Džidu Krišnamurti
Prikaz rezultata 1 do 7 od ukupno 7
  1. #1

    Džidu Krišnamurti

    Džidu Krišnamurti


    Džidu Krišnamurti (1895 1986) je bio poznati filozof i pisac, indijskog porekla. Govorio je o duhovnosti, meditaciji, ljudskim odnosa i pozitivnoj promeni u globalnom društvu.

    Krišnamurti je rođen 12. maja 1895. godine u bramanskoj porodici u Madanapalu, u Indiji, u kojoj se hranilo isključivo vegetarijanski. Otac mu je bio činovnik britanske kolonijalne uprave i član Teozofskog društva. Njegovi roditelji su imali jedanaestoro dece, od kojih je samo šest preživelo detinjstvo. On je bio slabo, bolešljivo i sanjareće dete, koje su učitelji i otac redovno tukli, držeći ga umno poremećenim. Kao dete je imao čudna iskustva, videći sestru nakon njene smrti, kao i majku, koja je umrla kada mu je bilo deset
    .




    1909. u četrnaestoj godini je sreo Čarlsa Vestera Lidbitera na plaži ispred sedišta Teozofskog društva u Adjaru, Indija. Od tada ga podižu Ani Besant i Lidbitera, predvodnika Teozofskog društva, koji su verovali da je on vozilo za očekivanog Svetskog Učitelja. Sa 34 godine je stekao slavu i status mesije, kada ga je Teozofsko društvo proglasilo za inkarnaciju Maitreje Bude. Kasnije se usprotivio ovoj ideji, i raspustio međunarodnu organizaciju, Red zvezde, osnovanu da je podrži. Ostatak života je proveo objavljujući knjige i držeći besede širom Indije, Evrope i SAD. Napisao je više knjiga, među kojima Prva i poslednja sloboda (The First and Last Freedom), Jedina revolucija (The Only Revolution) i Krišnamurtijeva beležnica (Krishnamurti's Notebook). Pored toga, objavljen je i velik broj njegovih beseda. Sa devedeset godina je govorio Ujedinjenim nacijama o miru i svesnosti. Nagrađen je mirovnom medaljom UN 1984. godine. Poslednju besedu održavao je u Madrasu, u Indiji, januara 1986, mesec dana pre smrti, u svom domu, u Ojai, u Kaliforniji.

    Njegove pristalice, putem organizacija u Indiji, Engleskoj i SAD, okupljenih oko njegovog učenja, i dalje objavljuju njegove mnogobrojne knjige i besede širom sveta, na raznim jezicima.

    izvor
    Poruku je izmenio tetkaD, 21.06.2010 u 13:29 Razlog: izmena slova u prezimenu naslva teme

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  2. #2

    Odgovor: Džidu krišnamurti

    DŽIDU KRIŠNAMURTI I dio


    Učenje je kretanje od trenutka do trenutka.

    Sloboda od želje za odgovorom je prijeko potrebna za razumijevanje problema.

    Okončanje patnje je početak mudrosti. Znanje uvijek leži u sjenci gluposti. Meditacija je oslobođenje od misli i kretanje ka ekstazi istine. Meditacija je eksplozija inteligencije.

    Važno je učenje. Ko je učitelj nije važno


    Sloboda i ljubav idu zajedno. Ljubav nije reakcija. Ako te volim zato što ti voliš mene, to je onda trgovina, stvar koja se kupuje na pijaci; to nije ljubav.




    Sve ideologije su idiotske, bilo da su vjerske ili političke, jer to je konceptualno razmišljanje, konceptualna riječ, koja je nažalost tako duboko podijelila ljude.

    Svi mi želimo postati poznati ljudi, ali onoga trenutka kada želimo postati nešto mi više nismo slobodni.

    Nije mjera zdravlja biti dobro prilagođen duboko bolesnom društvo.

    Smatram da ne postoji put do istine, njoj ne možete prići nijednim putem, nijednom religijom, nijednom sektom. To je moja tačka gledišta, kojoj sam potpuno i bezuslovno dosljedan. Istina, budući neograničena, neuslovljena, nepristupačna nijednim postojećim putem, ne može biti organizovana; niti ijedna organizacija treba biti osnovana da vodi ili prisiljava ljude uz bilo koji poseban put. Ako to shvatite, tada ćete uvidjeti kako je nemoguće organizovati vjeru. Vjera je čisto lična stvar, i ne trebate i ne smijete je organizovati. Ako to učinite, postaje mrtva, kristalizovana. Postaje religija, sekta, vjerovanje koje se izlaže drugima. To je ono što svi širom svijeta pokušavaju da učine. Istinu ne možete spustiti dolje, već pojedinci moraju učiniti napor da je dostignu. Ne možete spustiti planinski vrh u dolinu.

    Opis nije opisano; ja mogu opisati planinu, ali opis nije planina, i ako se uhvatiš u opis, kao što većina ljudi radi, onda nikada nećeš vidjeti planinu.

    Kada neko izgubi duboko intiman odnos sa prirodom, tada hramovi, džamije i crkve


    postaju važni.


    ovde

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  3. #3

    Odgovor: Džidu krišnamurti

    DŽIDU KRIŠNAMURTI II dio

    Ako želite tražiti Istinu, morate ići van, daleko izvan ograničenja ljudskog uma i srca i tamo je pronaći ta istina je u vama samima. Nije li jednostavnije da si za cilj postavite život sam, umjesto da imate posrednike, gurue, koji Istinu neizbježno moraju prizemljiti i tako je iznevjeriti.

    U tebi se nalazi cijeli svijet i ako znaš kako gledati i učiti, vrata su ti tamo, ključ ti je u ruci. Niko na svijetu ne može ti dati ključ niti otvoriti vrataniko osim tebe.

    Na pitanje postoji li ili ne postoji Bog ili istina ili stvarnost, ili kako god to volite nazivati, nikada ne mogu odgovoriti knjige, sveštenici, filozofi ili spasitelji. Niko i ništa ne može odgovoriti na to pitanje osim tebe samog i eto zašto moraš upoznati sebe. Nesavršenost leži samo u potpunom nepoznavanju sebe. Razumjeti sebe je početak mudrosti.

    Morate razumjeti cjelinu života, ne samo jedan mali dio. Zbog toga morate čitati, zato morate gledati nebo, zato morate pjevati i plesati, i pisati pjesme i patiti i razumijevati, jer sve je to život.

    Desio se spoljašnji napredak od volovske zaprege do mlaznog aviona, ali psihološki, pojedinac se nije nimalo promjenio, a društvene strukture širom svijeta stvaraju pojedinci. Spoljašnja društvena struktura je rezultat unutrašnje psihološke strukture naših međuljudskih odnosa, jer je pojedinac rezultat sveopšteg iskustva, znanja i ponašanja čovjeka. Svako od nas je skladište prošlosti. Pojedinac je čovjek koji je čitavo čovječanstvo.

    Ako zaista možemo da razumijemo problem, odgovor će se pojaviti, jer on nije odvojen od problema.

    Tokom vjerske istorije bili smo uvjeravani od vjerskih vođa da ako izvodimo određene obrede, ponavljamo izvjesne molitve ili mantre, potčinimo se izvjesnim obrascima, suzbijemo naše želje, kontrolišemo naše misli, potisnemo naše strasti, ograničimo naše apetite i uzdržimo se od popuštanja polu, mi ćemo, nakon dovoljno mučenja uma i tijela, pronaći nešto iza ovog malog života. I to je ono što su milioni takozvanih religioznih ljudi činili vijekovima, bilo u osamljenosti, otišavši u pustinju, planinu ili pećinu ili lutajući od sela do sela sa prosjačkom zdjelom, ili u grupu, pridruživši se manastiru, sileći svoje umove da se potčine utvrđenom obrascu. Ali mučen um, slomljen um, um koji hoće da pobjegne od čitave zbrke, koji je porekao spoljašnji svijet i otupio od discipline i potčinjavanja takav um, koliko god dugo tragao, naći će samo ono što je u skladu sa njegovom iskrivljenošću.

    Kao ljudska bića koja žive u ovom stravično ružnom svijetu, zapitajmo se, može li se ovo društvo, zasnovano na takmičenju, okrutnosti i strahu, okončati? Ja mislim, to se jedino može desiti ako svako od nas prepozna ključnu činjenicu da mi, kao pojedinci, kao ljudska bića, u kom god dijelu svijeta živjeli i kojoj god kulturi pripadali, smo potpuno odgovorni za cjelokupno stanje svijeta. Svako od nas je odgovoran za svaki rat zbog agresivnosti naših sopstvenih života, zbog našeg nacionalizma, naše sebičnosti, naših bogova, naših predrasuda, naših ideala, svega onoga što nas dijeli.

    Nasilje nije samo ubiti nekoga. Nasilje je kada koristimo oštre riječi, kada činimo gestove da otjeramo drugu osobu, kada se pokoravamo iz straha. Tako da nasilje nije samo organizovano klanje u ime Boga, u ime društva ili države. Nasilje je mnogo suptilnije, mnogo dublje, a mi smo uronjeni u bezdane dubine tog nasilja.

    Kada sebe nazivate Indijcem ili Muslimanom ili Hrišćaninom ili Evropljaninom, ili bilo čim drugim, vi vršite nasilje. Shvatate li zašto je to nasilno? Zato što odjeljujete sebe od ostatka čovječanstva.


    izvor

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  4. #4

    Odgovor: Džidu krišnamurti

    Indijski guru Krišnamurti najpoznatiji po usavršavanju metode meditacije,napisao je niz djela na ovu temu i ovdje prilažemo odlomke iz njegovih knjiga o filozofiji meditacije

    Meditacija je težak posao. Ona zahtijeva najviši vid discipline - ne slaganje, oponašanje, poslušnost, već disciplinu kao plod stalne svijesnosti, ne samo stvari oko vas, već i u vama. Zato meditacija nije čin izolacije, već čin u svakodnevnom životu koji iziskuje saradnju, istančanost i pronicljivost. Ako nismo položili čvrstu osnovu ispravnog života, meditacija postaje bijeg, a samim tim potpuno bezvrijedna. Ispravan život nije slijeđenje društvenog morala, već sloboda od zavisti, pohlepe i težnje za moći - koji rađaju neprijateljstvo. Ta sloboda ne nastaje djelovanjem volje, već sviješću o njoj kroz samospoznaju. Kada nema znanja o onome što se odvija u nama, meditacija postaje čulno uzbuđenje i samim time skoro beznačajna.

    Na ovoj geografskoj širini skoro i da nema sutona ili svanuća, i tog jutra, duboka i široka, rijeka je bila kao rastopljeno olovo. Sunce se još nije diglo nad zemljom, ali se na istoku rasvijetljavalo. Ptice nisu počele sa svojim jutarnjim horom, a seljaci se nisu dozivali. Venera je bila posve visoko na nebu, i kako ste je posmatrali, sve je više bljedila, dok se sunce nije vinulo nad krošnjama drveća, a rijeka pretvorila u srebro i zlato.

    Zatim su krenule ptice i selo se probudilo. Baš tada, nenadano, na prozoru se pojavio veliki majmun, siv, crna lica i kuštrave kose što je pokrivala čelo. Ruke su mu bile crne, a s prozorske daske u sobu je virio njegov dugi rep. Sjeo je veoma tiho, skkoro nepomičan, netremice nas motreći. Bili smo veoma blizu, dijelio nas je svega korak. Iznenada je ispružio ruku i neko smo se vrijeme držali za ruke. Njegova je šaka bila gruba, crna i prašnjava, pošto se popeo preko krova i male ograde nad prozorom, prije nego što se tu smjestio. Bio je potpuno opušten i čudila je njegova izuzetna vedrina. Nije bilo traga strahu, nelagodnosti; kao da je kod kuće. I tako je bio tu, rijeka je sada bila jarke boje zlata, a tamo dalje zelena obala i krošnje drveća. Prošlo je dosta vremena u našem zagrljaju ruku; tada je, skoro nesvjesno, povukao ruku, ne mičući se ipak s mjesta. Gledali smo se, i mogli ste da vidite sjaj u njegovim malim i crnim očima, punim čudne radoznalosti. Želio je ući u sobu, ali je oklijevao, da bi zatim pružio ruke i noge, uhvatio se za ogradu i nestao pod krovom. Uveče smo ga ponovo vidjeli, visoko na drvetu, zaokupljenog jelom. Mahnuli smo mu, ali nije odgovorio,,,,,,,,,

    nastavlja se......

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  5. #5

    Odgovor: Džidu krišnamurti

    KRIŠNAMURTI, DŽIDU





    Džidu Krišnamurti (1895-1986) bio je jedan od najpoznatijih i najuticajnijih indijskih mislilaca XX veka. Njegova filozofija naglašavala je ono što je on nazivao "neprobirljiva svesnost", samoostvarenje, trenutno razumevanje istine i odbacivanje organizovane religije. Mnogi budisti, naročito oni zainteresovani za meditaciju, nalaze velike sličnosti između nekih Krišnamurtijevih ideja i Budinih. Krišnamurti je poricao da je ikada čitao neku knjigu o budizmu i retko ga je i pominjao u svojoj dugog karijeri podučavanja. Bilo kako bilo, u svom poslednjem javnom govoru, pred smrt, rekao je: "Kad bih znao da Buda sutra govori ovde, ništa me ne bi moglo sprečiti da dođem i čujem ga. I da ga sledim do samog kraja."

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #6

    Odgovor: Džidu krišnamurti

    Život u slobodi - Jiddu Krishnamurti

    Četvrtak, 11.03.2010

    ImageKrishnamurti tvrdi da duboka tišina koja se javlja u umu oslobođenom od taloga prošlosti kao misli, koja je uvijek stara i mrtva, jest upravo ona snaga koja izaziva temeljnu promjenu u samim moždanim stanicama. Ona ujedno znači i duhovno iscjeljenje pojedinca, a to je jedina istinska revolucija.



    Jedini put u slobodu, prema Krishnamurtiju, jest put koji prolazi kroz teško prohodno područje izuzetno uvjetovanog ljudskog uma. Prvi korak je stoga uvijek i nužno razumijevanje misaonog procesa. To samo razumijevanje suštine mentalnih aktivnosti pražnjenje je uma od poznatog i zahtijeva jednu specifičnu disciplinu motrenja i ustrajanost u kontinuiranom učenju o samome sebi.
    Sloboda od poznatog (1954-1969)

    Krishnamurti tvrdi da duboka tišina koja se javlja u umu oslobođenom od taloga prošlosti kao misli, koja je uvijek stara i mrtva, jest upravo ona snaga koja izaziva temeljnu promjenu u samim moždanim stanicama. Ona ujedno znači i duhovno iscjeljenje pojedinca, a to je jedina istinska revolucija. Izmjena vanjskih okolnosti življenja u obliku preinake političkih poredaka ili provedbe gospodarskih reformi nikada neće dovesti do unutarnje revolucije u srcu pojedinca. Glavno pitanje je stoga kako izvesti tu psihološku mutaciju i pokrenuti suštinsku evoluciju svijesti koja uključuje i organsku promjenu mozga, odnosno cijelog ljudskog organizma. Krishnamurtijev odgovor je naizgled paradoksalan: ne postoji odgovor na kako? Sloboda od prošlosti, tj. od misli kao prošlosti i poznatog koje priječe čovjeka u opažanju onoga što jest - onemogućujući življenje u sadašnjosti, jedinoj dimenziji u kojoj je življenje zapravo moguće - nastupa samo onda kada je čovjek sasvim rasterećen potrebe za odgovorom na pitanje kako se osloboditi tog poznatog. To jednostavno znači biti slobodan za gledanje onoga što se uistinu događa u nama i oko nas iz trena u tren. Stoga nema drugog koraka, postoji samo motrenje i slušanje u sadašnjosti.

    Ne najprije viđenje pa onda djelovanje, nego viđenje koje djeluje transformirajući neistinu u istinu, nered u red, životarenje u življenje! Upravo u tom intervalu između spoznaje i djelovanja promiče nam sam život, a uskaču svakovrsni gurui, svećenici i eksploatatori uvijek spremni na to da nam ponude odgovore na pitanje kako nam valja živjeti u svijetu posvemašnjeg nihilizma i sveprisutne destrukcije koji smo sami stvorili. Sadržaj svijesti svakog čovjeka tek je talog življenja u ljudskom društvu, nagomilano iskustvo, pounutrena kultura, tradicija i povijest jedne zajednice u vječnoj borbi za opstanak među drugim zajednicama. Dokle god je čovjek rob sadržaja svoje svijesti, on može samo ponavljati svoje vlastite i grješke svojih predaka. Dakle, istinska religioznost nema ništa zajedničko s vjerovanjem ili dogmom, nego je isključivo kvaliteta življenja utemeljena na posebnoj kvaliteti svijesti ili spoznaji o nama, našim odnosima i našim predodžbama o životu i smrti.

    Odgoj i obrazovanje djece i mladih za slobodu stoga je od izuzetne važnosti u modernom svijetu. Krishnamurti je toga bio itekako svjestan, pa je tijekom svojeg dugog života utemeljio osam škola, šest u Indiji i po jednu u Sjedinjenim Državama i Engleskoj. Glavna ideja bila je osposobljavanje učenika za samospoznaju i stjecanje uvida u vlastitu uvjetovanost radi što kvalitetnijeg djelovanja i življenja. Budući da je sebičnost glavni uzrok svakog sukoba, pa tako i zla u svijetu, Krishnamurti predlaže kreiranje takvog modela obrazovanja koji će učenike doista osposobiti za promatranje bez promatrača, moralni integritet, cjelovitost života, duhovnu uzvišenost i dobrotu. Zlobni kritičari ukazivali su na apsurdnost škole u kojoj djeca gledaju zalaske sunca umjesto da ih se adekvatno pripremi za surovu borbu u društvu i nauči prihvaćanju autoriteta i hijerarhije. No, nije li apsurdno, odgovara Krishnamurti, upravo to što uporno inzistiramo na promašenim i anakronim konceptima obrazovanja producirajući uglavnom mediokritet i fragmentirane ljude? No bez obzira na činjenicu da su sve te škole bile eksperimentalnog karaktera u svojem začetku, one su ipak uspjele opstati do danas i prilično uspješno rade i dalje.

    Krishnamurti je osobito volio djecu i mlade ljude zbog njihove nepatvorenosti, životnosti i znatiželje, pa je i s njima često raspravljao o temeljnim životnim problemima. Najpoznatije Krishnamurtijeve knjige koje se bave pitanjima odgoja su Obrazovanje i smisao života (Education and the Significance of Life, 1953) i Počeci učenja (The Beginnings of Learning, 1975). Vrlo popularni bili su i njegovi razgovori s učenicima i studentima u Indiji objavljeni pod naslovom Razmisli o ovim stvarima uskoro pripremamo i hrvatsko izdanje - (Think on These Things, 1964), što je ujedno i najprodavanija Krishnamurtijeva knjiga. Objavljivanjem knjige Sloboda od poznatog (Freedom from the Known, 1969), koju je od izvadaka iz njegovih govora satavila već spomenuta Mary Lutyens na nagovor samog Krishnamurtija, započelo je posljednje razdoblje u njegovom životu, odnosno njegov duhovni utjecaj dosegao je svoj vrhunac, a doba njegove duboke starosti bilo je i njegovo najplodnije doba koje je sa sobom donijelo novu oštrinu i strogost pristupa ljudima i problemima.
    Totalna sloboda (1969-1986)

    Četiri glavne teme - život, smrt, ljubav i meditacija - provlače se kroz sve Krishnamurtijeve govore i spise. Integracija rascjepkanog pojedinca koji strahovito pati i živi proturječnim životom ispunjenim neprekidnom borbom i nepotrebnim sukobom ključni je problem suvremenog čovjeka. Krishnamurti predlaže raskrinkavanje trikova fragmentiranog uma, te življenje, odnosno umiranje iz trena u tren kao jedini način življenja primjeren čovjeku kao skroz naskroz slobodnom biću. To je potpuna zrelost i punina ljudskog dostojanstva, odnosno totalna sloboda od svake uvjetovanost prošlim iskustvom, od vremena kao faktora podjele između onoga što uistinu jest i onoga što bi, prema našem mnijenju, trebalo biti, te patnje uzrokovane nepoznavanjem čovjekove prave naravi. To je ujedno i apsolutna sloboda za ljubav, istinu i cjelovit religiozan život. Dimenzija svetosti i istinske religioznosti nezaustavljivo prodire u čovjeka onda kada se posve otvori prema životu i svijetu.

    Takav um je nepotkupljiv i zna što je ljubav. Čovjek tada može opaziti ljepotu svijeta, osobito onu koja se skriva u krhkosti, nepostojanosti i prolaznosti svega živoga, prigrlivši smrt kao sastavni dio svojeg slobodnog življenja istine u ljubavi. Sveopća i sveprisutna mijena svega što postoji, odnosno neprestano nestaje, prihvaća se kao elementarna činjenica egzistencije, a svi iluzorni problemi proizašli iz straha i čovjekove nemoći da se suoči s realnošću posve iščezavaju, ostavljajući čovjeka posve nezaštićenim pred veličanstvenom zagonetkom opstojanja. Ono što potom nastupa temeljna je preobrazba ljudske svijesti u blaženstvo čistog bivstvovanja kroz totalni susret sa životom, koji uključuje i smrt. Početkom 1970-ih godina Krishnamurtijev kreativni zamah doseže svoj maksimum, a popraćen je objavljivanjem cijelog niza po mnogo čemu revolucionarnih i originalnih djela, kao što su Hitnost promjene (The Urgency of Change, 1971), Nemoguće pitanje (The Impossible Question, 1972), Onkraj nasilja objavljeno i kod nas - (Beyond Violence, 1973), Tradicija i revolucija (Tradition and Revolution, 1972) i Buđenje inteligencije (The Awakening of Intelligence, 1973). Tijekom 1980-ih godina Krishnamurti sve više pozornosti pridaje tome što će biti s njegovim projektima poslije njegove smrti, pa je velik dio svoje kreativne energije posvetio izgradnji onoga što će se kasnije nazvati Krishnamurtijevim centrom. Riječ je o kompleksu u rustikalnom stilu projektiranih objekata, smještenom u blizini njegove škole Brockwood Park u Engleskoj, gdje se na jednom mjestu, u tihoj i ugodnoj atmosferi, može proučavati gotovo cjelokupna njegova ostavština u izvornom obliku. Centar je dovršen i otvoren za javnost 1987. godine, odnosno godinu dana nakon Krishnamurtijeve smrti.
    Ni u svojoj 91. godini Krishnamurti ne odustaje od svojih iscrpljujućih putovanja iako je sve umorniji i teži svega pedesetak kilograma. Tijekom svojih posljednjih javnih govora u Chennaiju, mjesec i pol dana prije smrti, žali se na nedostatak enegije, pa na kraju svojeg posljednjeg govora održanog 4. siječnja 1986. godine gotovo nečujno izgovara: Svršeno je. Deset minuta poslije ponoći, 17. veljače 1986. godine, Krishnamurti umire mirno u snu.

    Je li stvarno bio razočaran učinkom svoje životne misije teško je reći, no, činjenica je da je tijekom posljednjih nekoliko godina života Krishnamurti bio vrlo strog u svojim nastupima, kako u javnosti tako i u privatnom životu, postajući sve neosobniji i distanciraniji prema ljudima koji su ga slušali, postavljajući pred njih izazov promjene puno izravnije.
    Zadnja Promjena ( Petak, 12.03.2010 )

    ovde

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  7. #7

    Odgovor: Džidu krišnamurti

    Video na youtube-u sa prevodom:

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •