Rastko Petrović - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 31
  1. #16

    Odgovor: Rastko Petrović

    Ovo o jednom pesniku

    Čudo Gospode, veliko čudo!
    More: ono, ono! svud more!
    Mi smo se peli uz planine
    A kroz granje i kroz gore
    Modra,
    Strašna - riblja - večera.

    Čudo bože! ogromnog čuda!
    Reči nam zvižde brže no kuršumi;
    Bože, spasi dušu našu u prašumi!
    Koračamo, a palac kroz poderotinu od cipele,
    A oko kroz poderotinu lica:
    Uči uglasti kostur kamena i sardele;
    Pa uzbudljivije od ljubičica
    Miriše ljuto mleko nepomuženih krava
    Kroz planinu!

    Ujed njegovog genija: iz tela
    Izazvaće lučenje najljućeg otrova;
    Ali jedna jedina reč, besprimerno sazrela,
    Otpašće - ko smolom - s usnih uglova.

    Pa deran koji pronađe ovo docnije,
    Može l' oprostiti mladosti ljubav za bundžije:
    Pomisli na njega, ovu pesmu što krije
    Tajnu naklonost; i zbunjenost ga trza!

    Da li će zveckati džepom; umirati od gladi;
    I on razgolititi reči da osramoćene beže:
    Prezrivo se cereći, odbiti ma šta da radi;
    Bogohuliti danju, pod pokrivačima se moliti - kad leže?

    Uzeti ga treba za ruku pa izvesti u polje,
    Da tamo zaboravi sve pesme
    I čak bol svoj koji ne beše dubok:
    Te noći bi jeo više i spavao bolje,
    I ne bi osećao da mu postelja zagriza bok,
    I da je život dug.

    Ali pred zoru, preko svih gubera, ubiti treba
    Pesnika; da ne poteže ličnost svoju iz detinjstva:
    Kao slučajni, zamešeni, kanap iz hleba
    Kim neće nahraniti nikada sebe, kao ni zverstva!

    Jer rođen posle sedam meseci trudnoće,
    Preturiv sve nesreće, želi da se vrati majci;
    I, ne izlazeći više nikada, hoće
    Da izbegne - bar večno - toj gnusnoj kazni, toj hajci.

    Al' zalud! u očima električnu viziju,
    U ušima zviždanje ubice-prostora, lokomotive;
    Dva-tri sumnjiva stiha, istoriju:
    Odnese; a sa telom ujede - nepogoda - neizlečive.

    Zatim se probudi, pogođen od udara,
    - Mesto utroba da ga obavija, eto sudar:
    Teška misao, tek dovršena u njegovoj glavi,
    Stade da, nedonošljivošću svojom, umara.

    Oseti se beskrajno nesrećnim; opor i star;
    I da će ivica što se plavi,
    Odviše širokog sveta za ugroženu mladost,
    Da ga kao najbednijeg skota umori...

    Tek tog trenutka On poče da govori.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  2. #17

    Odgovor: Rastko Petrović

    VUK I

    Mati me nije rodila ispod ovog ognjenog zida
    Ustima oprala oči, ja sam dopuzio do dojke
    Ali pružena i sad joj ruka kojom mi Sunce skida
    I vetar sam i jutro dariva na obojke.

    Mati me nije kao vučica jezikom umila
    Ni dopuzih do njene dojke pijan od svetlosti
    Pa ipak pogledom svojim bola pitomost moju je ubila
    Il uzburkala divlju mržnju moje mladosti

    Na svaku novu Reč zadrhtao bih bled
    U uzbuđenju strašnom da ona skriva Tajnu
    Ja ne trudih se nikad ništa, nit sputah svoju jed,
    I samo skrivah pogled na svetlost Njegovu sjajnu

    Nozdrve behu pune mirisa nekakvih šuma
    I sanjao sam divlje snove pune krvavih strasti
    I preskočio sam davno granice svoga uma
    Njegovoj željah samo izbeći vreloj vlasti

    O kako me je blažilo ipak blaženo njeno mleko
    Ja spavah tako čvrsto kraj reka njenih u gori
    I sa dubokim dahom prenuo bih se; tad daleko
    Ugledao bih strašnu sunčanu kuglu da gori.

    Nemilosrdno onda ujedao bih je za dojku
    Ona otklonila bi mi glavu i ne bi razumevala taj bes
    Milovala me po čelu i užagrenom uvojku
    A ja sam sumnjao već grozno i obuzimao me bes:

    Odrastoh iza vrata, skriven, zagledan u njegovo moćno Ognjište
    Sve što razaznavah tada beše da sam usamljen
    Pokatkad savladan pokrivah ranama svojim ovo poprište
    No često zaražen Suncem jurah zaplamljen

    Varoškim đonom tvrdim kvareći polja ječma
    Osećah u sebi grozno praotaštvo kako se strvi
    Jezika otečenog kukah i bejah žedan
    Da izvršim, o da izvršim već jednom Osvetu onu krvi

    Majko ja sam i tebe vređao svojom rečju
    Opevao muke tvoje ne sklopiv oči pred tajnom
    Ne pitav za bol tvoj u Objave mi zvečju
    Kada bih se svakim stihom vraćao opet u dom.

    Kao vučica ti mi umi jezikom vid
    I mračnu prugu besa niz divlju ovu kičmu
    I pokloni mi Njega, Sunce, i s Njime zavist i stid
    Godina toliko već je da spremam divlju sič mu:

    Pokloni Sunce, čija prlji me vrela sačma
    Zalud me mleko tvoje blaži i vraća moć
    Osećam da se budi ono što tako davno začma
    U krvi našoj, majko, u praotaca noć

    Neumitno, đonom ću gaziti polja ječma
    I pijan od besa juriti kroz ravnicu tu krečnu
    Jezika otečenog kukati i biti žedan sve većma
    Da izvršim već jednom Osvetu onu večnu

    Sunce, jedino tebi što sam žudeo biti ravan
    Znati jednu jedinu stvar i njome znati sve
    I za vratima čekah krišom rođaj ti večno slavan
    I jedino rad tvoga lika žrtvovah one sne

    Ceo dan ostah skriven ukočeno motreći ti hod
    Potom bih noću besneo divlje, vikao zvučne reči
    I međ onima što me kore ne bih razaznavao rod
    Jedino bih se trzao naglo čuvši mater da ječi

    Jer ja sam i nju, svetu, vređao svojom rečju
    Opevao muke njene, ne sklopiv oči pred Tajnom
    Ne pitav za stid njenu u Objave mi zvečju
    Kada bih svakim stihom vraćao sebe u dom

    Nit vučica mi umi vlažnim jezikom vid
    Nit mračnu prugu besa niz ovu večnu kičmu
    Da spremi me za Sunca oganj, sa njim na zavist i stid
    Pa ipak godina tolko ko zver otrovnu nosim sič mu.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  3. #18

    Odgovor: Rastko Petrović

    VUK II

    Oko ponoći se digoh malaksao snom,
    Zamočih glavu u vodu, dugo ostadoh nem,
    Zamočih ruke nadute, i ne pogledah u dom:
    Svežina jedina tada postade brižni šlem,
    Protivu dana koji poda mnom i sada čeka
    Kao zamorna duboka reka.

    Sednem li na stolicu prazan, bez volje,
    Zagledan kako kvase vlažni dlanovi rublje:
    Postelja zalud čeka da iznuri još bolje
    Život moj, zavist joj i srebroljublje,
    Pohlepno cvile da legnem opet u grob;
    Rasejano se smeši i gleda suznih očiju blesavi u meni rob.

    Samo zaspim: truljenje po telu raziđe,
    Poslednja snaga na život upne se da me probudi;
    I dugo čeznem da svetlost u mene naiđe,
    Razjedinjena zbriše kroz glavu i kroz grudi:
    Strašna glavobolja i umor nad otvoren grob me zanesu,
    I senke zbrkanih stvari na ruke mi nanesu.

    To tada dugo, dugo, odmaram glavu u vodi,
    I ruke gledam kako, ko davljenici, tonu:
    Sva jučerašnja patnja ovde se oslobodi,
    I sve nadanje koje proveravah nekome o snu,
    Ko pesma da je ptice malaksale na gnezdu,
    Koja ni sama ne može više pogledati tu zvezdu,

    Toliko na svaku svetlost prepadaše joj muka.
    Ja zastor ne dižem s okna: toliko već je dana;
    Prigušeno mi samo dopre poslednja ulična huka,
    Ali otkada, gle, ni jedan šum ne pođe iz ovog stana,
    Do šum kojim točim iz suda u sud vodu,
    Svi prolaznici ko da slute voljnu grozu u brodu...

    Ti voljna patnja dana si mi sveg,
    Ti daljnje radosti bolne, ti steg;
    Ti brižne ljutnje, ti ljubavi san,
    Ti željna miso što uljuška mi dan:
    Ti bolna žudnja kolko me koštaše tela;
    Ti voljna, bolna patnja, ti zavisti mi bela.

    O, strašna, ti!

    Po večeri jednoj ipak iziđoh iz tišine,
    Iđah još jednom gorući istome prijatelju,
    S kim slušah toliko mladalački lik istine,
    I koji me zalud, sa tugom, čekaše u nedelju
    Davnu; izrazih sumnju svoju u veliku objavu obnovljenja,
    Govorah mnogo, sam se gadeći, zlobu svu svojih uobraženja.

    Na, trgu, naslonih se opet na zid, plačući u strašnom bolu:
    Taj život, u kome svaka strast oteče naglo u uspomenu:
    Taj život gde se ne usudih ubiti draganu onu golu,
    I gle utopih i nju, i neukrotljivost, u mladost svoju smetenu;
    Ne, ja bih hteo da zaustavim sve to, ma za najkraće neko vreme,
    Odmoriti se, u praznini, od neumitnosti ove neme.

    Sada razumem svoj plač kad vraćo bih sebe kući,
    Gde u postelju uz sebe spuštah i svoju smrt,
    Smrt, s kojom je teško u život se opet dovući,
    I zbog koje nigda nikada ne usnih nijedan vrt:
    To je kao leći gorko u mirno zvezdano polje,
    Čekati još jedan jedini lek: mrak crn, da duši bude bolje.

    O mnoga tamna uzbuđenja,
    Čudni i grozni pokret tela,
    O davna moja otkrovenja,
    I žeđ opojne sumnje ždrela,
    Sve je pod mržnjom upoređenja,
    Sve na pragu mi žudnog usmrćenja,

    Mišljah na sve stare susrete,
    Na zanose koji me nadvladaše;
    Ako ljubljah, ako mržah, nigde ni jedne osvete,
    Čas iz radosti, čas iz ponora ruke mi isplivati znaše,
    Ali sve to dakle tad još izbrisah iz sebe uzaludno:
    Ovo razranjavljeno biće, u smrti svojoj budno,

    Iskrivljeno u osmeh bola, gledaše odvojeno od sviju,
    Žudno ničega Praznog, ko negda što je sna;
    Dečji lik što materine ruke miju
    No, noćas tako bol smeši mu se evo sa dna.
    Hteo bih umiti ga svežom vodom još jednom,
    Al zalud (ne mogu više pomoći ni pokretom, ni snom).

    To tada počeh da dišem pravilno i duboko:
    Malo spasa naviraše uz gutljaj mlaka daha,
    I već je uticalo u mene ono što beše samo visoko,
    Kao okeana deo, prodorom prvim kraha,
    Ali što uneće, u sredinu svoju ipak, celi brod;
    To podesih slučajno dah svoj, sa dahom kojim diše svod.

    Sa svakim dahom blaženstvo je više u meni,
    Il me njemu snađe nebeski brodolom,
    Zar u poslednjem času, kad besmo satrveni,
    Talas nas Njega preli ko blažen dah za dom:
    Iz očajanja osmeh preveze Nas u tugu,
    Od čeda do pasa, i preko grudi, prevučem Liniju Onu dugu.

    Suzama svetim, i spasa, otiče talas sa lica,
    Zrak, kojim dišem sad, pun obećanja je bolnog zrak,
    I nebo mesto zvezda pruža mi vrt ljubičica,
    Između mene i njega zračnog opet je sveti brak;
    Ja nisam više tu! Il da! Oh, da; da! ne! Mene je još jedino, gle, strah,
    Dokle će uz božanski, božanski, znati ići moj dah!

    Ne, ne, ne; oh, ne! Izgovorih Smrt, i reči: Ona, njen Dlan!
    Na svaku reč bih gubio svest, dolazio sa krikom sebi;
    Hteo bih da dišem dublje, grudima proširim ležaj i stan,
    Da plačem, da zahvaljujem na onom što i ne bi
    Nikada u životu, na putevima koji i ne vode kroz svet,
    Bejah toliko slab, da samo gubljah svest.

    Kad bih došao k sebi, pred samim Božijim likom osetio bih svoj
    Trenutak bi nam se mešao dah i razroko bih posmatrao mu vid.
    Saznah da ga nikad neću zgledati, i oblivaše me znoj;
    I opet gubljah svest, ko užas da je to i stid:
    Samo bih duboko cvilio u meni, tako neshvatljiva beše ta kob.

    Reših se da izgovorim ma šta, no izgovarah: Smrt,
    Osvrnem se na drugu stranu: pročitam na zidu Smrt;
    Sećam se čitah knjigu: u trećem redu nađoh Smrt,
    Ma kud da se bacim, gle, samo Smrt; i Smrt, i Smrt, i Smrt;
    Jednu reč pronađoh silom, beše to: vrt.
    Podlegoh tada bez snage: znam, ti dođe ko slik na Smrt.

    O, pa ako, ako moram umreti, jer prestaje mi disanje,
    I biva ispunjena pučinom poslednja mi praznina,
    Pošto me izgube iz vida neće shvatiti ćutanje;
    Smrt, smrt, smrt, svetljenje, o pa ako... istina;
    O pa ako moram umreti, jer prestaje mi disanje
    I prestaje, u prostor, mog tela sporo zidanje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  4. #19

    Odgovor: Rastko Petrović

    MOLITVA VUKA

    Bar spavaj, bar spavaj ako moraš crći, zli putniče,
    Uvek na obali dana, kojoj je druga Nepovrat,
    Sve što si oteo od njega ti, ljubavniče,
    To je poverena ti tajna, ko gad il brat;
    Pa sve što je dublji, suzniji o, noćas tvoj san,
    S neočekivanošću strašnijom razmileće se po tebi dan.

    Odjednom ruka diže zastor, i zagledah se u zoru,
    To mislim beše prvi put da se udubih u taj prizor;
    Kada i na poslednji joj odbles duhom bih u odgovoru,
    Podne već beše prošlo, ja još gledah kroz prozor:
    Zraci su mi duboko prodirali u lice,
    Onesvestih se tad opet, na bučni, zli tok ulice.

    Izbljuvah celu prošlost po podu svoje sobe,
    Ruke mi behu krvave kojima je nisam ubio,
    Ječao sam tada besvesno nad tragom svoje rugobe;
    Dovukao sam se do albuma, tu našao njen lik i ljubio,
    Svaki drugi bi se za to na mestu mome ubio,
    A ja sam se jedino u prisebnosti svojoj gubio.

    Pio sam hladne vode, zatim plakao,
    Spuštao čelo svoje na kamen, milost Njegovu pozvao;
    Pisao prijatelju ipak da sam dušu đavolu prodao;
    Poručivao posmrtne liste, poslednji novac tu dao:
    I nikog nije bilo da dođe da me uteši;
    A moj lik bi sam se grčio, kad bih naredio mu da se smeši.

    Već više dana ležah na podu, u bunilu,
    Toliko je duša moja teško patila,
    Sve jedan i isti san stajaše na krmilu,
    I ludilo je noćno razvilo svoja krila,
    Dok se vrata na sobi nisu otvorila,
    Kroz samu crnu patnju duša je jedrila.

    Tek škripanje me vrata do pola sna iščupa;
    Ne mogoh doći sebi, premda obamreh od užasa;
    I najmanji šušanj odjekivaše u meni kao lupa,
    I ne znam čega još strašnijeg prezah u bolu tog časa,
    Činilo mi se da neizvesnost traje čitavo pola veka,
    Tako mi večnost se javi pred onim što me čeka.

    To beše moj prijatelj koji žuđaše da me vidi;
    Pogođen mojom patnjom, sede i plakaše,
    On, koji negda reče da mi na sreći zavidi,
    Teškom, studenom vodom tiho me sad umivaše:
    Nekad smo se, ko dečaci, po istoj rečici gnjurali,
    A zatim, pod vrbama, za istom devojkom, plakali.

    Poljubi i tad mi ruke i moje stopalo,
    I teško se mrštio nad svojim okom, jer je plakalo,
    I sto puta poče onu misao da govori,
    Kojoj bejahu onda tolika bivstva izvori;
    Na svaku reč koju bi izgovorio,
    Strašnom šupljinom bih mu platio:
    Samo na obrazima mi njegovi vlažni dlanovi
    Prelažahu svežinom morskom kao žalovi.

    Ipak u strahu prezah da ne preživim ovo i u snu
    Gde dovoljno će spavanje pregoniti me, u truljenje,
    Kada nijednim dizanjem svesti neću se iščupati tom dnu,
    Već kroz spektar razjedinjenja završiti najzad seljenje:
    Moljah ga da ne odmiče se, veče to, od mog spavanja,
    Pa ako primeti plavilo lica, sam me probudi;

    Ne pomogne li glas mu znan, strašna će možda šibanja:
    Jer žudim (ako ozdravim) da vidim Je još jednom kako rudi.
    Prvi put dakle spavah, ne nadgledajući tok života, I sanjah isti baš čas životni kako odlazi,
    I kako ravnosušnost, neprebolna, u porub svaki silazi:
    Osvrtah svoj bedni lik, gde ljubav mi bar bi sirota.

    Kad se probudih, videh ga čak u uglu,
    Ukočenog, bledog, raširenih očiju kako me gleda,
    Da imah samo snage, podao bih se ruglu,
    Toliko mučno behu njegova usta bleda.

    Tek pomože mi da uzmem, supe dve-tri kašike,
    A ja se mučno zgadih: uprljah njegove ruke,
    Smešeći se da me ne smuti, pogleda tužno u njih;
    Bože moj, gle! Pa, i ovo, maločas snih:
    Toliko me je sad grozno sram,
    Odvratim glavu, zatvorim oči, i plačem sam.

    Bacih se na kolena, ispruženih ruku, u očajanju,
    Od strasti, muke, obnevideo;
    Bez reči, nem u svom urlanju...
    Ja sam se večno dakle stideo:
    Šta sam učinio od svoje mladosti, čistote? Kako
    Upropastih šume, reke, životinje! Šta je sa
    Mojim ljubopitstvom, žudnom! Toliko noći:
    Imam još uvek prava, objavu prava, ali ukus,
    Ukus života. Pljujem!

    On, od koga bežim, Sunce!
    A Vuk? Ja: Vuk!
    Vrelina mi sviće iz krvi,
    Iz krvi zora za vrhunce;
    Iz krvi ovaj strašni huk,
    I zavist ova koja se strvi;
    Iz krvi...

    A prijatelj: Gospode, on ti veli: Ti znaš da lice
    Tvoje štujem!
    No rečima pogrdnim koje jedino sada zna,
    Rečima koje čupa iz muke svoje i sna!
    Vikah, vikah:
    Za ove reči jedino ti smeš da znaš!

    Gospode, Gospode, on veli: u savest svoju pljujem,
    Al koliki užas i koliki strah!
    Ti znaš, jedini znaš, da lice tvoje štujem.

    Zatim bejah iz rođene svesti izbrisan,
    Koja još uvek budna osvrnuta stajaše na nebu,
    Pod njome ležah, telom, odavno iskrhan;
    Nečije ruke mi na čelu, brižne su, ko na hlebu.
    Molim se Gospodu, svom glasu, ovoj čaši,
    Za prijatelja, mrava, magarca, kutiju, petla,
    Molim se udaljenome onom vojniku koji jaše;
    Iz ove skrušenosti, svem što je dlana svetla,
    Molim se, ne izgovarajući to čudno ime njino,
    Da ne sputam im podlo i malo svetle snage;
    Tolike su mi večeri, i jutra, bojile hleb i vino,
    I ono što svakog meseca primah ja od te drage.

    U začeću, usnih samom, da granam život sa Bogom,
    Zbog nerazdvojnosti, u sramu, da leži sa mnom on,
    Da ja sam njegov zao duh, on meni duh svetao,
    Da nema neba nit greha gde ne može nam biti dom
    Da praštati mi verno nije on nikad, nikad prestao,
    U časovima patnje ove da pati sa mnom i on.

    Al da me vuče stalno sa sobom, u težnji svojoj za savršenstvo
    O bol, o bol! Dati mu ruke i biti večno Beskorenstvo!
    No pogledaj moje oči bola pune pune su suza,
    Sve što ti pružim sve je to To i čisti bol;
    Moje ruke! Čisti, o čisti bol.

    Pa, evo me, ja sam, druže, Gospode, ko negda u detinjstva dane,
    Premda bljujem svaki čas, i ruke su mi izbljuvane;
    Ti više bi možda voleo da je na njima krv,
    Ja odbacujem svaku savest, rad tebe da sam crv;

    Udicom tvojom ranjenog želuca, ne snosim više hrane,
    U ovoj mračnoj sobi, u akvarijumu samoće,
    Gde ležim na dnu u očajanju.

    Molitva, da ne bi bilo stida ni psovke,
    Za puteve na suncu, za sunčanice, za plovke,
    Za lisice, za vukove, za jazavce.

    I za bol, i za bol!

    I za mladića, što s glavom nad rekom beše u travi,
    Zvezdani pod sobom što je gledao svod,
    I ribe izmeđ zvezda, i tice, u strani
    Glava njegova sama plovila je ko brod.

    I bol, Gospode, i bol!

    Molitva za Njega, Sunce!
    Molitva, tim, za mene!

    Njegov, Gospodnji, glas, i svi glasovi;
    Oholosti, nije li demon to tvoj i tvoji grehovi

    Došao si najzad, najzad mrcvareni pesniče,
    Protrljao oči rukom, video da zora sviće,
    Pogledao u mutnu ovu zemlju, gde zlato nam se stiče,
    Došao si najzad sam krvav i zadihan pesniče.

