Osećanje ponosa je u vrlo tesnoj vezi sa osećanjem stida u regulaciji sopstvenog samopouzdanja u interakciji sa socijalnim okruženjem.
Ponos se različito shvata pa i interpretira. Pa tako Jens Len Tiedemann o ponosu kaže:
"Osećanje ponosa povezuje nas sa drugim ljudima i dozvoljava nam da se pokažemo kao kompetentni, voljeni i cenjeni. Osećamo se kao član društva, da pripadamo, želimo da se pokažemo. Nasuprot tome osećanja stida nas izoliraju od drugih, osećamo se nekompetentni, slabi, prljavi i mali. Na osnovu ove osovine stida-ponosa procenjujemo da li smo se približili našem ličnom ich-idealu, da li možemo da smanjimo razliku između ideala i ega."
U svakom slučaju, ponos je samozadovoljno osećanje, kada čovek uradi nešto bitno, ili je učestvovao u nečem posebnom. Misli se da je najjači oblik ponosa onaj koji osećamo kao pripadnici nekog naroda. Koliko smo samo ponosni kada čujemo da je naš čovek najbolje na svetu uradio ovo ili ono ili, još bolje, da je naš čovek prvi koji je napravio nešto. To osećanje je toliko jako da nekada čoveku zamagli rasuđivanje o dobrom i lošem, pa smo tako često svedoci prilično neverovatnih situacija da neko konstatuje kako je ponosan što je, na primer, pripadnik njegovog naroda izvršio neku od najvećih pljački u istoriji ili slično.
Pa tako, nažalost, kada se neki zločin uradi iz mržnje, počinilac je gotovo po pravilu ponosan na to.
Sve ovo ukazuje da je ponos, ipak, negativno osećanje, suštinski destruktivno i sebično koje vrlo uspešno trasira put do uobraženosti, arogancije, oholosti i sujete...
Šta mislite o osećanju ponosa? Da li ste ponosni i kada?