Najveći komediograf Starog Rima, Tit Makcije Plaut, je u poznatoj komediji Magarci (Asinaria) upotrebio frazu homo homini lupus (čovek je čoveku vuk) u 495. stihu koji glasi: Lupus est homo homini, non homo, quom qualis sit non novit (Čovek je čoveku vuk, a ne čovek, kada ga ne zna (ne poznaje) kakav je. Naime, nju izgovara prodavac mazgi, inače lukavi rob, koji ne predaj sav novac od prodaje svom gospodari...
Skoro 18 vekova kasnije engleski filozof Tomas Hobs koristi frazi Homo homini lupus da njom izrazi čovekovo stanje u kojem vladaju egoistički instinkti, koji ga stavljaju u borbu s drugim ljudima odnosno u rat sviju protiv svih (bellum omnium contra omnes). Jedini spas iz takvog stanja predstavlja apsolutna država (Leviatan), na koju pojedinci prenose svoja prava i moć u zamenu za socijalni mir.
Da li je zaista po svojoj (društvenoj) prirodi čovek čoveku vuk? Da li bez prisile, odnosno autoriteta, u ovom slučaju države, nije moguće živeti u kakvom takvom redu i da li ćemo kao vrsta ikada moći postojati kao civilizovano društvo bez prihvaćene ili nametnute (državne) organizacije koja u sebi sadrži i atribute prisile, kazne, sankcija...?