Kad prođe doba nežnosti i strasti, kada utihnu i svađe, kad ostane mučna tišina i velika rupa u razumevanju, kad sve ukazuje na kraj, potreban je jedan korak, vaš ili vašeg partnera, da vam donese olakšanje.
Šta tad činite?
Okrećete leđa, zatvarate ili tek priškrinete vrata, u tišini ili uz galamu? Ostavljate li mesta za predomišljanje ili definitivno stavljate tačku na ono što je nekad bilo lepo? Da li nekad time tek opipavate koliko drugoj strani značite i dajete mu mogućnost da traži iznova novu šansu?
Ili čekate da neko drugi načini prvi korak, objavi kraj i da mu vi gledate leđa? Da li vam taj potez daje otvorena vrata da sva nakupljena povređenost bude izgovorena, da saspete sve iz knjige uvreda i bola nekom u lice? Da li je to samo džoker koji danas skupljate, a sutra, ukoliko se predomislite, iskoristite uz izgovor nisam ja rekao/rekla kraj, i zakucate ponovo na ona vrata koja su nekad bila vaša?
Umete li da odete?
Umete li da ispraćate?