Pozdrav svima. Ovo je moj prvi post. Na temu poezije, uopste.
Ostavicu vam par pesmica posvecenih jednoj osobi koja vise ne postoji. Pokusavam na sve nacine da nadjem opravdanje za svoje reci, a samim tim i olaksanje. Nadam se da ce mi vase kritike, a pogotovo one negativne (u koje ne sumnjam da ce ih biti) pomoci da shvatim neke stvari. NO, da krenemo..


Jedan od onih..

pre nego sto pocnes da citas uzmi cigaru, bilo koju, jer vise ni ne znam koje
preferiras. drugari smo godinama. ali ja i dalje ne znam sta ocekujes od
jebene cigare! da li da bude jaka, da li da lepo mirise, il' da je jeftina.
popij nesto pre nego sto nastavimo. znam da neces pivo, a znam i zasto. znam
i zasto si takav. znam i da si besan zato sto ja znam. iskreno, muka mi je od
tebe. al jos veca muka je ta sto to nije samo zbog tebe. ti si samo fleka.
muka mi je zato sto te toliko poznajem. toliko da imam jebenu moc da kazem
ono sto ti tek pomislis. a zasto? zato sto ti nemas muda to da kazes. zato
sto si jadan! a jadan si zbog mene. ja sam te stvorio. ne znam da te unistim,
pa ti zato ovo i pisem. pogledaj me. koja sam ja budala. znam da neces ni
znati za ovo. to mi je bar olaksanje. lakse je pricati onima koji te nikad
nece cuti. sad bar mogu lagati. lafacu te da je to sve sto sad imas cisto i
iskreno, lagacu te da bih sebe utesio. jer, veruj mi, ja verujem u to. zato
sam i stvorio tebe. da budes protivteza mojoj samodestruktivnoj prirodi, mom
urodjenom strahu od srece. molim te nemoj sad da okrenes glavu i pocnes da
razmisljam. to cu, kao i uvek, ja da cinim umesto tebe. 4 stvari zbog kojih
zivis, ti imas. konju jedan. nisi ni svestan sta bih ja dao da bar mogu da
osetim to. ne! nemoj da mi sad govoris kako je to moja odluka da budem takav
kakav jesam. i sam znas da ti postojis zbog toga kakav sam ja. na zalost, ili
na srecu, izgubio sam potpunu moc kontrole nad tobom, tako da, prijatelju
moj, pocni da zivis sve ono za sta ja nisam imao hrabrosti. ja sam sebe
prokleo.
mozda se secas da 2006. nisam mogao pismo da napisem. princezi od srema.
secas se te price? secas se da sam tad povracao na strazilovu? da nisam jeo?
sigurno pamtis moje lice iz tog doba. e, zbog toga mi je celo takvo!
ja sam ostao tamo. kad bolje razmislim, ja i dalje slusam onaj raspadnuti
jazz kvintet, i pijem usrani sok od narandze u plasticnoj casi od 1 dl.
naredjujem ti da volis. onako kako sam te ja naucio. i ne brini, takve stvari
se samo jednom dese. meni su se desile, tako da si cepljen toga zla.
preklinjem te ucini to zbog mene, i zbog nje. jer, ona je jedino u t(v)om svetu
sto je stvarno. znam. znam sta sad hoces da kazes. ne seri! to sam ja birao
za tebe. mene mrtvog niko ne vidi. zato ti ucini ono sto je nisam smeo, i
budi ono pola coveka. covece, pa po citavoj zemlji padaju sve one kapi koje
si zeleo samo za tvoj dlan. cini sve ono sto meni nisu dali. cini sve, ali
nikad nemoj reci zbog cega.
secas se mojih 1000 godina 13. januara tamonekedvehiljadepete? secas se mog
vidovdana, iste, proklete, godine. svakog mog letnjeg meseca svih proteklih
godina. secas se kako si me gledao prvog januara, u noci dvehiljadeiosme.
znas i sam svako moje budjenje. znas da opet nisam smeo da posaljem pismo.
znas da sam zbog toga ubio sebe.
idi sad. i ponesi ovu crtu. idi i budi deo bica kojeg ja nisam umeo da budem.

O. Alexeyev


Zid od crvene cigle (Linija)

Neko u ovoj sobi vise ne moze da spava,
neko u ovoj sobi samo cuti,
cuti i gleda kako mesec putuje,
preko pokislih gradskih krovova za pticama M.Antic

niko nije umro od toga. secam se da je tako pocela jedna prica. hm, da.. mozda se i setim, medju svim onim zgradama od crvene cigle, koracajuci medju njima, pored njih. znao je da je neko taj srecan. i na nju je mislio. bilo je to vreme kada je tesko bilo misliti o necijem osmehu. znao je da joj on, neki On, cita.. mozda recituje.. molio je zemlju da joj samo ne prica..

uvek će biti krovova pozadi krova svakog M.Antic

bilo je mnogo zgrada u toj ulici. samo su gornji spratovi bili budni. previse poznato-nepoznatih u njegovoj glavi. secam se da je razmisljao o tome sta je ona mogla da obuce. secam se da je svaki put kad bi sasuo konzervu pomislio da ona nema nista na sebi. ja sam poznavao tog decaka. ja sam ga znao. bio sam ponosan na njega. svega zlo nije ga doticalo. njegovo telo je dodirivalo, unosilo, svo ono zlo kojem smo mi, oni koji hodaju, oni koji pricaju, mogli samo da prkosimo. prkosimo, kukavicki, kroz njega i dete koje je, bas u tim momentima, postajalo Zena. sad mi je smesno, ali njegova odvezana pertla na levoj cizmi ce me zauvek podsecati na taj trenutak, na taj cin.. tad sam prvi put gledao kako se zivot smanjuje, kako zivot samog sebe degradira, oduzima cin marsala zarad obicnog kaplara u prvopozivasima.

I detinjstvo je te noći otišlo iz njenih cipela M. Antic

pamtim da je seo na klupu, u ulici coveka koji nije bio heroj, i plakao. tog jutra sam prvi put posmatrao lipe. od vetra nije bilo ni traga. rosa po vocu kvantaske pijace je odradila svoje. ja sam se samo sklonio. secam se da sam isao iza neke devojcice koja je vezala dva repica slicnim gumicama koje je ona, decakova ona, nosila. secam se i njenog drugara koji je nezno drzao njenu ruku. mislim da su bili drugari. u prolazu se nasao i jedan profesor. koracajuci ka predgradju samo sam mislio na sirotog decaka, na njegovu veru i ideale, na njegovo sve, na sve sto je ostalo na petoj klupi neparne strane ulice coveka koji nikada nije bio heroj.

Bio sam na putu da otkrijem
poslednju slobodu bezazlenosti M. Antic

Sledeci dan sam proveo na reci, cekajuci decaka koji se nikad vise nece pojaviti. pokusavao sam da zaspim. tog dana ni Dunav nije bio nesto naocit. nije bio siv kako ume da bude. preko usana sam pokusao preturiti: smesan si, ali zguzvana ravnica sa druge strane me je upozoravala.. ne znam. mozda ni taj Dunav, ni dete njegovo nisu znali sta se prosle noci desilo. njegovu nju sam poslednji put nazavao devojcicom tog dana. pescani sprud je izasao, a ja sam skoljkom ispisao njihova imena.

O. Alexeyev




Raskorak

Briž,
oktobar 1825.
prolazlia si pored Crkve Naše Dame.
Odveć mator bagrem, neposečene krošnje,
i, iz nekog razloga, polupolegnutog stabla,
granama svojim prepisivao je svaki odjek cipele od jasena.
Polegnuto stepenište isotčnog prilaza stidljivo je prizivalo Vojvotkinju Mariju.

Ja nisam umeo da ti pružim ruku.

Nesrećna reka u Francuskoj,
najkrvavija bitka u istoriji čovečanstva, vođena je tad.
19. avgust 1916. upokojene godine, ako se dobro sećam.
Naređenje je bilo da postavimo mitraljesko gnezdo na koti 193E.
Sećam se da sam iz ruke mrtvog topografa uzeo kartu,
krv nečija jasno je ocrtavala pravac ka Zapadnoj Flandriji.

Setio sam se noći kada nisam umeo da te zagrlim.

Primirje je kratko trajalo...

Valonija.
Opet sam u Belgiji.
Možda smo već ušli u Francusku.
Januar 17.
Dvadest i dva dana je prošlo.
Dvadesteosmi dan spavam u lisičjoj rupi.
Odveć počinjem da razmišljam na nemačkom.
Mislim na Slobodu.
1944.
Prekidam strah fijukom tuđeg metka,
zvonjavom tuđe porcije ručka,
klepetom tuđeg magacina,
jaukom tuđeg druga.
Ne znam, možda sam ih i znao.
Sigurno...

Toliko sam upoznao strah,
da sam ga počeo mrzeti.

Narednu noć sam prespavao u krateru.
Četiri leša kraj mene održavla su me u životu.
Ardeni i prokleti januar.
Prokleta planina.
Pramen tvoj, i rat u ratu.

Poslednji put, smrt sam sreo u Nizozemskoj.
Bila je to stvar protokola.

Šetajući kroz vreme,
kroz koje nisam morao da ratujem,
hrabrost sam pridobio uz sebe,
svoju volju -
načinio sam svojom;
pomislih...

Nikad neću smeti sebi objasniti
zasto uvek, kad te zagrlim, stisnem grudi
kao da se opraštamo.

Nikad neću prihvatiti da
uz tebe strah ne mogu pobediti.

Možda ću ti nekad spomenuti
kolika sam kukavica
bio.

Možda ću, ponekad,
graditi zidove.
Zidine da te zaštite.

Možda i sebe ugradim u taj zid.

I, tvojim osmehom,
objaviću rat ratu!

I večno znam da ću umreti
plašeći se,
da ću te uplašiti večnošću.


O. Alexeyev



Verovanje

Nedostajes mi ovog prepodneva.

Napolju je iznad nule.
Ljudi su ponovo topli, ja koracam
i trazim tebe.

Ova kora asfalta ne moze da trpi nase stope.

Gledam na sat u izlogu. Beo je.
Razbacane knjige po podu me cine nervoznim.
Trazim spokoj u nazivima. Ne mogu da se smirim.
Cekam te.

Opet mi se razum cepa na dva dela, i toplota pocinje da deluje.
Kisa me tera na suze.
Zelim da vidim tvoj kaput.

Spustio sam glavu, da bih prepoznao mrlje blata na tvojim cizmama.

Znam da ces se pojaviti,
i ne zelim nikud da idem,
i znam da cu,
dok mi budes prilazila, drhtati usnama,
i grciti prste u dzepovima,
radujuci se tvome osmehu,
koji poklanjas meni.

I verovacu da si moja,

Ali uvek
Nicija.
Oduvek.

O. Alexeyev



Ne umem

Noćas su moje reči uplašile papir.

Probaj da zamisliš onaj ton koji postoji u svima,
onaj ožiljak što reči crtaju,
osećanje koje zaslužuje da se velikim slovom piše.

Verujem u samo jedno.

Ne obraćaj pažnju.
I neke fotografije bliskih bića,
rečima smišljene s verom u svevišnjeg,
nevernički tumačene,
pokajnički branjene, a iz nemila preuzete.

Noćas ću kratak biti.
Nemam snage da ti budem nešto što nisam.
Ne umem.

Voleo bih da ovo pročitaš, i uz osmeh kažeš
da je to bilo tamo neke dvehiljade i desete.
Možda se i ja tu, baš tad, zadesim.

O.Alexeyev





Voleti Anu

Voleti Anu
je odlazak na Sajam knjiga u Beogradu

Biti crven je
Voleti Anu

Koračati ulicom i sanjati je,
pogodi, to je
Voleti Anu

Tešiti najboljeg drugara je
Voleti Anu

Voleti Anu
je biti bled

Ružno sanjati,
i probuditi se nasmejan, je
Voleti Anu

Želeti da ostane još koji minut je
Voleti Anu

I pričati Ani je
Voleti Anu

Gledati jutrom u Frušku Goru je
Voleti Anu

Poljubiti Anu na Novogodišnju noć je
Voleti Anu

I zaboraviti šta si hteo napisati je
Voleti Anu

Voditi Anu na mesta gde samo sam ideš, je
Voleti Anu

Otići u Ledince je
Voleti Anu

I nemati Aninu sliku u novčaniku je
Voleti Anu

Voleti Anu je kao čitati malom detetu pred miran san.


O. Alexeyev