Tuga...a to najbolje znaju oni koji žive sa alkoholičarom.
Traume...za ceo život.
Stradanje...cele porodice.
Jeziv osećaj kada ga ugledate na vratima doma...jer znate,šta sledi.
Tu niko ne može pomoći,ako on sam ne želi...
Ne poznajem ni jednog koji je poželeo da se izleči..nažalost.
Moj svekar ima problema sa alkoholom.Ovako je divan,osećajan,...a kad popije drzak,vulgaran,...
Pre neki dan sam gledala film u kojem glavnu ulogu igra Sandra Bulok.Radnja je vezana za boleti zavisnosti i lečenje u ustanovama.
Veliku ulogu ima sredina u kojoj pojedinac živi.Ako i pristane da s leči,a osobe sa kojima se svakodnevno viđa i dalje piju,teško da se nešto od lečenja može ostvariti.Mora se sve iz korena promeniti, a niko nije spreman za tako radikalan potez.Treba mnogo strpljenja,podrške i razgovora.Ne mogu oni sami uvideti neke svoje greške.Koliko god to želeli,teško im je da se bore sami.
Ako voli jedan cvet koji se nalazi na nekoj planeti,slatko je noću gledati nebo.
Kako je to divno...kada je on ''ovako'',divan i osećajan...a šta posle?
Ne zameri,ali kad se potroši sva moguća podrška,strpljenje i razgovor...to znači da je porodica već stradala...šta onda?
Naravno da ne mogu sami uvideti svoje greške...kad nisu trezni.
Teško im je da se bore?...jeste,ali njihovoj deci je najteže..naročito ako su maltretirana,a obično jesu.
Hi
Neka moja iskustva i zakljuchci na ovu temu
IMao sam tih problema u detinjstvu, ne velikih, ali konstantnih i latentnih.
Deca kao deca, uvek u roditeljima vide uzore, vide idole, vide nepreglednu ljubav, zashtitu. Roditelji uvek svoje loshe postupke objashnjavaju nekim izgovorima i razlozima koja su deci tada neshvatljiva i primaju ih kao tachna, jer, i ne znaju drugachije, poshto su samo deca i veruju svojim roditeljima.
Razlozi alkoholizma se bar kod nas, tj. u nasem okruzenju uvek, kod dece prikrivaju izgovorima tipa: Ocu je jako teshko jer mora da radi, da prehranjuje porodicu,..... Ljudi na poslu ga nerviraju,....mora i on nekada da se opusti.....
A ispod povrshine prava istina je ona surova,....Piju zato shto su ovisni, zato shto vole da piju, ..... zato shto pica ima na svakom koraku,....zato shto ih niko ne sprachava u tome i ne odgovaraju za svoje postupke.
Sad kad i ja imam decu i porodicu i radim za njih i sebe shvatam da su objashnjenja nashih roditelja bile obichne GLUPOSTI !!! NA KVADRAT!
Da je to bila njihova i samo njihova nesposobnost da se uhvate u koshtac sa svojim problemima. Deca su tu dolazila kao kolateralna shteta. neki te oziljke nose ceo zivot, a veliki procenat njih krene istim stopama.
Ja danas radim, muchim se, svadjam sa ljudima na poslu,..... ali mi ne pada napamet da se nalivam kojekakvim opijatima.....jer ne zelim da me moja deca ikada vide u takvom, ponizenom polozaju. Mislim da bi me njihov nevini, uplasheni pogled probio kroz srce.....
Moj savet devojkama, buducim suprigama: ako momak sa kojim ste u vezi pije sada, budite sigurni pice i kada budete u braku, ako vas maltretira sada, maltretirace vas jos zesce. Ako mislite da vas voli, iako vas zlostavlja, u velikoj ste zabludi, i rizikujete svoj buduci zivot, i zivot svoje buduce nevine dece.
Tacno je da nije lako ziveti sa alkoholicarem, ali upornost porodice da se alkoholicaru pomogne moze uroditi plodom. Mada vecina ljudi koji zive sa alkoholicarem, na kraju odustane. Danas se alkoholizam moze uspesno leciti, postoje specijalizovani sanatorijumi sa specijalnim programima u lecenju alkoholizma. Treba se imati mnogo strpljenja, taktike i razumevanja da bi se pomoglo alkoholicaru i na istog ne treba gledati kao beznadezan slucaj. Na kraju, i oni su ljudi koji pate od bolesti zavisnosti, i kao sto rekoh treba im pomoci, i za to postoji nacin, jer u vecini slucajeva alkoholicar je nemocan da sam sebi pomogne
neunistiva zlojebaba!
moze uroditi plodom a i ne mora.... prvi korak je da se alkoholicar suoci sa svojim problemom, da ga prizna i vidi posledice... ako to ucini onda je moguce izlecenje... ali ako svaki svoj susret sa alkoholom brani izgovorima poput "slavili smo rodjendan" "ma popio sam samo jednu casicu" "morao sam malo da se opustim, pod stresom sam" itd... onda bezi od problema i laze i sebe i porodicu...
naravno da im treba pomoci, ali i oni sami trebaju da imaju zelju da pomognu sebi a ne da se prepuste toku...
Citius, Altius, Fortius.
Kada slušamo dok nam mama priča neke svoje nedoumice u vezi sa sve većim brojem đačkih majki koje su alkoholičarke, ja se stresem i
ne gledam u tatu.
On ne okuša alkohol dugo, dugo. Ni kap. I kada je Krsna Slava samo lizne čašu, koliko se valja kada nazdravlja.
Nije ni bio alkoholičar,ali je pio.
Bila sam u osnovnoj, imala sam osam godina i sećam se samo da je bila zima, ranije se smrkavalo a ja sam ostala napolju sa drugaricom da sačekamo
da vidimo treću, koja je pevala u Kolibrima, imali su neki nastup.
Vera je bila okrenuta ka parkingu i rekla mi je: "Gle kako onaj pijani liči na tvog tatu".
Okrenem se, kad ono moj otac. I ja kažem: " Nije to moj tata".
Kada sam došla kući mama me je zatekla u sobi kako plačem. Isprićala sam joj šta sam uradila i kako me je sramota toga što sam uradila.
Odrekla sam se oca u sekundi. Bolelo me je to tada, boli i sada kada znam da ne pije jer mu je majka to ispričala i stavila time tačku na nešto što je moglo da nas uništi.
Moj ujak je alkoholicar koji pati od vijetnamskog sindroma.Razveden je i ima dvoje odrasle dece.Opijao se do besvesti i sve redom maltretirao.Tako pijan je znao da bane u gluvo doba i da mrcvari baljezgarenjem a poseta se obicno zavrsavala kad mu das koji dinar pri cemu je imao stav kao da ti cini uslugu sto ce da ti uzme te pare.Pre tri godine su mu umrli roditelji kod koji je ziveo i koji su ga izdrzavali.Posto niko nije hteo da ga izdrzava (a i zasto bi kad je imao 45 godina a od svoje volje nije radio)kao jedini izlaz na insistiranje sestara otisao je u bolnicu.Licno sam ga odvela,donosila mu hranu,prala ves,kupovala cigarete.Bio je trezan 2,5 godine, poceo da radi i da se ponasa normalno.Sad ponovo pije.On kaze da nije ponovo alkoholicar jer nije pijan svaki dan, kao moze da se kontrolise.Ma nemoj, da je znao da se kontrolise ne bi zavrsio na lecenju od zavisnosti.I sta ce sad biti sa njim?Zena ga je ostavila, decu bas briga a on misli da nema problem.Tuzno
U pravu si.Zaboravila sam da dam poentu.Jako malo ljudi za svoj alkoholizam ima neko kao opravdanje.Nije on hteo da uzme pusku i ode ko zna gde da gleda ko zna sta.Ova sugava drzava u liku vojne policije mu je ko racija banula jednu noc i odvela ga.Kad se vratio razveo se i sve u njegovom zivotu je otislo u p.m. Kal_el greota je okrenuti glavu a sta uraditi, ne znam.U svakom slucaju alkoholizam je uzasna bolest pomognuta naucenim obrascima ponasanja i balkanskom logikom da muskarcine locu
Kad smo kod toga,ne mare zaista,neki bi i želeli da se leče..iako mali procenat,ali čak i takvi nailaze na zatvorena vrata,naših zdravstvenih ustanova..jer navodno nemaju mesta u bolnicama...tuga.Ova sugava drzava
Mislim da u istoj meri lokadžije loču i u Kini, i u Americi, i u Holandiji kao i na Balkanu... Mesto ne određuje alkoholičara već je to stvar nečijeg karaktera... Kažeš žao ti je... I to je skroz ok, ipak je to neko ko ti nešto znači... Međutim, nećeš mu pomoći tako što ćeš mu (i ti i svi ostali oko njega) dozvoliti da manipuliše tobom i tvojom ljubavlju prema njemu... Surovo zvuči, ali je zaista jedina ispravna stvar okrenuti glavu i pustiti ga da se suoči sam sa sobom i svojim problemom. Nemoj ga trpeti, ne pružaj mu ni dinarčić, nemaj razumevanja za njegovo stanje... Kada shvati da je u tome sam i da nema ni najmanju nadu sem da se te pošasti reši, tek tada će moći da se potpuno posveti svom izlečenju...
nije dotakla ništa što bi moglo da boli
njene ruke su bele kao led
njene misli su čiste, ona misli da voli,ona veruje, veruje