Po samoj postavci teme, ne mogu da zamislim da bi me neko udario samo u prisustvu majke. Nekako mi naucna fantastika. Al', sto ljudi..
Da, bila sam udarena. I tako jako da mi je bila modra citava strana lica.
Da, presla sam preko toga, ali tek posle nekog vremena, jer nismo pricali dva meseca.
Da, uzvratila sam mu odmah, iako moj udarac ne moze da se meri sa njegovim.
Bila sam sa njim posle toga, ali me vise nikad nije udario niti na mene povisio glas. Ali, to je jedan od razloga sto mu vise nikad nisam verovala i nisam pred njim mogla da se opustim.
Da mi danas neko lupi samar, iskopala bih mu oci i pojela sa merakom. Jedino ko sme da se usudi da digne ruku na mene su roditelji, a cak i na njih mahinalno podignem nazad, al' spustim brze od svetsloti. Jbg, refleksno na udarac.
Ne dam na sebe. Nit' verbalno, nit' psihicki, nit' fizicki. Ako se ne odbranim sama, ako je jbg, 100 + PDV u kilogramima, uvek imam par ludih magaraca koji bi doticnog odrali od batina.
Udario bi me? Bilo bi ti poslednje.