VELIČANSTVENO
600. hodanje
Uz vatru, leži Karolina na zemlji. Starija žena, bez stana. Stavlja drvo po drvo na vatricu sa kojom se greje. Obala Dunava joj je na pet metara. Žuto lišće topole pada po njoj. Lišće ne stavlja na vatru jer joj ga je žao. Seda je i lepa. Vedrina joj izlazi iz svake reči i pokreta. U noći donese jorgan i kaže da joj nije hladno. O, voljena Karolino, ženo koja spavaš u šumi pod vedrim nebom, svaka moja reč i svako slovo koje ispisujem padaju na kolena i ljube tvoju dušu. O, Bože, kako je veliki tvoj put između pada i veličine. Hvala koracima koji su me danas doveli na obalu Dunava, do Karoline. Osetio sam kako je Bog srećan u meni jer sam ga video kako živi i uživa u njoj. Tu sam svete. Zlatim se sa tvojim zlatnim lišćem.