    I oslobodićeš, pustićeš preko knjiga, naše zvuke;
    Ko je izmeđ vetrova dosad razazno naše jauke:
    Jedini ti si kroz rudokope reči svirao ove zahuke,
    Jedini ti si sviralu probio za naše zvuke.

    Bio si pijan od mladosti, il sumoran od brige,
    Po čelu mračni ožiljci, tu neba trag i kacige,
    Ruke ti pune žuljeva od naslanjanja na knjige,
    Al skočio si eto mladićski i otresao si opet sve brige.

    Dosta godina trebalo je da dođeš do ovih reči,
    Dosta ognjevi ređahu da dim ti pogled spreči,
    I udubio se kamen kolenom koje kleči,
    I pod teretom mržnje povijao si pleći.

    Mora da si skrio u sebi i porok i besnoću,
    Kada onako podmuklo probijao si se noću;
    Mora da si se stresao zorom i tražio u voću
    Sitosti, mora da si spregao gvožđem besnoću.

    I uputićeš, uputićeš srcima naše zvuke,
    Ko je iz olujina dosad izdvojio naše jauke:
    Jedini ti si kroz rudokope reči svirao ove zahuke;
    Ti, kroz planinu, sviralu dubio za naše zvuke.

    Ah! Bože!!!

    Ko je uzdahnuo?!

    Ne sećam se više. Patim. Ah, patim strašno;
    Gospode, Gospode, zašto si mi vrelinu ovu udahnuo,
    Ja njome ljubim, ja njome mrzim, i zavidim izdašno;

    Ja bih hteo, strašno, kroz oganj svoj izaći.
    O, Bože, Bože, ja ne ljubim više tvoj svet,
    I rasturam se svuda gde nadam se još, da ćeš me naći.

    Ćuti, ćuti, grešniče. Pogledaj ovaj cvet!

    Sećaš se one zvezde što sijaše kroz usta seljaku?
    To beše sveža kap vode u njegovom stomaku.
    On je psovao, tih hiljadu svetlih Sunaca, kad odlazi da kopa,
    I pretio prigušeno da svetu neće da je rob;
    Svakim udarom motike u zemlju zidaše u nebesima grob.

    Ja ću nameniti tebi taj grob!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  5. #20

    Odgovor: Rastko Petrović

    VUK III

    Ne, ne, ne!
    Ja sam jedini kome je Sunce u snu ležalo na grudima,
    Pritežalošću teškom svojom unosilo mu u san mučenja,
    Imađah otvorene vene, zasečene duboko na rukama;
    Na ključ je bila krv...
    Na ključ je u njih Sunce uterivalo svoja lučenja;
    I nikad suviše nije peklo na grudima.
    Oticalo je opet zorom, kotrljalo se po livadi,
    Gledah ga jedva razbuđen, nasmejan u čuđenju,
    Ne znađah da će potom preklati stado jagnjadi;
    I da će zvezde poprskati mladošću moje krvi;
    Kao žrtva, lukavstva mu, bejah toliko prvi,
    Da sam gledao za njim, još dižući san s lica, u čuđenju,
    Stalno sam nalazio trag njegov svetli pri mom buđenju.

    Zašto, ko prepotopski pauk, lepi se za zastor mog prozora,
    Nikada ga, nikada ga neće moći probiti,
    Ja sam najmračnije sunce iza onog zastora;
    Ni On sam usamljenost moju više neće zarobiti!
    Ja znam mnoga bića ovde, koja pripadaju drugome zvezdanome kolu;
    Konje koji se kreću, kroz noć, oko drugoga nekog sunca;
    Ja znam planeta-ljudi koji uginu u neizdržljivom bolu
    Što ne sagledaju Zakon svoj ni sa jednog vrhunca;

    Ja znam Mesečare i Sunčare koje privlači tajni neki zrak u noć -
    Nikakva snaga neće ih zadržati za ovu zemlju čudnu,
    Kada ih privuče kruženja njihovog zakonskog moć:
    On sam pritrčavao je prozoru s krikom u snu.

    Nit me je mati, ko vučica, jezikom umila,
    Nit dopuzih do njene dojke pijan od svetlosti;
    Pa ipak, pogledom svojim bola, potmulost mi je ubila,
    Il uzburkala divlju mržnju moje mladosti

    Na svaku novu Reč zadrhtao bih bled
    U Uzbuđenju strašnom: ne skriva ona l Tajnu;
    Ja ne trudih se nikad ničim, nit sputah svoj jed,
    I samo skrivah pogled na svetlost, Sunca, sjajnu.

    Sunce, jedino tebi što sam žudeo biti ravan,
    Znati jednu jedinu stvar i njome znati sve:
    I za vratima skriven čekah rođaj ti večno slavan,
    I jedino rad tvoga lika žrtvovah one Sne.

    Ceo dan ostah, krišom ukočeno motreći ti hod,
    Potom bih noću besneo divlje, vikao tajne reči,
    I međ onima, što me kore, ne bih razaznao rod;
    Jedino bih se trzao naglo čuvši mater da ječi.

    Kao olujina, tako Sunce, divlje navali kroz prostore;
    Dotle disah mir; zaleteh se strašno na prozore:
    Kidah zastor, zatvarah okna, trzah naglo, pun besa;
    Sa treskom okno odrubi ruke; videh žile, krv, živa mesa,
    Ja videh sve to; kukah, urlah nebu, u patnji, očajanju;
    I vih se po podu, crv sam ne vi se, tako kad, u oranju;
    I Sunca me točak zgnječi, i odvaljuje oganj il toči
    Žar svoju, ja poznah mlaz što krvlju obliva oči;
    Kao olujinom tako Suncem zatutnjaše prostori,
    Od njega branih stan; no, krvavi su sad prozori.

    U mukloj tad divljini, mržnji, provođah grozne dane,
    Kroz telo grize otrov, psovka i ljubav oblaporna;
    I ranjave suze jecah u čas kad zora polju svane,
    A dušu da l glođe bes ili nežnost neumorna?

    Zarekoh se da neću izići do smrti iz ovog mraka,
    I bljuvah na sami spomen vreli pobedničkog zraka;
    O kako mi je bolno bilo u duši onih dana,
    Kada bih, i čelom, svaku stopu poznao svoga stana!
    No odjednom slobodnog, žurnog, razaznah sebe pred vratima:
    Gledam u nebo, Sunce lije, po meni, gle, zračnim jatima!

    Od svetlosti me lice boli,
    I ranu ko gvožđem da mi peče;
    Ali iz mene To strašno moli
    Da i sam dah svoj izreče!
    Toliko zanosa i prekora;
    Oči toliko behu slepe; trepere sad od umora!
    Još te vidim Sunce u svom životu.
    Pogledaj moje su ruke odrubljene,
    Krv lopti na ključeve.
    O te ruke, ruke, blagosti doticanja!
    Iziđoh pred vrata, iz zamračenosti svoje sobe,
    Da bih te video još jednom;
    Soba je puna krvi;
    Tabah po krvi rasejan, kao dečak kad ubi svog oca.
    Gledam te hrabro, odlučno,
    Prvi put ovde, pod pravim uglom, sa rodne grude.
    Da li će te iko pogledati ovako posle mene,
    Da li si zaboravio ono čime si se ogrešio,
    Obećao si, nisi održao.

    Imađah šesnaest godina, plakah u postelji;
    Tad prvi put odoh i ubih je.
    Njene oči, njene oči Sunce, zar ih se ne sećaš.
    Umrećeš takođe, raspašćeš se.

    Ubih i njega, i drugog njega, i opet nju.
    Rekao si: ubi; ja nemam vremena, vratiću se!
    Nisi imao snage; zaboravio si!

    O kako si lep, ti si najlepši zaista od svega što sam saznao!
    Ni jedna linija, ni jedna senka sećanja: sam Oganj.
    Jao, Bože, jao, on mi je bio drug; jao, Bože, jao, ta ja sam ga voleo.

    Evo gologlav, krv se sliva iz mojih usta. Dižem ovu unakaženu ruku tebi.
    O svetlost, svetlost, koja sa detinjstva poteče;
    prisustvovah crvenim talasima do neba.
    Iz moje krvi vrelina i muka na nju su svanuli.
    Ali laži, ali prevare.
    Ali odgađanja.
    Priznajem ipak: Pobeđen sam!
    Ali podlosti tvoje, ali nestalnosti.
    Pored sve svoje mržnje, pored zavisti: Pobeđen sam.
    Uvek ti bejah prisan.
    I onda.
    I onda takođe.
    I kada je potekla prvi put ova krv iz mene.
    I kada te zaželeh maločas iza otvorenih vrata.
    Krv, krv, Sunce, duboke senke.
    Eksplozije, jutra, drhtanja.

    Sunce

    Ti sićušni stvore, kako se usuđuješ!
    Drvo te je moje odnjihalo na svojim granama.

    Sunce

    Ja sam vatra, vatra, oganj!
    Sunce, Sunce, vatreni doticaj naš iznad rođenja.

    Sunce

    Kako je smešan i napet. Da li iko vidi to čudovište!

    Sunce, Sunce, ti ćeš umreti takođe. Raspašćeš se. Ništa to ne može sprečiti. Prisustvujem tvome truljenju. Ali ja te volim, prijatelju, jedini koji te voli, koji te žali, koji je bez ruku, pljujući krv, izašao da te vidi. Koji te proklinje.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  6. #21

    Odgovor: Rastko Petrović

    Sunčane lestvice

    I

    Videću opet one Lestvice Sunčane
    Po kojima se sva Sunca dižu i spuštaju,
    Svih svetova gde u čašu krv će da prisvane,
    Videću opet jutra iz njih da igraju,
    Grdna usamljena Sunca belih gledanja.
    Zamučena, ženka, Sunca što stalno kapaju,
    I jedva vidna, rođenja plavilom ogranja
    Gusto spletenog neba, bez zvuka da igraju.

    To more svetlosti, boja, spektralnih večera,
    naći ću niklog iz trave pri voljenom vračanju
    Il na ledenom tlu onih mladićkih glečera.

    Osetiću tad smrtnu radost ponovnog mučenja,
    No neću maći stopalu više u dizanju
    Ni uterati međ sunca puls svojih grčenja.

    II

    Dignem tad oči nebesima, nada mnom se plavilo rađa,
    Pogledam dole, i beskrajnih svetlih izviranja je java,
    I kruži magleni daljnji dah, sedefom, dok mleko se rađa
    Na očima ruke providne, čežnjama mi zanosi glava.
    Govorim, a glas moj, sa nebom, ko šapatom se bolnim srađa
    Niti ikada mogah izreći koliko me to tad spasava
    Zaćutim, jer van providnosti postoji li ikoja građa,
    Spram koje život ovaj celi izgledaće kao da spava.

    Ovde ni jedna zgrabljena strast ne primi se korenom sreće,
    Nit udovoljstvo da dođe s njom, no mešanje je s tugom veće,
    I od užasa evo samog da u smrti je glupost kraja.

    Ali mi za novu onu boju otvaraće se oči druge,
    I onda svaku strasnu žudnju tek tad odvešće nove pruge
    Sa mojom zračnom suzom u samu tu sredinu raja.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  7. #22

    Odgovor: Rastko Petrović

    Sonet smrti

    Pa i sred ogromne sale što davno već je znana
    Sedeći nepomično vrebam Istrajnost naspram Smrti
    Ja se ne sećam više otkad ni kolko ima dana
    Da su nam pogledi tako unakrsno uprti

    Jedno će od nas istrošeno sklopiti svoje oči,
    I kroz njih se nikada neće vratiti već u slavu;
    Tada će onaj što nadživi uspeti se da kroči,
    Pa rukama hladnim da zastre pobeđenome glavu.

    I to je Smrt, i to je Sunce, i to sve što u strasti
    Znam da nikada ne podležu, u takvom borbe času;
    I da bih prvi je srušio naporom ljudske vlasti.

    Al još je ljubim i dahom tim svoj dah nisam mešao,
    Sa radošću sam je gledao pred ticama što pasu,
    Pre nego onaj nebeski krik i jednom sam prešao.

    Smrt i njega našli su onda
    Moćne mu čeljusti zarivene joj u grlo
    Riđa krv otiče mešana,
    Ta njegova krv iz usta na mlazeve

    I njena iz grla potokom
    Vrata krvlju behu poduprta,
    U sobu – Sunce – nije imalo pristupa:
    Gde življaše Vuk uistinu.

    Kao olujina, tako Sunce divlje navali kroz prostore;
    Dotle disah mir; zaleteh se strašno na prozore
    Kidah zastor, zatvarah okna, trzah naglo pun besa;
    Sa treskom okno odrubi ruke; videh žile, krv, živa mesa;
    Ja videh sve to; kukah, urlah nebu, u patnji, očajanju;
    O Sunca me točak zgnječi, i odvalivši oganj toči
    Žar svoju – ja poznah mlaz što krvlju obliva oči;

    Kao olujinom, tako Suncem zatutnjaše prostori,
    Od njega branih stan, no krvavi su sad prozori.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  8. #23

    Odgovor: Rastko Petrović

    Čas obnove

    Posle svih večeri, vraćajući se opet kući
    Lica izmučenog i oblivenog suzama,
    Za sobom lik tvoj znajući kako se muči
    Da izdvoji se još jednom bar nad stazama:

    Videh, o, veličanstveniji od daljnjih predela
    Oblakom u daljinu već odilaze krovovi;
    Boja: još trag stvari što je kraj mene živela;
    Tako i pristalosti otiču nebu gluho kao brodovi,

    Niti zažalih prošlost što se isprazni,
    Niti korak ovaj siromaštva, ni izlaženje iz ludila,
    Svi ti sticaji i iskustva, dakle, samo linije,
    Ja se nikada neću istrošiti u kazni;

    Već, kao reka svojim celim tokom iz planine,
    Tako duhom potekosmo odjednom iz matere,
    Telo nam samo prva brana koju gonimo
    Snagom što stalno za njim nadolazi.

    Popnem li se na planinski vrh rođenja, da sagledam daljine
    Ili ruku neku nestvarnu kad se pojavi i uzbere
    Naš san, koga je reka trebalo tek da polazi,
    Međ odblescima čuda misao se tek s bolom razbere.

    Niti opazi kad reka izbaci telo na obalu
    I van života nastavi svoje tečenje:
    Niti joj pogled u stanju pratiti dalje
    Liniju njenu uspalu:

    Već tiho klone s njome opštenje
    Baš na granici samoj razuma.
    Lice se izmeni, suzno i sanjivo, od datuma
    Kada ne protegne više telo strast već mrmljanje.

    Zagledam li se evo u mirnu bregovitu poljanu,
    Jedno telo već izdvaja se i ustaje,
    Poznam tad njegov lik, i liniju njegovu znanu,
    (Dok prilazi) strah me ipak da li će da istraje

    U nesigurnome tome koračanju;
    Gle moj hod! Pogledom svojim to privedem sebi svoj lik u neznanju,
    I nasmejem se gorko, koliko je samo lak i neizvestan
    Kao da pridržavaju, dodirom ga svojim, java još živa i san.

    On osta tu nem, ne usuđujući se prezreti
    Ni opsovati stvarnost ovu krvnu, ni dići na mene ruku.
    Ni spustiti pogled svoj, premda strepi da ću prokleti:
    Ne poveri uzbuđenja jed pokretu providnom ni zvuku.

    Zna da verujem u halucinacije, krvotok, rane i u jad,
    U jednog sebe istinitog i nerazlučnog,
    U dizanja, otupljenja, u neizlečivi pad:
    Zato ga valjda, baš na beskućstva dan, spusti Bog.

    Bezvoljno njemu psovka pojuri,
    Ne znajući za ruku što pruža mi se iz detinjstva
    Da spreči taj kobni glas i spusti dlan na usta;
    O, koliko bola i staranja nad nastupom krenulog životinjstva!

    To prvi princip počinje da deluje
    Nad pokretom svakim i nestvarnošću,
    I poslednja misao ne može da veruje
    Da je sprečava smotra razorom i žalošću.

    Kao čun niz reku pođosmo iz njenog tela
    Uspavani brzinom i duhovnošću dubokih voda,
    Nije li ruka njena to što od sumornosti i strepnje bela,
    Oblak je još s izvora, i jedro skromnog nam broda!

    I spusti, evo, matica do zore tajnog života:
    Tišinu gde, mir i greh, ubrzga raspuklost gusta
    I neki strah bez smisla; galije gladnih sramota,
    Vi nećete poteći nikad kroz zločinačka usta!

    Ni kada, s pretnje, zamućenost mi navre u očima,
    Pa ona što je Nerazdvojna skrije ih svojim rukama
    I strepi da li će moći da zlobu svoju zbrišem svojim noćima,
    Ili ću otrovati njom još jedini spas mira u nebesima.

    Taj neobjašnjivi, kobni, i povratni napad udesa,
    Katkad na jedan jedini zvuk ili na suviše udahnuti dah!
    Celo mi biće posle dugo trpi od potresa,
    Gle, jedinu nju tih trenutaka od mene ne beše strah;

    Toliko me je ljubila, i zaptivala oči rukama,
    Il njena ljubav za mnom tad beše u mukama:
    Večernje nebo odjednom kao crveni cvet izniče;
    O ti, o ti, ko mi to tiho primiče?

    Zar ona, devojka, koju željah da živi kraj mene
    Nikad dovoljno golom, njen glas i tanka polovina;
    Kako je lagano ništi noć i šuma i planina,
    Neka je drugi ljubi neko: taj junak bolji od mene.

    Ne besmo li zajedno pijani od vizije
    Da izvrnuta, pod temenom, posmatramo nebesa;
    Vrtoglavica nas zanela nad gusto plave nizije,
    U strmoglavljenju zaklonimo oči rukom! I udesa!
    Baš tad na kapcima otkrijemo poslednje staze čudesa.

    A kada, za čitav vek, pogledamo docnije:
    Uvek još tu: sem kao da trepavicama odahnjujemo zavesu,
    Učini nam se pod rubom vidika sve nedostižnije;
    Od toga nam se rascepa glas, i zatresu

    Udovi. A zemlji: Majko nam, jer pomeša sa sobom mater,
    Ne gadimo te se, niti, gutajući nas, bićeš poslednja zver:
    Ulazimo u tebe tužno kao što iziđosmo iz matere,
    To je samo povratak k njoj; jer nema šta da se izbere:

    Do spustiti i nju i sebe u čašu beskrajne vode
    Kao što se spuštasmo sami u umor i znoj,
    Ili visije planinske izvrnute u vir svoje slobode,
    Gde potapasmo ožiljke sna razdravši plavila zavoj!

    Naselih prošlost odjednom vojskom čitavom duhova,
    Zapretoh u tišini njen glas lišćem još svežih grehova:
    Kud god bih upravio pogled nasmešio bi mi se njen lik,
    A zatim bih skakao noću čuvši materin krik
    Izišao bih tad iz sobe, smešeći se koliko sam sam,
    Suze teku niz lice: jedino za Nju što znam.

    S visija u krug dopre li krik
    Imena tog, za mene jedina reč,
    Jedino ime kome odaziva mi se duh,
    U svim pravcima tada zakorača moj lik
    A šum koraka tih ne shvati dalje sluh.

    Ležeći, lice zamočeno u svod,
    Sveg u suzama smuti me strašni jad;
    Doziva, providnosti njene, ne osetih plod;
    Po rubu, svuda, iskusivši glad.

    Pretrnuh, zar će izdeliti me sveg njen stas,
    U bolu kriknuh imena njenog glas
    Pa sve, što mi ode kad, vrati se strasno u taj čas;
    Zadrhtah, učini mi se, u daljini, njen hod!

    I tako me raskida i štiti njen duh,
    Al nigde ne naiđoh prolaska njenog trag,
    Zalud mrvila za sobom stvarnosti kruh,
    Iz svakog sna pretekne pokret joj blag

    Al ne i deo tela kojim pronese ovaj dah.
    Suzama vrelim tako zbrišem joj osoben lik,
    Pa, da poznati je više neću, obuzme nad njom me strah:
    Očajnim, jedinim, bolom ispustim iz sebe krik.

    Tada se prene ona i smešeći se gleda kroz bol,
    Spusti mi ruke na lice i utopi me u san;
    Nada mnom širi se osmeh njen i tmura plačna dol;
    Lijući teške suze tražim je kroz njen stan.

    Prihvativ najzad joj ruku, kao da svoju ne znam sklopiti nad njom,
    Već pun jecaj gledam iz mira njenog meni taj zrak.
    Katkad jedrima sna doplovim u nju kao u dom.
    Kada me zaveje plavila njenih očiju znak.

    Zatim je gubim i nigde na njen ne naiđem trag,
    Kao mlaka svetlost, draga, u suton se raziđe,
    Kroz tugu moju samo još korača u daljinu blag
    Taj stas, koji će negde morati da naiđe

    Na ovu žudnju i na kobni ovaj glas:
    O ti, o ti, učešće čije zastruji kad-gde u meni,
    U stvarnost vrati lik svoj satrveni,
    I ne spreči, ne spreči, jedini za mene spas.

    Jer ne smetoh s uma, da će naići opet onaj strašni čas:
    Kada će sve telo ovo zatresti pobuna.
    Zato s užasom motrim da ne nestane njen mirni stas,
    U trenutku kobnome tada za mene jedini, jedini spas.

    Kada bi večito htela biti gola preda mnom,
    I koračati s rukama spojenim niz struk,
    Pred poljanom, tako rumena kao da se obavija snom,
    Ni jednim pokretom ne bih povredio njen muk!

    Kao ogledalo ja bih se bavio samo njom,
    Ali neka me ne ostavi samog u trenutku užasnom;
    O prisna, prisna, sve moje mane i moje zlo zaboravlja:

    Osmehom, celim telom toliko ume da uteši;
    Nadnesem je nad svoje ruke i moja ruka ozdravlja,
    I samo, povučem li je grubo, prestaje da se smeši.

    Sada sam ceo ovaj svet skoro napustio,
    Čim odvojim pogled od čega to odlazi već u linije;
    Ceo ovaj red zgrada što sam, od detinjstva da izniknu, pustio,
    Sada gledam kako se u nekoliko večernjih boja razvije.

    Raziđu se tako u plavilo ulice drage Beograda,
    I bregovi što su oko njega, i šume što su k zapadu još dalje,
    Svim tim jedna ljubav za rasticanjem ovlada,
    I za svim tim, moja, proteče ljubav sve dalje.

    O, toliko dana već kako napuštaju me stvari,
    I moja privrženost, za njih, sa njima da odlazi,
    Samo duboko plavi krug sve dalje što se širi,
    I kakav bledi odbles daljinom što prolazi!

    Sve manje ovom svetu moj duh kao da pripada,
    Čas ležim, čas koračam, i ne čujem ničiji više glas;
    Niti mi sunce pošlje rukom svoj pozdrav sa zapada,
    Samo mi kane koja suza, učini li mi se u daljini njen stas.

    Jednom jedinom linijom poteklo je, nada mnom, sve što je bivalo,
    To gusto-zračna reka neumitno otiče beskraju;
    Bože moj, javu znam, ali šta bi sa onim što se snivalo,
    Toliko naše mladosti kom plavom otiče beskraju?
    Plačem, jer se takvom istom linijom gordio negda njen stas.

    Potrčim katkad senkom te čudne reke što pada po tlu,
    Ja se ne mogu umoriti više nikada kao u snu,
    I trčim tek da ne stojim, niti poznajem jade nit spas:
    Iz dana u dan prebijam bezmerne prostore,
    Plavilo odmakne odjednom providne svoje zastore;

    Samo nada mnom ona duboko zanosna linija,
    I senka linije poda mnom sve zanosnija,
    Kao da smo se hteli poštopoto jedno drugom prikučiti,
    Kao da je sav cilj bio jedno se u drugo uliti.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  9. #24

    Odgovor: Rastko Petrović

    Ruke koje su ljubile!

    Kad čovek umre, ruke prve zaneme:
    Ruka umrlog ko noćno voće zri,
    Ko uspavane ptice čija srca još streme,
    Tako ćute te ruke, dok oganj pod njima vri.

    Belje no teški mesec koji više neće da nose,
    One se razlistavaju već u istrulelo cveće;
    Niti će provući prste kroz sunca zračne kose,
    Tako spuštene mirno na grudi brežuljak sreće.

    Ispod livada vlažnih, i svežih crnih kora,
    Ove ruke ožive preobraženjem u zvezde,
    I probijaju se kroz zemlju u pravcu dalekih mora;
    Izmeđ vulkana i neba ruke umrlog jezde.

    I provlače se lagano, fosforno ponorne reke,
    Tankim mlazima sjaja, ruke koje su ljubile,
    Kroz tamnu ponoć zemlje, izmeđ žilica smreke,
    Ispod toliko bilja koje su svud sadile.

    A te sam ruke negda toliko ljubio,
    Osetio im tad svežinu da spira glavobolju;
    Trag divnih ruku pod knjigama se izgubio, -
    No pređoše odjednom same u tajnu životnost bolju.

    Odjednom u svom toku, probivši bok planina,
    Izbiju te svetle reke ko zračni izvori;
    Ko oganj daljnji kraj kog spavaju psi čobanina,
    Ta prva plamena zvezda, na mračnom nebu, gori.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  10. #25

    Odgovor: Rastko Petrović

    ***

    Nešto što je jako neprijatno
    Što je osećanje sramotnosti,
    Strmoglavo,
    Što ste izazvali sami kao priznanje,

    Što je pohvala od ljudi za koje bi želeli
    Da je njihovo mišljenje za vas tajna
    Jer ih ne možete uveriti
    U nešto u šta niste uverili sebe.

    Nešto što vas zauvek čini nestrpljivim
    U želji da potčinite tuđu misao
    I osećanja

    Nešto što zaustavlja dah pred likom koji je u srdžbi
    Nešto što niko neće razumeti
    Nešto što vas duboko rani
    I gde ne možete čekati da se zaboravi
    Gde žena koja leži na pesku
    Izgleda vam toliko u vama i toliko izvan vas
    Gde ljudi koji pevaju izgledaju tako izvan vas
    Da se osećate na granici apsolutnog
    Negde gde je dan što i noć
    Beznadežno van čovečanstva
    Prvi trenutak kada moraš živeti sam od svoje krvi i disanja
    Pre prvog krika i zraka
    Apsolutno pre prve želje da ne živiš.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  11. #26

    Odgovor: Rastko Petrović

    Bitinski pastir

    Iznad ovaca samo teška planina,
    Bitinija sa svojim bregovima,
    Veliko veče Azije koje ih koso preklopi,
    List knjige koju vetrovi čitaju,
    Daleki dah mora i ostrva što se stresaju.

    Silaze, tako, padinama Bitinskog Olimpa,
    Bezbrojne, neznatne, užurbane kao miševi,
    Radi torova pokraj Bruse,
    Radi zbijenosti koja štiti od vukova.

    Najpre jedno ogromno stado; hiljade i hiljade ovaca,
    Klateći vruće, nabijene mešine mleka
    Za njima jagnjad omađijana
    I ovnovi, u istom ritmu, mužjaštva i svoja zvona.
    Oči im sjaje u večeri plamičcima,
    Na nogama tako tankim, tako nespretnim, reklo bi se da hramlju.

    A onda, skačući s busena na busen, nizbrdo,
    Iskrsnu on ogrnut prevrnutom kabanicom,
    Kao mesečina, skačući niz bregove,
    Zvezda, što se sa neba samih skotrljala.
    Čovek kao svi drugi ljudi,
    Pastir kao svi drugi pastiri;
    Na nebeskom bi prstenu bio sjajan, u noći, međ brdima izgubljen.

    Mladić, bez naročitih misli, bez čuda,
    Prosto naprosto, mladić ogrnut kabanicom.
    Samo glava tamna, od sunca preplanula,
    Samo oči, noći i vetru otvorene.

    Zovem se Selim. Rodio se u Bosni. Gonim trista ovaca.
    Govorim ovi jezik, i mnogi su naši ođe u brdima,
    Il su u Brusi dućandžije.
    Od Livna sam. Deset godišta da poljanu nijesam vidio,
    Ni goru oko Glamoča.
    I tamo sam čuvao ovce stričeva.

    Zemlja je ko zemlja,
    I u ovoj ođe ima vode i snijega, i krtola, pa dosta,
    A janje koje čuvam, dižući ga do ovce,
    Kolju ko i ođe,
    A onda je svedno za čiji nož i za trbuh čiji.

    Da, neženjen! Čime bih to čeljade preranio;
    U kojoj postelji da me čeka,
    I pošlje čije, moju glavu da zagrli?
    Jednom je prišla jedna đe sam spavo,
    I bila tiha i slatka ko mehlem,
    I suza za njom mi ostanula,
    A ipak sam je u noć odgonio.

    Jer ja sam čojek, a žena ti je žena,
    I pošto si je već imo,
    Sa nesrećom je bolje u postelji no s njom,
    Jer večeri su duge a treba živjeti sa svojim mukama,
    Provesti sa svojim brigama;
    I dosta je brojati njih, ko ovce da se ne zagube.

    Vremena su se promjenila, i više nije ko što je bilo.
    Ja sam bitinski čobanin, al znam da je s ovu stranu Amerika, i s onu Kina,
    Da jedni trče za ovcama i drugi za mašinama,
    I da ljudi uveče broje ovce a noću broje brige.

    Ja sam ovčar, ali šta sve to znači?
    Ovčari ne sviraju više frule kao nekada,
    Ovčari sviraju u svoje nesreće,
    I ništa više nije ko što je bilo, jer zašto bi i bilo:
    I ništa više ne odgovara onom što predstavlja,
    Ni to da sam Turčin, kad sam ustvari Bošnjak,
    Ni to da čuvam ovce pod Olimpom, kad ovaj ustvari nije Olimp.

    I znam da je gramofon kutija,
    Da ako razbijem postoji jedan drugi;
    I ja više ne verujem i ne klanjam.

    I ja više neću imati sina,
    Jer ni otac mene nije morao imati,
    Jer jedan rob ne mora rađati drugog,
    A slobodan čojek dovoljan je sam pred vječnošću.
    I neću otići u Ameriku,
    Jer bih i tamo čuvao ovce;
    I znam što znam;
    I znam da, što jednom treba i hoću da učinim, učiniću.

    Tako govori jedan mladić, ogrnut noćju i kabanicom,
    Pod planinskom vejavicom,
    Pod nebom oštrim, tamnim, hladnim,
    Kotrljajući se za ovcama niz bregove,
    Neznatan, bedan, sićušan, izgubljen,
    Skoro bez misli, skoro bez čuvstva i bez užitaka,
    Bez veze, skoro glup, skoro idiot,
    Dragi kamen ispali sa nebeskog prstena,
    Otkotrljan po ovim prostranstvima Bitinije,
    Po ovoj Maloj Aziji i Olimpu,
    Kao da je bilo gde drugde;
    Sa nebeskoga prstena kojim svaku noć
    Jedna nesreća sveta drugu verava.

    I tako govori, kao što bi i ma koji drugi
    Svodio svoje reči i svoju krv niz bregove.


    Na brodu Bul-džemal,
    Februara 1932.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  12. #27

    Odgovor: Rastko Petrović

    Sve u galop

    U galop, u galop, u galop,
    Moji perunski konji,
    Hop!
    U galop, u galop:
    Nosimo jedan simbol i jedan bol
    U galop.

    Nosimo. Grudi nam pune slutnja,
    I sebe ko jedan simbol;
    U galop: nosimo simbol ali i bol,
    Kroz žita i kroza sve kroz magle;
    Preda mnom Veliki Medved, i Severni pol,
    I noć, i mesečina, i drum,
    Tap, tap, brum, brum,
    Topot, i široki, svetli drum,
    U galop, u galop!

    U galop, u galop, u galop!
    Moji perunski konji.
    Hop!
    U galop, u galop:
    Nosimo jedan simbol i jedan bol
    U galop.

    I kao veliki meteor sa Zvezde
    Najmanji, najneznatniji simbol dolete,
    I u srce me pogodi;
    Meteor, kao neznatni bol i izvor.
    I legoh, i bolovah, i umreh i sahraniše me,
    I davaše mi daću;
    I digoše mi spomenik, i zaboraviše.
    I dođoh, i legoh, i umreh.

    A vi u galop, u galop, u galop,
    Perunski moji konji!
    Hop!
    U galop, u galop,
    Ponesite mi leš kao simbol
    U galop.
    U galop dosado!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  13. #28

    Odgovor: Rastko Petrović

    Ponoćne delije

    Kroz čarnu goru oni jaše,
    Kroz čarnu goru oni zure,
    Sa neba kaplju puste ure,
    Ponoćne delije kroz noć jaše.

    Dragane divne svoje čini
    Istkaše čežnjom po planini;
    Kroz granje zvezda sjaj se lije
    Po putu jezde žar-delije.

    Gde kopne ponoć rujnog granja
    Šapuću daljnjih reč dragana,
    S rukom na srcu koje bije,
    Nad konjma snijuć san delije.

    Tu besne zveri izdisanje,
    Tu kaplje krvi lišće krije,
    Dok projahuju kroz sve sanje
    Ljubeć kob svoju kob-delije.

    Konjici ko da njini vrani
    Ne tiču tle zemlje gora
    Već da su oni novi dani
    Bez sjajnog zraka i bez zora

    A grdne senke što se vinu
    Ko da su senke konjskih krila
    Što pođu sa njih u visinu
    Kroz jarku svetlost zračnih svila.

    I ljubav naša čak ih skrije
    Od nas. Ni topot više nije
    Dokaz da behu noćne ure,
    Minuše mračno kob-delije.

    Jarki pastiri naše paše,
    I tolka čežnja, žal i tuga...
    Nad zemljom tamnom kud projaše
    Svodom zasvetli nova pruga.
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  14. #29

    Odgovor: Rastko Petrović

    Lovčevo bdenje

    Ja i osam evropskih dosada
    Posedasmo da igramo karata:
    Imena Dantona, Robespijera i Marata
    Spominjemo uz smeh.
    Čudna nam želja duše potkrada:
    Da duša pomrlih stolu bude prizvata;
    U čas evo Dantona, za njim evo Marata:
    Bolno se grče prsti i lede,
    A glas je suh i bez jeka,
    Ponoć je prošla, dva sata,
    I mrtvaca glave blede i sede.
    Pod prozorom talasom srebrnim šumi reka
    A glas joj je suh i bez jeka,
    Suh i bez jeka.
    Bolni, zgrčeni i hladni, ja i osam dosada
    I tri vođe revolucije, igramo se, kartamo.
    A na kartama da su slike ljubovca naših, o jada;
    I naših očeva i prijatelja, da l znamo
    Il samo nam se čini i srca naša ranjava
    I krstovi i listovi?
    Daleko otiče reka Sava,
    Njeni talasi udaraju ispod prozora.
    I mladost prođe žurno kao snežna odora:
    Daleko će oteći reka Sava.
    Pa ja sa psima jurim u lov:
    O kneže medvede, budi ljubazan, dođi pod moj gvozdeni lonac;
    Mesec, ključ i katanac!
    Gaa wiin daa-aangoshkigaazo ahaw enaabiyaan gaa-inaabid


  15. #30

    Odgovor: Rastko Petrović

    O TRENJU IZMEĐU DUŠE I TELA

    To nije velika šuma koja šumori,
    Ni široke poljane koje se smeju,
    Tiha je reka ovo između pustih obala!

    To nije oboreni hrast što voda nosi,
    To nije mrtvi orao na talasima,
    To vezani junak za katarku motri umornim pogledom na sve strane

    Pred njime, njegov ga soko razgovara:
    "Ne budi tužan, gospodaru, nismo ni na nebu, ni na zemlji.
    I plovićemo dugo ovako, vidiš li."

    I tako uvek reka nosi jedan leš
    I duša bi mogla, ali zar bi imala snage da ga napusti ...!

    ...Na visokoj planini bor zelen.

    To nije ni velika šuma, ni široka poljana,
    Ni oboreni hrast, ni mrtvi orao;
    Soko robuje voljno uz vezanog gospodara.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Ratko Petrović
    Autor vladapera u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 04.11.2015, 10:37
  2. Branislav Petrović
    Autor blueella u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 36
    Poslednja poruka: 02.02.2014, 17:59
  3. Rastko Nemanjić - Sveti Sava
    Autor Goga u forumu Biografije poznatih ličnosti
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 17.04.2013, 12:17
  4. Rastko Pocesta
    Autor maski u forumu Politika
    Odgovora: 112
    Poslednja poruka: 09.09.2010, 17:09
  5. In memoriam - Žarko Petrović
    Autor DarkRed u forumu Spomenar
    Odgovora: 0
    Poslednja poruka: 02.04.2007, 21:12

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •