Volim da vas ztrpavam ovim samoprepoznajucim tekstovima i posto ne nadjoh temu, a smatram je vrednom malog razmisla otvoricu ovu pa ako nadlezni smatraju da je dupliЦat neka je vrgnu na neku vec postojecu.
Dakle, imate li podstanara?
Mislim, raspukne li vam se lichnos' povremeno, cuvate li u ormanu i jagnjecu i vucju kozu i vadite li ih svojom voljom ili one izbivaju bez da pitaju ciji je red?
Licno, moram malo da razmislim.. ne o tome da li postoje vec o tome kako ih razdvojiti, definisati im osobine itd.. ili mislite da se treba manuti chorava posla?
Beket beleži vic u kom Englez poveri krojaču šivenje hlača za novu godinu. Posle nekog vremena šnajder prekida probu s izgovorom da treba prekrojiti prednjicu. Drugi put nevolja je što visi zadnji deo, a nakon par meseci priznaje da je loše postavio rupice na šlicu. Na kraju, kada je posao konačno gotov, naručilac mu ironično kaže: "Pa, da li vi znate da je Bog za šest dana stvorio svet, a vama su za ovo trebala tri meseca." Krojač se s gađenjem osvrnu oko sebe i odgovori: "Gospodine, pogledajte ovaj svet, a pogledajte ove pantalone."
„Bog je priličan“, odvalio je na času, ne razumevši šapat drugova o tri Svevidova lica, jedan junak Ćopićeve proze i time zapanjio katihetu, a nas naterao da se zamislimo o pobudama pri stvaranju svega živog, neživog i suvišnog. Biće, ipak, da je Nebeski mašinovođa bio u dobroj meri i dvoličan, jer je ta osobina ugalj koji pokreće lokomotivu univerzuma, nad kojim se ne zgražava samo pedantni šnajder.
Dvoličje sam zapazio još kroz rešetke krevetića: dalji rođak mi je na babinama, javno i razdragano, pod jastuk turio dve stodinarke da bi se kasnije, mislio je neprimećen, prišunjao da jednu vrati u džep.
Nekad je, ipak, bilo lakše. Nisi morao stalno podvirivati da li neko drži prekrštene prste iza leđa, glumeći iskrenost. Neko vreme bi bio zaštićen od prevare ako si od sumnjivca izvukao „časnu pionirsku reč“ ili ga prinudio na rečenicu od koje se ježi koža na glavi:„Ako lažem, nek umre drug Tito“.
Ženskog licemerje, prethodnicu bujice koja će me spirati kroz život, primetio sam pri prvom samostalnom odlasku na more, negde krajem osnovne škole. Ceo autobus je ganutljivo plakao gledajući, na novosadskoj stanici, polučasovni srceparajući oproštaj devojke s dragim. Plavušica je ridala, jecala, zaklinjala se na vernost do groba, a prekršila je već sledeće večeri na rivi kad se (što sam lično video) upustila u žestoki peting sa tek upoznatim lokalnim zavodnikom.
Verovatno znate legendu o dobrom i lošem policajcu, makar samo kroz američke filmove B produkcije: uhapšenko je u gluvoj sobi, još uvek se ceri nadmoćno i izazivački, premda ponegde procuri i strah da će stvari krenuti po zlu. Dobri islednik mu, međutim, masira leđa, nudi ga cigaretom ili napolitankama, „mazno na prazno“ mu obećava brda, doline i slobodu, samo ocinkari li koju „krupnu ribu“. I taman kad propalitet pomisli da će bez jeda preveslati čuvare reda i izbeći zatvorski đuveč – prileće pogani pandur i mrvi mu pesnicom bradu ili mu, mučki, koleno nabija u donji (onaj tako osetljivi) deo stomaka.
Nekad se čini da takav dvojac kormilari i u svakom od nas. Ne mislim ovde na šizofrena cepanja kojima su se, verujem predano, bavili Frojd i Jung (u psihologiju se, verujte, ne razumem osim koliko mi je potrebno za prvu samopomoć) - već na to da niko od nas nije umešen od čisto belog brašna. Kad se bolje odmerimo, svi smo patarenski podvojeni unutar svoje ljušture od krvi, mesa i (ponekad) mozga.
A, opet došlo je vreme kad za onoga ko pokaže samo dva lica možemo tvrditi da je uspeo produkt društva u kom opstaju samo oni odeveni u maskirnu uniformu suprotstavljenih, šarenih osobina.
Primera je mnogo, i skoro svi su nam na dohvat oka: siledžije su u suštini kukavice; večite šaljivdžije – očajnici između četiri zida; oni s hladnom maskom na licu osetljiviji od cene benzina (koja, usput, skače i kad omane rod maracuje u Limi),... Koliko puta se ispostavilo da miran porodični čovek, na ’leb da ga namažeš, čim spusti roletne – decu vezuje za radijator, a ženu šutira nogama. Veliki zavodnici su, često, papučari koji se boje supruge „ko ovca noža“, a najpoganije poslovođe manje od zrna bibera u direktorovoj supici,...I sve tako, toliko, pa još izraženije, u krugu čiju kvadraturu niko ne može nazreti!
Motiv dvojnika nije stran ni u umetnosti. Hičkok je od njega podigao svoje kinematografske stupove, već pomenutoj psihijatriji bio je kiseonik decenijama, a nezaboravne stranice o tome ispisali su: Dostojevski, Edgar Alan Po, Stivens, Borhes i ostali. Pa, ko još nije čuo za doktor Džekila i mister Hajdna pre nego što ih je otkrio u sebi ili onima za koje je mislio da ga ničim ne mogu iznenaditi. Taj sablasni dvojnik (doppelganger ) je premeštena vizija sebe i izražava skriveni aspekt ličnosti. Njegov dolazak je, u stvari, povratak potisnutog podstanara u nama.
I kod takvih slučajeva važi ono staro ljubavno pravilo: jedno je nedovoljno, troje je, već, isuviše. Ponekad poznajemo nekog godinama, izjeli smo kilu soli zajedno (doguravši sistolu i dijastolu do prsnuća), pa se na kraju iznenadimo uvidevši da pred sobom imamo sasvim drugačiji primerak čoveka od onog za koga smo bili spremni turiti ruku u vatru i gajbu piva u zamrzivač.
Nema osobe bez mane, ali je vraški teško predvideti kako će i kad neko obrnuti karakterni ćurak, jer nas napetim čini saznanje da svako u svom ormanu ima okačenu i jagnjeću i vučju kožu.
Nekad se dobro uneti tom svom ćudljivom blizancu u beonjače, odmeriti varljivo drugo ja, upitati ga za zdravlje i namere, utvrditi neku zakonitost u ispoljavanju, makar ona bila nategnuta kao ono davno „par – nepar“ pravilo za vožnju automobila.
Ali, duga zagledanost u sunce i vlastiti život ume da izazove vrtoglavicu ili čak da zaslepi. A, tad nije daleko ni istina koja se, na primer, meni ukazala: „Kad sam nasamo sa sobom, barem jedan od nas dvojice je višak!“
I završimo jednom anegdotom. Pre dosta godina poznanik je svoju devojku, koja se vratila sa apsolventske ekskurzije, dočekao (misilo je šarmantnim) prekorom: „Mirišeš mi na drugog čoveka, a taj čovek nisam ja.“ Treba li reći da je na ovu verbalnu bravuru cura laganom piruetom odskakutala iz njegovog života. A on je, poput svih nas koji u sebi gajimo hirovitog dvojnika, ostao da odgoneta šta je učinio i kako je „uprskao stvar“!
IZVOR