Poezija i Internet
Reči su simbolični znaci utisaka sticanih u duši
Aristotel: Hermeneutika
Postavljanje pitanja poezija i Internet povlači za sobom postavljanje pitanja jezika.
I u jednom i u drugom slučaju jezik je osnovna materija poruke i njenog menjanja. Tu se pojavljuje i problem uslovljavanja jezika. Jezika oruđa koje funkcioniše kao samostalan bitak samooslobađajući, oslobađan, autonoman. Jezik kao kontinuitet, beskonačan, sviojevrstan perpetum mobile, s mogućnostima bezbrojnih kombinacija. Da li se to može zamisliti?
MAŠTA JE ZAMENJENA VIRTUELNIM SVETOM
SVET JEZIKA JE CIFARSKI SVET
IRACIONALIZAM, ROMANTIZAM, KIBERNETIKA
Da li u takvoj inverziji vrednosti, gde jezik mašine odlučuje o jeziku čoveka još uvek ima mesta za poeziju? Može li jezik mašine ili kompjuterski postati rezultanta jezika poezije? I to kakve poezije? Kibernetičke? Koja pretpostavlja da je proces stvaranja hladno kalkulisana tvorevina odgovarajuće generisanih reči, uz apsolutno odsustvo odnosa s duhovnim, psihičkim, mentalnim aspektom stvaranja. Kibernetičko stvaralaštvo je hladna tvorevina kalkulacije. Proces pisanja treba da bude mehanički, da ne kažemo mašinski proces. I, upravo u takvom svetu poezija ne samo da je moguća, potrebna, već je i nužna. Poezija to vansistemsko bivstvo, jedini ključ za otvaranje vrata slobode, van realija Orvelove '84. Da li je metafizički jezik kompatibilan s virtuelnim? Možda bi trebalo početi s negovanjem ekstremističke lirike? Žanr poezije, u kome ne sudeluje samo um već i naša podsvest, poezija koja nije kompatibilna s matricom, sistemom, shemom, matriksom, motorikom procesa mišljenja, uslovljenih granicama koje čuvaju tradicija, predrasude, logika. Jezik evoluira, sve brže, sve silovitije, preobražavajući se u jezičke ekstreme.
Jezik na usluzi komercijali, jezik proizvod, koji se prodaje. Jezik koji se prostituiše za potrebe reklame i manipulacije. Jezik iz svakodnevnih novina koje imaju ambicije da budu sila koja parališe i odlučuje o tome šta će i kako će biti mišljeno. To je svojevrstan antijezik degradiran na služenje, imitiranje i laži. A šta je internetovski jezik? Skupine reči koje su apsorbovali sistem i shema. To je svojevrsna simulacija jezika. Imitacija značenja koja deluju u zvučno izlovanim prostorijama za poruke. Reči u tom jeziku se zbijaju, nazubljuju, uklešćuju, paradoksalno ostavljajući sve praznija mesta za autentični jezik, prajezik, metaforični jezik, jezik poezije. Jer, što jezik bude mehanizovaniji, postojaće veća potreba za spontanim, da ne kažemo duhovnim jezikom.
-nastaviće se-