BOJAŽLJIVA
nisam naga pred tebe
stala
navukoh stare rane
kao rite
a ti mi halju belu
od nevinosti belju
spremaš
i ne znam
kako da je
bolom ne uprljam
STAMENA
Ne zamerite mi
što ime joj kršteno ne pamtim
a zlatnim slovima bi ga valjalo
urezati
nasred Metohije
Da sija po vedrini i pomrčini
da svedoči da sve što jeste
bilo nije onako kako su zli jezici
ispalacali
Ne zamerite mi
što joj ne pamtim ime
bila je to junak-žena
Stamena bi se mogla zvati
dolikuje joj
Što devetoro odoji a deseto joj pod prsima
što pušku na jednom a motiku na drugom
ramenu je nosila
božurom i molitvom prkosila
ognjište grejala
i kad su najljući vetrovi duvali
i kad su mnogi jači poklekli
(neka su im tragovi prokleti
i glava Lazareva svetla neka im sudi)
Ona je strah preko ramena bacala
ječam poljem s pesmom žela
i ostajala, ostajala
A ja, ja joj se ni krštenog imena,
ne zamerite,
ne mogu setiti
Znam samo da je bila
stamena