Dragana Konstantinović
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 25
  1. #1

    Dragana Konstantinović

    POMEN JEDNOM MOSTU

    Mostovi se prave da spajaju ljude
    i ti si svoj pos'o obavljao smerno,
    živeo si usred naše rodne grude
    i čuvao svakog od nas neizmerno.

    Ponosna sam bila na lukove tvoje
    i volela svaki kamen tvoga tela
    dok su njima lile kolone da spoje
    jedan deo sa tlom onog drugog dela.

    Reka ispod tebe brojila je leta
    i delila s tobom lepote i muke,
    a ja bih svaki put kad tobom prošetam
    dotakla ogradu da ti pipnem ruke.

    Rasla sam sa tobom, učila od tebe
    i od reke što je ispod večno tekla,
    pa sam te na kraju upila u sebe
    da sacuvam sve to što sam do tad stekla.

    Jednog dana rekom potekla je zloba
    koju su nanele neke davne kiše,
    jača i od tebe i od kraja oba
    pa ti se lukovi na dva polomiše.

    Plakala sam nemo i jos uvek plačem
    što su te ubili u jeku mladosti,
    što zlo postalo je od ljubavi jače,
    što si post'o žrtva zlobe i pakosti.

    Jednog dana neki nov most će da svane
    odmah pored mesta gde si slavno pao
    pa će da nastavi da spaja dve strane -
    nastaviće tamo gde si nam ti stao.

    I to valjda tako i treba da bude,
    dobro je da puno svud mostova ima,
    mostovi i treba da spajaju ljude,
    a ljudi da žive sa svim mostovima.

    Ipak, ja sam tužna što te nema više
    i što sada gledam samo tvoje seni,
    al' pamtim tvoj nauk pa ne dam da kiše
    ubiju i taj moj most što je jos u meni.

  2. #2

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    Iz šarenog mnoštva iskr'o si se krišom,
    slučajem pometen,
    i u tmurne dane oplakane kišom
    uneo sjaj snova dugama prepleten.

    Zaigraju misli pa se čini lako
    dve duše se spoje,
    u treptaju rose čini se da svako
    može da poleti baš kao nas dvoje.

    Prepuštam se sneno zovu iz daljine
    lude noći ove;
    znam, imam te samo kroz šapat tišine,
    ali nedam nikom da mi gasi snove.

  3. #3

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    ŽELJA

    Želim da sam s tobom stopljena u ćutnji,
    rasplamsalom dahu il' podnevnoj šetnji...
    Probuđena želja talasa u slutnji
    koja se kroz nemir iscrta u pretnji.

    Šta ako je sve to samo igra čula,
    samo treptaj rose,kratki ples leptira...?
    Ako s prvim daškom vetrometnih frula
    sve ovo u nama počne da se spira...

    Zagledam u sebe,tražim tvoje oči,
    i plaši me pogled s tim osmehom smelim.
    Obojena slutnjom strahujem da kročim
    i ne mogu ništa osim da te želim...

  4. #4

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    MOJA ZEMLJA


    Učili su me kako da volim
    svaki krajičak te zemlje moje,
    da sam njen deo i da postojim
    kroz njene zvuke, mirise, boje.

    I volela sam nebo i ptice
    i hladovinu u Bulevaru,
    ulične tezge, tramvajske žice,
    školice dečje na trotoaru.

    I boje duge nad mokrim gradom,
    i gradsku buku, i huk sirena,
    dvorište moje s debelim hladom
    i hrpom dragih mi uspomena.

    I sunčan dan i pokislo veče,
    putovanja u prašnjavom vozu,
    miris kestenja kada se peče,
    knjige što gaje rimu i prozu.

    I svako polje, livadu, šumu,
    i sve planine, vrleti, stene,
    i svaku štraftu na svakom drumu,
    i sve, sve drugo tu oko mene.

    Tek kad odleteh negde daleko
    gde sunce pada kad tamo rudi,
    shvatih da nije nešto već neko
    što čini zemlju - da su to ljudi!

    Sad je već nemir u meni sveo,
    ostaše samo još uspomene...
    Ja više nisam te zemlje deo,
    sad je ta zemlja deo mene.

  5. #5

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    SEĆANJE

    Dok jurim drumom, ista prašina
    večno zelene šumarke praši
    a sunce razbija sene...
    Lete kraj mene sneni putaši...
    Poznah u kosi vetar s visina
    al', da l' on prepozna mene?

    Ulicom znanom sećanje veze,
    istim stopama smelo se šeta
    a misli korake broje,
    i pitaju se i ovog leta
    da l' još, dok tiho šumore breze,
    šapuću i ime moje.

    Gasi se plamen nad mojim gradom
    i prepušta ga letnjem sutonu,
    plašt modri pada na pleća;
    sećanja moja polako tonu
    i gase misli s poslednjom nadom
    da me se bar neko seća...

  6. #6

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    VEČERA

    Uči

    Na sred stola žuta treperava sveća
    našarala lica, u oči se slila,
    zaigrala kolo,
    pa kraj suvog cveća
    i obris detinjstva senkom ukrasila.

    Misli kradom žure i preleću stolom
    dok trpeza mami i opija gosta;
    iznad, na ormaru,
    s razigranim kolom
    dunje šapću tajne mirisom što osta.

    Klize reči s lica, previru u žaru,
    tek poneka skoči i žamor nadjača;
    najzad se sve sliše
    u tu ruku staru
    što sa setom pruža dah sitnih kolača.

    Već dugo sad liju neke druge kiše
    al' misao beži, otima se, skreće,
    još bi da prosanja
    čega nema više
    kad oči zacakle uz titraje sveće.

  7. #7

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    ŠETNJA GRADOM


    Danas sam bila u gradu
    voljenom, dragom i starom,
    prisela na Taš u hladu
    pa krenula Bulevarom.

    Kad stigoh čak do Liona
    onako nogu pred nogu,
    prebacih se do Londona
    svog zavijenog u smogu.

    Onda prošetah do Ade
    dok je još sunčanog dana,
    obiđoh zemunske zgrade,
    stigoh do Kalemegdana.

    Usput sam srela i kumu,
    raspoloženje joj palo,
    imam li, pita, na umu
    da dođem na duže malo.

    Neki glas tada me trže
    sa ovog tu kraja sveta -
    došao čas da što brže
    napustim svet interneta...

  8. #8

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    VESTI


    Čitam neke vesti, sve pisano jasno,
    sve je tol'ko dobro da boljega nije,
    pa se pitam ako je sve tako krasno,
    zašto mi drug piše iz Australije?

    Čitam neke vesti, sve je tako fino,
    kako sunce sija, kako cveće cveta,
    pa se pitam što mi brat ode sa sinom
    čak na Novi Zeland, s one strane sveta?

    Čitam neke vesti, sve pisano lepo,
    kako neki ljudi bolji život grade,
    pa se pitam kom sam verovala slepo
    i što ja sad pišem pesme iz Kanade?

  9. #9

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    IMA JEDNA ZEMLJA


    Ima jedna zemlja al' joj ne znam ime,
    ni na jednoj karti ne može se naći,
    odvojena od svih plaši se i zime
    i još mnogo čega što je može snaći.

    Ljudi već navikli na previše toga
    tapkaju u krugu vise k'o aveti,
    napušteni i od sveta i od Boga,
    sami s' svojom mukom i svojom pameti.

    Nekad mi se čini da svi tamo sniju
    k'o u nekoj bajci stogodišnje snove,
    pa da zatvorenih očiju, ušiju
    ne vide da sviću neke zore nove.

    Princ na belom konju kao da se čeka
    da čarobnim mačem dotakne sve ljude,
    kao da im treba čarolija neka
    da otvore oči i da se probude.

    Ali, princa nema niti će im doći
    makar ga čekali milenijumima.
    Ah, kad bi probali da otvore oči,
    videli bi da je sva snaga u njima.

  10. #10

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    OBLACI RATA

    Sonji

    Ispod nemirna dva-tri čuperka
    varnica blista u crnom oku.
    Gledam je gde me kroz osmeh merka
    i već je stigla u jednom skoku.

    Prvo se mazi, pa mi se smeši,
    pa hoće nešto 'još malo samo'.
    Zatim se nešto sledeće reši,
    sada je ovde - za tren već tamo.

    Onda su došli oblaci rata
    i sakrili je u svoje krilo...
    Svakog trenutka svakoga sata
    u meni vapaj: Šta joj je bilo?

    Prošlo je vreme dugo k'o svemir,
    oblaci crni postaše sivi...
    U njenom glasu osećam nemir
    dok priča: Tu smo, svi smo još živi...

    Slušam je pomno dok mi pred okom
    treperi obris poznatog lika.
    Olujom lik bi zbrisan žestokom,
    na istom mestu sad - druga slika.

    Gde je sad ono nestašno mače?
    Gde su sad iskre očima njenim?
    U meni nešto poče da plače
    za tim detinjstvom već ubijenim.

    I sad ja pitam sve naše ljude
    i one druge širom planete:
    Šta će od svih nas ikad da bude
    kad joj nedasmo da bude dete?

  11. #11

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    ŽENA U CRNOM


    Pognuta, zgurena, tiha, u crno zavijena,
    nemoćno korake pruža protiv sopstvene volje.
    Gde god Sunce da bije, oko nje caruje sena
    što guši nadu da išta može da bude bolje.

    Korača nemo dok kraj nje promiču neka lica
    čiji pogledi beže kao da nje nigde nije;
    daleko u njoj prhnu i poslednje jato ptica
    i osta još samo tuga da joj niz pleća lije.

    I nije više ona ni setna ni zamišljena,
    davno je prošlo to vreme kad je imala snove,
    davno je živela život, davno je bila žena,
    sada je jos samo ljuska koja se ženom zove...

    Prepuklo srce jos tuče i nikako da stane,
    broji sapeto vreme u njenoj tami sto drema...
    Zagasli život još tinja, još traje neke dane
    dok usahla ruka žudi da mazi čega nema...

    Umorno diže glavu kao da hoće da pita
    očima ispranim, mutnim, bez boje i bez sjaja:
    Zašto, kažite, zašto...? Dok zamućen pogled skita,
    osta da čezne za dugom večitog zagrljaja.

  12. #12

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    PESMA O POVRATKU


    Znam: neću se nikad vratiti.
    Ne znam ni gde bih,
    ne znam ni kuda.

    Daleko nadamnom, obasjan nečim,
    srebrom oivičen oblak krivuda.

    Jedna je stvar na kratko svratiti;
    usniti odjek poznatih reči;
    upiti šapat večeri blage
    što se prosipa duž aleja;

    na tren baciti pogled da luta
    kroz neke osobe znane i drage,
    pa onda dalje duž prašnog puta,
    dalje, duž pruge,
    dunavskog keja…

    Zaleđen pogled vraća mi svu
    surovost jave…

    Jesam li kleta?
    Još ne znam da l' mi je kuća tu,
    il' ovde negde, preko p'o sveta…

    Svaki dan ponešto novo sine
    a ja mrem hiljadu malih smrti.
    Ustajem, padam,
    kopam visine
    od kojih mi se u glavi vrti.

    Kad hoćeš da te obmane varka
    sedneš na vrtešku dva tri kruga;
    ipak, ne živi se sred luna parka.
    Živeti život –
    to je stvar druga.

    Nošena vetrom, od snova sva sam.
    Pitam se, ko sam?
    Pitam se, šta sam?

    Pitam se, ko li je izrek'o reči –
    ko je to slagao da vreme leči?

    Prosuta nada u beskraj briše,
    izmiče, beži,
    a nema nove…
    U uglu oka dosadne kiše.
    Imam još samo nezgasle snove…

    Znam: neću se nikad vratiti.
    Nemam ni gde,
    nemam ni kuda.

    Ipak, magličast san me zove,
    opija, mami me kojekuda…

    U meni drema čežnjivom ćutnjom
    osmeh beogradskog aprila,
    pogled ukraden
    neveštom slutnjom
    uz žamor turskih karanfila.

    I niko ne zna niti će znati
    ona bulevarska jutra rana
    čije još tajne,
    tužne i sjajne,
    čuvaju krošnje nekih platana.

    U dahu osećam miris prašine
    dok letnje sunce ulicom peče;
    san se kotrlja niz vrele šine
    u neko daleko,
    setno veče,
    u ruku što topao osmeh pruža
    kroz neke male,
    sitne radosti.

    Miris dunja
    i miris ruža…
    Jeli to san il' senka mladosti?

    Misao mi se Dunavom plavi.
    Sunčevo crveno zlato se prosu.
    Maslačci plešu u modroj travi
    dok duge senke rađaju rosu.

    Začujem cvrčke, ugledam svica –
    da, to noć već navlači halje…
    Pozdravljam ulice, poznata lica.
    Nešto u meni
    tera me dalje…

    Zenicom milujem obrise grada.
    Sivilo sluti jesen sve više…

    Otvaram kapke ali ni tada
    ne dam da jesen,
    ne dam da zima,
    ne dam da vetrovi,
    ne dam da kiše
    ubiju sve to što još imam.

    Nošena vetrom, od snova sva sam.
    Pitam se, ko sam?
    Pitam se, šta sam?

    Snovi su snovi, to znam, samo,
    i snovi imaju lice i boje…
    I tačno je: ja nemam ništa tamo
    al' opet, nekako, sve je to moje.

    Nadamnom posrebren oblak vrluda.
    Lomim u sebi:
    da li ga pratiti?

    Ne znam ni gde bih,
    ne znam ni kuda.
    Znam samo: neću se nikad vratiti.

  13. #13

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    SUSRET

    Jedan se pogled iskrao kradom
    iz plavog sna sa dna tisine
    zasjao iskrom ,bljesnuo nadom
    i saziveo usred tmine.

    I poput duge u kisnom danu
    na tren tama poce da plamti
    kad lagani dodir na mome dlanu
    ostavi nesto sto se pamti.

    Prebrzo sve su prekrile sjene
    i sjaj oka, i to lice...
    Ostase rjeci nedorecene
    za neke druge pozornice.

    I nista vise.Sve sto je bilo
    zacas se pokrilo velom cutnje
    Sve sakri plavi san svojim krilom
    i nesta svega osim slutnje.

  14. #14

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    ILUZIJA

    Trazili smo se po tuđim zalutalim osmesima
    blesavo razvučenim i praznim...
    Jurili po ranjivim slikama bledih uspomena,
    otrovnom dahu sosptvene setve...
    Upijali bezvezne reči u nemim odjecima
    zamorno tupim i neprolaznim...
    I snili uzdah zenice, oblik i miris kolena...
    San koji uzleće iznad kletve...

    Ne, nisi ti iluzija... Tako nešto ne postoji.
    U iluziju veruju samo izgubljene duše.
    U svakoj dozi nemira koja bojom telo žesti
    oživljavaju dubine što te videše i čuše
    kako izranjaš iz svemira
    kroz paučinu svesti...

    Izgubljeni trenuci slažu se u memljive kule
    otežalih eona vremena...
    Ustalasani se oblici stapaju s okolinom
    i prelivaju poslednje kapi...
    I one što su sve videle, i one što su čule
    posrću pod teretom bremena...
    Hoće li se bar jedna obojiti svojom silinom
    pre no što se stopi, ishlapi...?

    Ne, nije sve iluzija... Tako nesto ne postoji.
    U iluziju veruju samo umorni i stari.
    U svakoj senci trajanja nazirem nešto o tebi
    što mi zenice boji i ćutanje osmehom zari
    dok te u moru kajanja
    nalazim negde u sebi...

  15. #15

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    CRNO-BELA PRIČA


    U beloj sobi beloga dvora
    kraljica uze haljinu letnju,
    belu, naravno, jer tako mora,
    pa zatim klisnu sama u šetnju.

    Nije odmakla mnogo daleko
    od svoga blještavo belog dvorca
    kad je odjednom prepade neko
    u liku opakog crnog lovca.

    Šta sad da radi? Oh, da je samo
    slušala savet svog belog kralja!
    Sad mora u beg tamo il' amo,
    jedno je jasno: ovde ne valja!

    Okrenula se ka jednoj strani
    i pokušala da baš požuri.
    Da je bar svita tu da je brani
    sad kad je opaki lovac juri…

    Spas joj je doneo njen konj beli
    i ozario je smeškom sreće.
    Ali, za šetnju sad zna dvor celi -
    slučaj dobija razmere veće…

    Beli je kralj bio jako besan.
    Ne sme kraljicu niko da dira!
    Dvor mu je beli postao tesan,
    zato sad ratnička truba svira!

    Na polje isplovi bela reka:
    svita, topovi, konji, dva lovca…
    Videće crni šta ih tek čeka
    kad oni krenu put crnog dvorca!

    Crni je kralj na sve bio spreman
    pa se sakrio u crnom hladu.
    Da bi odbio tu belu neman,
    naredio je hitnu rokadu!

    Poče u neki čas da se ježi
    od nepoznatog i čudnog vonja…
    I sebe uhvati kako beži
    od jednog običnog belog konja!

    Ubrzo stiže ostala svita
    da ga zaseni svojom belinom.
    Crni kralj htede svoje da pita,
    bore li se svi istom žestinom?

    Nažalost, brzo ga prođe volja
    i shvati da se najgore sprema
    kad baci pogled na prazna polja
    i vide da nikog crnog nema!

    Pokušao je da beži dalje
    ali bi steran u jedan kutak.
    Beli kralj popravi svoje halje
    pa glasno rece: Sad je trenutak!

    Izliću te u crnu baricu
    u ovaj za tebe najcrnji sat!
    Niko ne dira moju kraljicu
    i zato evo ti jedan šah-mat!

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •