objavljivanje knjiga i dostojno zaposlenje. Do svoje smrti, 1969, izdržava se radeći kao baštovan, magacioner i pomoćni fizički radnik na hidroelektranama na Tisi. U ovom periodu ispisuje svoj ogroman opus, čije štampanje neće dočekati, i koje će tiho početi petnaestak godina posle njegove smrti, zahvaljujući Katalini Kemenj koja je sačuvala rukopise.


    Nebojša Grujičić


    Bela Hamvaš

    Mađarski Hiperion



    PRVO PISMO

    Poslednjih deset godina života želeo sam da provedem pored mora. I evo me ovde. Tako je bilo i u mladosti. Kada mi se probudila svest o tome s kakvom sudbinom moram da se borim na ovoj zemlji, pothranjivao sam ovu misao: otići. Hteo sam da živim u Engleskoj ili Nemačkoj. To beše još u ono doba kada je u meni gorela herostratska želja za slavom. Beše to slabost, danas već znam. Ne kao da bi takva bila svaka žudnja za slavom. Postoje i one koje ponosno cvetaju. Plutarh priča kako je zatekao Cezara da plače u šatoru centurije. Šta ti je, zapitao ga je. Dvadeset devet mi je godina, uzviknuo je Cezar, Aleksandar Veliki je u ovim godinama već i Indiju osvojio. A šta sam ja?

    O, ja nisam bio Cezar. Čak i ne znam šta me je zadržalo da ne palim crkve. Beše to slabost. Čak i nije bila žudnja za slavom. Ništa nisam postigao. Ali sam znao i da nikada ništa neću postići. Želeo sam da odem u drugu zemlju. Ali je potom usledio trenutak kada sam uvideo da za ono što ja hoću, prvi preduslov jeste da ostanem kod kuće. Svuda bih bio bez korena, upravo s ovim i upravo ovako. U inostranstvo može da ide inženjer, lekar, bankar, mogu čak i sveštenik i vojskovođa. A ja sam bio onaj neko ko ne može. Morao sam da ostanem. A moram da ostanem i sada, na kraju života, kada više i ne želim ništa drugo do da potpuno sazrim. Evo me u ovom narodu, u ovoj zemlji, svaka mi je namera bezuspešna, svaka reč uzaludna beše, svi planovi su mi se razbili, propao sam, neprimetno, suvišno i nepoznato. Ne gledam more na čijim obalama sam želeo da umrem, ne osećam miris smokava i obalskih borova, koji maestral donosi iz zaliva, i ne čujem romor talasa na hridinama. Čak i ovde poraz. Moj dajmon me ne pušta. I nemam nikakve utehe. Znam da neće biti potomstva koje će me poštovati. Ono što sam ja radio tako je nečovečno da se prema tome neće prodobriti nikakvo potomstvo. Nisam naklonjen nikome, čak ni njemu. U meni niko neće naći opravdanje. Nigda ovde nije bilo čoveka koji je manje bio umiljat. Ali i inače, potomstvo! Neće ono imati ni želje da se muči hartijama. Dolaze vremena koja će zaboraviti svaku prošlost. Sadašnjost će nagnati ljude da zaborave prošlost - ne zato što će biti veoma srećni, nego upravo veoma nesrećni, toliko čak da niko neće umeti da im ublaži patnje. Zašto bi baš iščeprkali mene koji nemam nikakvo saosećanje prema njima? Vreme slova je i inače već minulo. Pisanje je nesavremena strast, i sve više će to biti. Biće zaboravljen svako ko je pisao, čak i ja. Postoji u meni jasnovidost da to kažem, ma koliko je sud težak, naročito za mene sama, u čijem životu postoji tako užasna nesrazmera između onoga što sam ostvario i onoga što se u meni primećivalo. I tako, ono što sam činio, zauvek je izgubljeno. Čak i ovo. Jer ostali? Ko sme sebe da postavi uz mene. I kada to pitam, ne govori li iz mene oholost. Toliko sam sm da ne samo što jedino ja umem to učiniti, nego sam ja i jedini koji zna šta sam uradio.
    Poruku je izmenio Cecara, 27.06.2010 u 11:42 Razlog: autor teksta

  2. #2

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    DRUGO PISMO

    U svojoj osami sam mnogo razmišljao o mađarskom Hiperionu. Ko je taj Hiperion? Kako bi bilo razumljivo šta hoću da kažem, treba da održim celo predavanje.

    U većini vremena bilo je ljudi za koje nemam drugog izraza, sem da su jahu. O kome i o čemu piše ovaj jahu? Razume se, o samom sebi. Cela književnost je takva kao da neko kroz ključaonicu viri u sobu mladenaca koji se nalaze na bračnom putovanju. Svejedno je o čemu se piše, o dž'entriju ili građaninu ili oficiru ili proleteru, sve je jahu, lakoumno, drsko i otužno. Ni reči više o njemu, već je previše što ga čovek primećuje.

    Drugi nije tako ogavan, ali je još otužniji. Od šećera je. To je moda. Kod nas ga predstavljaju Karolj Kišfaludi ili Jokai. Opevaju smeđi frak boje duvana i baš tadašnju operetsku divu, novog čoveka doba, neustrašivu gospođicu lekarku, ili generala koji je postao prodavac novina. Neutešno je od šećera sve, juriš Zrinskog i sudija, najezda Tatara i zalagaonica. Neka bude dovoljno.

    A sada sledi opasnik, nadmeni. Ovde spadaju Balaši, Čokonai, Petefi, Adi. Sve sam plamen, grčka vatra, kulise, uvodnici i očaravajući tenori. Veoma lepo otkrivaju svoje grehove i tako su neodoljivi kada ih nešto zaboli, ljubav ili opšte stanje. Ovi blistavi lakrdijaši i patnici dražesnih pesama svi su rođeni da budu najveći mađarski pesnici.

    Tako se stiže do prikrivenog, koji je zapravo druga strana nadmenog. Faj i Aranj. I ovaj je opasan, jer je mudar i trezven i uzda se u budućnost. Uvek ima nešto u torbi čime pobunjenike opominje na mir. Prošlost je bila lepa i budućnost će biti takva, samo je sadašnjica u škripcu, ali uzdajmo se i verujmo, poštenje, rad, male radosti i mali katehizis, dakle sve maleno.

    Sledi kameni čovek, nedovršeni. Berženji, Verešmarti, Kemenj, Zrinski. Nije isklesan sasvim iz stene od koje je načinjen. Sve sama težina, poremećena bezobličnost i masivna nezgrapnost. Noćna figura, nadnosi se nad dubine, ali ne ume da se stropošta, visi tako i nije ga lepo ni pogledati. Užasno sve zna, i zato se ubija otrovom, narkotizovanim kompromisima. Živi u nedruželjubivoj osami, bespomoćno, gušeći se u sitničavoj okolini, besmisleno, daleko i pod znakom pitanja i pred sobom, večito iščekujući svetlost, u večitom mraku.

    I na kraju jedan čovek. Bešenjei je celokupan mađarski duh, izgubljeno neznanje, koji katkada obraća pažnju na spoljni podsticaj, čak i uči, i sam započinje rad, ali sve što izađe ispod njegovih ruku, jadno je, ispunjeno planovima i snovima, bez odvažnosti i samostalnosti, sve sama revnost i sama nemoć. Nema nijedne samostalne misli, neće dospeti mnogo dalje od mrmljanja, a na kraju će se opet izgubiti. Bešenjei je bedan pisac i pesnik Sve što napiše jadno je. Ali kod Bešenjeija nije važno kako je pisao. Sem njega, svi ostali su uživaoci i preuzimači, i uvek čekaju gotovo i dobijaju gotovo, odnekuda, svejedno je da li su to zanatski proizvodi, moda, ukus, državni poredak, religija. Nasuprot ovakvom lošem stanju, on je taj koji pokušava da stvori duh sopstvene zemlje, on je taj koji je predak u odnosu na generacije potomaka - večiti predak. Predak je takvom razdoblju koje nikada neće uslediti. Bešenjei je budilac koji hoće da iznutra razvije duh, jer vidi da nasleđivanjem nema potpunog života. Dok nema baštine, primera, dok se duh ovde ne može nasleđivati, dotle sve živi od zajma dugih, jezik, životni poredak, država. Ali nije u tome veličina Bešenjeija. On je najbliži Hiperionu.

  3. #3

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    TREĆE PISMO

    Još bih mnogo mogao govoriti o Bešenjeiju. Nedavno sam opet uzeo njegov Svet prirode. "Dosadno je tvrdo razmišljanje", kaže odmah na početku. Strahuje da ga čitaoci neće razumeti. Ko se toga boji, već je izgubio. Kako je plitak! Otkriva da je "sve tajna". Zar nije užasno? Od poglavlja "Čovek kao dojenče" može se razboleti. Poglavlje "Mladost" liči na one pobožne sveščice koje pišu senilni popovi, a prodaju ih ispred crkve stare gospođice od kojih se širi zapah. To je određeni ton jagnjenceta koji čovek i nehotično mora da održava u ravnoteži nekim bezumnim zlodelom. Da li je taj čovek čitao Voltera? Da li je ikada video ove redove: "...dok je čovek siromašan, nije mu potreban bog, čim da pare na zajam, odmah zahteva da njegov dužnik bude vernik. Želim da moj advokat, krojač, sluga i supruga budu vernici". Za jagnještvo je uvek bila potrebna nespretnost, ali posle Sterna? Bešenjei je pesnik i mislilac i državnik, ali loš državnik, još lošiji mislilac, a najlošiji pesnik. Kaže: "Mnogi izgubiše besmrtno ime - Sudba im ne postavi život na put - Veliki vitezi umiru za ručicom pluga". - E, time on sebe pogađa usred srca i celokupni mađarski duh. Jer je on taj veliki vitez. Razume se, neka nevolja postoji. Situcija nije tragična, nego nečuveno smešna. Veliki vitez koji umire za ručicom pluga komična je figura. Bešenjei je pretpostavljao da drugačije i ne bi bilo moguće nego onako kako jeste. Iako je baš to ono što nije moguće. Sudbina je upravo to što je sve onako kako jeste, neminovno, jer je baš to sudbina. Da veliki vitezovi umiru za ručicom pluga, to je tema za humoristu. A humorista i polazi od toga kada pretpostavi da u raju najveći dramski pisac nije Šekspir, nego neki šuster, a najveći vojskovođa valjda nije Cezar, nego odžačar. Vitez koji je zalutao do ručica pluga, komičan je. Nije postao ono što je bio! Ali ne zato što ga je neko drugi sprečio. Nije postao jer on prosto nije to bio. Ko sam ja, to sudbina bolje zna nego ja. I ako sam ja drugog mišljenja, postajem smešan zajedno sa svojim mišljenjem. A to se uskoro ispostavilo i kod Bešenjeija. Nije on bio veliki vitez - odnosno nije obdaren za vladanje. Morao je da umre kao pustinjak. Gde odaje sebe? Na bezbroj mesta. A sasvim je karakteristično mesto na kraju prve knjige kada piše o Aleksandru Velikom: "Ceo svoj život pogrešno je postavio." - "Kakvo ogromno uobraženje, vladati s kraja na kraj sveta." Izgleda, ovaj strah od velikih stvari jeste nerazumevanje velikih stvari. Nešto tako može reći samo onaj u kome je nešto umrlo, i u njemu je pokopano.

    Veličina! Hoće da bude mudar. Nema blesavijeg čoveka od mudrog. Ali: "Nikada nisi okrvavljen, zar ne... zabavljajući se pišeš, znaš, zabavno će biti prihvaćeno. Svoju pravdu ne mešaš s krvlju". Da, pravda pomešana s krvlju! Krajnju ozbiljnost je izgubio pred samim sobom. Ne piše tigrovske istine koje će, ako ih napusti, skočiti na njega i rastrgati ga. Nije to istina života i smrti! Nije to nešto što pouzdano mora da zna, jer ako pogreši, kraj je. Ali: "more samo tihu penu u sebi baca... a duša ćuti." Sedi u "Velikoj Senci". "Živ u smrti sedi, gde se pokreće samo zato da bi osetio sebe i da mu u mukama srce neprekidno krvari." "Postao sam kao hodočasnik koji se u pustinji skriva, napustivši svoj svet, sedi sam... pišem u svom miru, u svojoj muci, ne znajući šta me privlači."

  4. #4

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ČETVRTO PISMO

    Naravno, sada ćeš postaviti pitanje čemu ova improvizovana istorija književnosti. Možda sam je zato ispričao da potvrdim tezu da smo mi narod koji ne prepoznaje svoga genija? Nije. Verujem da smo čak i to od drugih naučili. I inače, zanemarivanje! Neprepoznavanje! Šta je trebalo učiniti kako bi se prema njemu dostojno poneli? Imenovati ga za počasnog gradonačelnika, dati mu platu direktora banke i njegove fotografije objavljivati u svim ilustrovanim listovima? Naime, većini je upravo to jedina zasluga što nisu postali gradonačelnici i nisu dobili plate direktora banke, mada su sve učinili da bude tako, čak bi to i zaslužili. U užasnim rukama je ovde genije čak i među genijima.

    Drugo hoću da kažem. Ne prividni, nego pravi paradoks. Ovde pada u oči kako lake i glatke izraze dobro podnosi jahu, pomodni tip već manje dobro, najveći mađarski pesnik još manje, trezveni još i od njega manje, nedovršeni jedva, a Bešenjei već nikako. Zašto? Jer jahu kada izgovori svoje, oseća da mu je cela zemlja iza leđa, a postepeno prema gore, što se neko ispne na veću visinu, sve manje ljudi oseća iza svojih leđa. Nedovršeni tek jedva nekoliko ljudi, Bešenjei već uopšte nikoga. Razuman, uobličen izraz nije pitanje talenta. Poezija uvek iskazuje kakav je odnos čoveka i duha. To je mađarski paradoks koji je u suprotnosti sa svim drugim narodima. Što je duh ovde veći, dublji i teži, zahtev za njim je tim manji. Kao posledica toga jeste da je duh prinuđen da se bori sa sve većim otporom, ali ne u narodu, nego već u samom pesniku.

    Za Bešenjeija je karakteristično da što je u njemu zahtev duha viši i veći, s više gorčine ume da ga promuca. Dok je nešto tanušno, nema problema. Čim započinje ozbiljnost, oblik se lomi. Gde bi već sve moglo biti jasno, tamo nema ničega drugoga do nerazumljivi ropac. Nisu li kod svih naroda nekako bili u srazmeri težina i forma? Nije li to bilo zato što su takvi bili priznati, bili su gradonačelnici? Sve u svemu, bilo je to zato ako neko kaže nešto, znao je da postoji neko ko će ga čuti. Ovde su uši bile otvorene samo za Ciganina primaša. To je paradoks, što je neko prazniji, tim je više uspešan. Genije postoji, ali narod pravi od njega ono što hoće. Što je on više ljudsko biće, tim je manja pažnja usmerena prema njemu, a kad bi dospeo do vrhunca, potpuno ostaje sam. To je Bešenjei.

  5. #5

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    PETO PISMO

    Svoj život bih sada već potpuno da oplemenim. Oči otvaram u osvit sunca. Sunce koje se podiže iza brega upravo sija na moju postelju. Izlazim na trem i čujem iza žbunja krikove fazana, sojke i kosovi proleću iznad šume. Umivam se dole kod bunara i posle nekoliko zalogaja cepam drva. Magarac, eno, pase iza kuće, nije ni pripet, i tako neće otići. Kako si spavao, Tarimene? A on repom razmahuje po leđima i dalje čupka najbodljikavije rastinje. Uvek se nađe nešto što treba uraditi. Ispod oraha sam skuckao klupu i sto, katkada tu doručkujem, zatim čitam.

    Nemam mnogo knjiga. Najomiljenija mi je lektira zbirka mojih beležaka iz mladosti. A ni tu me ne interesuje sadržina, nego više pismo. Najviše me zabavlja herostratovsko razdoblje. Da li je to baš takav čovek kao bilo ko drugi? Kako je to osobeno što sam to ja bio. Da sam bio ekscentričan, sigurno bih se bio bacio na pribiranje rukopisa. U potezima jedne ruke umem da vidim isto ono bogatstvo oblika kao na nekom licu. Često sam sedeo pokraj mora i nisam ništa radio do zijao u rast bilja i životinja u vodi podno jedne stene.

    Katkada uzjašim Tarimena i siđem u grad da pazarim, ili da uzmem eventualnu poštu. Retko dobijam pisma, ali i u njima je ono što već i onako znam. Često silazim samo zato da bih uživao u tihom putovanju putem na kojem poznajem svaki kamenčić. Dole me zabavlja i pijaca, njen jednostavni žamor. I uvek nađem nešto dobro za kupovinu, neko sjajno voće ili lepo parče mesa. Put prema dole je kraći od jednog sata, obratno je nešto duži. Ručam tačno u podne, zdelu jela. Zatim opet nešto radim. Prošle sedmice sam istesao drugu klupu i sto, jer na onaj sto pod orahom popodne pripeče sunce. Popnem se na brdo, s knjigom ili bez nje, donesem vode s izvora, okopam krompir, jagode ili vinograd. Kad bi me neko posmatrao, rekao bi da sam najmarljiviji čovek na svetu. A sve je igra. Leti gradim kule od peska. Ne tražim korist od onoga što činim, najčešće je ni nemam. Na budućnost i ne mislim. Nemam za to fantazije. A to je ono što se naziva klasičnim načinom života, neću unapred da isisam med trenutka. Ono za što sam upravo raspoložen. Ako mi se ipak formiraju navike, njih ne oblikuje briga, nego radost. Ono što je unapred usmereno, uvek je nevolja. Najviša je opojnost trenutka. Da li si već stajao u šumi pod treperavim svetlosnim pegama propuštenim kroz krošnje drveća? Onda znaš šta je tren. Da li si za vreme šetnje već video stazu koja se gubi među drvećem? Nema u meni osvete ni zavisti, i ne želim nikakvu zadovoljštinu. Ne osećam da sam prikraćen. Samo onaj prestiže sebe sama ko oseća nedostatak i glad zadovoljštine. Ali time što sebe prestiže, promašuje ono najveće, sadašnjicu, to što postojim. Ciljeva nemam, a zbog toga me budućnost ne interesuje. Svet postoji i ja jesam. Zar nije dovoljno? Svaka unapred projektovana mašta sve pokvari i kada to stigne do mene, pusto je, jučerašnjica je isprala zlato iz njega. Tako dobijam život u njegovoj čistoti. Više od toga niko ne može dobiti.

  6. #6

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ŠESTO PISMO

    Pitaš me kako usklađujem divljinu svoga razmišljanja s pitominom načina moga života? Pitaš me zapravo zašto strasno zaljubljeni muškarac ne polomi svoju dragu. Što je strasniji, sve je nežniji, što je snažniji, sve je blaži. Smem da budem krotak, jer je moja vatra tako neizmerna da mi ništa drugo nije dostojno do samo krotkost.

    Čini mi se, kada bih ja došao na vlast, vladavina bi se moja hiljadu godina pominjala uz cvokotanje zuba. Nema tog istočnjačkog despota, rimskog cara, kneza Inka koji bi neljudskije postupao sa svojim narodom. A ono što bi najužasnije bilo u ovoj vladavini jeste što u meni nema nikakve svireposti. Ne bih uživao u patnjama drugih. Samo ne bih hajao za njih. Kao što ne hajem ni za sebe. Moja mera nije ljudska. Da li sam lud? Ako oduzmeš reči ono što je u njoj bolest, onda kažem - da.

    Najvećem broju ljudi život je isuviše jak. I zbog toga ne mogu da ga podnesu bez narkotika. Iskapiti ga čistog veoma je teško. Od njega se postaje melanholik, ili se podivlja i posrće. Samo ga najsnažniji podnose bez bilo kakvog krivotvorenja, sa svim njegovim mirisima, samo najsnažniji umeju da trezveno čisto žive opojnost koja izvire iz života.

    Čini šta hoćeš. Ali uvek ćeš znati od čega si se plašio. Plašiti se znači umreti. Znači propustiti. Znači nikada. Nikada više. Shvati, nikada, nikada više.

    Nalog tvoga života nije da se mora. Jer se ne mora ništa. Nema prinude. Ali shvati da ovo ovde nikada više nećeš moći da učiniš. Što ne učiniš ovde, danas, sada, to nećeš nikada moći da učiniš. Što se plašiš da učiniš sada, to si izgubio zauvek.

    Nikada ovako lepo, ovako veliko, kao sada, danas, ovde, neće više ništa biti.

    A ubijeni tren, iscurela krv bogova i pretvorena u otrov, i nikada neće biti drugo do otrov, nikada propušteno neće biti drugo do propušteno, strah drugo do strah.

    Čovek je slobodan, uvek je slobodan da učini sve i uvek je slobodan da se plaši. Ali nikada smrt neće biti drugo do samo smrt, otrov, strah i propušteno.

    Čovekova je sudbina da bude star i pohaban. To je vreme kada se oko njega počinju okupljati prijatelji, počinju da ga hvale. Već ga se ne plaše, nema opasnosti. Zašto nisi postao onaj koji noću jesi? Onaj koji samo noću sme da misli? Smeš i znaš, misliš svoju pravu sudbinu, umeš da letiš. Odvažnost snova. Dublji i eteričniji svet. Tako prihvatiti dodir kao da spavaš na belom kamenu, ispod čempresa u snu. Naokolo rascvali oleanderi, mirisni borovi, bršljan u snu. Novu sudbu sebi sanja.

    Radost je najnemilosrdniji bič koji nas tera. I nema milosti.

  7. #7

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    SEDMO PISMO

    Zašto ne vladam? Veruj mi da to ne zavisi od mene. Gde je narod koji bi izdržao moju vladavinu? Žale se da narod nema svojih kraljeva. Ali imaju li kraljevi svoje narode? Ovi danas ovde uzajamno zaslužuju jedni druge, ovi narodi i ovi vladari. Kralj je onaj koji od svakoga načini kralja. Današnji vladari od svakoga načine slugu. Biti kralj u naciji slugu, gde su čak i vladari sluge? Zar da se brinem oko toga kome koliko da platim za izdaju? Kako da nekoga pohvalim, jer je pogazio svoju reč? Da nagrađujem bednike? Da budem blagonaklon prema nekome koji je sve pretekao svojom podlošću? Da uzdižem ljude koji su tričaviji nego drugi, iako samo za nijansu? Da se bavim time da se po ceo bogovetni dan kesim kao trgovački pomoćnik? Da se prijateljski rukujem s najprljavijim rukama ove zemlje?

    Ako svet zaslužuje od mene zahvalnost, onda ona samo može biti za to što mi je omogućena osamljenost, najveći i najopasniji život. Vi samo znate za njegovo veliko junaštvo To bi i bilo ako bi bilo naroda za moje kraljevstvo. To je ono lakše. A ja znam i za nejunaštvo. To je osama. Niste mi potrebni. Svaka moja veza se završava sa ne.

    Osama je teška. Pogledati u novembru napolje u sivo svitanje, izaći na trem - i nikoga nema, nikoga. Na pristranku magla se spušta na smeđe listove. Ovo se osećanje može lečiti samo najjačim protivotrovom. Šta je to? Svest da čovek sam ume da preživi najveće lepote sveta, i to ne u mašti, kao zadovoljštinu, nego kao večito jedan koje je najbliže vaseljeni. Čovek samo u zajednici može živeti srećno, ali samo u osami može biti bog.

  8. #8

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    OSMO PISMO

    Ne trpim ni od kakve nemaštine. Kuvam jelo za sebe, štedljiv sam prema onome što mi je potrebno. Prilično rano sam naučio sve kućevne poslove. Sedim na stepenicama trema, čistim zelen i ljuštim krompir. Sobu i sam umem da pospremim. Kada mi je donje rublje na izmaku, stavim kotao na ognjište, iskuvan i isperem rublje koje sam prethodno dobro natopio. Sunce me greje, znoj lije, razapnem uže vezujući ga za grane, košulje, čaršavi čarape lepršaju na povetarcu. Sutradan peglam. Sitnije stvari i sam zakrpim. Teža oštećenja odnosim krojaču. Ponekada, kada mi dojadi pekarev hleb s kvascem, sam pečem s plemenitim hmeljom. Sve dok se može, hranim se voćem. Ne zbog principa. Nemam pricipa. Isuviše mi je dobar stomak. Kućevni me poslovi nikada ne preokupiraju isuviše, kao nijednu domaćicu. Ako kuvam, spremam, perem ili krpim donje rublje, to je igra, delom religiozni obred. Srećan sam što sam uspeo od žena da naučim ovaj čudesni mir domaćih poslova. Verujem da je domazluk druga strana rata. Soba mi je zgodna kao da pripada nekoj mladoj ženi. Ne podnosim prašinu, ali ovde među drvećem nje gotovo i nema, sem zimi zbog loženja. I sunce obasjava sve moje životne delatnosti. Kada bih od čovečanstva očekivao nešto krupno, onda bi to bilo da ono napusti one koji mu zabranjuju ishranu sa svetlošću. I da ljudi jednog letnjeg jutra krenu iz grada, napuste fabrike, ulice, kancelarije, centralno grejanje, struju, kupatilo, i da izađu na sunce, bez reči, ali nezadrživo. To bi bila moja revolucija - revolucija sunca. Dok stojim za koritom i perem košulju u beloj peni, sunce mi sija u leđa, a leđa blistaju od zadovoljstva. Znam da u čoveku postoji sveta i duboka tama, noćni prostor koji se nalazi unutra, ispod kože. Ali znam da čovek ispod kože kliče kada oseća toplinu i svetlost sunca. Jednom sam pored mora legao na ogromnu belu stenu na podnevnom suncu, prvi put u životu potpuno razodeven. Pre toga sam verovao da ima nekog naročitog smisla što čovek krije slabine od sunca, drži ih u tami, u mraku skriva organe mraka. U tom trenutku, kada su sunčevi zraci obasjali mesto koje prethodno nikada nisu dotakli, shvatio sam šta je to nasmejani falos - osunčane, blistave, razgaljene prozračene, bez srama, nasmešene slabine skulptura grčkih bogova.

  9. #9

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    DEVETO PISMO

    Popodne, leti ležem pod drvo i spavam. Dok me san ne uljuljka, obrve, mine nekoliko trenutaka. Duvanski dim mirno lebdi između lišća, bešumni pokret, kao kada plove oblaci, melodično se rastače u vazduhu, i ja tonem u san. Drag i topao trenutak. Osećam da mi je sve izvan, izvan u drveću, na nebu, u kući, u bašti. Nemam dušu. Slobdan sam, nema volje, cilja. Duva kroz mene vetar, prožima me sunce, prozračuje toplina i miris šume. Nema u meni nikakvog otpora. Tada shvatam zašto sam mogao biti upravo ja onaj koji je slomio onu prinudu koja je duh na ovome svetu suprotstavila njemu samome. Ja sam učinio nemoguće. Nisam nestao u nemosti, kao što je do sada nestajao svako ko je bio sin visina, Hiperion. Čista i prisna reč bila je ovde otvorena samo za ljudske patrljke i kal, i čim je neko ozbiljno hteo da proslovi, glas bi mu bio prigušen. Moja snaga je bila jedina koja je izlazila na kraj s ovim zadatkom. Progovorio sam, i što sam rekao, bilo je hiperionsko. Govorio sam jezikom kakvim pre nije niko i nikada. Bio sam sam. Na mom mestu svako bi se slomio, kao što se slomio Bešenjei. Biti sam, a ne mucati, a ne sedeti u Velikoj Seni. Hiperion, usamljeni bog, koji sebi samome stvara svet, budući da ovde nikome ne treba visina i božansko. Ja sam postao potpuno nezavisan od okoline. I dok su se oni gubili u jadnom mucanju, jer im je reč i pred njima samima ostajala sumnjiva, ja sam umeo da zborim. Moje su ruke ovde prvi put stvorile takav svet u kojem nije sramota živeti. Svi koji su imali takvu nameru, nisu imali za to snage. Nisu bili sasvim Hiperioni - čak ni Bešenjei, koji je bio tome najbliži, i najdalje se odbio. Što je ovde neko bio više kraljevski, tim je manje dolazio do stvaralačke materije duha, što se više srozavao, sve se više otvarao pred javnošću. Ja sam vratio reč kraljevima. Ali ne obmanjujem sebe. Ništa od toga biti neće, kao što nikada nije ni bilo. One reči kojima sam stvorio veliki život nikada neće dospeti do srca ljudi. Evo ih na polici u mojoj sobi. Jedino sam ih ja načinio, jedino ja znam šta je ono što sam načinio i delo jedino moj život ulepšava. Nikome nisu bile potrebne. Pre nego što zaspim smešim se pod krošnjom drveta ako pomislim da veruješ kako me to tišti. Kako slabo poznaješ bogove! Ono što su stvorili tako je lepo da delo ne gubi ništa, jedino onaj koji to ne vidi. Da li će nebo biti bleđe ako ga niko ne vidi? Šta misliš, šta bi bilo sa mnom da sam bio stupio među njih da se zapenim protiv svega uzvišenog? Možeš li da zamisliš mene kao sopstvenog trgovačkog agenta? Kada me neko ne bi prihvatio, stideo sam se umesto njega, tištalo me je što je tako duboko ponizio sebe. Čak nije za to ni znao. Odbio me je, a nije ni primetio da je postao nemoguć pred samim sobom. Ko će mene opravdati? Niko. Jedini koji bi to mogli učiniti meni su slični. Ali bogovi ne opravdavaju nikoga i ništa, ponajmanje sebe same. Ako bih se plašio da će neko taknuti delo, zabranio bih mu. Niko nema prava da ga smatra svojim. Ali se ne plašim. Hiperiona više biti neće.

  10. #10

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    DESETO PISMO

    Smirio sam se tek onda kada sam uvideo koliko je ovaj život opasan. Sve dotle sam bio pomalo setan, i dosađivao sam se. Od tada sam veseo, jer vredi. Opasnost je oštar vazduh sudbine, a ja se osećam dobro samo u oštrom vazduhu. Kukavičluk ne spada među moje vrline. Uvek sam tražio ono što je najteže. I našao sam oboje, osamu i vedrinu.

    Tri puta mi se isto zbilo. Toliko isto da lica tri zbivanja mirno mogu da zamenim i koristim jedna umesto drugih. Behu tri sasvim različite žene. Jedna plava, teška i jaka, kao valkira, druga kao dečak i egzaltirana, treća tamna i duboka, kao bunar. Zamislio sam jedan veliki život, došla je prva i ispostavilo se da se on ne može realizovati. Zatim sam zamislio jedan još veći, došla je druga i ispostavilo se da se on ne može realizovati. Zatim sam zamislio i od ovoga veći, došla je treća i ispostavilo se da se ni on ne može realizovati. U sva tri slučaja ljubav je planula u trenu.

    Jednom sam više dana lutao među planinama. Beše jutro, kada sam sišao niz pristranak, u dolini je počivao majur. Beše rani septembar, još leto a već jesen, zatišje i tama pod žutim, smirenim suncem. Sada, pomislim, sada ću sresti nju, nju koja isto tako zna da dolazim, kao što ja znam da me ona čeka, nju koja smisao svakog svog koraka nalazi u tome što je približava meni, nju koja zagleda u oči svakog stranca: možda sam ja koji znam da se približavam njoj, koja ako uđe u voz, misli da možda ja već sedim unutra, čuje nečije ime, veruje da je moje, čuje glas, veruje da ja govorim. Sada se susrećem s njom na majuru, leži ispod drveća, čita da bi stuckala vreme, dok prilazim, čeka me, kao i uvek, čeka, i kad me ugleda, ustaje i dolazi, prirodno, bez reči, polazi sa mnom, i ja s njom, skupa, jer je ona postala ja, i ja sam postao ona, i od tog trena nešto kao što je ja nema naročitog smisla. Prolazim majurom. Kao da sam ona, tako posmatram pospanog ekonoma imanja, nadničara, stan vlasnika, na prozorima bele zavese. Do sada je ovde živela, ali sada polazi sa mnom. Šta će prvo prosloviti? Verovatno nešto veoma jednostavno, možda da je gladna. Možda da joj je kamenčić upao u cipelu. Ja ću je pogledati, pomisliću da je lepa, ali joj neću reći, jer ona već zna da to hoću da joj kažem, i ozbiljno se smeši. Presecam put, i krećem uzbrdo. Sasvim sam miran. Po toj smirenosti znam da sam je zaista susreo. Kako je to čudno što se odjednom sve razrešilo, odjednom je sve postalo glatko, može doći bilo šta. Eno je! U travi bela haljina na plave tufne. To je ona. Nema u meni nimalo strepnje. Ne bojim se prvi put u životu. Sada je već dobro. Stižem gore, put skreće levo, travnati brežuljak se odvaja od neba i vidim iza njega na užetu niz haljina vijori, i ona na plave tufne. A na pristranku nikoga nema.

    U sve tri žene sam osećao da sam nju sreo, nju koju ne treba obmanjivati, kojoj ne treba lagati, koja dolazi, odnosno s kojom idem jer je to dvoje jedno. Jednom sam rekao, svejedno kojoj, rekao sam da ću baciti kalendar. Neću više imati ponedeljak, utorak, nego ću imati dane vlas, obrva i mali prst, ona će biti moj kalendar. Jednom sam tri dana bio s jednom od njih, svejedno s kojom, minulo je tri puta po dvadeset četiri časa, a ni za trenutak nismo ispuštali jedno drugo. Kad bih je ispustio, zabolelo bi me. Kako su blistali ti dani! Kako je bila važna svaka reč. Kako je bilo važno sve odmah reći. Sve je razumela, i ja sam sve razumeo. Zagladim joj kosu, i upitam, zar ne? A ona odgovara, da. I odista tako beše.

  11. #11

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    JEDANAESTO PISMO

    Ne veruj da su bile nikakve žene. Jedna je imala naročito osećanje za uzvišeno, druga je upravo talenat samozaboravnosti, u trećoj sam se divio isključivosti, samo ja i niko drugi. Ali je prva u krajnjem rezultatu samo čekala i dobijala lep intermeco, druga obeznanjenost, treća sve u svemu nije umela da se brani. Ali su sve tri dobijale, samo sam ja gubio. Jer sam ja u svakoj prilici gubio pravo srašćivanje. Postajao sam siromašniji za jedan veličanstven život koji sam posebno za svaku od njih izmišljao, za život koji pre toga nije postojao i ja sam im ga stvarao. Čim bi to primetila, pobegla bi. Bilo joj je mnogo. Naravno, nije je čak ni bilo stid i, naravno, još sam ja bio taj koji je zahtevao od nje nešto što ona nije znala. O, da, za sada i privremeno bar dvosoban namešten stan, dobar prihod, pozorište, bioskop, koncert. Leti putovanje u Italiju ili Švajcarsku. To je bila prva tačka njihovog životnog ideala, druga, ljubav tri puta sedmično, i dete tek posle nekoliko godina. Ideal sporedne ulice, kao i kod većine žena. Verovale su u to da sreća izvire iz životnog standarda. Kada su videle da ja obrćem stvar i tvrdim da uzvišen život ostvaruje materijalnu celovitost, počele su da me se plaše. Pitaj bilo kojeg svoga poznanika, svaki će ti reći da su bile u pravu, one su bile trezvene, a ja luda. Ne znaju kakvu presudu time izriču same sebi. Jedna država ne može da cveta na drugom tlu, samo na elementarnoj radosti uzajamne pripadnosti; ljudska sudbina ne može da se ispuni drugde, jedino u potpunom utapanju u život; i ljubav može da se ispuni i cveta pre svega samo na uzajamnoj pripadnosti i na međusobnom utapanju. Sve tri su me izdale. Kome? Sebi samima. Ali su time izdale i same sebe. Sve tri su bile prepune visokih sposobnosti, ali nijedna nije imala talenta za zajednički život. Jedno vreme sam pažljivo mogao da pratim sudbinu sve tri i video sam da su se sve tri slomile. Jednom, jedan jedini put su mogle sudelovati u izuzetnosti da mogu da ostvare najlepši život. Ono što sada žive, sram je u odnosu na ranije. Plašile su se da umru, umrle su u ovom strahu.

  12. #12

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    DVANAESTO PISMO

    Ono što sada znam o njoj, već je samo priča. Pisma su mi se izgubila. Žao mi je što ne mogu iz njih da citiram. Jedna jedina rečenica bi osvetlila šta hoću. Sećam se vremena kada sam jednoj pisao pismo tokom dve sedmice. Jedino za vreme preko potrebnih životnih delatnosti pero mi nije bilo u ruci, ali su i tada u meni ključale rečenice. Svaki dan sam ih tri puta predavao na poštu. Za dve sedmice napisao sam gotovo trideset tabaka, a ukus pisama i sada osećam. Igrao sam hazarderski, nikada nisam imao talenta da štedim sebe. Jedino me je ili-ili interesovalo. Srednjeg puta nema. Zato sam ostao sam.

    Sećam se vrhunca prve ljubavi. Beše rani prolećni dan, šetali smo predgrađem, zemlja još dopola smrzla, podne. Beše reč o nečemu, čini mi se o budućnosti. Budućnost je za mene bila kao proširena i usporena sadašnjost, ona rasprostranjenost pijanstva koja više nije napeta i na rubu provalije, nego nasmešena poput postavljenog stola ili nameštene postelje. Da, rekla je ona odjednom, poći ću za tebe čim budeš imao platu koliku ja imam. Ja najpre nisam razumeo. Ali mi je ona još bolje objasnila. Pa ne misliš valjda. Ostaloga se ne sećam. Kažu, kada čoveka pogodi tane, za tren može da proživi ceo svoj život. To osećanje ne znam, ali znam drugo, ono koje nazivam sibilskim trenom. Kada se pred čovekom u deliću sekunde nešto sruši, i on zaviri u budućnost. Zato ga nazivam sibilskim trenom. Tačno sam video treći sprat jedne zgrade, gde smo stanovali nas dvoje, penjem se stepenicama, ona se nalazi u svojoj sobi, ružičasti pokrivači i čipke i svetle zavese, i histerična čistoća, i sve je poput poslastičarskog kolača. Meni nešto smeta, ali nisam svestan šta. To je osećaj kao da sam do grla ukopan u zemlju, a glavu mi muve popanule. Vidim nju zavrnuta nosa kako me mazno zbog nečega kara poput vaspitačice. Mnogo toga vidim u ovom trenu. Voliš novac, kažem tiho. Da, volim, odgovara, ali već s osećanjem krivice. Zna da je počinila grešku. Trebalo bi da ne voli, ali ako ga ipak voli. Cvili i očekuje oproštaj. Već bi je moglo spasti samo ako kažem, u redu. Ali ja ne kažem. Sada se već ljuti. Zato što se raskrinkala, a ja je ostavljam da stoji tamo u svom sramu. Kako je bedna ovako, mislim, u svom jadu. A ona zna šta mislim, čak i reči čuje. Može li se takva stvar oprostiti?

    Sada je započelo novo razdoblje ljubavi. Gotovo svakog dana otvara se ovakva provalija pred nama, a mi smo provaliju želeli da ispunimo poljupcima. Konačno, jedne noći sam imao toliko snage da zaustavim sebe u bekstvu. Objasnio sam joj šta se zbilo, i šta se zbiva. Više nije bilo nikakve nade da se može nastaviti. Opet sam igrao hazarderski. Sedeli smo u bašti gostionice, a ona se ponašala tako da sam u nervozi oborio vino i polio njenu svilenu haljinu. Oprostili smo se posle pet minuta.

  13. #13

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    TRINAESTO PISMO

    Pronašao sam odlomak pisma. Ne znam već zašto sam ga ispisao s originalnoga. Zovem je da dođe kod mene. Neobičan poziv. Svaka rečenica odguruje. Kad bi meni takvo bilo napisano! Opasnost bi bila naročito primamljiva. A kad je nešto nemoguće, smesta uskačem. Pa videćemo! U pismu govorim kakva nas oskudica očekuje. Nas dvoje ćemo biti sami, nasuprot obema porodicama, bez prijatelja, bez pomoći, siromašni, zima je, šta ćemo da jedemo? Krompira. Hladno je. Odlazimo negde da krademo drva, na uskom krevetu spavamo nas dvoje. Kako će užasno teško biti, kako divno. Očekivao sam da neće odoleti. Na ovo može biti samo jedan odgovor, napisaće kojim vozom stiže. Ali ona nije imala čak ni snage da kaže - ne. Nešto je slagala. Verovala je da spašava sebe. Godinu dana kasnije susreo sam je, onda je već videla - nikada više. Ubijeni tren, istekla je krv bogova i pretvorila se u otrov. Nikada, shvati, nikada više. Nije bilo u njoj odvažnosti snova.

    Reci, da li sam želeo nemoguće? Nemoguće je ostaviti zdelu sočiva, kao što je rekla jedna od tri, za opasnost, za rizik. Ne avantura, obrnuto. Koliko ne razumeš! Ono je bila avantura što su one radile sa mnom. Nekoliko sedmica ljubavi, ali nisu bile sklone za stalnu vezu. Taj put vodi pravo tamo. Kuda? Znaš dobro. Uopšteno je i glupo ako neko kaže, žena to ne radi. Da sam je omamio, učinila bi. Ali ja ni za trenutak nisam varao.

    Sva tri događaja su savršeno istovetna. Velika ljubav usred srede koje iznenada iskrsava da treba birati između života koji sam ja izmislio za nju, između teškog, opasnog, lepog, ozbiljnog, veselog života, i drugoga kojim ostali žive. Tri puta se dogodilo isto. Istovetni sudeonici, istovetna lica, isti prijatelji, iste majke, isti obrti, novčane stvari, nagovaranja, pisma, tajne poruke, grčavi, strahovi, ustuci.

  14. #14

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    ČETRNAESTO PISMO

    Znao sam da je mogu videti. Otišao sam i čekao. Posle izvesnog vremena dolazi. Prilazim, izmenjujemo nekoliko reči, potom moram da begam. Kada sam već sam, već sam obeućen od radosti, iznenada i bez bilo kakvog povoda odjednom pomislim na njenu haljinu. Ne promine ni sat, a ja već saznajem zašto. Kod kuće joj je postavljeno pitanje ili oni, ili ja. Ako izabere mene, smesta će je zauvek odbaciti. A ona nije mene odabrala, ali tako da ipak. Htela je da dobije u vremenu, a nije htela da odustane. Kod kuće su to znali, i da joj se umile, sašivena joj je skupa, pomodna haljina. Nju je bila obukla. Ono što je dobila zato što je mene izdala. U toj haljini se susrela sa mnom, i rekla da kada je bila u haljini koju je dobila zbog ne.

    Posle tog dana nisam umeo da se radujem više od godinu dana. Znaš li šta je to gubitak sposobnosti za radost? Nisam se rastao s njom gorko ni uvređeno, i nisam se osećao prikraćenim. Koga bogovi vole, njemu dozvole da umre veselo. Znam šta to znači kako je tiho i smireno i vedro umrla u meni ljubav. Reci, ko je to ko bi umeo više da načini? Znam ko sam, i ne poričem, i ne zaboravljam ni za trenutak. Kao što nisam kukavica, nisam glup, i nisam skroman. Da sam hteo pravu ženu? Pa nisam je dobio. Nema? Ne znam. Najteže je bilo taj nedostatak razrešiti neko celovitošću. Ali je uspelo bez rana i tuge, trezveno i ozbiljno i bez buke.

  15. #15

    Odgovor: Bela Hamvaš (Bla Hamvas)

    PETNAESTO PISMO

    I gle, iz tih vremena se sačuvalo jedno celo pismo, jer ga nisam poslao: "Nalazim se u osobenoj situaciji, potpuno lud, jer te ludo volim. Ali je ova ljubav budna i pametna i zdrava. Ludo budna i ludo pametna. Dvostruka ludost, odnosno potpuno čisto ludilo. Sada sve smem. Oslobađam se, nekoliko sedmica i sve stvari su u redu, tako sam blizu tebe ako se jako ispružim, već dosežem tvoju senku. Do sada je svaki plan bio fantazija. Počev od prekjuče svaki san se ostvaruje, primičem se svojoj radosti i svojoj opasnosti. S radošću je u redu, kažeš, ali šta je opasnost? Haljina na tufne? Da. Koliko čekaju negde mene? Upravo koliko ja čekam nekoga. Samo ne razumem ako već toliko čekamo, zašto se ne susrećemo?"

    Tada sam verovao sad. Odlazim kod nje i sedam u travu. Da kažem da sam stigao? Vidi. Da kažem - šta. Šta da kažem? Dobro je ovde biti? I šta da kaže ona? Pogledam je. Lepa? Ne znam. Uhvatim je za ruku. Ova ruka mi je poznata od pre rođenja. Ovaj vrat je njen vrat. Uvek je ovakav u meni bio ovaj vrat. Poznajem njen struk i njeno rame, kao što poznajem njenu toplotu i miris njenog daha. Takav sam poznavalac u njoj kao jezik u ustima. Kod kuće sam. Ne ustajem, ni ona, ustajemo. I do sada sam ovako živeo, ali je stolica pored mene bila prazna, i prazna druga polovina postelje. Već nema ja. Hodamo, idemo, spavamo, gledamo, živimo. Ne okreće se nazad. Ništa nije kod kuće zaboravila. Nema nikome ništa da kaže.

    Spavala si naše prve noći i ja sam se na trenutak probudio. Ruke, noge, kose su nam se doticale. Zagrlila si me oko vrata, tvoje lice na mom ramenu, šta je trebalo reći ramenu da bi se s licem razumelo? I reci, da li je ikada postojala žena koju, ako se na drumu susretne s muškarcem, nije trebalo ubeđivati i kojoj nije trebalo objašnjavati? Koja zna da nikada, nikada još jednom, kažem, nikada još jednom neće umeti da izgladi ono što je tada propustila ako govori, ako pita, ispituje, očekuje nagovor. Nešto je trebalo reći, bar - ne. Zbog nečega je trebalo da ode kući, zbog mačke ili trake. Neophodan joj je bio saveznik protiv mene, trebalo je to odati bar čipki. Svejedno je šta je bilo, novac ili religija, majka ili haljina. I sada veruješ da je ovako bolje? Veruješ da postoji takav saveznik, traka, očeva kuća, sveštenik ako ima nešto zbog čega žena krišom žrtvuje muškarca, pa onda je na dobitku? Veruješ li da nisi sebe izdala? Na koncu sam pisao da ni jedan naš zagrljaj nije bio potpun. Ti s bolom i očajno pitaš kako je moguće. Pisala si da si sve odbacila sa sebe i da si htela biti samo žena, kako je moguće da nisam umeo da ti pružim radost koju si želela. Odgovaram. Ne umeš da se potpuno prepustiš, jer ne pripadaš meni. Nisi li proneverila radost već time što se cenkaš? Ali reci, samo si je meni proneverila? Posle zagrljaja ja sam tužan? Ne zato što te nisam domašio sasvim, nego i zato što me ti nisi domašila sasvim. O, ako čovek laže i sebe samog laže. Nisi dala i nisi dobila ništa. Telo je veoma teško prevariti. Ako govoriš, sve ti poverujem, ali ako si mi u rukama, onda ono daješ što je u tebi, i što je istina, jer sam neposredno s tobom. Reci, koliko puta si me izdala počev od tada što si me već u prvom trenutku izdala? Koliko puta si me prevarila s haljinama i sveštenicima i čipkama? I još smeš da čekaš celinu? Uvek si se lepila za nešto, a još očekuješ da se tim zagrljajem zadovoljim? Propašću, ali ćeš i ti propasti. Shvati, ne zahtevam te ja. Ti si ta koja posredstvom mene zahtevaš samu sebe. Posrednik sam za tebe samu. Jedno kroz drugo hrlimo sami u sebe. I ako meni lažeš, prisiljavaš me da ja lažem sebi. Posredstvom sebe ja sam tebi ti. Nema poricanja, bekstva, pogađanja, prevare, izdaje da nas ne otruju odmah i podjednako oboje. Otrov, otrov, otrov propuštenih, ubijenih trenutaka. Da li će ikada biti drugačije? Da li će biti? Reci!

Strana 1 od 5 123 ... PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Bela Crkva
    Autor Najgora u forumu Banat
    Odgovora: 19
    Poslednja poruka: 19.01.2013, 17:53
  2. Bela kuhinja - Ideje za beli kuhinjski dizajn
    Autor BojanicaBG u forumu Uređenje enterijera i eksterijera
    Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 08.05.2011, 22:59
  3. Bela Stena
    Autor Turkmenbashi u forumu Banat
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 26.06.2010, 19:40

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •