POSLEDNJA PESMA
Usidrene u nemu tačku,
biće oči tvoje lepe,
kada shvatiš da sam otišao,
u prah i pepeo.
Bio sam modar od života uvek...
Uvek se našao neko da mi postavi nogu,
neko, da mi puca u leđa,
neko, da me gurne sa ivice...
Srećom! Pao sam na tvoj dlan.
Uvek se našao neko,
ko je uporno tvrdio, da je bolji od mene!
A, ja jadan, nisam ni mislio
da nečemu vredim.
Niti, da sam za išta dobar.
Rođen da umrem.
Nisu progovorili ni reč sa mnom,
a neki su me već mnogo mrzeli.
Ali, ti isti su verovatno,
najviše mrzeli sami sebe?
Znaj, da sam uvek bio dete...
Navlačeći maske, tkane od mašte,
bujne kao stotinu proleća,
ja sam živeo hiljade života!
Za sve ovo, svoje kratko vreme,
ja sam sanjao i maštao.
Tebe najviše!
Nisam se plašio velikih bitaka,
onih, prsa u prsa,
gde se glava sigurno gubi!
Plašio sam se onih ljudi,
što ti se podmuklo privuku
u liku prijatelja,
pa te izdaju!
Radi pet minuta pažnje,
nekih još jadnijih duša od njegove...
Možda, radi par novih santimetara,
naraslog ega?
Ili ti se nadviju nad posteljom,
dok si u snu...
Pa te pridave,
kad ne mogu da te spuste na zemlju.
Krila bi ti polomili,
da letiš njima!
A, ovako, ne znaju kako protiv mašte,
jer je sami nemaju.
Možda ćeš se setiti kako sam te voleo?
U to nemoj da sumljaš!
Priznajem unapred svima,
sve sam drugo lagao, sem toga!
Neka mi oproste!
Nisam mislio zlo.
Mada sam imao taj otrovni zub,
koji je često trovao moja usta,
koji je ostavljao gorak ukus,
kakav samo glupost ume da ostavi.
Nisam ostajao dugo otrovan od njega,
možda samo zanet u pogrešnom pravcu,
ili sa blago zamućemnim vidom...
Sa blago iskrivljenim pogledom na svet.
Što i nije moralo da bude loše!
Blago onima, koji znaju svoj put.
Koji misle da znaju, šta će biti petnaestog
kroz desetak godina...
Oni mogu odmah da umru!
Takav život je beskonačno siv,
i tužniji od smrti...
Ja, nisam znao šta me sutra čeka!
Zato mi je bilo tako interesantno,
da budem, makar još jedan dan, veliko dete.
Ako me budeš žalila,
onda moraš znati sve o meni.
Ne želim da budeš u zabludi...
Ja nisam imao mračnu stranu.
Ja sam imao sivu stranu...
A, ona je mnogo gora!
To je ona strana,
gde nisi svestan sebe.
Nego, imaš iste dane,
iste sate, iste minute i sekunde,
beskorisnog postojanja!
Kada si ništa drugo,
do spleta okolnosti,
i jednog događaja
među tvojim roditeljima.
Kada si još jedan "obični", recimo,
među četiri zida u nekoj petospratnici,
gde život, nije ni u prolazu...
A, smrt vreba, da izbriše još nečije ime,
iz adresara.
Da sam imao tamnu stranu,
makar bi' bio između dve vatre!
A, ovako sam često bio, kao reka,
koja zađe u dosadnu ravnicu,
i razlije se u široko, mutno korito.
Siv, i široko dosadan.
Mutan i zaprljan.
Kao reka, koja se vuče dosadnom ravnicom,
sa istim, jednoličnim obalama,
ne menjajući svoj pravac,
do nekog mora, gde će se bedno uliti,
i upraljati more, svojim tonama mulja.
Takav sam u svom sivilu...
A, ne kao planinski potok,
sa viugavim tokom...
Uvek bistar! Oštar! Snažan!
Reći ćete zajedljivo "Ali, plitak druže!"
Pa, bolje plitak, i zdrav!
Nego dubok i mutan, muljevit... bolestan.
Radovao sam se u jednom danu života,
za sto godina!
I patio u drugom, sutradan, za milion.
Živeo sam u magičnom svetu,
i padao hiljadu puta, dok nisam na kraju propao.
Ne žalim!
Ali oni periodi u kojima sam tonuo u sivilo običnog,
koštali su me života.
Njih sam najskuplje plaćao!
Minutima, danima, i godinama
svog života!
Bačenim uzaludno!
Tada su satovi samo odbrojavali
jedan tren života manje!
A, tek kada sam na kratko uspevao da se prenem,
shvatao sam tu preveliku cenu,
koju nisam smeo da platim,
a, platio sam unapred...
I bio sam nemoćan, da išta drugo učinim,
sem da u mašti, obojim ono,
što sam ranije stopio,
i potopio u sivo...
I opet ću potonuti u sivilo!
Jer ti nisi htela,
da me zauvek obojiš u boju tvojih očiju,
ili boju tvojih usana...
Jer, nisi htela da mi obojiš jutra,
bojom svoga glasa,
bojom tvoje kose...
A, znam da bi to, jedino ti umela!
Čućeš negde, da me više nema...
Nekad, za pola života, ili već sutra?
Negde s druge strane sveta,
negde daleko, među sivim strancima...
I biće! Znam!
Usidrene u nemu tačku,
oči tvoje lepe,
kada shvatiš da sam otišao,
da sam prah i pepeo.
Ako, se ljubav, i može u nešto tako pretvoriti?