Eva Zonenberg - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 32
  1. #16

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Poezija i Internet

    Reči su simbolični znaci utisaka sticanih u duši
    Aristotel: Hermeneutika

    Postavljanje pitanja poezija i Internet povlači za sobom postavljanje pitanja jezika.
    I u jednom i u drugom slučaju jezik je osnovna materija poruke i njenog menjanja. Tu se pojavljuje i problem uslovljavanja jezika. Jezika oruđa koje funkcioniše kao samostalan bitak samooslobađajući, oslobađan, autonoman. Jezik kao kontinuitet, beskonačan, sviojevrstan perpetum mobile, s mogućnostima bezbrojnih kombinacija. Da li se to može zamisliti?

    MAŠTA JE ZAMENJENA VIRTUELNIM SVETOM
    SVET JEZIKA JE CIFARSKI SVET
    IRACIONALIZAM, ROMANTIZAM, KIBERNETIKA

    Da li u takvoj inverziji vrednosti, gde jezik mašine odlučuje o jeziku čoveka još uvek ima mesta za poeziju? Može li jezik mašine ili kompjuterski postati rezultanta jezika poezije? I to kakve poezije? Kibernetičke? Koja pretpostavlja da je proces stvaranja hladno kalkulisana tvorevina odgovarajuće generisanih reči, uz apsolutno odsustvo odnosa s duhovnim, psihičkim, mentalnim aspektom stvaranja. Kibernetičko stvaralaštvo je hladna tvorevina kalkulacije. Proces pisanja treba da bude mehanički, da ne kažemo mašinski proces. I, upravo u takvom svetu poezija ne samo da je moguća, potrebna, već je i nužna. Poezija to vansistemsko bivstvo, jedini ključ za otvaranje vrata slobode, van realija Orvelove '84. Da li je metafizički jezik kompatibilan s virtuelnim? Možda bi trebalo početi s negovanjem ekstremističke lirike? Žanr poezije, u kome ne sudeluje samo um već i naša podsvest, poezija koja nije kompatibilna s matricom, sistemom, shemom, matriksom, motorikom procesa mišljenja, uslovljenih granicama koje čuvaju tradicija, predrasude, logika. Jezik evoluira, sve brže, sve silovitije, preobražavajući se u jezičke ekstreme.

    Jezik na usluzi komercijali, jezik proizvod, koji se prodaje. Jezik koji se prostituiše za potrebe reklame i manipulacije. Jezik iz svakodnevnih novina koje imaju ambicije da budu sila koja parališe i odlučuje o tome šta će i kako će biti mišljeno. To je svojevrstan antijezik degradiran na služenje, imitiranje i laži. A šta je internetovski jezik? Skupine reči koje su apsorbovali sistem i shema. To je svojevrsna simulacija jezika. Imitacija značenja koja deluju u zvučno izlovanim prostorijama za poruke. Reči u tom jeziku se zbijaju, nazubljuju, uklešćuju, paradoksalno ostavljajući sve praznija mesta za autentični jezik, prajezik, metaforični jezik, jezik poezije. Jer, što jezik bude mehanizovaniji, postojaće veća potreba za spontanim, da ne kažemo duhovnim jezikom.


    -nastaviće se-

  2. #17

    Odgovor: Eva Zonenberg

    I, pozovimo se na ono: Na početku beše Reč. Na neshvatljivu tajnu, od koje sve počinje. Na veliki inicijal postojanja, kako je napisao Rilke. Reč Logos, koja konstruiše smisao našeg delovanja i našeg postojanja. Jezik je egzistencijalni projekt. Nije nešto neovisno, već pre podleže uticajima, jer jezik ne artikuliše stvarnost, već stvarnost artikuliše jezik. A poezija? Pokušava da artikuliše ono što izmiče stvarnosti, ono što ta stvarnost izostavlja, prećutkuje, skriva. Sredina u kojoj živimo postoji u delokrugu delovanja imena. Neimenovano, ono što nema ime, kao da postoji van sveta. Jezik iscrtava granice sveta. Možda baš negovanje poezije ima za cilj izlaženje van granica svakodnevnog sveta uobličenog jezikom. Možda baš poezija treba da imenuje neimenovano, da nadene ime onom što je bezimeno. Možda je poezija dužna da iznova imenuje svet. Da iznova otkrije u sebi i u svetu mogućnosti lepog i neuništivog. Možda je u tome sadržana opasnost od dopiranja do granice, iza koje je samo ćutanje.

    Helderlin je napisao: Čoveku je dato najopasnije dobro, govor... da bi pružao svedočanstvo o tome ko jeste. U čemu se sastoji ta opasnost koju je Helderlin naslućivao? Hlebnjikov je govorio da se boji jezika. A Vilijem Berouz je u jednom intervjuu rekao da će reč za čoveka predstavljati propast. Kakve opasnosti krije reč? Možda upravo reč izmenjena pomoću Interneta? Jezik sve češće služi manipulaciji. Njegova bespomoćnost staje u odbranu jezika. Izražavamo sebe, a svet izražava sebe preko nas. Tih reči je sve više i sve više je reči koje ništa ne znače, ništa ne unose, fast reči za jednokratnu upotrebu, kao što postoji i književnost za jednokratno čitanje i bacanje u korpu za smeće. Reči koje su multiplikacija, imitacija, umnožavanje, kopiranje. Postmodernisti kažu da je svaki iskaz samo citat. Iskazi koji slede jedan za drugim samo su nešto što je svojevremeno već kazano. Zbog toga je pred poezijom veliki, opšteljudski zadatak. Formulisati i pokazati novi jezik. Stricte poetski jezik. Viko je smatrao da je čovečanstvo počinjalo s metaforičnim jezikom i da će se njemu vratiti. Možda se nalazimo pred nekakvim prelomom, pred trenutkom, u kome se čovečanstvo može ponovo vratiti metaforičnom jeziku. Da li će Internet pogodovati tom povratku? Jer, Internet trenutno predstavlja bazu podataka, polimorfno informaciono đubrište, magmu reči, u kojoj se samo s vremena na vreme može nabasati na nekakav poetski materijal.

    Karakteristična književno-poetska forma, čak nov književni žanr koji je stvorio Internet su tzv. blogovi. Ta forma kao da podmiruje potrebu za razmenom svoje intimnosti, za nekakvim ja skrivenim između četiri zida, za ja zatvorenim vratima i žaluzinama, ja koje iz straha od sveta zamenjuje realni svet virtuelnim. Popularnost blogova svedoči o neverovatnoj potrebi za kontaktom s čitaocem, potrebi za izražavanjem sebe, potrebi za eskpresijom doživljaja i saznanja. Međutim, ovo je prilično netipična vrsta ekspresije, jer onaj koji piše može poprimati različite personalne forme, protejski model postojanja, pojavljivati se pod brojnim maskama, potpisivati mnogim imenima, nadimcima, prezimenima, što nije samo umnožavanje reči, već i fiktivnih ličnosti, fiktivnih svetova i bivstava. Ovde bi se moglo posegnuti za tzv. Okamovom britvom, filozofskom formulom na osnovu koje se bivstva ne mogu umnožavati više nego što je potrebno, formulom koja u virtuelnom prostoru postaje antiformula, jer virtuelni prostor ima beskonačan broj manje ili više anonimnih bivstava. Prema tome, gubitak individue, gubitak identiteta i suverenosti vlastitog ja predstavlja opasnost.

    To ja nestaje u trenutku pisanja na kompjuteru i prijemu zapisanog na ekranu. Jezik koji se vidi na kompjuterskom ekranu stvara neku vrstu povratnih izraza: ono što zapisujemo više nam ne govori našim glasom, ne govorimo mi, već smo govoreni kompjuterskim ekranom.

    -nastaviće se-

  3. #18

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Poezija i Internet su neka vrsta podele na figurativnu i nefigurativnu stvarnost.

    Poezija kao objekat
    Internetovska poruka kao neobjekat

    Internet kreira potpuno drugačije forme recepcije, što proizilazi iz određenih karakterističnih svojstava virtuelnog medijuma: 1) interaktivnsti ili mogućnosti neposrednog komentarisanja tekstova koji se pojavljuju na Internetu, 2) vreme reakcije, Internet, omogućuje momentalnu komunikaciju, momentalnu prezentaciju napisanog umetničkog teksta, 3) i sam umetnički tekst koji je zahvaljujući mogućnostima Interneta donekle stvaralački proces, predstavlja otvoren tekst, jer postoji u nezatvorenom vidu, nasuprot objavljenom umetničkom tekstu ili na stranicama književne periodike, a takođe i knjiga.
    Prema tome, probudimo novi jezik!
    Novi jezik koji će se osloboditi shematičnosti i mehaničnosti mišljenja: simbolični, metaforični, nadrealistički, alogični jezik protiv lakonskog, informacijskog, logičnog, znakovnog, signalizirajućeg jezika.

  4. #19

    Odgovor: Eva Zonenberg

    SUBFEBRILNO STANJE


    Vraćam se nekadašnjem gradu svoje mladosti
    Tamo gde sam srela prvu ljubav
    Tamo gde smo se ljubili na kiši naslađujući se svojim vlažnim telima

    Grad u kome sam postala pesnikinja i pisanje preobrazila u strast
    Ne birajući emocije i izražajna sredstva

    Tamo su se nalazili i bol i zebnja i otkrovenje koji srastaju s osvitom
    Tamo gde je ostalo mnogo nezapisanih stihova
    Tamo gde sam volela drugi put zbog jedinstvene jeseni za koju sam dorasla
    Da bih pokraj tebe bila frivolna i koketna kurtizana koja pleše na mesečini
    Dok su moje grudi pevale himnu ljubavi a naša tela bila nepresušna žudnja

    Grad u kome sam izneverila muškarca zbog žene
    Mršuljave činovnice opsednute muzikom
    One koja je volela brze žene i lepe automobile
    I ja sam bila brza u onom jedinstvenom skoku u kome sam izgubila delić svoga sveta
    Tamo gde drveće nikada nije cvetalo a cvetovi su bili poput mrtvih osmeha
    Tamo gde je poljubac bio poljubac izdajnik

    Grad u kome su nežne reči bile kao razbijeno staklo po kome treba hodati
    Tamo gde su rane bile realnije od reči
    Tamo gde je zadavan bol koji se teško može zalečiti
    Tamo gde se nepravda spremala za ofanzivu
    Tamo gde me je čekalo izgnanstvo

    Grad u kome sam igrala šah i izgubila partiju bridža s usudom
    Tamo gde sam shvatila da je dobro bespomoćno
    Tamo gde sam osetila koliko možeš biti nepotreban
    Tamo gde su mesta i datumi služili za huškanje
    Tamo gde je tuđinstvo izranjalo iz svake pukotine


    Grad u kome sam bila pijana i neuračunljiva
    Tamo gde smo noću lutali duž reke da bismo nahranili gladne labudove
    Tamo gde smo ispod starog platana pili šampanjac iz zatvarača
    Tamo gde sam pijana na zidu ispisivala svoju pesmu
    Tamo gde se nalazila šuma jasmina u cvetu


    Grad gde je na zidu stajao natpis: tvoj bol umire potpisan sa krik
    Tamo gde sam neprestano u sebi čula krik premda sam ćutala
    Tamo gde ne bi bilo mesta za utočište
    Tamo gde sam kriknula da bih izazvala gnev neba
    Tamo gde su se prijatelji pokazivali neprijateljima
    Tamo gde je neprijateljstvo iz dana u dan iskrivljavalo sve


    Grad u kome sam gladovala da bih askezu pretvorila u umetnost i živela samo za umetnost
    Tamo gde se moje telo uzvisivalo razgovarajući s oblacima
    Tamo gde sam spoznala poniznost saosećajući s odbačenima
    Tamo gde je procvetao paprat koji ispunjava najneobičnije želje


    Grad u kome nisam naučila ni plemenitost ni dobre manir
    Podižući svoj pobunjenički svet kao kulu od karata
    Tamo gde sam ugledala slobodu: dve ciganke u trku
    Tamo gde sam videla oštricu noža pobodenu u stablo drveta

    Kao da je neko želeo da kaže da pati zajedno sa mnom
    Grad u kome su prosjaci izgovarali naučena pitanja i nestajali iza ćoška
    Tamo gde je jedan od njih rekao: Samo vreme leči takve rane
    Tamo gde je

    Grad u kome sam bila izneverena
    Nasilno iščupana iz svog životopisa poput ispresovanog cveta u knjizi
    Tamo gde niko nije hteo da kaže istinu maskirajući kukavičluk smehom
    Tamo gde je silovana moja osetljivost i to nazvano filozofijom

    Grad u kome nisam bila
    Tamo gde se ravnodušnost nalazila pokraj svakog
    Tamo gde je gramzivost u zlatnim cipelama odlazila u lov
    Tamo gde je zavist ujedala kao besan pas

    Grad u kome sam živela samo na planu
    Jer sam realno pripadala drugom kopnu
    Tamo gde Most nebesa vodi od Tebe ka meni

    Grad u kome sam izneverila ženu zbog muškarca onog jedinstvenog proleća
    Koji mi neprestano izlazi u susret renesansnom alejom kiparisa
    Taj povratak u detinjstvo dala bih za jedan tvoj osmeh
    I ponovo bi cvetala jabuka u bašti mojih dedova ispod koje sam skrivala blaga
    Samo ako bi umeo da vratiš ili zaustaviš vreme

    Da ponovo oživi ono neobično osećanje da pripadam samo tebi
    Da mi ćarlijanje vetra ponovo miluje slepoočnice
    Da ponovo dečji naivno berem ljubičice
    Grad u kome je postojala najlepša botanička bašta
    Tamo gde sam u jezercetu obraslom baruštakom hranila ribe
    Tamo gde sam bila gladna i nepoznata žena me je nahranila kolačima
    Tamo gde sam mislila samo na tebe dok su naokolo cvetale bele magnolije
    Tamo gde sam u kineskoj radnji kupila svilenu haljinu s plavim ždralovima

    Grad koji pritiska grdosija tragedije
    Tamo gde ne postoji niti može postojati oproštaj
    Tamo gde sam lovljena svakom reči i gestom
    Tamo gde srdito sunce još nije reklo poslednju reč

    Grad u kome me je zavela jedna zima
    Tamo gde je svaka pahuljica snega imala značenje
    Tamo gde sam žalila one koji su padali na zemlju


    Grad preko koga sam prekoračila granice znanja i saznanja
    Tamo gde sam na autobuskoj stanici ugledala svetog Avgustina
    Tamo gde se pojavio tigar očešao o mene i nastavio dalje

    Grad u kome su gorela pozorišta što nije bilo upozorenje za one koji stavljaju maske
    Tamo gde se postoji samo zbog toga da bi se odigrala sledeća uloga
    Tamo gde su sufleri uvek pijani
    Tamo gde je zavesa odavno pocepana
    Tamo gde su aplauzi licemrje i intrige

    Grad u kome sam bila ekscentrična i luda
    Tamo gde sam s akvarijumom u kome pliva zlatna ribica prelazila prometnom ulicom
    Tamo gde sam se preobučena u klovna vozila pokretnim stepenicama u supermarket
    Tamo gde sam šetala u turskoj nošnji sa zlatnim cekinima koji su svetlucali
    Tamo gde me je apeiron ljubičaste kose krunisao u kraljicu
    Tamo gde
    Sam tom gradu dužna pesmu
    Kojom otplaćujem onaj metafizički dug

  5. #20

    Odgovor: Eva Zonenberg

    MUŠKARAC IZ ČEZARA PAVEZEA


    Gledao si se dugo u ogledalu kao da proveravaš da li smrt ima tvoje oči
    Zatim si molio za oproštaj sve koje si poznavao i koje nisi poznavao
    Ne znajući čak šta treba da ti oproste
    Jer samog sebe hteo si da moliš za oproštaj
    Zbog onih naivno dečjih i u svojoj bespomoćnosti nemilosrdnih gestova
    Kao da si se hvatao za privremenost nečeg čega nema
    Pravio si grimase koje nimalo ne podsećaju na tebe
    Kao da neprestano tražiš ono pravo lice
    Pokušavaš da se setiš sebe
    Premda ne znaš ko si
    Ni ja ne znam mada si bio tako blizu
    Verovatno zbog toga listaš knjigu kao da tražiš jednu jedinu rečenicu
    Rečenicu koja može mnogo čak sve da objasni
    Da obelodani šta je onaj odraz u ogledalu i tvoje ne tvoje: lice
    U sve to smeštaš se i smeštaš sve ono što spada i ne spada u tebe
    Katkad pokušavaš da budeš egoista i tada sebi kupuješ naramke cveća
    To cveće možda bi ti dalo ime jer ti tvoje ne odgovara
    Drugom prilikom večeraš sam sa sobom u nekom ekskluzivnom restoranu
    Pijanista pokušava da te gane a kelneri te hrabre perverznom uslužnošću
    Čaša vode podseća te na ženu koju si želeo i nisi želeo
    Za kojom si žudeo i nisi žudeo koju si voleo i nisi voleo
    Hteo bi da naučiš da grešiš i da budeš bar malčice ono što jesi
    Da se oslobodiš one zlokobne poniznosti pred nepostojanjem
    Vreme prolazi sa štapom čuješ njegovo kucanje
    Jednom će ućutati ušavši u neku kapiju
    Da li će postojati nešto za čim ćeš žaliti?
    Neka odluka koja će dokazati tvoje svireposti
    Da nisi hteo da ispiješ ljubav do kraja ispijajući mora žena
    Jer nikada nisi uspeo da u jednoj nađeš sebe
    I ponovo pretvaraš sebe u nekog drugog
    Mada taj drugi u tebi ne želi da bude s tobom
    I ponovo ostaješ sam sa sobom
    Predajući predmetima deo svojih napora da postaneš čovek

  6. #21

    Odgovor: Eva Zonenberg

    ŠKOLJKICA

    Govorio si: sada samo kiša ume da plače

    Kao da si zaboravio devojku koja je plakala svakim milimetrom svoga tela
    Ogledajući se u osakaćenoj lepoti suze su postojale samo da bi postidele krajnosti

    Skrivao si užas u sleđenosti svojih stopala i trčao da bi dokazao svoju odvažnost

    Kao da nisi opažao da je ona devojka ljubeći tvoja stopala ljubila tvoje rane
    Otvarala su se vrata u sobu u kojoj se smrt smejala samoj sebi

    U svojim prstima negovao si nežnost koju si učio plimi i oseki
    Kao da nisi opažao da je ona devojka živela na dnu okeana i
    Nije umela da govori jer se u njenim ustima umesto jezika presijavao biser
    Svaki put budio si se kao neko drugi

    Kao da si plesao na jednom sunčevom zraku ne shvatajući da je ona devojka
    Bila ona koja je na rukama donosila svetlost
    Ukrao si nekakav stih nepostojeće pesme u kosmos

    Kao da nisi osećao da ona devojka zna jezik zvezda
    Dok te je gledala u njenom pogledu nalazio se odgovor jedne od njih
    U tebi su se nalazili bezbrojni životopisi među kojima si pokušavao da izabereš pravi

    Kao da si se bojao da priznaš da je ona devojka jedina u svemiru
    Ogledalski odrazi u telima tebi stranih ljudi doticali su ono čega si se bojao

    Ti si ćutao jer si hteo da zaboraviš ime one devojke

    Kao da nisi znao
    Da ona devojka nema ime

  7. #22

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Ne šuškati metaforom

    Ne šuškati metaforom
    Desno i levo mrdati jezikom
    Bilo gde makar u vetar
    Iracijonalna greška u govoru
    Moderan stih
    Otrcan po železničkim stanicama i barovima
    U bezbojnoj kravati
    Miriše na znoj i glupost
    Iznerviran poseže za relanijumom
    Odgovaraće na pitanja poštovalaca
    : proizvoljno
    odleteće na jednoga
    i inspiracije radi ispiće
    bruderšaft s mesecom
    sa sisatom muzom provešće nepoetičnu noć
    u osvit napisaće sledeću pesmu
    ispuštajući patničke misli
    na jalov teren pisaće mašine
    dok će na jednom času poljskog jezika
    gospođa mr upitati
    šta je pisac time hteo da kaže

  8. #23

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Eva Zonenberg (Ewa Sonnenberg)
    stara 3 000 000 godina
    Sunčev sistem
    General -- Alhemičarka reči, Pesnikinja, Pijanistkinja, Eseistkinja, Alpinistkinja, Hazarderkinja, Šahistkinja, Kontrabasistkinja, Revolucionarka, Anarhistkinja
    Music -- Gregorijanski koral, Bah, Mocart, Skrjabin, Bouvi, Tehno
    Movies --
    1. Džermen Derek: Karavađo
    2. Seli Poter: Orlando
    3. Lukijano Viskonti: Smrt u Veneciji
    4. Luis Bunjuel: Viridijana
    5. Ingmar Bergman: Sedmi pečat
    6. Vim Venders: Nebo nad Berlinom
    Writers -- Dogen, Bašo, Hakuin, Isa, Safo, Platon, Norvid, Niče, Vasko Popa, Hese, Tomas Man, Borhes, Rembo, Brodski, Rilke, Eliot, Vitgenštajn...
    Zodiac -- Ovan, Mars, Vatra
    Colour -- Ljubičasta
    Perfume -- Alien
    Status -- Alien single girl
    Orientation -- Zen, Mistika, Futurologija
    Smoking -- I smoke my metaphors
    Drinking -- Kada se bunim pijem svet, toplu čokoladu...
    Kada sam zaljubljena čaj od nane
    Kada sam tužna sirup za kašalj
    Religion -- Božija luda
    Heroes -- Moja mama
    Hometown -- Pustinjačka ćelija među oblacima
    Kratka biografija -- Ewa Sonnenberg is Ewa Sonnenberg is Ewa Sonnenberg
    About me -- Rođena sam istog dana kada i Van Gog i Verlen, u podnožju Srebrne gore, u najbajkovitijoj zemlji kakva je Donja Šleska. U zemlji gatara i mistika (Angelus, Beme), pokajničkih krstova i beskrajnih livada. Odrasla sam u dedinoj i babinoj bašti. Da postoje elfi, gnomi, čarobnice i čarobnjaci živeli bi u toj bašti. A ako bi trebalo odrediti šta je savršenstvo, mislim da je to belina jasmina i ljubičasta divljeg jorgovana.
    Mazi zemlje njenog detinjstva su drvo, fijaker i jasmin. Mazi njene poezije su bosa stopala, sneg i livada. Učitelji njenog Puta su leptir i vilin konjic. Bašta njenog dede i babe je mesto koje noću osvetljavaju šest meseca, a danju dva sunca. Jednom je srela stado vukova. Jedan od njih, vuk samotnjak učio ju je usamljenosti. Jednom je plakao pokraj nje, a ona, iako je bila dete tešila ga je ujutru, kada je sa bakom brala ljubičice. Od tog vremena čezne za tim da reči imaju krila i odlete i za Nevidljivom zemljom koja se nalazi pored vidljivog sveta. U zemlju u koju imaju pristup mudraci, deca i prosvetljeni. U početku je bila šuma, šuma i deda koji joj je čitao bajke, i baba koja se preoblačila u čarobnicu. Niko je nikada nije učio šta je realni svet. Iza kuće nalazio se pejzaž – najlepše obličje sveta. Od tog vremena njene pesme pokušavaju da budu ogledalo koje može da odrazi to obličje. U početku je bila šuma i razgovori s majkom. I prijateljstvo s Anom. Ana joj je bila kao sestra. Zatim je došla škola, to jest upad u školu. I gubitak dedine i babine bašte. Zbog toga je u njoj pre bila redak gost nego učenik. Prava škola je bio svet koji ju je okruživao... socrealističke zgrade i umovi. Tek kasnije je shvatila da su poticali iz najnadrealističkije zemlje na svetu, iako u njenim žilama teče danska, nemačka, mađarska i turska krv. Sve više se otuđivala. Postajala je tuđa i ničija. Otkrivala je nešto što je bilo pobuna. A onda je usledila muzička škola. Klavirska muzika kao strast i bekstvo u svet mašte. Unutrašnje bitisanje koje postaje dvosmerno: Leonardo da Vinči, Mikelanđelo i Rafael, u mladosti: Šuman, Dejvid Bouvi, Rembo, sada: Dogen, Hakuin, Bašo. Volela je mnogo puta u životu, ali dosad ne zna šta je ljubav. Rekla je: ljubav će biti osećanje, onda kada osetim da nadrastam vlastite pesme. Objavljivala je u svim književnim časopisima u Poljskoj. Njene pesme su prevođene na engleski, francuski, nemački, švedski, ruski, mađarski, slovački, češki, srpski, italijanski. Objavljene zbirke pesama: Hazard (1995), Zemlja hiladu beležnica (1997), Planeta (1997), Povodac (2000), Bukteći tramvaj (2001), Čas ushićenja (2005), Pisano na pesku/Written on send (2007), u prevodu Katažine Jakubjak na engleski. Objavila je i knjižicu Kraljičin paž. Bajka za zaljubljene (2006), kao i Enciklopediju ludaka (2006). 2006. godine u Beogradu je izašao izbor iz celokupne njene poezije pod naslovom Imperija suze, u prevodu Biserke Rajčić. Bila je stipendista Nezavisne kulture u Parizu, dva puta stipendista (2001, 2008 ) Ministarstva kulture i nacionalne baštine. Za zbirku Hazard dobila je Nagradu Georg Trakl. U posebna dostignuća ubraja učenje sto latinskih sentenci napamet i penjanje liftom na Ajfelovu kulu. Voli da bude okružena lepim ljudima i lepim predmetima. Ne voli jeftine parfeme i prečice. Obožava dezerte i frizere. Ne voli notese s linijama i misli ispod lenjira. Voli viline konjice i leptirove. Ne voli mekušce i krokodile. Ima kolekciju kišobrana, lepeza i četkica za kaligrafisanje. Živi na kraju sveta u svom malom carstvu poezije. Hrani se kokosovim brašnom, aspirinom i kolačima. Plovi uzvodno rekom koja se zove „pesnički sistemi” – i kako kaže japanska legenda – kada doplovi do izvora pretvoriće se u Zmaja.
    Evu Zonenberg nazivaju i slovenskom Safo, Đokondom severa, cyber Lady.
    Who l‘d like to meet --- Englesku kraljicu, Leonarda da Vinčija, Androida, Anđela, Dalaj Lamu, Virdžiniju Vulf, Lukreciju Bordžiju, Kaligulu, Đokondu i… samu sebe
    Poruku je izmenio Cecara, 13.02.2011 u 20:00 Razlog: 8)

  9. #24

    Odgovor: Eva Zonenberg

    Raskriljena kapija usta


    U lišću sna otvaraš vrata ka livadi
    livada raste u pustinji
    pustinja je u tebi
    sećaš se da je svaki list senka tvoje bolesti
    taj izgubljeni list tela koji ne želi da veruje
    kao da si zaboravio da svaki list ima koren
    kao da si zaboravio o ukorenjivanju
    zato lutaš s mesta na mesto
    umesto da procvetaš na mojim grudima
    u grudima moje žeđi
    otvaram vrata ka pustinji
    pustinja je livada
    livada je u meni
    ruke zore su odvojene od sveta
    grade svoju malu kulu od karata
    zora je ruke koje čeznu
    dodir je voda koja se žeđa
    umiremo od žeđi
    doneo si mi na rukama okeane
    i dalje umiremo od žeđi
    zatopljeni vodama svih okeana
    i dalje smo žedni
    na sred okeana cveta ruža
    otkud ruža među tvojim prstima?
    otkud njeno oprezno isticanje lepote?
    to zbog neuračunljivosti
    to zbog lakomislenosti
    zatvoriti se u ruži
    kao što se "ti" zatvara u "ja"
    kosmos je "ja" i "ti"
    raskriljena kapija usta
    kroz koju ulazimo i izlazimo
    a ne čujemo šta govori
    neizlečivo nedodirljivi
    priljubljeni uz staze tvojih ustiju
    počinju svoj san
    san je siromašan kao dobro u izgnanstvu

    poljupcem spajaju prošlo i buduće
    poljupcem spaliće svet
    pašće mesečeva kiša
    zlatni prah od kog nastaće nova zemlja
    putevi vode kroz sedam dana
    putevi se račvaju ispod drveta
    drvo je neprekidni razgovor
    sa nekim koga nikada nisi sreo
    u lišću sna otvaraš vrata
    vrata su tvoje veslo
    vrata su tvoje jedro
    brodovi ludila su sve bliže
    plovimo preko sebe
    nošeni strujom prvog daha
    nošeni strujom prvog pogleda
    nošeni strujom prvog krika
    obale su naši jezici
    da bi se lakše izgovorilo
    da bi se prostije
    izrazila nedirnuta dubina
    beskonačnost koja je stalno padanje
    padamo u sebe kroz sebe
    da bi se odbili od dna naših tela
    prošila nas je igla sveta
    sunce je njena nit
    ostavljajući tri šava na srcu:
    detinjstvo mladost starost
    leptiri naših reči odleteli su na slobodu:
    prizvali smo iz šume vreme
    izašao je jednorog stida
    prizvali smo iz šume osećanja
    postali smo gorka srž u oklopu otuđenja
    pozvala sam šumu
    između mog i tvog lica reke su menjale tok
    pozvao si šumu
    postala sam naga kao tvoja pesma
    dodir vinarija bez voća
    broj bez imena
    senka koja traži svoje telo
    prazan balkon
    neko nagnut preko balustrade
    balkon je pogled
    na koji izlazi prepoznato
    u dodiru je kamen
    u kamenu pepeo
    kada pogled dodiruje poglede
    kao da neko zapali šibicu
    cvet osvetljava kamen
    kamen se menja
    okean
    pustinja
    talac suze
    suze ne dodiruju zemlju
    dodiruju korenje zvezda
    cveta svetlosno drvo
    plod: svetlo bez granica
    nestvarno "ja"
    koje može da ti izađe u susret
    mesec zaklanja ranu
    puna bola nezasita
    rana-ti bolesna od ljubavi
    osakaćena strana tvoga ja
    samo rana razume ranu
    tragovi na snegu
    samo će bol dodirnuti nebo
    dah zvezda
    rana deli
    ukorenjujući svetlo u mraku
    rana počinje u zenici pogleda
    pogled počinje u dodiru tajne
    tajna počinje u bolesnom od ljubavi
    ruka je luka
    brodovi ludila pristaju kraj tvojih stopala
    njišu se među prstima
    brodovi imena kojih nije bilo u biografiji
    kraj tebe labud sna
    san nikad ne odsanjan
    kao labud sa krunom na glavi
    među prstima večnost koja nikada ne spava
    dodir bespomoćnost
    tako puno nijansi snega
    drvo života je krv

  10. #25

    Odgovor: Eva Zonenberg

    SKALA OSETLJIVOSTI

    Posle onog što se dogodilo
    ne umem da razgovaram sa mrtvima
    a ni sa živima
    ne umem da delim život na dan i noć
    a ni na sate
    ne polazi mi za rukom molitva šapatom
    a ni glasna
    neću da gledam u ogledalo
    a ni u ljude

    posle onog
    od vere je ostalo nekoliko zrnaca brojanica
    od snova nekoliko belih tabletica
    od stihova jedan kompromitujući naslov
    od razgovora gađanje mesom
    od prijateljstva jeza posle prvih slova imena
    od znanja smrad lakiranih omota
    od sećanja uvek sveži ugrušci

    odučila sam se od istinskog života
    zaboravila sam čemu služi telo
    bojim se da budem voljena

    posle onoga što se dogodilo
    ne koristim dodir

  11. #26

    Odgovor: Eva Zonenberg

    PRVO PISMO BAŠU


    Koliko si hiljada listova imao pod stopalima? Koliko hiljada reči?
    Dovoljan je gest jedne reči. Telo se udaljuje i ponovo vraća s novom
    skalom osećanja. Za sebe kažeš: "Putnik, čiji je dom putovanje".
    Pravi putnik ne zna čemu teži.
    Na svakom mestu na zemlji je kao putnik iz daleka. Bira teže puteve
    stavljajući stvarnost na probu. Zadajući joj udarce:
    bezobličan doživljaj svega u svemu. U pogledu počinje i završava se
    celovitost istorije. Smrt je samo jedna od varijanti zagledanosti. Zenica
    lista svemir. Smrt je kao izlazak iz kuće na snegom pokrivenu
    ulicu. Imaćemo dovoljno snega. Gutaćemo sneg
    kao da nas se strah ne tiče. Nisi hteo da otkrivaš tajne.
    Govorio si: zaboravio sam čini, zaboravio sam sve reči,
    zaboravio sam ispovesti. A ipak mamio te je miris procvale višnje -
    razgovori boja. A ipak si voleo kišu cvetova kajsije -
    spor neispoljenog s vazduhom. Vreme je bilo pijano,
    nije moglo naći put ka mestu,
    u kome se on zaustavio. Da li si bilo kome rekao da Fudži
    roni crne suze? Samo si ti znao da svaka suza menja
    obličje sveta. Realnost je zrno pirinča među
    crnim štapićima drugih svetova. Nisi pitao ko drži
    štapiće dugim prstima beskonačnosti. Tvoje sandale
    tamno plave boje upućene su u tajne putovanja u vremenu.
    Igrao si se događajima kao da si rođen iz zmajevog zuba. Samo
    glupak govori o tome dvaput. Neke reči se ne mogu ponavljati.
    Umeće gledanja telom i slušanja dodirom.
    Stihovi, iz kojih si puštao na slobodu leptire, viline konjice, puževe, svice.
    Kao da mi ih daješ na poklon, govoreći: dopiši ono što nisam napisao.
    Ne želim da budem pesnikinja jer pesnici kao psi rečima obeležavaju
    svoju teritoriju
    Hoću da budem neko ko uči samo od reči
    Ne želim da pišem radi pisanja već zbog osećanja slobode u sebi
    Pisati radi pisanja znači biti poput pesnik zatvorenih u kaveze svojih stihova
    Neću da navlačim zavese od stihova preko onog što je tako blisko
    Svakom reči želim nežno da izbegavam nevidljivi poljubac sveta
    Ne želim da vezujem stihove za sadržaj da galame komercijalnim metaforama
    Već samo prazninom između rečenica da izrazim pogled ka tebi

  12. #27

    Odgovor: Eva Zonenberg

    LUDA

    Osetljiva to znači tužna
    Zagrcavam se vlastitom resicom i pribojavam
    da će mi iz čista mira staviti kovčeg
    pred nos Zakucati ekserima
    A možda mi se samo tako čini U rukama
    svežanj ključeva ali ni jedan ne odgovara
    današnjici Kakva vremena
    Satovi blago otkucavaju ponoć:
    Jedini moj prijatelj
    koga još nisam upoznala
    jedini moj muškarac
    koga još nisam volela
    Strah doslovno miluje ludilom postelje
    znacima sjedinjuje znacima razjedinjuje:
    čijom krivicom?
    Literarnost uzbuđuje i zasmejava
    izlazim isto onako sama
    bez krune minđuša žaboa
    Sama (okružena svetinom)
    bolesno pazim vlastitu senku
    celokupno očajanje nosim u sebi
    kao jedinstvo
    Plakaću
    prijateljski opraću
    neizlečivu prljavštinu i prosjakove rane
    čireve priljubiću na ženinu mezgru
    Ona će oploditi samilost Kroz devet meseci
    stado belih miševa pretrčavaće mi put
    Ja ću plakati Sva budućnost
    pred kožom
    je jedan veliki kamen

  13. #28

    Odgovor: Eva Zonenberg

    LJUBAVNA



    Ti si najlepši frižider u koji ubacujem borovnice jagode pasulj i grašak
    Ti si najsavremeniji laserski štampač firme Halvet-Pakard
    koji štampa skandalozne fragmente iz života nesuđenih mistika
    Ti si najtopliji radijator na svim spratovima sveta
    Ti si najskuplja bočica parfema na Jelisejskim poljima
    Ti si savršeni uređaj Tehniks za reprodukciji
    Šubertove "Nezavršene" ili Betovenove "Sudbinske"
    Ti si najduža duga pariskog neba
    Ti si konkord koji odleće sa nezemaljskim ubrzanjem
    Ti si najtvrđa koštica u sočnom mesu burgunca
    Ti si demografski rast na kosmičkoj skali
    Ti si najlepša kvaka u ovom gradu
    Ti si svi kraljevi i kraljice zajedno
    Ti si neodigrana partija šaha tokom svetskog prvenstva
    Ti si nenaštimovani klavir u psihijatrijskoj ordinaciji
    Ti si senzacionalna vitrina u centru Londona i pažnje
    Ti si najelegantniji ulaz u hotel u čitavoj mreži hotela Hilton
    Ti si najklizavija strana magazina Vog
    Ti si najcenjenija viljuškica na svečanom ručku
    Ti si najinteresantniji sadržaj knjige pozajmljene na nekoliko minuta
    Ti si najefikasnija vakcina protiv besnila i gripa
    Ti si ozbiljan kao Tauer u Londonu
    Ti si slatka kao šećer u kocki
    Ti si veliki kao najveći oblakoder u Njujorku

  14. #29

    Odgovor: Eva Zonenberg

    POGOVOR



    Ova knjiga je svaki put pisana za tebe
    ostavljam je između susretnutog i nesusretnutog
    između mene i tebe
    između onog koji je naučio da ne bude i onog koji je to primetio
    ne upisujem posvetu jer su posvete za sve
    ova knjiga je samo tvoja
    ponesi je sa sobom stavi je na policu kada izlaziš
    da bi se susreo s onim što si u njoj upamtio
    ova knjiga je uvek na tvojoj strani kao amulet
    ali ne sreće jer je sreća suviše jednostrana
    ne čuva ni od zla već od nečeg goreg
    da greškom ne bi obukao na sebe svet okrenut na levu stranu
    u stvari ti si je napisao
    čekajući velike stvari i prepoznajući mnoge male stvari
    ne umem da lažem niti da govorim istinu nadrasla je očigledno i nužno
    ne imponuje joj smrtnost ona je dar susreta koji ne očekujemo
    kako je peto godišnje doba počelo u jesen a završilo se u proleće
    kao da su se mladost i starost nebo i zemlja zaljubili
    jer je srce čudna zverka: bez godina izvanprostorna
    da i ne prestaju da zvuče kao nekad

  15. #30

    Odgovor: Eva Zonenberg



    Baš sam je tako i zamišljala..
    Eva ume što niko ne ume.
    Never lie to someone that trusts you. Never trust someone that lied to you.

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •