Dragana Konstantinović - Strana 2
Strana 2 od 2 PrvaPrva 12
Prikaz rezultata 16 do 25 od ukupno 25
  1. #16

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    PIŠI MI...


    Da li još uvek, nekad,
    kad pomisliš da stvarnost
    u zaborav sve slutnje zavije,
    živne u tebi iskra
    kroz magičnu nestalnost
    i obasja lutanja naša
    i susret koji još čeka
    tamo negde sred gužve
    na uglu pored Slavije...

    Da li još uvek snivaš
    i snima bojiš sve dane
    dok sivi dani teku,
    razlivaju se i nose...
    I da l' još u uglu usana
    iste osmehe skrivaš
    i isto, nehajno, rukom
    otklanjaš pramenje kose...

    Da li ti misli još nose
    iste nijanse poleta
    ili ih sad seče košava
    k'o topli dah zimskim rezom...
    Da li još uvek pričaš
    plamenim krilima poneta...
    Da l' još onako žurno
    uveče koračaš Knezom...

    Da li jos uvek pušiš?
    Čitaš li iste knjige?
    Da li još uvek voliš
    da slušaš Baha i Lista...
    Da li još uvek vešto
    u sebi promaje gušiš,
    da li još vedro grabiš
    i ne haješ za brige...

    Da li si još uvek ista?

    Ti uvek imaš mesta
    u meni i mojim danima
    i zato ne pitaj čemu,
    ne pitaj da li mi treba...
    Kroz tvoje reči i šapate,
    kroz susret koji ne presta,
    sa tobom i ja šetam
    pod svodom našeg neba...

    Ne misli da l' i nad mene
    poneki oblak se klanja...
    Ne brini da l' će me možda
    tvoja priča zaboleti...
    Dok mi pišeš o svemu
    uklanjaš sva rastojanja,
    i zato, samo mi piši,
    i ne pitaj da li ću voleti...

  2. #17

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    LAHOR

    Snežani Ivković

    Videla sam te na obali sete,
    zasnila tvoj lik u pesku nade.
    Kroz tvoju kosu misli mi lete,
    lahorom sniju
    modre balade.

    I znam: i ti si usnio mene
    uz plavet istih
    lahorova.
    Ni širom otvorene zene
    ne mogu spasti od nekih snova.

    Oboje sazdani od morske pene…

    Sada se pitam, gde da te tražim?
    Kroz gradsku džunglu
    kuda da krenem?
    Kako da razgrnem naslage laži?

    Predamnom ulice obalu mrače
    i niču sive, sumorne stene.
    Bezbojne, kuća do kuće plače.

    Ljudi su prhnuli u carstvo sene.

    Možda je bolje da negde stanem
    da nam se ne bi razišli puti?
    Grad mi sivilom razjeda dane
    al' još se ringišpil u meni vrti.

    A možda i nije važno da l' stojim,
    hodam il' trčim po sivoj javi…
    dokle god u dnu džepova brojim
    još zrna peska
    što se plavi…

    Uz plavet osećam lahor i vidim
    tvoj lik kroz osmeh,
    suzu il' šalu.

    I znam:
    naći ćemo se kraj neke hridi,
    možda već sutra,
    na našem žalu.

  3. #18

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    TEBI, LJUBAVI

    1.

    Volela bih da mogu
    da te prelijem osmehom...
    Da ti u oko pretočim
    ovaj moj iskričav sjaj
    koji kroz osmeh zaživi
    kad ti se spomene ime...
    Da ti stočim jos smelije
    pogled sa jasnim podstrekom
    koji vidi početke
    i ne priznaje kraj...

    Kako da ti ga predam?
    Ne postoje te rime...
    Kako sve da prenesem
    kad putevi ne postoje...?
    Nazirem samo drhtaj,
    kao dah, treperav, sneni
    u ono nemušto vreme
    kad noć smenjuje dan...

    I već mi sve nade streme
    put tog tananog zračka
    koji se niotkud razli
    u niti žute boje...
    I osmeh puče u meni
    poput zrelog maslačka
    i ode nošen nečim
    da ti oblije san...

    2.

    Volela bih da mogu
    svu ljubav da ti prenesem,
    taj oblak beskrajne čežnje
    i nežnosti i topline...
    Da se duž zlatnih niti
    sva moja ljubav raznese
    i raspline po tebi
    i nastavi da teče...
    Da obavijem ti sve bi'
    najčulnije dubine...

    Prizivam bledo veče
    protkano žutim sjajem.
    Da li je ovo već bilo
    ili će sve tek da bude?
    Svejedno.
    Ljubav mi teče
    i ja bih samo da dajem
    dok se juče kroz danas
    u isto trajanje slilo.

    Da li ce stići do tebe?
    Ne sumnjam više ni trena.
    U meni čežnje ima
    da poruši sve planine.
    U meni nežnost snena
    jača od svih morskih plima
    uz nebo ljubavi greje
    i gazi sve daljine.

    Samo se pitam tiho
    dok niti šaraju sne:
    hoće li zaista moći
    da ti prenesu sve...?

    3.

    Volela bih da mogu
    da ti dotaknem lice...
    Da te usnama svojim
    toplo osetim žudim...
    Da talasava vatra
    u dubinama mojim
    kroz dodir izroni negde
    gde skupa s tobom postojim...
    I da svojom toplinom
    i tvoju vatru budim...

    Negde u odbljesku zlata
    moj dah se meša s tvojim.
    Kroz neke žućkaste niti
    osećam tvoju kosu.
    Dok modro, kasno veče
    tvoje mi telo krije,
    počinjem da postojim
    kroz zlato koje se prosu.

    I nije sve ovo varka.
    Ja sam ti dala sebe,
    svu plam što iz mene lije,
    vrelinu svakog mog kutka...
    I nije mi više bitno
    da li sam ja još ja
    ili postojim kroz tebe
    dok je tog večnog trenutka...

    Moj požar obojen žutim...
    Znam da do tebe stiže...
    jer s tvojim plamenom sluti,
    zašto mi nisi bliže...?

    4.

    Odraz Sunca u meni,
    toplina koja me greje,
    i žudnja i dah sneni
    dok strujimo u jedno...
    I meki odbljesak snova
    što se treperi i smeje,
    i čini od zajedništva
    sve drugo manje vredno...
    I sve drugo što šaljem
    kroz ove zlatne niti,
    sve ono što imam
    do čega mi je stalo...
    Nisu dovoljni u biti...
    Ne dopiru istim sjajem...

    Jer:
    koliko god da ti dam,
    još toga u meni ima...
    koliko god da dajem,
    u meni je još scvalo...
    koliki god bio žuti sjaj,
    još veća postoji plima...

    I znam da ti nisam dala dovoljno,
    da je sve to malo...

  4. #19

    Dragana Konstantinovic

    PRVA LJUBAV

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan pogled,
    čak i ako bi smeo.
    Svaki tvoj pogled samo nove uspomene piše
    i tiho, nečujno urezuje tvoje ime
    u neke moje još nerođene rime
    zute i plave boje,
    a ja nisam sigurna da li bi ti to hteo.
    Ne budi moje orkane snene
    da se neki ne zakovitla iz pene,
    ponašaj se i dalje kao da ne postojim,
    i kao što si do sada umeo
    nastavi da gledaš kroz mene
    u nedogled
    iako tu ispred tebe stojim.

    Nemoj uopšte da me gledaš,
    zaboravi me.
    Potroši svoje poglede na one druge,
    na one što znaju da se kikoću,
    da od svega naprave važnu temu,
    na one izgubljene u beskraju
    što ne znaju za samoću,
    na one što se trude
    da uvek nose šminku,
    na one kojih se sve tiče
    a tako malo znaju...
    Gledaj njih,
    zaboravi mene, klinku,
    ja nisam takva niti takva mogu da budem,
    ja sam iz neke potpuno druge priče.

    Nemoj da mi uputiš više
    nijedan osmeh.
    Jedan je dosta.
    Pomisliću da u tom novom još nešto piše
    i bojim se, izazvaću podsmeh
    kod onih kojih se sve tiče...
    U meni se rodi i osta
    želja koja klija i raste,
    i izvija se i trudi
    da izleti u nebo
    i nemoguće preraste.
    I zato nemoj, nemoj nikada više
    da mi poklonis nijednog smeška.
    Zamisli da me nema,
    da ne postojim, tako je bolje.
    Moram to da te molim jer se bojim,
    strašno se bojim
    da je tvoj osmeh samo greška.

    Pokloni tvoj osmeh tamo nekoj drugoj,
    i petoj, i sedmoj,
    pokloni ga onima koje će znati da ga vrate,
    onima koje ne vole čekanje,
    kojima nije problem da svojim osmehom uzvrate
    odmah, bez razmišljanja,
    a da ga prime još manje.
    Pokloni ga njima, meni nemoj,
    jer moj osmeh predugo sanja
    dok ne ugleda svitanje,
    predugo čezne da izleti,
    predugo plete šarene duge,
    predugo trepti dok ne sine,
    a za sve to vreme
    moje usne su neme.
    Zato me zaboravi
    jer ja nisam kao te druge,
    ja sam iz neke sasvim druge šeme.

