Univerzum
Prikaz rezultata 1 do 9 od ukupno 9

Tema: Univerzum

  1. #1

    Univerzum

    UVOD

    Od svojih prvih dana covek tezi da otkrije kako je nastao, koji su njegovi koreni i, naravno, zasto uopste postoji. Ova, najstarija covekova zelja, zelja za saznanjem navela ga je na razmisljanje i proucavanje ne samo nastanka ljudske vrste, vec ide mnogo dalje u proslost, u doba nastanka Zemlje, Sunca, pa cak i samog Univerzuma. Vecina ljudi zivi svoj svakodnevni zivot gotovo i ne misleci na stvari, materiju, oko sebe. Retko ko misli o materiji od koje je sacinjena Sunceva svetlost, svetlost koja nam omogucava da zivimo i budemo onakvi kavi jesmo, na prirodu gravitacije istog tog Sunca, na prirodu te sile koja nas drzi vezane za nasu zvezdu i ne dozvoljava nam da odlutamo negde u beskrajno prostranstvo Univerzuma, da ne krenemo na put ka zvezdama. Naravno ovo su ogromna tela, Sunce mnogo puta vece od same Zemlje, ali postoje i sitne cestice, vaznije i od nas i od Sunca, cestice od kojih smo i mi i Sunce sastavljeni i od cije stabilnosti zavisimo.

    Zasto je priroda ovakva kakva je? Koji su koreni i sudbina Univerzuma? Da li ce vreme jednog dana poceti da tece unazad? Ima li konacnih granica ljudskom saznanju? Kako izgleda jedna crna rupa? Zasto pamtimo proslost a ne buducnost? Zasto postoji Univerzum? Mnogo je ovakvih pitanja. Susrecemo se sa njima uvek, na svakom koraku. Samo jedan pogled na vedro, nocno nebo u nama pobudjuje misli o prostoru oko nas. Sama pomisao na to beskrajno prostranstvo koje nas okruzuje, na milijarde godina koje su protekle pre, i koje ce proci iza nas najcesce deluje zastrasujuce. Nalazimo se na jednoj maloj, plavoj planeti okruzenoj beskrajnim bezivotnim prostorom. Mi, ljudi smatramo da smo mocni, da raspolazemo svim mocima u prirodi, ali tek u susretu sa ovim prostranstvom vidimo koliko smo mali i bespomocni. Univerzum, taj prostor oko nas, mi ne mozemo nikako da uticemo na njega, njegovi zakoni, sve sto se tu desava, mi to nikako ne mozemo da promenimo. Astronomija je jedna od najstarijih nauka. To je jedna univerzalan nauka. Za razliku od drugih nauka ona se ne bavi samo onim sto se desava na ovom nasem plavom zrnu prostora, ona izucava celokupan univerzum. Isto kao i istorija, astronomija govori o proslosti, ali ne proslost na Zemlji, vec o proslost Zemlje, Sunca, Univerzuma. Istorija je ogranicena na jedan mali deo vremena, na vreme od nastanka coveka, za razliku od nje astronomija putuje jos dalje u proslost, nekoliko milijardi godina, do dana kada je nas Univerzum jos bio beba, do trenutka njegovog rodjenja. Jos jedna je prednost astronomije nad istorijom - istoricari proslost ne mogu da vide, dok u astronomiji mi smo svedoci proslosti. Pogledajmo na nocno nebo. Sve zvezde koje vidimo mi ih vidimo onakve kakve su bili pre izvesnog broja godina. Ako pogledamo malo bolje mozemo videti i galaksije. Dok gledamo Andromedu[1] mi putujemo kroz prostor i vreme ka njoj. Vidimo je kakva je bila pre vise od milion godina. Uz pomoc mocnih teleskopa mozemo putovati jos dalje u proslost i videti objekte kakvi su bili pre nekoliko milijardi godina...
    Podjednako udaljeni od atoma i od zvezda, mi prosirujemo nase istrazivacke vidike da bi smo obuhvatili kako ono sto je veoma malo tako i ono sto je nezamislivo veliko. Tragajuci za korenima i sudbinom Univerzuma, mi govorimo o postojanju Boga... ili odsustvu Boga. Otiskujemo se u traganje za odgovorom na znamenito Ajnstajnovo pitanje o tome da li je Bog imao bilo kakav izbor pri stvaranju Univerzuma. Mi pokusavamo da otkrijemo Boziji um, ali dolazimo do neocekivanog zakljucka - Vasiona bez granica u prostoru, bez pocetka ili kraja u vremenu, i bez iceg sto bi Tvorac tu radio.


  2. #2

    Odgovor: Univerzum

    NASA SLIKA UNIVERZUMA
    1.deo
    Zavisno od razvijenosti (ili bolje receno nerazvijenosti) ljudskog drustva u razlicitim periodima ljudske istorije menjao se i nacin na koji je tumacen Univerzum. Pocelo se od tumacenja Zemlje kao ravne ploce koja pluta na vodi, a stigli smo do hipoteza o Velikom Prasku, a o tome sta ce se desavati u buducnosti ne mozemo ni da zamislimo. Svaka ljudska epoha imala je neku svoju sliku Univerzuma, tako je i danas. Nase tumacenje nastanka i sudbine Univerzuma zasniva se na modelu Velikog Praska, ali ipak krenimo redom.

    Jedan poznati naucnik (najverovatnije je to bio Bertrand Rasel) jednom je drzao predavanje iz astronomije. Govorio je o tome kako Zemlja kruzi oko Sunca, a Sunce oko centra ogromnog skupa zvezda koji mi nazivamo Mlecni put. Kada je on zavrsio svoje izlaganje, u dnu sale ustala je jedna starija zena i rekla “Sve to sto ste nam ispricali obicna je besmislica. Svet je, zapravo, ravna ploca koja se nalazi na ledjima dzinovske kornjace.” Na naucnikovim usnama pojavio se nadmocan smesak pre nego sto je uzvratio: “A na cemu stoji kornjaca?”. Stara gospodja je na to odgovorila: “Veoma ste pametni mladicu, veoma pametni. Ali kornjace se pruzaju sve do kraja!”

    Ovakva predstava svemira, kao beskrajan niz kornjaca, danas mnogima izgleda smesno, ali zasto smatramo da smo mi u ovom pogledu bolje upuceni u stvar? Sta, u stvari, znamo o Univerzumu i kako to znamo? Odakle Vasiona potice i kuda ide? Da li je Vasiona imala pocetak, a ako jeste sta je bilo pre njega? Kakva je priroda vremena? Da li ce se ono ikada okoncati? Najnovija dostignuca na polju fizike nagovestavaju odgovore na neka od ovih pitanja sa kojima se odavno suocavamo. Ti odgovori ce jednog dana, nekim buducim generacijama, izgledati podjednako ocigledni kao sto nam je ocigledno da Zemlja kruzi oko Sunca ili podjednako smesni kao sto nam je smesna zamisao o kuli kornjaca. Jedino ce vreme pokazati sta ce zapravo od ovoga biti tacno.


    Aristotel (328-322) - levo,
    Ptolomej (90-168 ) - desno.


    Starogrcki filozof Aristotel prvi je, jos 340. godine pre nove ere, izneo ubedljive razloge da Zemlja nije ravna ploca. Prvi razlog bio je taj sto je uvideo da pomracenje Meseca izaziva Zemlja koja se nadje izmedju Meseca i Sunca. On je primetio da je senka na Mesecu uvek bila kruzna, sto se nikada ne bi dogodilo u slucaju da je Zemlja ravna ploca. Drugo, stari Grci su sa svojih putovanja znali da se zvezda Severnjaca pojavljuje nize na nebu posmatrana sa juga nego kad se gleda iz severnih podrucja. Stari Grci su znali i za treci razlog zasto bi Zemlja morala biti okrugla: zasto bi se, inace, najpre pojavila jedra broda na pucini, a tek kasnije trup?

    Aristotel je verovao da je Zemlja staticna i da je ona centar Vasione. Smatrao je da su ostala nebeska tela rasporedjene tako da kruze oko Zemlje. Kasnije, mnogo godina posle Aristotela, tacnije u II veku pre nove ere, ovu sliku svemira razradio je Ptolomej i postavio prvi kosmoloski model. Ovo nije bio kosmoloski model u pravom smislu te reci, on nije govorio o tome kako je svemir nastao, kako se razvijao i sta ce se sa njim dogoditi, nego je samo govorio u kom stanju svemir postoji.

    Ptolomej je smatrao da je Zemlja obavijena nizom od osam kristalnih sfera na kojima su rasporedjeni Sunce, Mesec, planete (pet poznatih u to vreme – Merkur, Venera, Mars, Jupiter i Saturn) i zvezde. Da bi objasnio “petlje” koje nastaju u kretanju planeta po nebeskoj sferi uveo je i dodatno kruzno kretanje planeta – one su se kretale po manjim kruznim orbitama spojenim sa odgovarajucim sferama. Ono sto se nalazilo iza osme sfere, iza zvezda, ostalo je prilicno neodredjeno, ali nije predstavljalo deo vidljive Vasione. Ovaj model prihvatila je hriscanska crkva kao sliku Vasione koja je u skladu sa Svetim pismom i cija je glavna prednost u tome sto je ostavljala obilje prostora iza sfere zvezda za raj i pakao.

    Jos jednostavniji model svemira izlozio je poljski svestenik Nikola Kopernik 1514. godine. Zbog stavova tadasnje crkve Kopernik se sa pravom plasio da ga crkva ne proglasi jeretikom pa je svoj model u pocetku objavljivao anonimno. Prema njegovom modelu u sredistu vasione nalazilo se Sunce, a Zemlja i planete su se oko njega kretale kruznim putanjama.


    Galileo Galilej (1564-1642).
    Svemirska sonda za istrazivanje
    Jupitera nosi njegovo ime

    Bilo je potrebno da prodje skoro ceo jedan vek da bi ova ideja bila ozbiljno shvacena. Tada su dva astronoma Johan Kepler i Galileo Galilej pocela javno da podrzavaju Kopernikov model (uprkos cinjenici da se predvidjene orbite nisu u potpunosti podudarale sa rezultatima posmatranja). Konacan poraz modeli Aristotela i Ptolomeja doziveli su 1609. godine. To je jedna od najvaznijih godina u istoriji astronomije, godina kada je Galilej pronasao teleskop i njime poceo da posmatra nocno nebo. On je svoja posmatranja koncentrisao na najvecu planetu Suncevog sistema - Jupiter i dosao je do jednog vrlo vaznog otkrica - ustanovio je da oko Jupitera kruzi nekoliko malih satelita (Io, Evropa, Ganimed i Kalisto – kasnije nazvani Galilejevi sateliti). Ovo je znacilo da ne mora bas sve da kruzi oko Zemlje, kao sto su smatrali Aristotel i Ptolomej. U isto vreme Kepler je doradio Kopernikovu teoriju, izlozivsi zamisao da se planete ne krecu po kruznim vec po elipticnim putanjama. Ovim otkricem predvidjanja su se u potpunosti poklopila sa nalazima posmatranja.

    Po Keplerovom misljenju elipticne orbite su predstavljale prilicno odbojnu hipotezu, buduci da su elipse nesavrsenije od krugova. On je gotovo slucajno ustanovio da se elipticne orbite slazu sa nalazima posmatranja i nije ih mogao nikako usaglasiti sa svojom idejom da magnetne sile nagone planete da kruze oko Sunca. Do objasnjenja se doslo znatno kasnije, 1687. god, kada je Njutn objavio svoju knjigu, Philosophiae Naturalis Principia Mathematica, verovatno najznacajnije pojedinacno delo koje je ikad objavljeno u fizici. U ovoj knjizi Njutn ne samo da je izlozio teoriju kako se tela krecu u prostoru i vremenu, vec je pruzio i slozene matematicke postupke neophodne da se izvrsi analiza ovih kretanja. U istoj ovoj knjizi Njutn je postavio i jedan od najbitnijih fizickih zakona – zakon gravitacije:

    mM
    F= r x r

  3. #3

    Odgovor: Univerzum

    2. deo

    Ovaj zakon odredjuje silu gravitacije, silu kojom svako telo u Vasioni privlaci drugo telo silom intenziteta F koja je srazmerna proizvodu masa ova dva tela (m i M) a obrnuto srazmerna kvadratu njihovih rastojanja r. Kasnije je Njutn pokazao da, prema ovom zakonu, gravitacija nagoni Mesec da se krece elipticnom putanjom oko Zemlje, a Zemlju i ostale planete da se elipticnim putanjama krecu oko Sunca.

    Kopernikov model odbacio je Ptolomejeve nebeske sfere, a samim tim i ideju u tome da Univerzum ima fizicke granice. Buduci da zvezde-nekretnice nisu, kako je izgledalo, menjale svoje polozaje, izuzev u pogledu kruzenja nebeskim svodom, postalo je prirodno pretpostaviti da su zvezde tela slicna nasem Suncu, ali znatno udaljena.


    Isak Njutn (1642 – 1727),
    Nikola Kopernik (1473 – 1543)


    Njutn je shvatio da bi prema njegovoj teoriji gravitacije zvezde trebalo da se medjusobno privlace sto bi znacilo da ne mogu ostati nepomicne. Tu se postavlja novo pitanje – zar se onda nece sve sunovratiti jedna ka drugoj u nekom trenutku? Njutn je utvrdio da bi se to zapravo i dogodilo kad bi postojao konacan broj zvezda razmesten u nekom konacnom prostoru, ali ako bi postojao beskonacan broj zvezda u beskonacno velikom prostoru, do ovoga ne bi doslo zbog toga sto ne bi bilo nikakve sredisnje tacke ka kojoj bi se one sunovratile.

    To sto niko nije dosao na ideju da se stanje u vasioni menja, da se ona siri ili skuplja, pokazuje kakva je bila misaona klima po ovom pitanju pre XX veka. Osnovno misljenje je bilo da je svemir oduvek postojao u nepromenjenom obliku, ili da je nastao u nekom obliku slicnom danasnjem. Ovo je delimicno mogla biti posledica sklonosti ljudi da veruju u vecne istine, odnosno utesnosti pomisli da ce, i ako oni stare i umiru, Univerzum nastaviti da postoji, nepromenjen.

    Cak i oni koji su shvatili da iz Njutnove teorije gravitacije proizilazi da Vasiona ne mora da bude staticna nisu dosli na ideju da ona moze da se siri. Umesto toga pokusali su da preprave teoriju time sto su uveli da gravitaciona sila na velikim rastojanjima postaje odbojna. To nije uticalo na njihova predvidjanja kretanja planeta, ali je dopustalo da medjusobni odnos zvezda ostane u ravnotezi. Mi danas smatramo da bi ta ravnoteza bila vrlo nestabilna: ako bi se zvezde u nekom trenutku samo malo priblizile njihova privlacna sila postala bi jaca i odnela prevagu nad odbojnim, tako bi sve zvezde nastavile da se primicu jedna drugoj.

    Druga zamerka o modelu beskonacne staticne Vasione pripisuje se nemackom filozofu Hajnrihu Olbersu. Ovaj problem se ogleda u tome sto bi u se u beskonacnoj staticnoj Vasioni svaka linija vida okoncala na povrsini neke zvezde, odnosno gde god da pogledamo mi bi smo videli neku zvezdu, celo nebo trebalo da bude podjednako osvetljeno, blistavo kao Sunce, cak i nocu. Olbersov protivargument bila je hipoteza da svetlost sa dalekih zvezda apsorbuje materija u medjuzvezdanom prostoru, ali u tom slucaju ova materija bi se takodje jednom zagrejala i postala bi i sama podjednako sjajna kao zvezde. Jedini nacin da se izbegne ovaj zakljucak bio je da se pretpostavi da zvezde nisu vecno sijale, vec da su se upalile u nekom konacnom vremenu u proslosti. U tom slucaju ili jos nije moglo doci do zagrevanja ili svetlost sa dalekih zvezda jos nije mogla stici do nas. Ovo nas suocava sa sledecim pitanjem: sta je to sto uopste dovodi do paljenja zvezda?

    Prema izvesnom broju ranih kosmologa Univerzum je nastao u jednom konacnom i ne narocito dalekom vremenu u proslosti. Aristotelu i vecini drugih grckih filozofa nije se dopadala zamisao o stvaranju zato sto je ona podrazumevala bozansko mesanje. Oni su zbog toga smatrali da su ljudska rasa i svet uopste postojali i da ce postojati vecno.


    Edvin Habl (1889 – 1953) pored 48” teleskopa na Palomar Mauntain. U znak sećanja na ovog velikog astronoma prvi orbitalni teleskop nosi njegovo ime.

    O pitanjima da li je Univerzum ogranicen u prostoru i vremenu kasnije je raspravljao filozof Imanuel Kant. On je ova pitanja nazvao antinomije (odnosno, protivurecnosti) cistog razuma zato sto je smatrao da ima dovoljno argumenata za verovanje u obe teze. Kao argumenat u korist teze (Univerzum je prostorno i vremenski ogranicen) on je navodio da ako Univerzum nema pocetak, pre bilo kog dogadjaja postojalo bi beskonacno veliko vremensko razdoblje, sto je on smatrao besmislenim; a kao argument antiteze, da Univerzum nema pocetak, on je navodio da ako bi Univerzum imao pocetak pre njega bi postojalo beskonacno vremensko razdoblje, pa nije jasno zasto bi se Univerzum “rodio” u nekom posebnom trenutku. Ustvari, ono sto Kant navodi u oba slucaja je isti argument. Obe tvrdnje temelje se na precutnoj pretpostavci da se vreme pruza u beskraj unazad. Ali, da li je to tako? Kao sto cemo kasnije videti pojam vremena besmislen je pre “rodjenja” Univerzuma. Na ovo je prvi ukazao sveti Avgustin. Na pitanje: “Sta je Bog radio pre no sto je stvorio Univerzum?” o nije odgovorio: “Pripremao pakao za ljude koji postavljaju takva pitanja.” Umesto toga, kazao je da je vreme svojstvo Univerzuma koji je Bog stvorio, tako da nije postojalo pre njenog pocetka.

    Godine 1929. Edvin Habl dosao je do jednog od najcudnijih otkrica u istoriji kosmologije. On je eksperimentalno utvrdio da vasiona nije staticna, da se galaksije u njoj krecu, gde god pogledali udaljene galaksije se velikom brzinom sve vise i vise udaljavaju od nas! Drugim recima, Univerzum se siri! Iz ovoga se mogao izvesti zakljucak da su u davnim vremenima sva nebeska tela bila medjusobno bliza. Ustvari, postojao je, kako izgleda trenutak kada su se sva nalazila na tacno istom mestu i kad je stoga gustina Univerzuma bila beskonacno velika. Ovo otkrice po prv put uvodi pitanje pocetka Univerzuma na podrucje nauke.

    Iz Hablovih posmatranja proishodilo je da je postojao trenutak, nazvan Veliki Prasak, kada je Univerzum bio neodredjeno mali i beskonacno gust. Pod takvim uslovima otkazali bi svi zakoni nauke, pa samim tim i sve mogucnosti da se predvidi buducnost. Ako je i bilo nekih zbivanja pre ovog trenutka ona se mogu zanemariti zato sto ne bi mogla da imaju nikakve efekte na dogadjanja u sadasnjem vremenu, kao ni na tok samog Velikog Praska. Prema tome, mozemo da kazemo da vreme pocinje Velikim Praskom, u smislu da se ranija vremena zapravo ne mogu definisati. Ovde treba istaci da je ovaj “pocetak” vremena veoma razlicit od onih koji su ranije razmatrani. U nepromenjivoj Vasioni poceta j vremena jeste nesto sto mora da uvede neki entitet izvan Vasione; ne postoji fizicka nuznost tog pocetka (moglo bi se zamisliti da je Bog stvorio Univerzum u bilo kom trenutku u proslosti). Medjutim, ako se Univerzum siri postoje fizicki razlozi koji nalazu pocetak.

    Savremeni naucnici opisuju Univerzum na osnovu dve osnovne delimicne teorije: opste teorije relativnosti i kvantne mehanike. Obe ove teorije predstavljaju ogromna intelektualna dostignuca prve polovine XX veka. Opsta teorija relativnosti opisuje gravitacionu silu i makroskopski svet Univerzuma, svet u rasponu od nekoliko kilometara do 1024 kilometara, koliko iznosi velicina Univerzuma dostupna nasem posmatranju. Nasuprot njoj, kvantna mehanika izucava pojave izuzetno malih razmera, oko 10-15 dela metra. Nama je danas poznato da su ove dve teorije medjusobno protivurecne, one ne mogu obe biti tacne. Mi danas jos ne raspolazemo jednom, jedinstvenom, teorijom koja vazi u svuda, u svakoj tacki vremena i prostora. Jedan od najbitnijih zadataka savremene fizike je traganje za novom teorijom koja bi obuhvatila obe ove delimicne teorije. To je, ustvari, tzv. kvantna teorija gravitacije. Danas mi jos ne raspolazemo takvom teorijom niti se nazire trenutak kada cemo je konacno imati, ali zato su nam vec poznata mnoga svojstva koja u njoj moraju biti sadrzana.

    Ove dve teorije kojima raspolazemo pokazale su se dovoljnim za dolazenje do tacnih predvidjanja u svim okolnostima osim u nekim ekstremnim slucajevima; traganjem za celovitom objedinjenom teorijom Univerzuma tesko bi se moglo opravdati u prakticnom pogledu (treba primetiti da se to moglo tvrditi i u slucaju teorije relativnosti i kvantne mehanike, ali ove teorije omogucile su nam upotrebu nuklearne energije i mikroelektronsku evoluciju). Postavljanje objedinjene teorije, kvantne teorije gravitacije, moglo bi da ne doprinese opstanku nase vrste, mozda cak ne bi ni na koji nacin uticalo na nacin zivota, ali... Jos od osvita civilizacije ljud se nisu zadovoljavali time da vide dogadjaje, vec su tezili da saznaju zasto ti dogadjaji nastaju. Mi danas i dalje tezimo ka tome da dokucimo zbog cega smo ovde i odakle poticemo; koji su koreni i sudbina Univerzuma. Najdublja zelja covecanstva za znanjem predstavlja dovoljno opravdanje za nastavak nasih traganja. A cilj koji imamo pred sobom nije nista drugo nego potpuno opisivanje Vasione u kojoj zivimo.

  4. #4

    Odgovor: Univerzum

    KORENI SAVREMENOG KOSMOLOSKOG MODELA
    1.deo
    Biolog J. B. S. Haldan jednom je zapisao: Univerzum nije cudan koliko mi to mislimo, nego je cudniji nego sto mozemo da zamislimo. Nocno nebo ostavlja snazan utisak o nepromenjivosti Univerzuma. Ukoliko se baci pogled prema nebu za neke vedre noci bez mesecine, sva je prilika da ce najsjajnija tela na njemu biti planete Venera, Mars, Jupiter i Saturn. Videce se takodje veoma veliki broj zvezda, koje su prilicno slicne nasem Suncu, ali su na znatno vecoj udaljenosti od nas. Neke od ovih nepomicnih zvezda, medjutim, kao da ipak sasvim malo menjaju medjusobni polozaj kako Zemlja kruzi oko Sunca: one, zapravo, uopste nisu nepomicne! Zvezde se krecu brzinom od nekoliko stotina kilometara u sekundi, pa tako jedna brza zvezda moze u toku godine da predje i rastojanje od oko 10 milijardi kilometara, ali ovo je hiljadu puta manje od rastojanja do nama najblizih zvezda. Zato se polozaj zvezda na nebu menja veoma sporo. Jedna relativno brza zvezda poznata je pod imenom Bernardova zvezda. Udaljena je od nas oko kilometara i ona se duz linije vida krece brzinom od oko 89 km/s ili 2,8 milijardi kilometara godisnje. Kao posledica ovog kretanja njen polozaj promeni se za ugao negde oko 0,0029O. Ovo pomeranje u prividnom polozaju nama bliskih zvezda astronomi nazivaju pravim kretanjem. Ali, polozaj udaljenih zvezda na nebu se menja toliko sporo da im se pravo kretanje ne moze zapaziti ni najstrpljivijim posmatranjem.

    Nase znanje o sirenju vasione pociva na cinjenici da astronomi mogu da odrede kretanje nekog svetleceg tela duz linije vida mnogo preciznije nego sto mogu da odrede kretanje istog tela pod nekim uglom u odnosu na liniju vida. Ovde se koristi jedna poznata osobina talasnog kretanja, poznata kao Doplerov efekat. Kad posmatramo zvucni ili svetlosni talas koji dolazi iz nepokretnog izvora vreme koje instrumenti registruju izmedju dolaska dva susedna talasna brega jednako je vremenu koje registruju instrumenti izmedju ista ta dva brega u trenutku emitovanja. Ali, ako se izvor talasa krece u odnosu na posmatraca uocavaju se bitne razlike. Ovde se mogu razlikovati dve situacije: ako se izvor priblizava posmatracu ili ako se od njega udaljava. U prvom slucaju, kad se izvor udaljava od posmatraca, vreme koje protekne izmedju dolaska dva susedna brega vece je nego vreme koje protekne izmedju ova dva brega pri njihovom emitovanju iz izvora, jer svaki sledeci breg talasa prelazi nesto veci put od brega pre njega. Pretpostavimo da bregovi talasa napustaju izvor u jednakim vremenskim intervalima, razdvojeni periodom T. Ako se izvor udaljava od posmatraca brzinom v, onda ce se u toku perioda izmedju dva uzastopna brega udaljiti na rastojanje vT. Ovo povecava vreme potrebno da talasni breg stigne od izvora do posmatraca za iznos vT/c, gde je c brzina svetlosti. Odatle se izvodi zakljucak da je vreme izmedju dolaska susednih talasnih bregova:



    Slicno, ako se izvor talasa krece ka nama, vreme izmedju dolaska susednih bregova se smanjuje, jer svaki sledeci breg prelazi krace rastojanje pa se cini da se talasna duzina smanjuje. To je kao kad bi, na primer, trgovacki putnik sa putovanja slao pismo kuci redovno jedanput nedeljno: dok bi putovao od kuce ka cilju putovanja svako sledece pismo trebalo bi da putuje nesto duze od prethodnog, pa bi pisma stizala nesto redje nego jedanput nedeljno; pri povratku kuci, medjutim, svako sledece njegovo pismo prelazilo bi kraci put od prethodnog, pa ce pisma stizati nesto cesce nego jedanput nedeljno.

    Danas moze lako da se opazi Doplerov efekat kod zvucnih talasa dovoljno je samo stati pored puta da bi se zapazilo da zvuk motora nekog brzog automobila ima visi ton (tj. kracu talasnu duzinu) dok se on priblizava nego dok se udaljava. Ovu pojavu prvi je uocio Johan Kristian Dopler, profesor matematike u Pragu, 1842. god (i kod svetlosnih i kod zvucnih talasa).

    Dopler je smatrao da bi ovaj efekat mogao da objasni razlike u boji zvezda. Po njemu talasna duzina svetlosti koju emituju zvezde koje se udaljavaju od Zemlje trebala bi da bude pomerena ka vecim talasnim duzinama, tj. ka crvenom delu spektra, pa bi nam ovakve zvezde izgledale crvenije. Isto tako i talasna duzina svetlosti zvezda koje se nama priblizavaju trebala bi da se pomera ka kracim talasnim duzinama, tj. plavom delu spektra, pa bi ovakve zvezde trebalo da vidimo kao plave. Ali, ubrzo su Bojs-Balot i drugi fizicari pokazali da Doplerov efekat nema uticaja na boju zvezda; tacno je da se talasna duzina svetlosti zvezde koja se udaljava od nas pomera ka crvenom delu spektra, ali istovremenu se deo nevidljivog ultraljubicastog zracenja pomera ka plavom kraju vidljivog spektra, tako da se u celini boja zvezde ustvari ne menja.

  5. #5

    Odgovor: Univerzum

    KORENI SAVREMENOG KOSMOLOSKOG MODELA

    2.deo
    Godine 1868. Doplerov efekat dobio je veliki znacaj za astronomiju, kad je poceo da se primenjuje za proucavanje linijskih spektara. Minhenski opticar Jozef Franhofer je 1814 i 1815. godine otkrio da ako se sunceva svetlost propusti prvo kroz uzan prorez a zatim kroz opticku prizmu, na dobijenom delu spektra se uocavaju stotine tamnih linija. Ove tamne linije su se uvek nalazile na istim mestima u spektru i svaka je odgovarala jednoj odredjenoj talasnoj duzini svetlosti. Te iste linije Franhofer je otkrio i u spektrima meseca i nekih sjajnih zvezda. Uskoro je shvaceno da su one rezultat selektivne apsorpcije svetlosti odredjenih talasnih duzina do koje dolazi pri prolasku svetlosti emitovane sa povrsine zvezde kroz njenu atmosferu. Svaka linija je posledica apsorpcije svetlosti od starne odredjenog hemijskog elementa. Mi danas znamo da talasne duzine ovih tamnih linija odgovaraju talasnim duzinama fotona, pri kojima on ima dovoljno energije da prevede atom nekog elementa iz stanja nize energije u pobudjeno stanje.


    Vrste spekta (odozgo na dole) vidljivi, apsorpcioni, emisioni, crveni pomak, plavi pomak

    Godine 1868. Viljem Hajgens je utvrdio da su ove tamne linije u spektrima nekih sjajnih zvezda pomerene ili ka crvenom ili ka plavom delu spektra u odnosu na svoj polozaj u Suncevom spektru. Ovu pojavu je on tacno objasnio na osnovu Doplerovog pomaka, odnosno kao posledicu kretanja posmatrane zvezde od Zemlje, ili ka njoj. Odredjivanje brzine pomocu Doplerovog pomaka je vrlo precizna metoda, jer se talasne duzine mogu meriti sa veoma velikom tacnoscu - nije nista cudno da se tabelarne vrednosti talasnih duzina daju i sa 8 znacajnih cifara. Ova tehnika zadrzava isto tako svoju tacnost bez obzira na udaljenost svetlosnog izvora, samo ako je posmatrana zvezda dovoljno sjajna u odnosu na nocno nebo da bi spektralne linije mogle jasno da se uoce.

    Doplerov efekat je postao znacajan u kosmologiji tek onda kada su astronomi poceli da proucavaju spektre objekata koji su mnogo udaljeniji od vidljivih zvezda. Pored Meseca, planeta i zvezda na nocnom nebu postoje jos dva objekta koja se vide na nebu, a od velikog znacaja su za kosmologiju.


    Razlika u crvenim pomacima
    različitih nebeskih objekata


    Jedan od njih je toliko upadljiv i sjajan da se u toku vedrih letnjih noci jasno vidi i golim okom. To je svetla traka koja se pruza u velikom luku preko nebeskog svoda, poznata jos iz drevnih vremena kao Mlecni put. Godine 1750. Englez Tomas Rajt izdao je knjigu Orijentalana teorija ili nova hipoteza o vasioni, u kojoj je izneo svoje misljenje da zvezde leze u ravni jedne pljosnate ploce, oblika tocila, konacne debljine, ali ogromne povrsine. Trebalo je da prodje mnogo vremena da bi Rajtova teorija bila prihvacena. Danas znamo da je Mlecni put sacinjen od jednog pljosnatog zvezdanog diska, precnika od oko 80 hiljada svetlosnih godina i debljine od oko 6 hiljada svetlosnih godina. On takodje sadrzi i jedan sferni zvezdani halo, precnika skoro 100 hiljada svetlosnih godina. Njegova ukupna masa se procenjuje na oko 100 milijardi Suncevih masa. Suncev sistem se nalazi na negde oko 30 hiljada svetlosnih godina od centra diska. Citav ovaj sistem se danas obicno naziva Galaksija ili, posmatrano sire nasa galaksija.

    Drugi objekat na nocnom nebu mnogo je manje upadljiv od Mlecnog puta. U sazvezdju Andromeda postoji jedan maglicast pramen koji nije lako uociti, ali koji se jasno vidi tokom vedrih noci, ako znate gde da trazite. Verovatno prvi zapis o ovom objektu je onaj u Knjizi o zvezdama stajacicama, spisku zvezda koji je 964. godine sastavio persijski astronom Abdurhman Alsufi. On je pomenuti objekat opisao kao mali oblak. Kasnije u XVII i XVIII veku, sa otkricem teleskopa, pronadjeno je jos mnogo ovakvih objekata, a astronomi su shvatili da ih ovi objekti ometaju u istrazivanju kometa. Sa ciljem da sastavi spisak objekata koje ne treba posmatrati dok se love komete, Sarl Mesije je 1781. godine izdao svoj cuveni katalog Magline i zvezdana jata. Astronomi jos uvek 110 objekta oznacavaju brojevima kojima ih je Mesije oznacio u svom katalogu. Tako je maglina Andromeda oznacena sa M31, maglina Raka sa M1, itd.

    Jos u Mesijevo vreme znalo se da svi objekti ovog kataloga nisu medjusobno isti. Neki su ocigledno jata zvezda (npr. Plejade M45), drugi su nepravilni oblaci blestavog gasa (npr. velika maglina u Orionu M42). Danas znamo da se obe ove vrste objekata nalaze u nasoj galaksiji i da oni nemaju veliki znacaj za kosmologiju. Medjutim, jednu trecinu objekata u ovom katalogu cinile su bele magline, prilicno pravilnog elipticnog oblika, slicne vec pomenutoj Andromedinoj maglini. Usavrsavanjem teleskopa otkrivano je sve vise i vise ovakvih objekata, i krajem XIX veka na nekima od njih identifikovani su spiralni kraci (npr. M31 i M33). Ali, ni najbolji teleskopi XIX veka nisu mogli da razluce spiralne magline u zvezde i njihova prava priroda ostala je nerazjasnjena.


    Galaksija Andromena (ili M31) je naša najbliža galaksija. Nalazi se na daljini od 2,2 miliona svetlosnih godina. Ovo je za većinu ljudi najdalji objekat koji mogu da vide golim okom. Pored Andromede na slici se još vide i galaksije M32 i M110

    Pretpostavku da su neke od maglina ustvari galaksije kao sto je nasa prvi je izneo Emanuel Kant. Prihvativsi Rajtovu teoriju o Mlecnom putu Kant je 1755. godine u svojoj Opstoj istoriji prirode i teoriji o nebu izneo hipotezu da su magline oblika kruznog diska i velicine kao sto je nasa galaksija. Ideja o vasioni ispunjenoj galaksijama bilo je siroko prihvaceno u XIX veku. Ipak, i dalje je postojala mogucnost da su to takodje objekti u nasoj galaksiji, kao ostali objekti Mesijeovom katalogu. Veliki izvor zablude bila su otkrica zvezdanih eksplozija u nekim od spiralnih maglina. Ako su ove magline zaista nezavisne galaksije, suvise udaljene da bismo u nima razlikovali pojedine zvezde, onda bi ove eksplozije morale da budu neverovatno snazne. Mi danas znamo da su ove zvezdane eksplozije bile takvog reda velicine da i sama masta mora da ustukne pred tom mogucnoscu. To su bile supernove eksplozije u kojima svetlost jedne zvezde postaje po intenzitetu jednaka svetlosti citave galaksije, ali 1893. god. to nije bilo poznato.

    Tek je Edvin Habl 1923. godine pomocu novopostavljenog 100 teleskopa na Maunt Vilsonu, u blizni Los Andjelesa, po prvi put bio u mogucnosti da vidi pojedinacne zvezde u maglini Andromeda. Video je da se u spiralnim kracima ove magline nalaze promenljive zvezde tada vec dobro proucenog tipa cefeide. Kod ovog tipa promenljivih zvezda moguce je na osnovu posmatranja odrediti apsolutni sjaj zvezda, a samim tim i njenu daljinu. Habl je posmatrao prividan sjaj cefeida iz Andromede a njihov apsolutni sjaj procenjivao na osnovu perioda, i pomocu ta dva podatka bio je u mogucnosti da izracuna daljinu zvezde, odnosno citave magline. Da bi ovo izracunao koristio je prosto pravilo da je vidljivi sjaj direktno proporcionalan apsolutnom sjaju i obrnuto proporcionalan kvadratu rastojanja. Habl je zakljucio da se maglina Andromede nalazi na udaljenosti od 900.000 svetlosnih godina, odnosno na 10 puta vecoj daljini od najudaljenijih poznatih objekata u nasoj galaksiji. Volter Bad i drugi astronomi kasnije su ponovo odredjivali rastojanje do magline Andromeda i danas se ono procenjuje na oko 2,2 miliona svetlosnih godina, ali sustina postupka bila je jasna jos 1923. godine. Prema tome, maglina Andromeda i hiljade slicnih maglina su galaksije kao sto je i nasa, nalaze se na velikim rastojanjima i ispunjavaju vasionu u svim pravcima.

  6. #6

    Odgovor: Univerzum

    KORENI SAVREMENOG KOSMOLOSKOG MODELA
    3.deo
    Pre nego sto je utvrdjena prava priroda maglina astronomi su mogli da identifikuju linije u njihovim spektrima kao linije u poznatim atomskim spektrima. U periodu izmedju 1910 i 1920. godine Vesto Malvin Slifer je otkrio da su spektralne linije ovih objekata pomerene ka plavom ili crvenom delu spektra. Ovi pomaci su odmah bili protumaceni kao posledica Doplerovog efekta i ukazivali su na to da se magline priblizavale, odnosno udaljavale od Zemlje (npr. utvrdjeno je da se maglina Andromeda priblizava Zemlji brzinom od 300 kilometara u sekundi, dok je utvrdjeno da se udaljena jata galaksija u sazvezdju Device udaljavaju od nas brzinom od 1000 kilometara u sekundi). Prva pomisao bila je da se radi samo o relativnom kretanju ovih galaksija, tj. mislilo se da se radi o kretanju naseg Suncevog sistema ka pojedinim galaksijama ili od njih. Ali, ubrzo je ovo objasnjenje postalo neodrzivo zbog toga sto je otkrivano sve vise i vise galaksija sa sve vecim crvenim pomakom, odnosno galaksija koje su se od nas udaljavale. U sustini, samo su se neki nasi bliski susedi jos vise priblizavali dok su se sve ostale galaksije udaljavale. Ovo naravno ne ukazuje na to da je nas polozaj u svemiru izuzetan. U stvari, to je ukazivalo na to da se cela vasiona nalazi u stanju neke ogromne eksplozije. Godine 1929. Habl je objavio svoje otkrice da se crveni pomaci galaksija povecavaju srazmerno njihovoj udaljenosti. Ovo tumacenje je postalo opste prihvaceno.

    Engleski astrofizicar Edvard Artur Miln postavio je hipotezu koju je nazvao Kosmoloski princip, i on glasi: u bilo kom datom vremenskom trenutku, vasiona bi trebala da izgleda isto za posmatrace u svim tipicnim galaksijama, bez obzira na pravac posmatranja. Ako ovaj princip primenimo na galaksije dolazi se do zakljucka da posmatrac, bez obzira na to u kojoj se tipicnoj galaksiji nalazi, vidi ostale galaksije kako se krecu prema istom zakonu brzina. Matematicka posledica ovog principa jeste da je relativna brzina bilo koje dve galaksije proporcionalna njihovom medjusobnom rastojanju, isto onako kako je utvrdio i Habl.


    Poznata fotografija sa Hablovog teleskopa Deep Fild jedan od najpoznatijih snimaka sa Hablovog teleskopa. Ovde možemo da vidimo najdublje delove kosmosa, najdalje galaksije koje je čovek ikada video

    Pored Doplerovog pomaka, Kosmoloski princip ima eksperimentalnu potvrdu i druge vrste. Ako uzmemo u obzir izoblicenja koja su posledica prisustva nase galaksije i obliznjeg bogatog jata u sazvezdju Device, vasiona izgleda potpuno izotropna, tj. ista, u svim pravcima (pojava mikrotalasnog suma, o kome ce kasnije biti govora, to dokazuje na jos bolji nacin).

    Kao i svaka druga hipoteza, i Kosmoloski model ima neka ogranicenja. Prvo, on ocigledno ne vazi na malim rastojanjima mi se nalazimo u galaksiji koja pripada jednoj maloj grupi galaksija (zajedno sa M31 i M33) koja lezi u blizini ogromnog jata galaksija u sazvezdju Device. Kosmoloski princip, ako uopste vazi, vazi samo ako vasionu posmatramo u razmerama bar kao sto su rastojanja izmedju jata galaksija ili u razmerama od negde oko 100 miliona svetlosnih godina. Drugo bitno ogranicenje kosmoloskog modela je Ajnstajnova Specijalna teorija relativnosti, odnosno relativisticki zakon sabiranja brzina kada se brzine priblizavaju brzini svetlosti. Habl, 1929. godine, nije imao problema sa velikim brzinama, jer nijedna od galaksija koju je on proucavao nije se kretala toliko velikim brzinama. Ipak, kad kosmolozi razmisljaju o zakonima koji vaze za vasionu u celini oni moraju, bar teorijski da rade sa brzinama koje su priblizne brzini svetlosti, odnosno da se krecu u granicama Specijalne i Opste teorije relativnosti.

    Habl je 1929. godine procenio rastojanje do 18 galaksija pomocu vidljivog sjaja njihovih najsjajnijih zvezda i uporedio dobijene vrednosti sa brzinama galaksija odredjenih na osnovu Doplerovog pomaka. Zakljucio je da postoji linearna zavisnost izmedju brzina i udaljenosti galaksija. Dve godine kasnije situacija u kosmologiji se dosta poboljsala i Habl je mogao oda proveri odnos proporcionalnosti izmedju brzina i udaljenosti na galaksijama cije su brzine bile u opsegu do 20.000 km/s. Tada je on proracunima dosao do zakljucka da povecanje brzine iznosi 170 kilometara u sekundi na svaki milion svetlosnih godina. Ova vrednost koja oznacava porast brzine sa rastojanjem danas je poznata kao Hablova konstanta.

    Habl je zajedno sa strucnjakom za spektroskopiju Miltonom Hamasonom od 1936. godine mogao da meri udaljenost i brzinu jata galaksija Veliki Medved II. Tom prilikom oni su pronasli da se ovo jato udaljava od nas brzinom od 42.000 km/s, odnosno brzinom od 14% brzine svetlosti. Njegovu udaljenost oni su procenili na 260 miliona svetlosnih godina i to je bila granica tadasnjih tehnickih mogucnosti, pa je Habl morao da prekine sa svojim radom na ovom planu. Posle rata postavljeni su veci teleskopi a Hablov rad nastavili su drugi astronomi i on traje do danasnjih dana.


    grafik zavisnosti brzine galaksije od njenog rastojanja. Na grafiku su date neke procene vrednosti Hablove konstante

    Na osnovu svih posmatranja izvrsenih u prethodnih 50 godina moze se izvuci jedan opsti zakljucak galaksije se udaljavaju od nas brzinama proporcionalnim njihovoj udaljenosti (bar kad su u pitanju brzine koje ne podlezu Ajnstajnovoj teoriji relativnosti, tj. brzine mnogo manje od brzine svetlosti). Iz ovoga, naravno, ne treba izvuci pogresan zakljucak o nasem specijalnom polozaju u vasioni. Na osnovu savremenih merenja i rekalibracije odnosa period-sjaj promenljivih zvezda uneta je najznacajnija modifikacija u prvobitni Hablov zakljucak sad se udaljenost do dalekih galaksija procenjuje na oko 10 puta vecu vrednost nego u Hablovo vreme. Danas se smatra da Hablova konstanta iznosi oko 15 kilometara u sekundi u milion svetlosnih godina (odnosno kako se cesce koristi 50 kilometara u sekundi po megaparseku).

    Neko bi mogao da pomisli, sad, kakve veze ima sve ovo do sada receno sa nastankom vasione. Pa krenimo redom.

    Ako se galaksije udaljavaju jedna od druge nekada u proslosti one su morale da budu vrlo blizu jedna drugoj. Brzina kojom se galaksije udaljavaju je konstantna pa na osnovu toga mozemo da izracunamo vreme koje je bilo potrebno da galaksije dodju na rastojanje na kome se nalaze, ali zbog toga sto je brzina proporcionalna rastojanju zakljucujemo da je vreme udaljavanja bilo koje dve galaksije uvek isto odnosno, sve galaksije su u istom trenutku u proslosti morale da se nalaze jedna uz drugu. Ako uzmemo da je vrednost Hablove konstante dobijamo vreme od 20 milijardi godina. Ovo vreme je vreme kad su galaksije pocele da se udaljavaju jedna od druge, i ono se jos i naziva karakteristicno vreme ekspanzije. Prava starost vasione je ustvari manja od ovog karakteristicnog vremena jer se galaksije ne krecu konstantnom brzinom vec usporavaju pod dejstvom uzajamnog gravitacionog privlacenja.

    Naravno, treba napomenuti da interpretacija crvenog pomaka nije opste prihvacena. Mi ne opazamo da se galaksije stvarno udaljavaju od nas, sigurni smo samo da su linije u njihovim spektrima pomerene. Ima uglednih astronoma koji sumnjaju da crveni pomak ima bilo kakve veze sa Doplerovim efektom, udaljavanjem galaksija i ekspanzijom svemira. Postoje i neki od dokaza koji ne idu u prilog ovoj hipotezi, na primer postoji grupa galaksija u kojima neke galaksije imaju veoma razlicitu vrednost crvenog pomaka, tj. razlicite brzine ako su ova jata galaksija stvarno fizicka a ne vizuelna onda galaksije u nima ne bi smele da imaju razlicite brzine jer bi se jata raspala. Takodje je 1963. godine otkrivena jedna nova klasa astronomski objekata koji imaju izgleda zvezda, ali njihovi crveni pomaci su ogromni, u nekim slucajevima i iznad 300%. Ako su ovi kvazistelarni objekti, ili kako su nazvani kvazari, zaista toliko daleko kako na to ukazuju njihovi crveni pomaci onda bi oni morali da emituju ogromne kolicine energije da bi bili toliko sjajni. Tako se o kvazarima mislilo 1963. godine a danas se zna da je to zapravo tacno, a broj onih koji ovu interpretaciju crvenog pomaka i sirenje svemira ne prihvataju iz dana u dan je sve manji.

  7. #7

    Odgovor: Univerzum



    Ukoliko još umem osećati ljubav prema nečemu, onda je to astronomija...nekako ne spoznah ništa lepše od toga.

  8. #8

    Odgovor: Univerzum

    Neko, meni veoma drag, mi je prosledio sledeći link:

    http://images.4channel.org/f/src/589...e_enhanced.swf

    I veoma mi se dopalo kako je realizovano.

  9. #9

    Odgovor: Univerzum

    Matematika i univerzum...

    Poruku je izmenio Meggy, 20.06.2012 u 19:19 Razlog: link
    Artificial Selection

Slične teme

  1. Marvelov filmski univerzum
    Autor Alen13ASC u forumu Film i pozorište
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 15.01.2019, 18:37
  2. Sunčev sistem, univerzum, život...
    Autor HLEBmaster u forumu Astronomija
    Odgovora: 2
    Poslednja poruka: 25.07.2013, 14:55

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •