Talijanski pisac i pesnik. Pretpostavlja se da je rođen 16. juna 1313. godine, iako sasvim tačan datum nije nikada utvrđen. Za života bio je blizak prijatelj s velikim renesansim umetnikom Francescom Petrarcom. Gotovo je sigurno da je bio nezakonito dete fiorentinskog trgovca Boccaccia de Chelina i nepoznate žene. Rani biografi tvrde kako je njegova majka bila francuska plemkinja Gianne te da je i sam Boccaccio rođen u Parizu. Danas prevladava mišljenje da je rođen ipak u Toscani, najverovatnije u mestu Certaldo, odakle je i njegov otac.

Mladi Boccaccio je odrastao u Firenzi. Njegov otac radio je u firmi Compagnia dei Bardi koja se bavila trgovinom i bankarskim poslovima. Giovannijev otac se dvadesetih godina 14. veka venčao s Margheritom del Mardoli. Godine 1326. seli se u Napulj zajedno s porodicom kada je njegov otac postao šef poslovnice Compagnia dei Bardi u Napulju. Otac je imao želju da se sin bavi istim poslom kao i on, ali Giovanni nije pokazivao ni najmanji interes za trgovinu i bankarstvo. Tako je školujući se za trgovca i bankara izgubio šest godina života. Još šest godina izgubio je nagovorivši oca da finansira studije kanonskog prava. Tokom studija razvio je svoj interes za literaturu tvrdeći da je već u majčinoj utrobi od prirode bio određen za pesnička razmatranja. Znanja o pjesničkom umeću stekao je sam učeći veštine pesništva.

U napuljskom razdoblju života, u kojem se uglavnom oblikuje njegova intelektualna fizionomija i književna kultura, piščevoj je prirodi osobito pogodovala raskošna i galantna sredina anžujskog dvora, gde je bio prihvaćen zahvaljujući vezama koje je već njegov otac imao s moćnom bankarskom kućom Bardi. Godine 1340. propala je banka porodice Bardi zato što engleski kralj nije mogao platiti dugove, a zajedno s bankom propao je i novac koji je u nju uložio Boccacciov otac. Pesnik je bio primoran vratiti se u Firenzu i posvetiti se korisnijem poslu.

Početkom tridesetih godina 14. veka budući tvorac "Decamreona" postao je otac dvoje nezakotine dece (Mario i Giulio). Desetak godina kasnije otac je još jednog nezakonitog deteta (Violante) koje je rođeno u Ravenni gde je Boccaccio bio gost Ostatija I da Polenta (1345. - 1346.).

Prvi Boccaccijevi književni pokušaji bili su roman "Filocolo" (1336.), spev "Filostrato" (1336.) i poema "Teseida" (1339.). Za njegov književni rad inspirisala ga žena koju će u svojim pesmama nazvati Fiammettom. Nakon 1340. i narednih pet godina nastaju dela - ekloga "Ninfale d' Ameto", alegorijska poema "Amorosa visione", prozna "Elegia di madonna Fiammetta" i pastoralna pesma "Ninfale Fiesolano". Sudbonosne 1348. godine dok je kuga nemilice morila Fiorentince počeo je pisati knjigu koja se zove "Decameron". To jedinstveno remek-delo svjetske književnosti dovršeno je pet godina kasnije. Delo se sastoji od stotinu novela što ih je, prema okvirnoj fabuli u roku od deset dana ispripovedalo sedam žena i trojica mladića koji su iz okuženog grada pobegli u raskošnu vilu na fiesolanskim brežuljcima. Oslobođene klasicističkog, moralizatorskog i zdravorazumskog balasta, te novele sačinjavaju celovitu kompoziciju od stotinu živih slika u kojima ne samo da je odražen život jednog doba, nego je izražen, u čitavoj svojoj punoći, i jedan individualni doživljaj smisla (i besmisla) ljudskog postojanja.

U posljednjem razdoblju svoga stvaralaštva Boccaccio je više učenjak nego umjetnik te, osim satire "Corbaccio o labirinito d'amore" (1354.-1355.), piše svoja dela u humanističkom duhu i na latinskom jeziku. Pored toga napisao je i šesnaest ekloga pod naslovom "Bucolicum carmen"; anegdotske zbirke "De casibus virorum illustrium" i "De claris mulieribus". Te petnaest knjiga "De genealogiis deorum gentilium" u kojima je antička mitologija protumačena u njenom istorijskom, alegorijskom, moralnom i simboličkom smislu. Boccaccio je takođe bio prvi 'dantist'. O davnašnjoj njegovoj ljubavi prema Danteu svedoče "Trattatello in laude di Dante" (1357. - 1362.) te komentar prvih 17 pjevanja "Pakla".

Boccaccio je uživao veliki ugled i bio je cenjen kod svojih sugrađana te mu je komuna poveravala različita putovanja u svojstvu poklisara u Ravenu, Rim i Avignon i drugdje. Boccaccio 1362. doživljava duhovnu krizu izazvanu pozivom nekog redovnika, Gioacchina Cianija, da misli na smrt te da se odrekne svetovnih interesa pa i književnosti. Poslednje godine života pesnika je pratila bolest i oskudice. Nisu uspeli njegovi pokušaji da dobije sigurnu i unosnu službu u Napulju, te se sklonio u Certaldo. Odatle se odazvao pozivu firentinske komune da javno tumači Danteovu "Božanstvenu komediju", ali je tu svoju poslednju delatnost zbog bolesti morao prekinuti. Umro je u Certaldu, gde je i sahranjen, 21. decembra 1375. godine u 62-oj godini života.