    Nemoj da mi uputis vise
    nijednu reč,
    čak i ako to želiš.
    Sve reči mogu da imaju i drugo lice,
    i šta ako ti to prekasno shvatiš
    i poželiš da ih vratiš
    i pričuvaš za neku drugu zgodu
    kad vidiš šta u mojim očima piše,
    pa se sneveseliš,
    a već je kasno, već si ih pustio da odu?
    Ne, nemoj mi reći ni jednu reč više,
    bojim se da će i moje reči da poteku
    izazvane tvojim
    pa će da se sliju u moćnu reku
    i da teku i teku...
    Tako se bojim
    da će iz mene bujica da provali,
    da mi neće biti dovoljno sve vreme u našem veku
    da iskažem sve što smo do sad otćutali.

    Neka tvoje reči odu na tamo neke
    očima blizu
    a mislima daleke,
    na one što imaju raspletene kose,
    što uvek slušaju ali retko čuju,
    na one što se oblače u Rimu i Parizu,
    na one kojima je važno šta će da obuku
    i šta će da nose,
    na one što se stalno utrkuju...
    Na mene ne bacaj reči,
    zamisli da ne postojim,
    jer ja se bojim, strašno se bojim
    da neće ništa da me spreči
    jednom kad moja bujica krene,
    kad se otkači i provali i dotakne sve vaseljene
    koje nam dele sreću i tuge.
    Zato te molim, najlepše molim,
    zaboravi mene,
    ja sam jaka i sve ću moći da prebolim
    jer ja nisam i nikad neću
    biti kao te neke druge.

    I nemoj, nikada nemoj da me tražiš,
    čak i ako se osmeliš
    pa to poželiš,
    čak i ako se na to odvažiš.
    Čak i ako ti konačno sine da sam ja Ona,
    jedina prava samo za tebe,
    ona jedna od miliona
    koja ti pruža more tišine
    i svu silinu uragana
    u istom trenu.
    Ne, nemoj da me tražiš,
    pusti me da sama svoje dane brojim
    dok postojim,
    dokle god trajem nekih dana,
    dokle god moje vreme curi.
    Ne daj da ti misli na tu stranu skrenu,
    nipošto nedaj.
    Ja se neizvesnosti više ne bojim
    ali bih radije da požurim
    i da se sakrijem u uspomenu.

    Potraži one neke druge
    koje su svikle
    da nose štikle,
    koje samo sa debelim slojem šminke postoje,
    koje još uvek ispredaju prazne priče,
    koje se još uvek utrkuju da sve vide i čuju,
    koje nose samo uzdužne pruge
    jer im samo takve dobro stoje,
    koje ne pričaju nego se dovikuju...
    Mene nemoj,
    mene ne traži
    jer ja sam samo drhtaj jednog trena,
    samo kap rose opijena jutarnjom vlagom,
    samo neizrecivo malo parče istine u laži,
    i nestalna kao morska pena
    od koje sam sačinjena.

    Bojim se, strašno se bojim
    ako me nađeš
    da ćemo zajedno da potečemo istom snagom,
    istom silinom,
    istom žestinom,
    i da ću početi da postojim,
    stvarno postojim
    od tada pa sve do svog kraja.
    Probudićeš moje orkane
    i bujice i reke,
    moji snovi će da dobiju lice
    i da ostvare želje daleke.
    Ali, šta je sve to?
    Sve će to jednom morati da stane
    jer kad tad stane sve što jednom krene,
    jer kratak je ovaj ljudski vek
    i prolazan poput lepote maja.
    A ako me ne nađeš,
    ako me nikada ne nađeš,
    ja ću imati tebe i ti ćeš imati mene
    odavde pa do večnosti, zauvek,
    bez početka i bez kraja.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  5. #20

    Dragana Konstantinovic

    SUSRET

    Jedan se pogled iskrao kradom
    iz plavog sna sa dna tišine,
    zasjao iskrom, bljesnuo nadom
    i zaživeo usred tmine.

    I poput duge u kišnom danu
    na tren tama poče da plamti
    kad lagan dodir na mome dlanu
    ostavi nešto što se pamti.

    Prebrzo sve su prekrile sene,
    i sjaj u oku, i to lice...
    Ostaše reči nedorečene
    za neke druge pozornice.

    I ništa više. Sve što je bilo
    začas se pokri velom ćutnje.
    Sve sakri plavi san svojim krilom
    i nesta svega osim slutnje.
    Ili ne pokusavaj, ili dovrsi!

  6. #21

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    Pesma za Lidiju

    Tebi ne mogu da napišem pesmu. Ne umem.
    Ne nalazim te rime, ne nalazim te reči...

    Uz misli upućene tebi tonem u neke modre dubine
    koje kriju uzdasima prošarane tajne obojene živim
    bojama poput onih nemuštih šarenih stvorenja što se
    lenjo vuku peščanim okeanskim dnom uživajući u
    sopstvenoj lepoti... Neke tople struje raznose uzdrhtale
    zajedničke šapate i slivaju se u šuštavim vodopadima
    kroz doline titravih algi i šume iskićene snenim
    koralima... A do ustalasane površine u nestašnim
    skokovima dopiru naša Suncem pozlaćena smejuljenja...

    Lutam modrim dubinama naših sećanja ponesena
    moćnom zlatastom plimom osećanja i bliskosti... I znam,
    moja plima je i tvoja iako sad živimo na dva kraja
    okeana.

    Ne brinem, uopšte ne brinem što nemirni talasi na
    površini rađaju vrtloge ćutanja jer su i ta ćutanja naša,
    jer i ti talasi zapljuskuju obe obale. Nije to ni važno. Ta
    talasava površina ionako je samo varljiv odraz treptavog
    noćnog neba okićenog zvezdama koje ti i ja zajedno
    iscrtavamo mislima povezujući zvezdu po zvedu u samo
    nama razumljiva sazvežđa. I ta sazvežđa, te čežnjive
    misli isprepletane u večnost, uranjaju kroz vrtloge naših
    ćutanja u istu modrinu koju smo ti i ja stvorile i od koje
    smo obe sazdane...

    Šta još da ti kažem? Sve što poželim da ti prenesem
    već se nalazi u našim dubinama nevešto maskiranim
    ustreptalim zvezdanim odsjajem koji se nazire kroz ples
    tog nemirnog, talasavog pokrivača.

    Izvini ali tebi stvarno ne mogu da napišem pesmu.
    Jednostavno... ne umem...
    Ćuti i prenesi dalje....

  7. #22

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    Nisi uspeo skriti
    Oka
    Drhtaj.
    Nebo u njemu
    Ostalo je vedro.
    Za mene
    Meni je strogo zabranjeno da stavljam te u pesmu...

    Bane Krstić


  8. #23

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    LALOŠKA Đoletu

    Polako, polako, natenane
    tišina miluje polja.
    Sve k'o da stoji na sve strane
    sem jata ptica
    koja pletu
    vremena bolja
    u niskom letu
    u duge letnje dane.

    Tek cvrčku nekom zaigra žica,
    zacvrči iz guste trave.
    Prospe se pesma tamburica
    pa boja zvuka
    skoci s tišine
    i usred jave
    k'o zvezda sine
    šarenog, vedrog lica.

    Lakog vetrića nemirna ruka
    obori klasove žita.
    A onda podigne dva tri struka
    i iznenada
    sred polja snena
    evo gde skita
    bulka crvena
    sačinjena od zvuka.

    Dalje se razvlače lenja stada
    sto žućkastu travu pasu.
    A sunce peče i nigde hlada,
    i sred tog mira
    tek dorat rže,
    u punom kasu
    dok juri brže
    remeti mir što vlada.

    Tu čiča skriven ispod šešira
    sa đerma zahvata vodu.
    Promuklo čekrk poče da svira
    kad vasiona
    sive prašine
    dobi po svodu
    šare fine
    koje već sunce spira.

    Na kraju svega čuči kolona
    kuća u jednom nizu.
    Odatle dopiru crkvena zvona
    i put se sivi
    pruža k'o strela,
    prilazi blizu
    početku sela
    otkad je našeg eona.

    U svakoj avliji paor živi
    natenane, polako.
    Misli mu uvek u svojoj njivi
    dok mlada snaša
    s pendžera gledi
    veče svako
    kad dan izbledi
    na sokak prašni, sivi.

    Ova idila je večnost naša
    i nema tog ko je briše.
    Dok je nas biće i salaša,
    svitanja zorom,
    sunca i neba,
    trave sto diše,
    paorskog hleba
    i mirisnog vetra dašak.

    I ja sam sanjala s teškom morom
    oluje vetrova mraka.
    Izroni lice sa novom borom,
    al' nesta i opet
    oči moje
    večnog dečaka
    osmehe broje
    dok šetamo našim šorom.
    Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!

  9. #24

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    BESNA PESMA

    Besna sam,
    danas sam strašno besna!
    I nema mi pomoći niti leka,
    tol'ko sam besna!
    Besna sam na sve moje u kući,
    i na sav posao što me čeka,
    i na komšinicu što nije svesna
    da je bolje da dođe sutra,
    i na sve one što mi zvrče
    telefonom od ranog jutra,
    i na sve one sa interneta.
    Dan kako ide - sve mi je ljući:
    sad bih glat mogla s onima što krče
    one sirote kedrove šume,
    k'o da su one prava meta!
    Tol'ko sam danas opako besna
    da bih se sada mogla potući
    onako kako samo ja umem
    sa pola sveta,
    i pobediti sve od reda
    ovakva kakva sam, puna jeda,
    za sve ostalo nepodesna
    kol'ko sam besna!

    Danas samo tako strašno besna
    na sve i svakog oko mene!
    Tako mi nekad sve kontra krene
    pa besnim u sebi -
    jer drugde gde bi',
    na sve i svakog u okolini!
    Razbesnela sam se svom strahotom
    al' stvarno, nije da mi se čini.
    Besnim na poštara što ne donosi
    ono što treba u paketu,
    besnim na gužvu na ulici,
    i na crveno na raskrsnici;
    i na onog što na ćošku prosi,
    i na onog što pamflete nosi
    i deli svetu;
    na nasmejane prodavačice
    i zamajane vaspitačice;
    na one što nit' dišu nit' mirišu,
    ali i na ptice u letu
    i na kišu...
    I na to što sam na levu nogu stala
    kad sam ustala -
    što mi je zakazala noga desna!
    I na ceo grad i sve u njemu ljude
    pa šta bude,
    tol'ko sam besna!

    Besna sam,
    danas sam tako besna
    na sve geografske širine,
    i na sve od Vankuvera do Beograda
    pa opet nazad preko Kine,
    na sve i svakog ko se tu nađe
    i na sve njihove u laži zavijene suštine!
    I na one što dan im je oivičen lepotom
    pa ne znaju ni za šta ružno
    il' tužno,
    i na one one što žive mirnim životom
    verujući da su čisti
    svi na listi,
    i na one što ih nikad ništa loše ne snađe
    pa ne znaju za beznađe,
    što ne gledaju bedu
    i što imaju šta da jedu,
    što imaju svoje streje
    a ne tamo neke katakombe,
    što ih radijator greje
    i što ne znaju šta su bombe!

    Besna sam,
    tol'ko sam besno besna
    da me prosto iznutra grebe!
    Besna sam na sve širom sveta
    a najviše na samu sebe!
    Što sada jurcam kao kometa
    beskrajnim svemirom interneta,
    što tražim da li ću igde da vidim
    išta što može da razbije mrak,
    makar i mali, najmanji zrak...
    Ali - bas ništa...
    A da l' se sprema?
    Ne znam al' za sad ničeg nema...
    Za sad to svetlo k'o da se stidi
    i svi su dani jednako dugi...
    A ja sam besna,
    očajno besna...

    A najviše od svega sam besna
    što sam se bila sama sputala,
    ja kao i mnogi drugi
    ogrezli u istom sivom talogu,
    i što sam do sad samo ćutala!
    Znam da sam kriva
    dokle sam živa
    al' šta sad mogu,
    šta sada mogu?
    Sad razaznajem i drvo i šumu
    al' jednog sam postala vrlo svesna:
    Iako sad sve jasnije vidim,
    ja previše odmakoh na svom drumu...
    Koža mi je moja postala tesna
    al' ja samo još mogu da budem besna...

    Zato sam besna!

    Dragana Konstantinović

  10. #25

    Odgovor: Dragana Konstantinovic

    ZAŠTO

    Kroz žamor ispraznih priča
    poneka reč me zapeče.
    Iz senke nehajnog osmeha
    tvoj pogled nemušto bode.
    Osećam, gasi se bliskost,
    svežina donosi veče...
    Uz pljusak poslednjih podsmeha
    prijateljstvo nam ode...

    Da li je moglo drugačije?
    Da li je sve moglo bolje?
    Uzdah ponesen sećanjem
    proteklo trajanje broji...
    Za sve je potrebno hrabrosti
    i samo po tračak volje...
    Sva su iskustva dragocena
    al' zbog njih ne postojim.

    Kroz tamu koja se spušta
    gase se poslednja lutanja.
    Više i ne pitam zašto,
    to nije pravo pitanje...
    Obavijena slutnjom
    prihvatam naša ćutanja
    i svaka nova misao
    donosi novo svitanje.

    Dragana Konstantinović

Strana 2 od 2 PrvaPrva 12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •