Ratko Petrović
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 21

Hybrid View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Ratko Petrović

    Rođen 24. jula, 1983-e godine u Beogradu.

    Objavio:

    Vanila i Rum


    Mala zbirka zabluda

    Tri godišnja doba i smrt


    Izgubljene intime

    Paperja

    Stvari kao što je ljubav nemaju objašnjenje, ali imaju odgovor, a on je prost... Odgovor na ljubav je ljubav! Onaj ko to pokuša objasniti naukom, duboko je zaglibio...

    Moja ljubav ima sedam pasa.
    Ide ulicom tako, pa vidi
    neko napušteno i gladno,
    malecko il matoro,
    njoj je to sasvim svejedno.

    Čak i najružnije! Ona uzima.
    Kupa ga, hrani, vodi po veterinarima
    pa posle nema sebi da kupi nove cipele.

    I kaže - nema veze. A cipela zinula
    u jesenji dan.
    I nasmeje se tako slatko ko da to nije bitno.
    A i nije.

    Obuje ponekad dve različite
    čarape.

    Rukavi joj predugački,
    ali voli taj džemper.

    Postidi se zbog nekih običnih stvari.
    Ne bih se setio da se žene danas
    još uvek postide zbog toga...

    Pocrveni, pa se smeje ko devojčica.
    Sakrije iza vrata pa viri.
    Kaže "Neeeeemooooj!"
    a sve se smejulji.

    Kad voli pesmu,
    žmuri dok peva i smeška se.
    Pa izmisli lepši tekst,
    i prepravi u magiju.

    Probudi me u tri ujutru,
    da mi "nešto pokaže".
    A vidim i sama se probudila
    pre deset sekundi.

    Čoveče, ona zna da kuva.
    Sva jela sveta.

    Svira gitaru. Sve pesme sveta.
    Samo kaže "A jel znaš sad ovu...?"

    Ona tačno zna kad će kiša.
    I koliko je sati bez gledanja na sat. (??!)

    Kada sam najgori, nepodnošljiv,
    zna da samo treba da me zagrli.
    "Ne bismo se drugačije razumeli danas."
    kaže samo to. MOJU REČENICU!
    I ja sam već izlečen.

    Ako sam napisao pesmu,
    pita me "Ok. Šta to nije u redu danas?"
    Zna odakle dolaze.

    Ima odličan smisao za humor.
    Drži dvadeset i pet ljudi konstantno na smehu,
    i ima svoj šou improvizacije pozitivne energije.

    Žene je vole! Ne znam šta im radi,
    prosto satima posle pričaju (dobro) o njoj.
    Sve se ozare. Oči im ovolike!
    Smeju se s njom, pa svaka druga kaže:
    "E, ovog puta mislim da sam se upiškila."

    I onda kažu "Ja mislim da ću vam biti kuma
    ako treba... to jest ne ako treba, nego MORA!"

    Uspeva nekako da posle sat vremena poznanstva
    dobije poziv da noćas prespava kod moje drugarice.

    Ima dva citroenčeta. Jedan novi, jedan stari.
    Novi kad vozi sve je u redu. Ali kad vozi Spačeka!
    Vozi i zakačinje retrovizore automobila
    od po 60000 evra i kaže:
    "Ako ima toliko za kola, još 600 nije ništa za njega...
    toliko on da za jutarnju kafu... Zašto da stajemo?
    Nemamo sad vremena, gužva je na Brankovom..."

    ili: "Parkiraj mi ti. Auto mi se nešto ugojio...
    Volan se ukrutio."

    Ne znam šta je to. Zakopčavam je.
    Vezujem joj pertle.
    Ušijem joj razdrndano dugme
    (koncem pogrešne boje).

    Ne voli fotke, ni da se slika.
    Kaže "Ne umem da ispadnem Ja.
    Ispadne neka druga... Nekad lepša, nekad
    neka ružnija."
    (Izmišlja(va)!)

    Kada nosi haljine,
    tih dana se (opet) zaljubim u nju.

    Priča i u snu.
    Samo se namršti, promrmlja nešto,
    pa se (kao i uvek) nasmeši.

    Ta devojka zna matematiku.
    Razume se u hemiju.

    Razume se u karburatorske motore
    ali neće da prlja ruke,
    samo kaže "Zameni.
    To ti je dvogrli Veber.
    Ne pravi dobru smešu...
    A i bimetal na saugu ti
    nije ni za šta,
    kompresije na cilindrima proveri...
    Imaš na Čuburi jednog
    starog majstora...
    I vidi ploču dole!
    Dihtung ti je riknuo čoveče!
    Šta me zajebavaš, vidiš
    da ti tu vuče falš vazduh?!
    Vidiš da pišti ko Boing na forsažu!
    Eto! Sad isprlja ruke, vidi mi nokte!"
    a ja pritom samo zinem, ništa mi nije jasno.
    Ni šta priča, ni odakle zna!
    Posle proverim, kod majstora
    - sve istina!

    Diploma faksa joj još uvek stoji u rancu,
    nije je ni pogledala. Majke mi! Godinama...
    Ali joj zato slika sa Kilimandžara
    stoji okačena i uramljena na počasnom mestu.
    5.890 plus pet, šest metara iz kojih se vratila s posledicama,
    (glava joj još uvek u oblacima)

    Kaže "Hej ti? Šta ima da se dokazuješ...
    Znam ko si. Opusti se malo..."

    Dvanaest Japanaca i Japanki, doletelo je za
    njen rođendan, a provela je sa njima družeći se
    samo jedno popodne u Barseloni.
    Opseli grad, vodim ih da slikaju što nas
    NATO rokao i Kališ...

    Osećam se kao da vodim ekskurziju,
    a Džapanezi spikaju engleski bolje od mene
    sve samo književne reči bacaju
    ja se samo prekrstim kad ih ne razumem.
    I oni isto, misle to je običaj.

    Jedva čekam da prođe rođus,
    da ih potrpam nazad na avion!
    I da ostanemo sami.
    Sedam pasa, ona i ja.

    I kaže mi:
    "Nemaš ti pojma srećo,
    Ibanez je bolji od Fendera.
    Ibanez je muška gitara.
    Fender je za sviruckanje...
    To sranje bi trebalo samo
    da proizvode u rozoj boji..."

    Troši samo pare koje zaradi.
    Svi je nutkaju, tutkaju,
    meni žao da propadnu,
    a ona... ne uzima.
    Kaže "Imam dovoljno.
    Da imam više,
    bila bih bezobrazna."

    Čak i sedam pasa
    to gleda i pretvara u koske
    i šnicle i cvile instant.

    Nekad se svi okreću za njom.
    Zevaju, zinuli, dođe im da im posadim
    po pesnicu po sred čeljusti.

    A nekad hoda kao zamlata,
    spadaju joj pantalone,
    u maminom kaputu iz 1976.
    sa lizalicom,
    debelom ruskom knjigom
    u ruci,
    i misliš i sam - ova nema
    pojma kud je pošla.

    Ne zna da se bije.
    Nije nešto jaka,
    ali ima najopakiji
    udarac kolenom ikada.

    Pozavideli bi joj u svim
    kafanskim tučama na tome.

    A kolence malo,
    lepo, žensko,
    nikad ne bi reko...

    Za nju su stvari samo stvari.

    Nešto se pocepa,
    slomi - nije problem.
    Kupićemo drugo.

    Sem što ja umem da slomim
    uspomenu! Taj sam!
    Govedo! Nisam ja za kućnu upotrebu.
    Ja sam za s psima
    tamo napolju!
    Al i drveće bi joj,
    čini mi se polomio.

    I moram sad da idem.
    Ćaskao bih još,
    al čekaju me Japanci.
    A i sedam pasa je gladno!
    Poruku je izmenio Cecara, 14.02.2012 u 09:43 Razlog: kodovi
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  2. #2

    Odgovor: Ratko Petrović

    O SVEMU ŠTO ŽELIM

    Najviše te želim
    sa svim tvojim manama.

    Želim te, kad ne znaš,
    kad ne umeš, kad nećeš
    kad ne možeš!

    Nemoj pogrešno da me shvatiš,
    ali samo takvu te želim

    Savršenstvo je za izložbene primerke
    i kolekcionare.
    Nesavršenstvo je za majstore
    i alhemičare

    Kao kada detetu daš
    komad drveta
    to drvo će postati
    i puška, i brod,
    sablja, magično žezlo
    i sve skriveno i čarobno
    u šta se može
    pretvoriti

    Ali ako mu daš
    savršenu igračku,
    ona će biti uvek
    samo igračka
    namenjena
    toj jednoj igri

    ili će mu dosaditi
    ili će je polomiti

    polomiti da vidi,
    ima li išta
    magično, čarobno
    ispod, unutra, dublje

    polomiti da vidi
    kako radi

    polomiti da popravi
    to njeno - savršenstvo
    Poruku je izmenio Cecara, 14.02.2012 u 09:44 Razlog: kodovi
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  3. #3

    Odgovor: Ratko Petrović



    FRAGMENTI

    ****

    Živim u mraku,
    jer sam u njemu našao jedan kamen,
    za koji verujem da je sunce...

    (MINIJATURA O ZALJUBLJENOSTI)


    ****

    Ljubi: Tek onog, koji pred tobom drhti.
    Jer to je zemljotres srca. Dok čeka tvoje usne,
    u njemu se izdižu planine nežnosti...
    Izvajaj te vrhove svojim dahom.
    Ne dozvoli da ih okuje krti led neodlučnosti.
    Nemoguće stvari uvek imaju veoma moguće završetke.
    Ali nemoj to da dozvoliš!
    Nikada... Veruj da je ipak možda voda žednija nas,
    nego što smo mi žedni nje?
    Čuda samo tako opstaju. Kada i druga čuda
    veruju u njih.

    (APRIL)



    ****

    Ljudi imaju granice u očima, sa olako podmitljivim stražarima...
    Nauči da stvari gledaš po tome kako dišu,
    i ne slušaj šta govore, već traži šta su nam prećutale.
    Nauči da stvari ljubiš tamo gde im je srce,
    a ne gde su im spojevi usana,
    i tek tada će te se dotaći skroz.
    Nauči da grliš ramenima, a ne šakama.
    Ramenima se više obuhvata.

    (POUKE)




    ****

    Izgovoreno, hiljadu milja od granica koje dotiču tvoje
    i najperifernje snove, ovog februarskog popodneva,
    tvoje ime je samo bela izmaglica mog
    vlažnog izdisaja i šapat jednoj grudvi
    otopljenog snega među mojim šakama...
    Neće te dozvati. Izgovarajući tvoje ime
    moja slabost u tebi izaziva odbojnost.
    Neće te trgnuti. Ti si ta koja je već istrgnuta.

    (ŠIFRA)



    ****

    Neću te izlečiti od muškaraca,
    od kojih tako neizlečivo boluješ ove zime,
    u kojoj se snegovi svakodnevno serviraju za doručak
    bušnim cipelama u predgrađu.

    (SOUL PAINKILLERS)


    ****

    Na Volim te se odgovara očima,
    na zagrljaj mirisanjem njene kose,
    na poljubac klecanjem kolena...

    (ODGOVORI)
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  4. #4

    Odgovor: Ratko Petrović

    VINO

    Ne razumem ljude koji piju loša,
    i previše kisela vina...

    Vino mora biti kao poljubac!

    Snažno, strasno, iskreno...
    a ujedno i svilenkasto,
    prirodno,
    da ostavlja ukus ljubavi,
    da trnu usne od njega,
    da se zarumeni od njega...

    Da bude pravljeno s ljubavlju!
    Baš kao poljubac!

    I kada muškarac drži čašu vina,
    trebalo bi da je drži,
    kao da drži ženu na svom dlanu.

    I da je nežno pripije uz usne,
    i uzme tek mali gutalj...


    Nikako na silu,
    i nikako sve odjednom!

    Žene imaju i previše vatre u krvi
    da bi pile vino!

    Ali i one moraju znati kako se pije vino...

    Prvo treba da ga omirišu,
    i duboko udahnu njegov miris...
    Krišom!
    Kao svog muškarca...

    Zatim treba da se ogledaju u njemu.

    Ako ne vide jasno svoje oči u njemu...
    Sjajne i lepe...

    Ne treba da piju to vino!

    I da znaju!

    Muškarci su kao i vino,
    s godinama sve boljeg ukusa,
    i sa sve više kvaliteta...

    Ako je strasna,
    žena mora da pazi s vinom!

    Najbolje bi bilo u tom slučaju,
    da pije po gutalj vina
    na svakih deset muškarčevih,
    a njenih dvadeset reči...

    Muškarac i vino,
    prave tajne...

    Žena i vino,
    odaju tajne...

    Žena treba da uzima vino,
    kao da uzima sam grozd
    od koga je pravljeno...

    Kao da skida usnama,
    zrno po zrno...

    I da ga ne guta kao vodu,
    već da uživa u njegovom ukusu,
    i da čeka...
    Da čeka, da joj vino, oboji sledeću reč.

    Mada sam ja za to,
    da i muškarac i žena
    piju vino iz iste čaše!

    Ako hoće da piju iz iste čaše,
    onda su sigurni da žele,
    da se njihove usne spoje...

    Iz jedne čaše,
    odmah na početku!

    Jer vino hoće da prevari,
    pa Vas povede svojim ukusom,
    a Vi mislite da je to slast tuđih usana...

    A, to u Vama,
    i njoj, gori strast vina,
    a ne strast srca!

    Polako! Polako...

    E, sada kada sam Vam odao ovu tajnu,
    naspite čašu dobrog vina,
    za Vas i Vašu voljenu osobu...

    Crnog i jakog,
    da govori istinom iz Vas...

    Jer se samo od lošeg vina laže!

    Od dobrog se pevaju dobre pesme!

    Od dobrog se nalaze prave reči za ljubav!

    Pijte vina, ali ih i birajte!
    Kao poljubce!

    Ako ne prijaju odmah usnama,
    neće valjati ni kasnije...
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  5. #5

    Odgovor: Ratko Petrović

    Šansa

    Noćas su putevi do mene,
    više to, nego ikada pre.
    Gledaću kroz tkiva,
    i ako se iza te malene ljušture
    prividnog, trenutnog,
    bude krio beskraj,
    predaću ti u njega
    svoje upisano životinjsko
    ništavilo,
    ne bojeći se, da će te to
    tako prosto, premalo
    uopšte ispuniti...

    Noćas me
    jedino možeš imati.

    Kao ni jedna do sada,
    možda i na prevaru,
    jer lak sam plen
    iskusnim sakupljačima
    šarene, paperjaste
    zbunjenosti
    ljudskih školjki

    Ne budi premalo toga,
    premalo,
    kao što je samo telo,
    ili sam oblik
    jednokratne požude gmizavih
    stvorenja što pustoše duše...

    Budi taj svemir,
    s kojim ću se malen
    sudariti,
    i raspršiti na
    hiljade kapi
    proste sreće,
    i dozvoli da
    rominjam ljubav
    u tebi

    i grmim
    svoje tajne strahove

    Strahove samoće

    Budi moje jutro.
    Moj san.
    Moje buđenje,
    i slepilo moje
    olistalo u proleću,
    cvetovima koji ne vide,
    oblike
    nego osećaju zrake
    koje plače tvoje
    plaho srce Sunca

    Budi svetlost
    koju će žvakati moji aprili
    i sok u kašastom krvotoku
    mog mesnog stabla,
    i korena
    zabodenog u tle pustinje,
    daleke...
    Seme nekada,
    vetrom spašeno
    od šume
    požudnih trupaca
    oplođenih mlečom
    ponavljanja smrti,
    a ne mlečom
    večitog rađanja
    - prepoznavanjem svojih
    načina,
    prepoznavnjem
    da nam krajevi
    korenova prošlosti
    nisu krajevi,
    nego početci
    nekih drukčijih
    daljina

    Samo noćas
    te mogu videti
    ispod te kože,
    i tih koža
    lepih,
    ili ružnih,
    pokrova
    duše

    tvoje je noćas,
    samo da naiđeš,
    da me prepadneš
    na tim putevima
    koji nesigurno
    vode ka meni

    prepadneš činjenicom,
    da ipak postojiš,
    makar duboko
    u tom
    ženskom telu

    naiđi...
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  6. #6

    Odgovor: Ratko Petrović

    Pomilovanje

    Nisam imao vremena da spašavam svet,
    i uvek sam bio slepi putnik na oblacima ljubavi.
    Bio sam samo još jedna kap u moru stranaca i čudaka
    sa onih strmih i stenovitih obala u magli,
    s kojih je teško otploviti ceo.

    Iako sam shvatio da su mi ruke i noge samo misao
    na mene niko nije pomislio,
    nikom nisam ni na pamet pao.

    Ja sam verovao da ima tih malenih leptira
    koji će leteti i u mojoj magli zbunjenosti,
    i svako sam veče pevao uspavanku,
    jednom belom gradu nesanice,
    gore, nad ušćem, u duetu s jednim pijanim pesnikom
    i pod kišom zvezda padalica...

    Dolazili su i drugi...
    Ulaznica - sto osmeha
    ulaznica - ljubav
    ulaznica - pijanstvo
    ulaznica - patnja...

    Ali ne!

    Što je više ljudi oko mene
    ja sve više vidim koliko sam sam!
    Jer, svi su oni nečim povezani!
    Svi oni lako mogu da se uklope jedni u druge...
    Iako se, možda, i po prvi put tek vide!

    I šta mi ostaje od onih sto osmeha?!
    Podsmeh!

    Šta mi ostaje od ljubavi?!
    Zabluda!

    Od pijanstva - mamurluk!

    Od patnje ostaje...
    Sve! Da
    Ona i dalje ostaje cela!

    I ostavljaju me prijatelji pred kućom,
    i ja biram da prvo prošetam,
    jer su me dovoljno ostavljali do sada!
    Bolje se vratiti sam,
    posle počasnog kruga,
    nego biti,
    na bilo koji način ostavljen!

    Ja ne tražim sunčanu stranu ulice!
    S te strane uvek bije sunce u oči
    i nikada ne možeš realno gledati na stvari

    Ali tražim da me neko izvuče iz ove tame,
    iz ove dubine koju sam iskopao u sebi
    tražeći način da se prilagodim ovom svetu

    ovom svetu koji te potapše po ramenu
    a onda kad se okreneš ka njemu
    on ti okrene leđa

    tužan umem da budem i zbog bolesnih pasa
    i ptica slomljenih krila
    i zbog, na prevaru posečenih breza

    i blesav mogu da budem zbog jednog proleća
    ili jednog pogleda, rukovanja, smeška
    i blesav sam, sam od sebe...
    Bez nekog velikog razloga.

    Zato, poštedi me makar ovaj put!
    Makar ti!
    Hej Joe...Supercalifragilisticexpialidocious !

  7. #7

    Odgovor: Ratko Petrović

    NAIVA

    Ubaciću ovu pesmu u knjigu
    u poslednjem trenu,
    kao izbeglički kofer.

    Da ti je poturim pod nos
    i da je čitaš
    ne znajući da je o tebi.

    Ja sam se navikao na odbacivanje,
    sav sam suvišan, kao jelka deseti dan
    posle Nove godine, i kao tezga
    s neželjenim cvećem jutro posle
    osmog marta ili četrnaestog februara...

    Kao nagažena jagoda,
    bačena pod pijačnu tezgu
    u kasno, vrelo, nedeljno popodne
    pred sam kraj sezone...

    Verujem da bi ti moja osećanja
    došla kao i zakasnela, pokisla
    rođendanska čestitka
    koju donosi pijani poštar
    bez pola kažiprsta
    - krajnje nebitna stvar.

    Neprijatna, kao recimo
    situacija, u kojoj te osoba
    koja ti se mnogo sviđa,
    uporno zove nekim
    pogrešnim imenom.

    Ili kao prljavi dodir prosjaka
    celim dlanom, po goloj koži,
    iznenada po mokrom danu.

    Ili ako te i dirne ovo,
    dirnuće te sasvim pogrešno,
    gotovo sažaljivo, tromo...
    na jedan tugaljivo odbojan način.
    Mučno prigrljeno...

    Kao tuga u samom pokušaju
    siromašnih roditelja,
    da oduševe svoje poodraslo dete
    prevaziđenim, kičerajskim ili jadnim poklonom,
    na koji su utrošili i poslednji dinar...
    Prethodno se odričući kupovine svog novog
    zimskog kaputa, novih cipela za sebe
    preskačući bedni doručak u firmi...
    Makar malo da uštede za poklon.

    A dete? Ono onda treba da se “kao”
    oduševi nad tugom od poklona,
    i da im ne slomi ta drhtava srca,
    dok oni ponosno očekuju reakciju...

    Tako nekako će ti leći ovo...

    A šta je dobijeno sinoć?

    Ti si se malo, tek korak jedan
    spustila niz to brdo.
    A ja se četvoronoške
    uzverao do samog vrha.
    Nisam se ni zadihao.

    Nismo se sreli,
    a isti je put pod našim nogama.

    Te serpentine u debelim pokrivačima
    sanjive magle, kriju kotu, ušuškanu
    u beli pamuk, na kojoj ti čekaš nekoga.

    Tim putem me nećeš pustiti da prođem.
    To je put samo za povratnike u tvoje srce...

    Šta je dobijeno sinoć?

    Nemoj da se ljutiš nimalo.
    Sve je to prljavo i bezazleno
    u isto vreme. Zar nije?

    Video sam recimo tvoje usne,
    kakve nisu bile. Iskrzane od ljubljenja
    sa rumenim sažvakanim krajevima
    od mojih hiljadu poljubaca za redom.
    Onako ružičaste, kako bride,
    kao posle oluje ljubljenja...
    Kakve nikada stvarno neću
    imati prilike da vidim.

    I za ovo nemoj da se ljutiš još više,
    ali video sam te skroz,
    kao majku neke svoje dece...
    I neka leta koja nikad neće biti.
    I neke povratke kući sa puteva
    iz kojih neću stići.

    Nije li to glupo,
    ludo i najbezobraznije?!

    I onda sam zurio u tvoje oči.
    To znam već da si primetila.
    Nisam uspeo da se sakrijem
    niti iza jedne svoje reči ili gesta...

    Zurio sam kao da su to poslednji zraci
    nekog sunca, i da ih nikada neću više videti.
    Kao da će pasti teget mastiljavi mrak
    od sveže prepravljne scene sudbine.

    Gutao sam tvoje oči kao kapetan
    podmornice koja tone,
    i dok zuri kroz napuklo okno periskopa
    ka udaljenom kopnu tvojih zenica,
    usput pohmanitalo viče:
    "Gadovi mornari, spasavajte se...
    ali ja moram potonuti, bez obzira
    na sve... to je moja kapetanska dužnost..."

    Šta je dobijeno sinoć?

    Ti si se malo, tek korak jedan
    spustila niz to brdo.
    A ja se četvoronoške uzverao do samog vrha.
    Nisam se ni zadihao,
    ili sam bio sasvim bez daha?!

    Možda smo se baš
    mimoišli u tom
    tvom jedinom,
    malenom koraku.

    Mada je realnije
    da je mimoilaženje
    bilo, u svakom
    mom sanjarskom kretanju
    ka tebi.

    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  8. #8

    Odgovor: Ratko Petrović

    ULICA GORKIH JAGODA

    Dobrodošla,
    u ulicu Gorkih Jagoda... broj pet!
    Tu na uglu, s ulicom Spaljenih Pisama i
    Mrtvih Nadanja,
    stanujem ja.

    Svako jutro, odem do ćoška
    "Bulevara Prevara".
    Tu kupim novine -
    "24 časa života manje".

    Pogledam oglase,
    rubrika "Nadanja",
    ali ništa novo...
    Čak se i staro razgrabilo!

    Oko podne,
    sednem u park,
    pokraj reke Sećanja,
    i gledam kako otiču
    nabujale misli...

    Popodne je moje vreme,
    kada ručam u restoranu
    "Prvi Poljubac".
    Odmah je tu, na trgu Ironije.

    Pitam koji je danas dan
    crno-belog kelnera...
    (Pošto znam koji je specijalitet,
    kog dana na meniju...)

    "Koji je danas dan?!"
    reče kelner
    "Mislim gospodine, da je danas
    Patetični Dan!"

    "Bože!
    Zakleo bih se da je danas
    Očajni Dan!
    Kako prođe nedelja!"

    Za Patetični Dan,
    obično je na meniju
    "Teška Glupost,
    filovana s Divljom Ljubomorom"

    "Moje omiljeno!"
    - pomislih.
    "Još nešto gospodine?!"
    bio je ljubazan kelner.

    "Možda... preliv od Intriga,
    s jednom toplom, Sočnom Laži!?"
    "Mogu li Vam preporučiti
    Samosažaljenje uz to?!"

    "Ko kuva danas?!"
    pitah.
    "Đavo, čini mi se...
    ili Vaša bivša!
    Ako joj je počela smena?!"

    "Daj! 'Ajde!"
    "A, za desert?!"
    "Možda neki Bol,
    u predelu grudi?!"

    "Naravno gospodine... Sve za Vas!"
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  9. #9

    Odgovor: Ratko Petrović

    Citat vladapera kaže: Pogledaj poruku
    ULICA GORKIH JAGODA

    Čitala sam je neki dan ne znam ni sama koliko puta,mislim bar 50.Nisam nikad naišla na nešto slično.
    Poruku je izmenio Cecara, 21.04.2012 u 10:22 Razlog: citat

  10. #10

    Odgovor: Ratko Petrović

    POSLEDNJA PESMA



    Usidrene u nemu tačku,
    biće oči tvoje lepe,
    kada shvatiš da sam otišao,
    u prah i pepeo.


    Bio sam modar od života uvek...


    Uvek se našao neko da mi postavi nogu,
    neko, da mi puca u leđa,
    neko, da me gurne sa ivice...
    Srećom! Pao sam na tvoj dlan.


    Uvek se našao neko,
    ko je uporno tvrdio, da je bolji od mene!
    A, ja jadan, nisam ni mislio
    da nečemu vredim.
    Niti, da sam za išta dobar.


    Rođen da umrem.


    Nisu progovorili ni reč sa mnom,
    a neki su me već mnogo mrzeli.
    Ali, ti isti su verovatno,
    najviše mrzeli sami sebe?


    Znaj, da sam uvek bio dete...


    Navlačeći maske, tkane od mašte,
    bujne kao stotinu proleća,
    ja sam živeo hiljade života!
    Za sve ovo, svoje kratko vreme,
    ja sam sanjao i maštao.


    Tebe najviše!


    Nisam se plašio velikih bitaka,


    onih, prsa u prsa,
    gde se glava sigurno gubi!
    Plašio sam se onih ljudi,
    što ti se podmuklo privuku
    u liku prijatelja,
    pa te izdaju!


    Radi pet minuta pažnje,
    nekih još jadnijih duša od njegove...


    Možda, radi par novih santimetara,
    naraslog ega?


    Ili ti se nadviju nad posteljom,
    dok si u snu...
    Pa te pridave,
    kad ne mogu da te spuste na zemlju.


    Krila bi ti polomili,
    da letiš njima!
    A, ovako, ne znaju kako protiv mašte,
    jer je sami nemaju.


    Možda ćeš se setiti kako sam te voleo?
    U to nemoj da sumljaš!
    Priznajem unapred svima,
    sve sam drugo lagao, sem toga!


    Neka mi oproste!


    Nisam mislio zlo.


    Mada sam imao taj otrovni zub,
    koji je često trovao moja usta,
    koji je ostavljao gorak ukus,
    kakav samo glupost ume da ostavi.


    Nisam ostajao dugo otrovan od njega,
    možda samo zanet u pogrešnom pravcu,
    ili sa blago zamućemnim vidom...
    Sa blago iskrivljenim pogledom na svet.


    Što i nije moralo da bude loše!


    Blago onima, koji znaju svoj put.
    Koji misle da znaju, šta će biti petnaestog
    kroz desetak godina...
    Oni mogu odmah da umru!


    Takav život je beskonačno siv,
    i tužniji od smrti...


    Ja, nisam znao šta me sutra čeka!
    Zato mi je bilo tako interesantno,
    da budem, makar još jedan dan, veliko dete.


    Ako me budeš žalila,
    onda moraš znati sve o meni.
    Ne želim da budeš u zabludi...


    Ja nisam imao mračnu stranu.
    Ja sam imao sivu stranu...
    A, ona je mnogo gora!


    To je ona strana,
    gde nisi svestan sebe.
    Nego, imaš iste dane,
    iste sate, iste minute i sekunde,
    beskorisnog postojanja!


    Kada si ništa drugo,
    do spleta okolnosti,
    i jednog događaja
    među tvojim roditeljima.


    Kada si još jedan "obični", recimo,
    među četiri zida u nekoj petospratnici,
    gde život, nije ni u prolazu...
    A, smrt vreba, da izbriše još nečije ime,
    iz adresara.


    Da sam imao tamnu stranu,
    makar bi' bio između dve vatre!
    A, ovako sam često bio, kao reka,
    koja zađe u dosadnu ravnicu,
    i razlije se u široko, mutno korito.


    Siv, i široko dosadan.
    Mutan i zaprljan.


    Kao reka, koja se vuče dosadnom ravnicom,
    sa istim, jednoličnim obalama,
    ne menjajući svoj pravac,
    do nekog mora, gde će se bedno uliti,
    i upraljati more, svojim tonama mulja.


    Takav sam u svom sivilu...


    A, ne kao planinski potok,
    sa viugavim tokom...
    Uvek bistar! Oštar! Snažan!


    Reći ćete zajedljivo "Ali, plitak druže!"


    Pa, bolje plitak, i zdrav!

    Nego dubok i mutan, muljevit... bolestan.


    Radovao sam se u jednom danu života,
    za sto godina!
    I patio u drugom, sutradan, za milion.
    Živeo sam u magičnom svetu,
    i padao hiljadu puta, dok nisam na kraju propao.


    Ne žalim!


    Ali oni periodi u kojima sam tonuo u sivilo običnog,
    koštali su me života.
    Njih sam najskuplje plaćao!
    Minutima, danima, i godinama
    svog života!


    Bačenim uzaludno!


    Tada su satovi samo odbrojavali
    jedan tren života manje!
    A, tek kada sam na kratko uspevao da se prenem,
    shvatao sam tu preveliku cenu,
    koju nisam smeo da platim,
    a, platio sam unapred...


    I bio sam nemoćan, da išta drugo učinim,
    sem da u mašti, obojim ono,
    što sam ranije stopio,
    i potopio u sivo...


    I opet ću potonuti u sivilo!


    Jer ti nisi htela,
    da me zauvek obojiš u boju tvojih očiju,
    ili boju tvojih usana...


    Jer, nisi htela da mi obojiš jutra,
    bojom svoga glasa,
    bojom tvoje kose...
    A, znam da bi to, jedino ti umela!


    Čućeš negde, da me više nema...
    Nekad, za pola života, ili već sutra?
    Negde s druge strane sveta,
    negde daleko, među sivim strancima...


    I biće! Znam!
    Usidrene u nemu tačku,
    oči tvoje lepe,
    kada shvatiš da sam otišao,
    da sam prah i pepeo.


    Ako, se ljubav, i može u nešto tako pretvoriti?


    Poruku je izmenio čista iluzija, 26.05.2012 u 00:22
    O da! Čuda su moguća,ako dovoljno jako veruješ u njih

  11. #11

    Odgovor: Ratko Petrović

    RAZLIKE


    razlika je
    možda jedino u tome

    što ja volim taj tvoj krivi nos,
    a njemu, on samo
    ne smeta

    i što te ja volim više
    kad tek ustaneš
    a on
    kad ugasi
    svetlo

    i razlika
    je
    što znam
    šta voliš
    a on
    "simpatično"
    nema pojma
    o
    tvojim sitnim
    srećama

    i to je
    simpatično
    samo tebi

    i jedina
    ista stvar
    je što
    oboje
    spavamo s tobom

    on s tobom
    u krevetu

    ja s tobom
    u snovima i srcu
    O da! Čuda su moguća,ako dovoljno jako veruješ u njih

  12. #12

    Odgovor: Ratko Petrović

    Citat vladapera kaže: Pogledaj poruku


    Moja ljubav ima sedam pasa.
    Ide ulicom tako, pa vidi
    neko napušteno i gladno,
    malecko il matoro,
    njoj je to sasvim svejedno.

    Čak i najružnije! Ona uzima.
    Kupa ga, hrani, vodi po veterinarima
    pa posle nema sebi da kupi nove cipele.

    I kaže nema veze. A cipela zinula
    u jesenji dan.
    I nasmeje se tako slatko ko da to nije bitno.
    A i nije.

    Obuje ponekad dve različite
    čarape.

    Rukavi joj predugački,
    ali voli taj džemper.

    Postidi se zbog nekih običnih stvari.
    Ne bih se setio da se žene danas
    još uvek postide zbog toga...

    Pocrveni, pa se smeje ko devojčica.
    Sakrije iza vrata pa viri.
    Kaže Neeeeemooooj!
    a sve se smejulji.

    Kad voli pesmu,
    žmuri dok peva i smeška se.
    Pa izmisli lepši tekst,
    i prepravi u magiju.

    Probudi me u tri ujutru,
    da mi nešto pokaže.
    A vidim i sama se probudila
    pre deset sekundi.

    Čoveče, ona zna da kuva.
    Sva jela sveta.

    Svira gitaru. Sve pesme sveta.
    Samo kaže A el znaš sad ovu...?

    Ona tačno zna kad će kiša.
    I koliko je sati bez gledanja na sat. (??!)

    Kada sam najgori, nepodnošljiv,
    zna da samo treba da me zagrli.
    Ne bismo se drugačije razumeli danas.
    kaže samo to. MOJU REČENICU!
    I ja sam već izlečen.

    Ako sam napisao pesmu,
    pita me Ok. Šta to nije u redu danas?.
    Zna odakle dolaze.

    Ima odličan smisao za humor.
    Drži dvadeset i pet ljudi konstantno na smehu,
    i ima svoj šou improvizacije pozitivne energije.

    Žene je vole! Ne znam šta im radi,
    prosto satima posle pričaju (dobro) o njoj.
    Sve se ozare. Oči im ovolike!
    Smeju se s njom, pa svaka druga kaže:
    E, ovog puta mislim da sam se upiškila.

    I onda kažu Ja mislim da ću vam biti kuma
    ako treba... to jest ne ako treba, nego MORA!

    Uspeva nekako da posle sat vremena poznanstva
    dobije poziv da noćas prespava kod moje drugarice.

    Ima dva citroenčeta. Jedan novi, jedan stari.
    Novi kad vozi sve je u redu. Ali kad vozi Spačeka!
    Vozi i zakačinje retrovizore automobila
    od po 60000 evra i kaže:
    Ako ima toliko za kola, još 600 nije ništa za njega...
    toliko on da za jutarnju kafu... Zašto da stajemo?
    Nemamo sad vremena, gužva je na Brankovom...

    ili: Parkiraj mi ti. Auto mi se nešto ugojio...
    Volan se ukrutio.

    Ne znam šta je to. Zakopčavam je.
    Vezujem joj pertle.
    Ušijem joj razdrndano dugme
    (koncem pogrešne boje).

    Ne voli fotke, ni da se slika.
    Kaže Ne umem da ispadnem Ja.
    Ispadne neka druga... Nekad lepša, nekad
    neka ružnija.
    (Izmišlja(va)!)

    Kada nosi haljine,
    tih dana se (opet) zaljubim u nju.

    Priča i u snu.
    Samo se namršti, promrmlja nešto,
    pa se (kao i uvek) nasmeši.

    Ta devojka zna matematiku.
    Razume se u hemiju.

    Razume se u karburatorske motore
    ali neće da prlja ruke,
    samo kaže Zameni.
    To ti je dvogrli Veber.
    Ne pravi dobru smešu...
    A i bimetal na saugu ti
    nije ni za šta,
    kompresije na cilindrima proveri...
    Imaš na Čuburi jednog
    starog majstora...
    I vidi ploču dole!
    Dihtung ti je riknuo čoveče!
    Šta me zajebavaš, vidiš
    da ti tu vuče falš vazduh?!
    Vidiš da pišti ko Boing na forsažu!
    Eto! Sad isprlja ruke, vidi mi nokte!
    a ja pritom samo zinem, ništa mi nije jasno.
    Ni šta priča, ni odakle zna!
    Posle proverim, kod majstora
    - sve istina!

    Diploma faksa joj još uvek stoji u rancu,
    nije je ni pogledala. Majke mi! Godinama...
    Ali joj zato slika sa Kilimandžara
    stoji okačena i uramljena na počasnom mestu.
    5.890 plus pet, šest metara iz kojih se vratila s posledicama,
    (glava joj još uvek u oblacima)

    Kaže Hej ti? Šta ima da se dokazuješ...
    Znam ko si. Opusti se malo...

    Dvanaest Japanaca i Japanki, doletelo je za
    njen rođendan, a provela je sa njima družeći se
    samo jedno popodne u Barseloni.
    Opseli grad, vodim ih da slikaju što nas
    NATO rokao i Kališ...

    Osećam se kao da vodim ekskurziju,
    a Džapanezi spikaju engleski bolje od mene
    sve samo književne reči bacaju
    ja se samo prekrstim kad ih ne razumem.
    I oni isto, misle to je običaj.

    Jedva čekam da prođe rođus,
    da ih potrpam nazad na avion!
    I da ostanemo sami.
    Sedam pasa, ona i ja.

    I kaže mi
    Nemaš ti pojma srećo,
    Ibanez je bolji od Fendera.
    Ibanez je muška gitara.
    Fender je za sviruckanje...
    To sranje bi trebalo samo
    da proizvode u rozoj boji...

    Troši samo pare koje zaradi.
    Svi je nutkaju, tutkaju,
    meni žao da propadnu,
    a ona... ne uzima.
    Kaže Imam dovoljno.
    Da imam više,
    bila bih bezobrazna.

    Čak i sedam pasa
    to gleda i pretvara u koske
    i šnicle i cvile instant.

    Nekad se svi okreću za njom.
    Zevaju, zinuli, dođe im da im posadim
    po pesnicu po sred čeljusti.

    A nekad hoda kao zamlata,
    spadaju joj pantalone,
    u maminom kaputu iz 1976.
    sa lizalicom,
    debelom ruskom knjigom
    u ruci,
    i misliš i sam ova nema
    pojma kud je pošla.

    Ne zna da se bije.
    Nije nešto jaka,
    ali ima najopakiji
    udarac kolenom ikada.

    Pozavideli bi joj u svim
    kafanskim tučama na tome.

    A kolence malo,
    lepo, žensko,
    nikad ne bi reko...

    Za nju su stvari samo stvari.

    Nešto se pocepa,
    slomi nije problem.
    Kupićemo drugo.

    Sem što ja umem da slomim
    uspomenu! Taj sam!
    Govedo! Nisam ja za kućnu upotrebu.
    Ja sam za s psima
    tamo napolju!
    Al i drveće bi joj,
    čini mi se polomio.

    I moram sad da idem.
    Ćaskao bih još,
    al čekaju me Japanci.
    A i sedam pasa je gladno!

    Ima i nastavak, drugi deo ili sto bi nas narod reko.. Extended verzhn..

    MOJA LJUBAV II

    Ona lakira
    puževima kućice,
    i pušta ih nazad u travu.

    Kućice duginih boja,
    sjajne kućice,
    mat kućice,
    kućice plave,
    kućice roze,
    zavisi da li misli
    da je muški puž,
    ili ženski.

    Kupuje ptice,
    i pušta ih iz kaveza.

    Bira one slabe,
    bolešljive,
    jer želi da im da
    malo slobode
    i pravog života
    pred kraj.

    Ako su rođene
    u kavezu,
    i ako su u kavezu bolovale,
    makar da osete
    nebo,
    i da odžive barem
    jedno leto,
    koje vredi više
    nego hiljadu
    zdravlja u kavezu.

    Pred spavanje me tera
    da joj
    pričam priču,
    i traži mi da se
    zakunem da nikada
    neću prestati
    da pišem.

    I ja joj pričam
    o tome kako se Pepeljuga
    mučila, ali nikad
    nije došao taj princ,
    nego samo taj bivši
    student mnogih
    fakulteta,
    koji je sad na birou,
    i treba dvadeset i trećeg
    da se javi istoj ustanovi,
    i koji se ševercuje
    po autobusima,
    i štedi na
    sopstvenim pertlama.

    O tome,
    kako
    su Pepeljuga i on
    živeli teško,
    ali kako su uspevali
    uvek to da prebrode,
    i bili srećni.

    Kao mi?
    - pitala je.

    Kao mi.
    - rekao sam
    a pomislio
    (Nekad..).

    Svakoga jutra,
    pre doručka,
    napisao bih
    joj pesmu.

    Da se rimuje?

    Tražila je,
    plašeći se
    da ću zaboraviti
    kako se pišu
    rime.

    (Ili je to samo
    bila slatka laž,
    da spreči ono moje
    obećanje da ću
    prestati da pišem?)

    Ako je bila dobra
    napisao bih joj i čitav
    sonet.

    Onda bi
    obično čitala
    moje pesme.

    Po stotinu komada.
    Satima.

    Što joj se sviđa,
    ostavljala na stranu,
    a što ne, cepala...

    I ponekad
    zaplakala
    i vrisnula:
    Pocepala sam pogrešnu!

    Da nije iz ljubomore?

    Nije majke mi!

    Sećaš li se kako je išla?!
    Možeš li je
    ponovo napisati?!

    Ne baš...
    Znam poentu,
    ali ne znam pesmu...

    Kako bre to?!

    To ti je kao golf...
    Imaš štap,
    i znaš gde je rupa,
    ali nije svaki udarac,
    svakoga puta savršen.
    Tako je i sa rečenicama.

    Gledam u
    njene plišane igračke,
    i kaže da više
    nije devojčica
    i da bi se rado
    otarasila istih,
    samo kad svaka
    od njih ne bi
    bila ličnost,
    nego obična punjena,
    plišana stvar.

    Valjda je neko
    kome si poverio
    najveće tajne,
    i ko je bio uz
    tebe kad si plakao,
    zaslužio
    da bude ličnost,
    tri puta više,
    od onih koji
    su te rasplakali.

    Dvoje nas je,
    ali uvek pravi palačnke
    za tries-osmoro.

    Zvala me kod sebe
    u Njujork.
    Ona će da plati
    kartu.

    Kaže, ako mi daju
    pismo preporuke od izdavača
    il nekog udruženja
    književnika,
    možda mogu da probam
    sa svojim pesama tamo.

    A bio sam ja po tim
    Amerikama,
    i sa svojim pesmama
    krečio kuće,
    rušio zidove,
    zidao,
    sendao zidove
    i čupao toalet šolje...

    Bio sam po Amerikama
    i teško
    da sam mogao
    da obavijem svoju
    poeziju
    oko krvavih ruku
    od žuljeva.

    Ko konjsko oko
    velikih.

    Evo je,
    ulazi u sobu.

    Blesava je,
    čitali ste već.

    Ko pčelica zuji,
    tamo amo,
    nosi čaj u ruci,
    i moram sada stati.

    Da ne vidi
    da pišem o njoj.

    Ako vidi,
    pravite se
    da niste ni čitali...
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

Slične teme

  1. Branislav Petrović
    Autor blueella u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 02.02.2014, 17:59
  2. Rastko Petrović
    Autor maqa u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 30
    Poslednja poruka: 30.07.2011, 01:07
  3. Petar II Petrović Njegoš
    Autor Goga u forumu Književnici
    Odgovora: 3
    Poslednja poruka: 29.03.2009, 11:04
  4. Miodrag Petrović - Čkalja
    Autor Goga u forumu Film, pozorište i televizija
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 24.04.2007, 00:41
  5. In memoriam - Žarko Petrović
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.04.2007, 21:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •