Samoj sam sebi kao bez snage.
Kao da imam snagu da čekam samo.
Da čekam da mi kažu šta da izgovorim.
Ali ko će mi reći?
Novembar je mesec ulaska,
mesec silaska.Prošao je lagodno
bio je popustljiv prema meni ove godine.
Ničija krv na podu.
Ruka mi leži preko stola od hrastovine
na suncu što čili u četiri po podne,
kože zagrejane,žive još,
dlana neizrečenog.
Kroz prozor
pod poluspuštenim kapcima,eno
trava mrazom ubijenih u svojim škrinjicama,
život se povukao u korenje;
kraj njih zapuštena staza
ničiji posed.
Gde je sva snaga ili utrošena ili moguća.
Snaga sivog kamena
što počiva nepokretan,ne oblikujući se.
Snaga kosti ubijene devojke
u potoku,još uvek nepretvorene u frulu.
Snaga jednih vrata neotvorenih.
Ne želim da provedem ostatak svog veka
lečeći krvarenje iz nosa,preko telefona.Nikome ovde
ne treba da ustane iz mrtvih,to suviše
zbunjuje,s porukama
već poslatim i tako dalje.Astma i modrice,bradavice
rastopljene na mesečini,dodir samo i gotovo.
Čim je nešto gore,zvaće doktora.
Patnja je dosadna,
iako je ovo zapažanje ne okončava.
Ima toliko drugih stvari koje bih mogla da radim
svojim rukama:da okopim vrt,
da okopavam vrt opet.
Ponekad pomislim da mi je život svršen i da će biti
ponavljanja ali ne više priče.
Samo ovih sažaljenja,sporednih takođe.
Trebalo bi da sam negde drugde,daleko od ovih
urednih farmi,da živim među ljudima u kolibama
prašnjavih podova koji bi mi još verovali.
Ali stara sam i lenja sada.Znam šta su
bolest i zdravlje stanja
duše,mada gubim
tlo,nazovi to stavom,nazovi verom.
Snaga je u meni,ali čemu?
Šta da učinim sa svojim rukama u ovom sređenom mestu
krcatom onih koji žele
da budu zaista izlečeni?
Kakava oholost,očekivati čuda.
Šta to uopšte beše što zamišljah da teče kroz mene?
Možda tek tričavi dar,ovo baratanje
ciglicama i pukotinama u tuđim telima,
poput umešanosti veza na vuni.
Nedeljom prčkam po dvorištu,nameštam kamenje,
grabuljam travu,a oni što idu u crkvu prolaze mimo mene,
zračeći svoje naročite mržnje.
Uveče sedim na stražnjem tremu
u punjenoj stolici pokrivenoj plavim platnom
sa naštapanim cvećem,i posmatram
po džombastim poljima ono pravo
cveće,kudelju i ljubičaste astre,
a svetlost se prosipa iz njih
netražena i neiskorišćena.