UVOD

Od svojih prvih dana covek tezi da otkrije kako je nastao, koji su njegovi koreni i, naravno, zasto uopste postoji. Ova, najstarija covekova zelja, zelja za saznanjem navela ga je na razmisljanje i proucavanje ne samo nastanka ljudske vrste, vec ide mnogo dalje u proslost, u doba nastanka Zemlje, Sunca, pa cak i samog Univerzuma. Vecina ljudi zivi svoj svakodnevni zivot gotovo i ne misleci na stvari, materiju, oko sebe. Retko ko misli o materiji od koje je sacinjena Sunceva svetlost, svetlost koja nam omogucava da zivimo i budemo onakvi kavi jesmo, na prirodu gravitacije istog tog Sunca, na prirodu te sile koja nas drzi vezane za nasu zvezdu i ne dozvoljava nam da odlutamo negde u beskrajno prostranstvo Univerzuma, da ne krenemo na put ka zvezdama. Naravno ovo su ogromna tela, Sunce mnogo puta vece od same Zemlje, ali postoje i sitne cestice, vaznije i od nas i od Sunca, cestice od kojih smo i mi i Sunce sastavljeni i od cije stabilnosti zavisimo.

Zasto je priroda ovakva kakva je? Koji su koreni i sudbina Univerzuma? Da li ce vreme jednog dana poceti da tece unazad? Ima li konacnih granica ljudskom saznanju? Kako izgleda jedna crna rupa? Zasto pamtimo proslost a ne buducnost? Zasto postoji Univerzum? Mnogo je ovakvih pitanja. Susrecemo se sa njima uvek, na svakom koraku. Samo jedan pogled na vedro, nocno nebo u nama pobudjuje misli o prostoru oko nas. Sama pomisao na to beskrajno prostranstvo koje nas okruzuje, na milijarde godina koje su protekle pre, i koje ce proci iza nas najcesce deluje zastrasujuce. Nalazimo se na jednoj maloj, plavoj planeti okruzenoj beskrajnim bezivotnim prostorom. Mi, ljudi smatramo da smo mocni, da raspolazemo svim mocima u prirodi, ali tek u susretu sa ovim prostranstvom vidimo koliko smo mali i bespomocni. Univerzum, taj prostor oko nas, mi ne mozemo nikako da uticemo na njega, njegovi zakoni, sve sto se tu desava, mi to nikako ne mozemo da promenimo. Astronomija je jedna od najstarijih nauka. To je jedna univerzalan nauka. Za razliku od drugih nauka ona se ne bavi samo onim sto se desava na ovom nasem plavom zrnu prostora, ona izucava celokupan univerzum. Isto kao i istorija, astronomija govori o proslosti, ali ne proslost na Zemlji, vec o proslost Zemlje, Sunca, Univerzuma. Istorija je ogranicena na jedan mali deo vremena, na vreme od nastanka coveka, za razliku od nje astronomija putuje jos dalje u proslost, nekoliko milijardi godina, do dana kada je nas Univerzum jos bio beba, do trenutka njegovog rodjenja. Jos jedna je prednost astronomije nad istorijom - istoricari proslost ne mogu da vide, dok u astronomiji mi smo svedoci proslosti. Pogledajmo na nocno nebo. Sve zvezde koje vidimo mi ih vidimo onakve kakve su bili pre izvesnog broja godina. Ako pogledamo malo bolje mozemo videti i galaksije. Dok gledamo Andromedu[1] mi putujemo kroz prostor i vreme ka njoj. Vidimo je kakva je bila pre vise od milion godina. Uz pomoc mocnih teleskopa mozemo putovati jos dalje u proslost i videti objekte kakvi su bili pre nekoliko milijardi godina...
Podjednako udaljeni od atoma i od zvezda, mi prosirujemo nase istrazivacke vidike da bi smo obuhvatili kako ono sto je veoma malo tako i ono sto je nezamislivo veliko. Tragajuci za korenima i sudbinom Univerzuma, mi govorimo o postojanju Boga... ili odsustvu Boga. Otiskujemo se u traganje za odgovorom na znamenito Ajnstajnovo pitanje o tome da li je Bog imao bilo kakav izbor pri stvaranju Univerzuma. Mi pokusavamo da otkrijemo Boziji um, ali dolazimo do neocekivanog zakljucka - Vasiona bez granica u prostoru, bez pocetka ili kraja u vremenu, i bez iceg sto bi Tvorac tu radio.