Parmenid
Prikaz rezultata 1 do 6 od ukupno 6

Tema: Parmenid

  1. #1

    Parmenid

    CItavshi tako Parmenidovu dijalektiku i svakim novim pasusom sam se sve vishe odushevljavala,zapitah se da li je Parmenidovo mislivo jedno cista vezba za dijalekticki razgovor ili je mozda sam um koji jedini moze doci do istine i da je sve ostalo mnjenje iliti privida ili je Parmenid kao njegovi predhodnici jedino imao tu ideju o jednom,kako bi lakshe odredio svoju filozozofiju ? Uh koliko pitanja umorila sam se samo dok napisah sve to

  2. #2

    Odgovor: Parmenid

    Да, слажем се да Парменидова дијалектика као таква завређује и много више питања... Покушаћу да одговорим на твоја: Није чиста вежба за дијалектички разговор, јесте, чим је имао идеју, имао је у свом уму, мислио је идеју, идеја постоји, е сад како сврха њеног постојања може да буде то да би саму себе лакше објаснила?

  3. #3

    Odgovor: Parmenid

    Eh mislim da je upravo to zeleo,jer je pokushao da objasni putem dijalektike prirodu istine koja je jedna nedeljiva vecna i ne promenljiva,ukidavshi sve promene i nazivavshi ih prividom...jeeste da ,nisam procitala do kraja tekst ,al hvala podstakla si me na razmisljanje Imas li omiljenog filozofa?

  4. #4

    Odgovor: Parmenid

    Najdrazi iz elejske skole (:

    Parmenid pokušava dokazati da je ono Jedno sve i večno i nepokretno i bez nastanka. Takođe kaže da ako sem bića nešto postoji, to nije biće- nebiće ne postoji. Tako biće smatra nenastalim. Sve je nepokretno i ograničeno.
    Za razliku od Zenona koji govori o jedinstvenosti, Parmenid pominje samo jednovrsnost i metafizičko- logičku osnovu postojećeg.

    "On je u potrazi za stavom koji se bez sumnje može iskazati- disjunktivni stav koji iscrpljuje polje mogućeg."- Zunjic, Fragmenti Elejaca
    Postupak izvođenja ovog stava sasvim je drugačiji od svega prethodnog i do tada savremenog u grčkoj misli. Logos i mišljenje su oruđe pomoću kojeg se traži počelo, a prihvata se tek kad biva dokazano.
    On želi da predstavi biće kao jestuće, kako bi odbacio druge mogućnosti, iako je nama sada nepojmivo da bi moglo biće da ne postoji. Biće je ono što Parmenid hoće da dokaže nasuprot tim mogućnostima, ono nije ništa određeno u prostoru i vremenu.
    Aristotel u Metafizici kaže da je on prvi koji se bavi onime što je po razumu jedno i da čini to sa više razumevanja, nego li predhodnici mu, kada kaže da nebiće ne predstavlja ništa nasuprot biću.
    Parmenid potpuno negira mogućnost nastajanja i propadanja, samo nam se, tvrdi, zahvaljujući čulima kao oruđu mnjenja, to tako čini. Čula zato treba zanemariti i slediti isključivo logos, po kome je sve jedno, nepokretno i beskonačno.
    Svemir je čitav, završen i ograničen poput svake pojedinačne stvari, a izvan njega nema ničega. Završetak je granica.

    Parmenid u svojoj poemi ističe suprotstavljene mogućnosti- kako onu da biće ne može ne biti, tako i onu da biće mora ne biti i da biće nije. Svoje fragmente Parmenid počinje alegorijski pominjući dva načina (puta) spoznavanja.
    ali zvuk oluje čuje samo ti...

  5. #5

    Odgovor: Parmenid

    Čuvena izreka "isto je misliti i biti", koja je poslužila kao temelj zapadne misli i filozofije, ujedno i njenog promašaja i slepila, zapravo je pogrešan prevod Parmenidove "Isto je diviti se i biti", dakle, Parmenidovo "noin" ne znači "misliti" nego "diviti se", diviti se bitiju, postojanju. Na to je poodavno ukazao Žarko Vidović - "Dakle, čovek može biti (postojati) samo ako pri tome ima razloga da se divi bitiju (postojanju); da odobrava bitije; da punoću bitija oseća i doživi u samom smislu (telosu) bitija; da bitije prihvata sa divljenjem i zahvalnošću, kao lepotu bitija; kao i starozavetni Jov, pa ma šta se pri tome njemu lično u životu događalo" Na to pokušavam da ukažem i sebi i ljudima slomljenih sudbina s kojima svakodnevno dolazim u dodir.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  6. #6

    Odgovor: Parmenid

    Jos malo mog seminarskog rada...

    Na početku poeme, Parmenid za metaforu uzima kobile, koje su u stvari nekakva „krila žudnje“ koja pokreću svakog smrtnika. On počinje:
    „Kobile koje me nose, dokle god srce mi žudi...“ Njega nagone na razmišljanje, traženje i shvatanje nečeg višeg, devojke su čula koja ga vode, točkovi su zapravo uši, a „Helija kćeri“ oči. Odatle započinje svoj put „daleko izvan ljudskih putanja“ do boginje, odnosno rasuđivanja i prave istine:
    „Potrebno sve je da spoznaš –
    lijepo zaokružene istine sigurno srce,
    a i dokaza istine lišena smrtnika mnijenja.
    Ipak, naučit’ ćeš i to kako je mišljenja takva
    nužno ispitati brižljivo posve kroz sve u svemu“.

    Parmenid govori o dva moguća puta. Jedan je put istine, a drugi put mnjenja kojim „hoda“ većina.
    Za prvi put on kaže da je nužna postojanost bića, kao nebića (nemoguće je spoznati ništa), to jest da li nešto postoji, kao i da ničeg nema. On kaže: „...ne možeš spoznati ono što nije, jer moguće nije niti izreći.“ Dakle, mora se izabrati putanja onoga što jest, a ne-biće se ne može opažati, misliti, niti bilo šta slično. U 3. fragmentu kaže da je „isto misliti i biti“, prvo pitanje koje postavlja je šta je to nešto što postoji? Šta je subjekt tog jestućeg. Trudi se da dokaže da je biće ono što je večno i nepromenjivo, kao i jednako, večno i savršeno i pored njega koje je jedini predmet mišljenja, nema ničega što bi moglo bivstvovati. Parmenid tvrdi i da samo biće jeste i da je samo ono predmet opažaja. On poistovećuje biće i um, oduzimajući time biću kretanje.Mišljenje nije izvan bitka, niti u njemu, niti se od njega razlikuje.
    Sama misaonost je bitak, odnosno bitkovitost bitka je mišljenje. Mišljenje i bitak su isto! Mišljenje nije izvan bitka, niti nešto u bitku što bi bilo različito od njegovih delova.“- Milenko A. Perovic, Istorija filozofije



    Mišljenje ne može biti nešto slučajno, ono ne može biti nebitak, ali ni samo kriterijum za razmevanje bitka, jer mišljenje, ako je bitak, ne može uzeti sam bitak za svoj predmet jer bi to značilo da su nešto posebno. Biće ili jeste ili ne postoji jer, u to vreme još nisu postojali stupnjevi. Tako Parmenid u jedanaestom stihu osmog fragmenta kaže: „Tako je nužno sasvim da jeste ili da nije“.
    Kasnije uvodi i treću mogućnost za „nerazborite gomile“ koji veruju da biti i ne biti jeste, ali i nije isto.
    „Vodi im um što tumara
    Smutnja u njihovim grudima; oni se nositi daju,
    Gluhi i slijepi, zbunjeni, bez rasuđivanja rulja,
    Koji smatraju da su bitak i nebitak isto
    (ali) i neisto; (za njih) u svemu je povratna staza“
    Mudro je oslanjati se samo na razum, nikako na čula, ona su privid. Treba se suprotstaviti navici upotrebljavanja čula- razum je ono što treba čoveka odvratiti od pretpostavke da nebiće jeste, a mišljenjem treba prosuđivati. Parmenid ukazuje na znake o nenastalosti , celovitosti i nepomičnosti bića. To biće nije moglo nastati iz drugog bića, jer ono nije moglo postojati pre njega, da je postojalo, moralo bi nastati iz nebića, a nebiće ne postoji. A isto tako ne može da nastane niti iz oba zajedno- mešavine bića i nebića.
    „Niti je bilo, niti će biti, čitavo sad je, jedno, neprekidno“- kaže Parmenid.
    ali zvuk oluje čuje samo ti...

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •