Šajkaška i Šajkaši - nekad i sad
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 22
  1. #1

    Šajkaška i Šajkaši - nekad i sad

    Danas se pod Šajkaškom podrzumeva deo Bačke od ušća Tise uz Dunav do Kaća, i uz Tisu do Čuruga, a 'unutra' do Nadalja i Gospođinaca.

    Treba uzeti u obzir, da kad je Šajkaška formirana, Dunav i Tisa nisu bili u sadašnjim koritima i da su neka od mesta, sada podalje od vode, bila na rekama ili njihovim rukavcima.


    ’’Šajkaška je dobila ime po šajkašima. Šajkaši su bili specifičan rod austrijske vojske, koji se kretao u uskim, dugačkim brodovima, poznatim kao šajke. Ove vojne jedinice su operisale na Dunavu, Tisi, Savi i Morišu.

    Šajkaški bataljon, kao deo Vojne granice, formiran je 1763. godine. U početku, stanovništvo regiona su u potpunosti sačinjavali Srbi, koji su bili hrabri i vešti ratnici. Šajkaši su učestvovali u mnogim bitkama protiv Turaka, a njihovo učešće je bilo od velike važnosti.

    1852. godine, Šajkaški bataljon je transformisan u Titelski pešadijski bataljon. Ova vojna jedinica je ukinuta 1873. godine, a region je priključen Bačko-Bodroškoj županiji.
    Danas je Šajkaška uglavnom poljoprivredni kraj, sa razvijenom prehrambenom industrijom. Ipak, stanovnici regiona nisu zaboravili svoju slavnu prošlost.’’ (Vikipedija)


    Polušajka iz 1768.


    Dupla šajka iz 1769.


    Oficir (levo) i redov Šajkaškog bataljona.


    Skenirano iz Enciklopedine Novog Sada

    Da li su baš svi šajkaši bili kršni i naočiti kao na slici, ko to zasigurno zna!

    No, kada se danas o vojvođanima govori i kad se njihov karakter oslikava, to je steotip da su u prvom redu neborbeni, nevojnički, nejunački živalj, pomirljivi, blage naravi i šeretskog duha. Odakle ovakav stereotip – pojma nemam. Možda zato što ovde nije bilo hajdukovanja i gusala već uniformi, pravog vojničkog egzercira i gajdi.

    A istorijske činjenice su potpuno suprotne. Srbi vojnici u ovim krajevima posle propasti srednjevekovne srpske države, bez obzira da li su bili u carskim austrijskim ili kraljevskim ugarskim formacijama koje su čuvale Evropu od daljeg prodora Osmanlijske imperije, bili su vojnici najvišeg stepena respekta.

    Kakvi su Šajkaši bili vojnici i pojave posredno govori i ovo:

    ‘’Maksim Zorić. Dobar glas o Mošorinu proneo je širom Evrope, Maksim Zorić, kapetan-lajtnant ruske carske vojske i jedini "telohranitelj" ruske carice Katarine Velike. Priča kaže da je samo on ostao živ i posle prestanka službovanja u privatnim odajama slavne imperatorke. Jednako tako se priča i da je upravo Maksim Zorić čuveni Orlić o kojem su i filmovi snimani.

    Zaradivši popriličan imetak, kapetan Zorić bogato se odužio rodnom kraju: mošorinskoj crkvi poklonio je barokni putir "u spomen roditelja svojih", bio je priložnik i darodavac manastira Kovilj, a Zorićeva familija sagradila je i crkvu u Žablju.’’ (Sa sajta Mošorin)

    Ovo gore o raspusnoj ruskoj carici potseti me na mog prvog gimnazijskog profesora istorije – legendarnog Bagaža, Milorada Dragojlova, studenta Sorbone, zaljubljenika u francusku kulturu, ‘’jednog iz plejade znamenitih profesora’’(Enciklopedija NS). On profesor a ja đak II Muške gimnazije u N. Sadu 1958-59. (u doba mog đakovanja prerasla u gimnaziju J. J. Zmaj). Odgovaranje iz pitanja o carici Mariji Tereziji nije prihvatao ako odgovor doslovce ne sadrži: Marija Terezija je bila kurva.

    Ovo dovodim u vezu sa šajkašima idući putem predanja o očaranosti austrijske carice svojim ovdašnjim vojnicima. (I da je često Srbe u ličnu gardu uzimala - a tu se javlja već drugi stereotip o nama kao muškarčinama.) Po jednom od tih predanja i naziv Lala vezan je za susret carice njima.


    ‘’Šajkaši, isto nasadisti (nem. Tschaikisten), bili su deo dunavskih pomorskih snaga. Prvo se javljaju u sastavu rečne flotile Ugarske, kasnije pak Carske Austrije. Kao vojnici imali su poseban status.

    Šajkaši dobijaju na značaju u vremenu kada Turci počinju da upadaju sa balkanskog na panonsko područje. To je navelo ugarskog kralja Matiju Korvina da preduzme korake u pravcu reorganizacije šajkaške flotile. Njen sastav pojačalo je srpsko stanovništvo posle pada srpske despotovine. Uvažavajući njihov način života u staroj postojbini, Matija Korvin organizuje šajkaše po načelu porodične zadruge ili družine. Zadruzi su pripadale one porodice čiji su članovi služili po rekama pod zastavom šajkaškog kapetana „sa mačem ili veslom“. Ugarski kralj je dozvoljavao šajkašima da sa porodicama žive u logorima, tako da su ih u ratovima pratili žene i deca. Po prestanku ratovanja, živeli su na svojim imanjima u krugu porodice. U miru, šajkaši su bili gospodari u svojim naseljima, autonomno upravljajući poslovima, uživajući određene plemićke povlastice. Govoreći o šajkašima, istoričar Gavrilo Vitković je naglasio: „Junaštvom i durašnošću nadmašili su i same Špartance.“ Matiji Korvinu je dobro došla pomoć ratobornih Srba, „koji su se odlikovali građenjem ubojnih lađa i veštinom vojevanja na vodi“.


    Grb Šajkaškog bataljona.

    Na vrhu je golub sa maslinovom grančicom u kljunu. Da li simbolizuje mir (u donjem delu nazirem tekst sa rečima pax) ili možda biblijskog goluba koji je Noji doneo vest o kopnu...
    Grb je iz Petrovaradina pošto je u njemu bila glavna komanda austrijskih snaga na ovom području.


    U bici kod Petrovaradina 1526, uoči mohačke bitke, šajkaši su pod komandom despota Radiča Božića uspešno pobedili osmansku flotilu. Sa druge strane, jedan razlog za tursko osvajanje Beograda 1521 vidi se u odbijanje šajkaša pod komandom Petra Ovčarevića da se bore, nakon što im godinama nije bila isplaćena plata. Posle osvajanja Ugarske od strane Turaka, Austrija, koja je nasledila deo Ugarske, naselila je veliki broj šajkaša u Gornju zemlju u današnjoj Slovačkoj i sa njima pokrenula svoju dunavsku flotilu.
    Šajkaši su bili u čvrstom sastavu austrijske rečne flote na Dunavu sve do 19. veka, a po njima osnovana je i provincija Šajkaška u današnjoj Bačkoj. Po jednom predanju, šajkača potiče od šajkaša, to da je prvo bila njihova kapa. Glavni brodovi šajkaša bile su šajke, veslački brodovi ili lađe slične malim galijama, sa jednim jarbolom ili bez jarbola, i obično sa jednim topom naoružane.’’ (Vikipedija)


    Skenirano iz Enciklopedije Novog Sada

    U ovom delu Vojvodine i Bačke, u današnjoj Šajkaškoj su: Titel, Lok, Gardinovci, Kovilj, Kać, Šajkaš, Vilovo, Mošorin, Đurđevo, Žabalj, Čurug, Nadalj, Gospođinci i Budisava.

    Nastojaću da ta mesta, više slikama nego rečju, prikažem i drugima.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 16.05.2010 u 11:14 Razlog: Dodate fotografije

  2. #2

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    Ни највеће, ни главно, али место у које најрађе скокнем.

    КОВИЉ
    - 1 -



    ''Ковиљ је село вишевековне историје и богате традиције. На основу материјалних доказа, лако се може утврдити да је на месту данашњег Ковиља, насеље постојало још пет и по хиљада година пре нове ере. Постојало је и касније, у време Римљана и Авара, постојало је и у Средњем веку, а писани трагови о његовом постојању се могу пратити тек од XІІІ века. Осим Ковиља у истом атару је постојало још неколико села и заселака, а катастарске књиге бележе Аду, Борђош, Вењерац, Граисело, Гудуре, Зеленку, Слатине, Црвенку и Прњавор. Сва та села су нестала негде, у ветровима историје или су се утопила у данашњи Ковиљ, а данас трају једино као називи појединих делова ковиљског атара (Јовановић, 2003).


    Доњоковиљска црква је у првом плану.

    У ХVІІІ веку насеље је познато под називом ''Кабул'', а данашњи назив Ковиљ је добио по многобројној цветној мирисној трави ковиљу (Stipa pennata), која је расла у околини манастира (Ђорђевић,1891).




    У Горњем Ковиљу.


    У Доњем Ковиљу.
    Ковиљ су некада чинила два села: Доњи и Горњи Ковиљ. Они су настајали и постепено расли и то најпре Доњи Ковиљ (Шанац) уз чувени манастир, а касније и Горњи Ковиљ. Доњи Ковиљ као стара насеобина, постојао је још пре досељења Срба под Арсенијем ІІІ, 1650. године. Тада се малобројно становништво углавном бавило ловом, риболовом и сечом дрва у риту.


    Одлазак да се обиђе стока у риту, са два кера у чамцу.


    У Горњем Ковиљу: кућа је горела за време мађарске Буне 1848-49. али је поправљена. Домаћини су изградили нову кућу, али чувају и ову.

    Уз то били су и добри војници који су чували стражу ''на ковиљском шанцу'', који је припадао подунавској војној граници (Ђорђевић, 1891). Становници Доњег Ковиља и данас се поносе својим пореклом и неретко да би се разликовали од становника из Горњег дела заједничког насеља, називају себе Шанчанима, а не Ковиљчанима.
    Горњи Ковиљ је настао 1746. године. Тада се доселио велики број граничара, Срба из Суботице. Становништво се бавило занатством, пољопривредом и трговином.
    Ковиљчани су припадали и шајкашком батаљону од 1763. године, па до његовог укидања 1873. године. Шајкаши су били посаде малих, лаких и брзих дрвених чамаца којима су се служили у борбама против Турака, спречавајући их да пређу Дунав, Тису и Саву (Коларов, Виђикант, 1997). Тих година, тачније 1869. године, извршен је попис по којем је у селу живело 3.359 становника.


    О води на којој је Ковиљ сведочи велики број рода у селу.


    У средњој кући родио се песник Лаза Костић
    .

    Да би се исушили подунавски и потиски ритови 1870. године је почела изградња насипа и крчење шума ради стварања ораница. Самим тим се мења занимање становништва које све више почиње бавити пољопривредом.


    Као и из целе Шајкашке и из Ковиља су надалеко цењене лубенице.

    Око 1900. године Ковиљ је био веома развијен, поседавао је циглану и парни млин за снабдевање струјом, а пред сам почетак Првог светског рата бројао је преко 5200 становника.


    За специјалне госте циповке сам наручивао у пекари Ђорђа Шовљанског.

    При избијању Првог светског рата, мобилисани шајкаши су били подељени по свим аустријским фронтовима. Међутим, ни шајкаши, као ни остали Срби у аустријској војсци, нису хтели да се боре за опстанак Хабсбуршке монархије, тако да су се масовно предавали противницима или бежали са фронта и крили се у позадини (Коларов, Виђикант,1997). Бројчано становништво се у селу константно повећавало из године у годину. У послератном периоду становништво се повећало на 5.400 житеља.


    Споменик погинулим добровољцима - Солунцима подигнут је између два рата.

    Раднички револуционарни покрет имао је дубоке корене на овим просторима. Учесници – повратници Октобарске револуције, надахнути идејама одмах су прионули да их пропагирају и спроводе у свом крају. Убрзо се оснивају партијске ћелије, које су појачале утицај на постојеће политичке и друштвене организације. Упоредо са тим стварају се занатске организације, земљорадничке задруге, а читаонице, соколска и спортска друштва постају стецишта припадника авангарде (Коларов, Виђикант,1997). У том периоду у Ковиљу је живело 5.752 становника (Георгијевић, 1991).


    На спомен-плочи пише:
    ''У овој кући израсла су два незаборавна светла имена борбене историје Ковиља: студентт Илија Нешин и прва организација СКОЈ-а формирана 1940.''


    На Аркању, поред чарде 'На крају света' је обележено место са кога су се борци пребацивали у Срем.

    Период Другог светског рата на овим просторима запамћен је, како по злу и патњи, тако и по храбрости његових житеља. Већ при распламсавању рата, у Ковиљу су основане организације СКОЈ-а и КПЈ-у, које су се активно укључиле у борбу против окупатора. Као последица ратних збивања становништво у селу се смањило на 5.368, што се и види на попису из 1948. године.

    Дана 15. октобра 1944. године село је дочекало слободу и тада су се Доњи и Горњи Ковиљ спојили у једно село. Од 1953. године популација села се повећава све до 1971. године, затим се смањује до 1981. године, због све већих одлазака младих у град по завршетку школовања (Георгијевић, 1991; Коларов, Виђикант, 1997).
    У периоду од 1981. до 1991. године Ковиљ се налази у фази виталне стагнације, али не и депопулације. Наталитет је био у спором опадању, а морталитет у порасту услед процеса старења пољопривредног становништва. Године 1991. у Ковиљу је живело 5.239 становника, а до 1996. године тај број се увећао на 5.476 због доласка избеглица са ратом захваћених подручја Босне и Херцеговине и Хрватске. По попису из 2002. године број становника је био 5.599. Пројекција броја становника предвиђа благи пораст до 2021. године (Влатковић, 1998.).'' (Текст са сајта Ковиљ)




    Ракијаду 'Парастос дуду' носе ентузијасти а посећују пре свега познаваоци овог све ређег жестоког пића.


    Пре неку годину ловци су изградили на Шлајзу стрелиште за глинене голубове.


    Доручак пред традиционални новембарски лов за госте Ловачког друштва.


    Риболов је био једно од традиционалних занимања а сада су ту вештину преузели они који ти раде пре свега из уживања.


    Место исто - годишња доба разичита.


    Не да се измерити да ли је Акрањ омињенији као риболовна вода или ...


    ... место на којој је чувена чарда.


    Рит, који су Ковиљчани 'ко свој џеп знали', сада је заштићено природно добро.


    Манастир чије се осниванје приписује светом Сави, је без конкуренције највећа знаменитост Ковиља.


    Мотив који се на сликама најшеће виђа кад је реч о Ковиљу. Но, многи не знају да капела не припада манастиру, већ да је то Водица - религијско култно место са исцељујућом водом, чијег бунара више нема.

    О овоме, и о другом понечем, биће речи у бар још једном наставку.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 02.03.2010 u 01:52

  3. #3

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    Šajke, Šajkaši, Šajkaški bataljon


    Šajke su bile građene od drveta, znatne dužine, male širine i dubine, sa oštrim gvozdenim kljunom. Pokretane su pomoću vesala i jedara, a po potrebi i ljudskom ili konjskom snagom. Bile su tako naoružane i opremljene i sa takvom posadom da su se koristele za borbu na blizinu i na daljinu, kao i za napad i odbranu. Na prednjem kraju, kljunu nalazio se top a na zadnjem su bili krmanoš i zapovednik.

    Zavisno od veličine postojale su duple šajke, cele šajke, polušajke i četvrt šajke. Imale su obično posadu od 30-40 ljudi.

    Primera radi: Cela šajka je bila dugačka oko 24 metara a široka svega oko 2,20 m. Gaz je bio oko jedan metar. Imala je po dva topa od jedne funte (đule od oko kg) na kljunu i krmi.


    Carska polušajka iz 1771.

    Prve šajke sagrađene su u Gmundenu. Uzoni primerci poboljšanih šajki izrađeni su u Klosternojburgu i bile su znatno lakše. Zahvaljujući pridodatim jedrima postale su pokretljivije i sa većim manevarskim sposobnostima. Za vreme postojanja Šajkaške flotile uvek su preduzimane mere da se plovila poboljšavju.

    Početkom XIX veka utvrđen je sledeći sastav Šajkaške flotile: jedna dupla, četiri cele, 12 polušajki i 14 patrolnih četvrtšajki, te prateći brodovi za municiju, rekvizite, ranjenike i bolesnike, krčmu i kantinu. (Prema Enciklopediji Novog Sada)



    Dunavska fregata Marija Terezija iz 1768. godine - da li se i ona smatrala šajkom, ne znam.

    Šajkaški bataljon osnovan je 1763. godine a ukinut 1872. godine.

    ''Šajkaški bataljon je bio značajna snaga rečne flote Habsburške monarhije. Ime mu je nastalo od reči šajka kako su zvali čamac, a vojnici na šajkama zvali su se Šajkaši, dok su sva naselja koja su pripadala ovoj vojnoupravnoj organizaciji smeštena uglavnom u trouglu između Dunava, Tise i Rimskih šančeva svrstavana u Šajkaški bataljon.

    Šajkaši su postojali mnogo pre formiranja Šajkaškog bataljona.

    U austrijsko-turskim ratovima od kraja XVII veka rečna flota je za obe strane imala važnu ulogu. Kada je beogradskim mirom 1739. godine granica između Austrije i Turske pomerena na Savu i Dunav, ukazala se potreba da se i u mirnodopskom periodu organizuje stalna patrolna služba kako bi se onemogućili povremeni pljačkaški upadi Turaka na Austrijsku teritoriju. Austrijanci su bili takođe primorani da pojačaju sanitarni kordon da bi se iz Turske širila kuga koja se u nekoliko mahova pojavljivala i u pograničnim mestima ostavljala pravu pustoš. Bilo je takođe potrebno raditi na sprečavanju krijumčarenja robe, kao i suzbijanja razbojništva koje je bilo prisutno sa obe strane granice ugrožavajući nezaštićeno stanovništvo.

    Pomeranjem granice na jug pristupilo se organizovanju novog graničnog pojasa pri ušću Tise u Dunav blizu nove austro-turske granice. U međuvremenu je došlo do rasformiranja Šajkaške flote na gornjem Dunavu u Đeru, Komoranu i Ostragonu.

    Carica Marija Terezija je 15. jula donela odluku 1763 o formiranju Šajkaškog bataljona, u koji su odmah ušli Titel, Lok, Mošorin, Gardinovci, Vilovo i Žabalj. Titel je određen za sedište, a major Teodor fon Stanisavljević je postavljen za prvog komandanta Šajkaškog bataljona.


    Grob u crkvi manastira Kovilj: General-major Teodor ot Stanisavljević, prvi komandant Šajkaškog bataljona....

    Od navedenih mesta tada se moglo organizovati tri kompanije (čete) sa dvanaest šajki, što se pokazalo kao nedovoljno za predviđene zadatke. Već 1769. godine u sastav Bataljona uključeni su još Čurug, Kać, Gornji i Donji Kovilj, Sentivan (Šajkaš) i Gospođinci. Odmah po osnivanju Đurđevo 1799. godine, a Nadalj 1801. godine, priključeni su ovoj vojnoj formaciji.

    U tom sastavu Šajkaški bataljon je ostao sve do svog rasformiranja 1872. godine. Tako ga je početkom XIX veka sačinjavalo 14 navedenih mesta. U to vreme raspolagao je sa 30 šajki različite veličine, a Šajkaši su bili raspoređeni u šest kompanija. Takođe, mogao je da opremi i dve rezervne i dve defanzivne čete.

    Ubrzo posle osnivanja Bataljona donet je (1764) Regulament (pravilnik, ustrojstvo) po kojem su Šajkaši, prema carevom nahođenju, bili obavezni na vršenje vojne službe u ratu i miru, na kopnu i vodi, da se brinu o opštoj bezbednosti na Dunavu, Tisi i Savi, da gone razbojnike, da sprečavaju krijumčarenje robe i novca preko reka, da čuvaju sanitarni kordon i osiguravaju bezbednu plovidbu brodova na pomenutim rekama.

    Svakog proleća Šajkaši su iz svih mesta Bataljona dolazili u Titel na jednonedeljnu pešačku obuku i na dvanaestodnevni egzercir na vodi. Tokom zime, nedeljom i praznikom, obavljane su pešadijske vežbe, a tokom leta, u iste dane, izvođene su vežbe na vodi.


    Titel

    Vojnici Šajkaške učestvovali su u brojnom ratovima koje je Austrija vodila protiv svojih neprijatelja. Prvi put učestvovali su u ratu za bavarsko nasleđe (1778 1779). U ratovima protiv Francuske (1792 1815), u doba Napoleonovih ratova, Šajkaši su se borili na bojištima Holandije, Nemačke, Italije, Poljske i Francuske. Većinom su bili pontonjeri ili pešadinci. Kao Šajkaši na brodovima hrabro su se borili na Rajni u Nemačkoj (1795). Još više su se isticali u opsadama prema turskoj granici. Kada je otkriveno da turski trgovci kradom odvode ljude iz Srema u Tursku, Šajkaši su to sprečavali patrolnom službom od Surduka do Zemuna. Istakli su se i u austrijsko turskom ratu krajem XVIII veka, naročito pri osvajanju Beograda (1789).

    Prava i dužnosti Šajkaša bila su određena Osnovnim graničarskim zakonom od 1807. godine. Odnosi u Granici bili su zasnovani na vojno-feudalnom sistemu i postojanju porodičnih zadruga. Vojna vlast je kontrolisala sve vidove života graničara, koji su bili obavezni da plaćaju porez na zemlju i besplatno obavljaju razne carske, seoske i razne druge rabote (kuluk), kao i da snose teret ratne i kordonske službe. Graničari su imali pravo na korišćenje šuma, pašnjaka i druge pogodnosti, ali je lična i imovinska sloboda bila dosta skučena. Telesne i smrtne kazne izazivale su veliki strah, a razne zloupotrebe oficira pogoršavale su život graničara.


    Na obodu Koviljskog rita.

    Šajkaški bataljon je skoro sa svih strana bio opkoljen vodom: Franjinim kanalom (Kanal Dunav Tisa krak Srbobran - Bečej), Dunavom i Tisom, a presecale su ga i močvare, što je bitno uticalo na način života ljudi. Voda im je donosila blagodeti, ali i nevolje kada poplavi plodnu zemlju za koju su šajkaši bili duboko vezani kao poljoprivrednici, iako je vlast na njih najviše računala kao ratnike. Pri redovnom vodostaju i u mirnodopskim uslovima Šajkaši su obrađivali plodnu zemlju. Zbog neutvrđenih obala, Dunav i Tisa su se češće izlivali. Posle povlačenja vode ostajale su mnogobrojne bare i ritovi obrasli trskom i šašom, a na uzdignutijim delovima ritova, takozvanim gredama, bilo je sočne trave za pašu i dosta vrbovog drveta za ogrev.




    Zemlja dobijena isušivanjem nakadašnjeg rita kod Kovilja i danas nosi ime Rit.

    Oko trećinu površine Šajkaškog bataljona činili su ritovi. Kako je i stočarstvo bila značajna privredna grana, između pojedinih šajkaških opština godinama je vođena borba oko ritske zemlje koja, sticajem niza okolnosti, nije bila podeljena prema veličini opština, niti se uvek vodilo računa o njenoj udaljenosti od sela. Ritovi su smatrani državnom svojinom, ali su opštine smatrale da njima pripadaju i besplatno su ih koristile kao pašnjake, senokose, za seču šume, trske i drveta za ogrev, a isušene površine kao oranice.


    Da bi zaštitili zemlju od čestih poplava, Šajkaši su podizali dolme (nasipe) koje su istovremeno služile i kao putevi. Kada su ritovi bili isparcelisani na pojedine opštine, pristupilo se daljoj meliorizaciji zemljišta kopanjem manjih odvodnih kanala. Isušene površine pretvarane su u oranice. Podizanje dolmi, kopanje kanala i postavljanje mnogobrojnih propusnih mostova, zahtevalo je mnogo novca i rada. Uz velike žrtve Šajkaši su godinama ulagali u jedno i drugo, ali je vodena stihija često ugrožavala, a ponekad i uništavala njihovu muku. Šajkaši, hrabri ratnici, pokazali su čudesnu istrajnost i kao zemljoradnici obnavljajući posle svake poplave podlokane dolme, kanale zasute muljem i oštećene mostove.

    U Tisi, Dunavu, Franjinom kanalu, Jegričkoj bari i drugim dubljim barama bilo je dosta ribe, tako da su se Šajkaši bavili i ribarstvom, ali bogatstvo vodom slabo je korišćeno za postavljanje vodenica. Radije su podizali suvače, svakako zato što su bile jeftinije, što nisu bile izložene ćudima vode i što se na njih plaćao mnogo manji porez nego na vodenice.


    Početkom XIX veka u Šajkaškom bataljonu počelo se brže razvijati zanatstvo, posebno zanati neophodni za vojnike i zemljoradnike. Dok su se Srbi uglavnom bavili svojim starim zanatima i bili abadžije, ćurčije, opančari, sapundžije, kazandžije i slično, Nemci su uglavnom bili tesari, kolari, kovači, užari, zidari, puškari itd. Vremenom će se u svakom šajkaškom mestu otvarati mesare i krčme, a u većini mesta i svratišta za smeštaj putnika.
    Trgovina u Bataljonu nije bila razvijena, ali ni sasvim zapostavljena. U prvoj polovini XIX veka trgovalo se poljoprivrednim, zanatskim, a vrlo slabo i industrijskim proizvodima. Šajkaši su proizvodili žitarice, kudelju, vunu, vosak, med, mast, sapun, gajili su stoku i sve to prodavali na pijaci u Titelu, Žablju, Čurugu i Novom Sadu. Naročito je bio poznat Žabalj kao trgovačko mesto u kojem su se održavala tri vašara godišnje. Na tim vašarima prodavala se raznovrsna roba, ali posebno su bili poznati po stočnim trgovcima.
    Dućana je bilo u svakom šajkaškom mestu i u njima se prodavala manufakturna i razna mešovita roba koja je donošena iz Novog Sada, Pešte, Beča i Brna.''
    (Ovo je neznatno skraćen tekst Dragoslava Ćurčića, dipl. pravnika čji je originalni tekst:objavljen na Portalu Ravnica.INFO)


    Poruku je izmenio nenad.bds, 08.03.2010 u 10:57

  4. #4

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    U Šajkaškoj oblasti, a bez šajkaške prošlosti:

    Budisava

    Najmlađe selo u Šajkaškoj


    Deceniju posle ukidanja Šajkaškog bataljona - razvojačenja - nastaje ovo selo, na manje od 15 kilometara do centra Novog Sada.


    ''Pre 129 godina, 1884, u koviljskom ataru onovremene ugarske vlasti naselile su prve mađarske i nemačke porodice. Kolonizaciju je pokrenuo izvesni Janoš Hankonji 1883. na erarijalnom (državnom) zemljištu kaćkog i koviljskog atara. Prostor koji je trebalo naseliti bio je pod gustom hrastovom šumom od koje vlast nije imala mnogo koristi, pa je odlučila da je proda.


    Lovci na izlasku iz Budisavske šume - ovaj potes i danas nosi to ime, a sem nešto živica uz put, drugog drveta nema.

    Hankonji je u ime naseljeničkog udruženja od ugarskog predsednika vlade Kalmana Tise zatražio da pomogne kolonizaciju Mađara i Nemaca. Tisa je u skladu sa onovremenom politikom mađarizacije šajkaških krajeva iz državne kase odobrio 120.000 forinti i 60.000 koje su sakupili kolonisti, mahom bezemljaši iz bačke županije, dobili su i besplatno građu za podizanje kuća. Šuma je 1884. iskrčena uz pomoć stručnjaka iz Kranjske i selo je 1885. već bilo izgrađeno. Do 1887. naselje je administrativno pripadalo Gornjem Kovilju, a onda je postalo posebna opština. U znak zahvalnosti prema ugarskom dobročinitelju, predsedniku vlade, žitelji su nadenuli novo ime, koje je bilo i zvanično, Tisakalmanfalva (Tiszakalmanfalva). Nemci su ga zvali Waldneudorf (Šumsko novo selo). Godina 1884. je zvanična godina osnivanja sela koje se prvobitno zvalo po šumi Budisava. Posle Prvog svetskog rata vraženo je ovo prvobitno ime Budisava.


    Južno od sela granica lesne terase i negdašnjeg rečnog dna, nekadašnjeg rita je lako uočljiva.

    Kao i sva šajkaška sela i Budisava leži na lesnoj terasi koja je za 5 do 7 metara viša od dela seoskog atara u aluvijalnoj ravni Dunava. Nadmorska visina ovog ritskog zemljišta kreće se od 74 do 75 metara.


    Prilaz Budisavi iz pravca Titela.

    Selo se nalazi na regionalnom putu Nosi Sad Titel. Budisava je počela znatnije da se širi 1960-ih i 1980-ih godina kada postaje zanimljivo za naseljavanje kao prigradsko naselje, već naraslog Novog Sada, a naročito u procesu sekundarne urbanizacije. Selo je privlačno za naseljavanje zbog jeftinije gradnje. Zaposleni u Novom Sadu žive na selu. Demografske promene dešavale su se, nekad manje, nekad više, od samog nastanka sela. Prema prvom popisu 1890. u selu su živela 2.202 stanovnika. Taj broj je, uglavnom, stagnirao. Znatnija grupa doseljenika došla je u selo 1894. godine. Za vreme Drugog svetskog rata broj žitelja spustio se ispod 2000. nemci su se pre oslobođenja 1944. vratili u matične zemlje, Austriju i Nemačku. U kolonizaciji 1946. doselio se veći broj Srba, tako da je 1948. u Budisavi živelo 2000 ljudi. U popisu 2002. zabeleženo je 3.825 stanovnika najviše Srba (59,08%) i Mađara (31,47%). Za potrebe vernika rimokatoličke veroispovesti u centru sela podignuta je crkva. Danas svoj hram imaju i pravoslavni vernici.


    Rimokatolička crkva je izgrađena 1912. Spomenik palim učesnicima NOB je podignut 1971.


    Pravoslavna crkva Svih Svetih dovršena je oko 2000-te.

    Između dva svetska rata Budisava je imala jednu ciglanu, mlin i 66 zanatlija, ostalo stanovništvo se, uglavnom, bavilo poljoprivredom. Šajkaški Nemci su se početkom 1920-ih godina prvo politički i kulturno stabilizovali i posle toga su u Budisavi 15. aprila 1928. osnovali svoju kreditnu zadrugu Seljačka ispomoć (Bauernhilfe), a zadrugu za gajenje i iskorišćavanje svinja osnovali su 19. novembra 1927. godine.

    Imala je Budisava u vreme socijalizma poljoprivredno dobro u sastavu Agrokombinata Novi Sad. Danas postoji jedinica Zemljoradničke zadruge iz Kovilja. Međutim, sve je manje poljoprivrednika, a raste broj krupnih ratara sa velikim kompleksima zemlje.

    Za vek i četvrt postojanja nije se ni moglo više, a ekonomska sudbina stanovništava vezana je za obližnji Novi Sad.'' (Tekst Dragana Kolaka iz 2008. sa sajta RavnicaInfo)


    Novoizgrađena zgrada predškolske ustanove.




    Sportska dvorana u sklopu OŠ Ivo Andrić delimično je izgrađena samodoprinosom.


    Vatrogasni dom DVD Budisava - u nekadašnjem mlinu.




    Odnošenje smeća je veliki pomak u očuvanju okoline, ali divlje deponije na krajevima sela su i dalje ruglo, opasnost su i sramota.

    Od 2001. u Budisavi postoji Sportsko ribolovačko i ekološko udruženje 'Lokavanj beli'. Članovi ribolovci i lovci su ličnim radom, prilozima i uz nešto donacija u novcu ili materijalu adaptirali 'Bikaru' pored pijace. U tom postoru se održava deo društvenog života sela.


    Ribolovački podmladak. Prijem diploma po uspešno položenom ribolovačkom ispitu.


    Uz diplome, Ribolovački savez Vojvodine je podelio i pribor koji je isproban na jednom od ribnjaka napravljenih na nekadašnjem opštinskom pašnjaku.


    Nije potreban neki veliki razlog da se nešto skuva i u društvu pojede.


    Žiri ocenjuje riblje čorbe na jednom od druženja.


    Iako je neko morao biti proglašen za pobednika, sve su čorbe bile u slast potrošene.


    Lovstvo je znatno starije. Lovci iz Budisave su članovi lovačkog društva 'Fazan - Kovilj'. Neke aktivnosti, po logici stvari i lovnog terena, izvode u grupi lovaca iz Budisave.




    Postavljanje mostića preko mnogih kanala je značajno za prohodnost kroz lovište u vreme lova.


    Pred polazak u lov sa gostima.

    U ekonomskim migracijama pre 30 - 40 godina u Budisavu se doselio značajan broj njenih stavnovnika iz Bosne. Oni, naravno održavaju veze sa starim krajem, a pre 7 - 8 godina to je pretvoreno i u bratimljenje lovaca i ribolovaca. Razmene gostiju u lovovima i ribolovima su postale stalne.


    U lovu u gostima oko Prnjavora u Republici Srpskoj.


    U 2009. i lovci su krenuli u adaptaciju jedne od zgrada 'Bikare' za druženje.

    U selu deluju kulturno - umetnička duštva 'Petefi' i 'Mladost'.


    KUD 'Mladost'.


    Jedna od izložbi u organizaciji Udruženje žena Arvačka pri KUD-u Petefi Šandor.

    Do pre dve - tri godine i Budisava se upinjala da ima svoju ...ijadu. Bio je to Budisavski svinjokolj, no nije opstao.


    Sa manifestacije 'Budisavski svinjokolj' 2005.


    U selu postoji fudbalski i rukementi klub. No, Budisava je preblizu Novom Sadu. Mladi se tamo školuju, rade i zabavljaju. Stoga se oni ni ne osećaju previše u društvenom životu sela.

    U selu su i ambulanta, apoteka, dvadesetak prehrambenih i još nekoliko drugih manjih prodavnica, i nekoliko manjih privrednih objekata. Sve to čini Budisavu mirnim i tihim mestom za život za one koji ne traže nešto više u ovom selu.


    Grlić - salaš, ugostiteljski objekt na raskrsnici prema Kovilju.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.03.2010 u 10:04

  5. #5

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ŠAJKAŠ
    - naselje na petokrakoj raskrsnici puteva -





    ‘’Šajkaš, ranije Kovilj Sveti Ivan i Kovilj Sentivan sa 4550 stanovnika drugo je po veličini naselje u titelskoj opštini, udaljeno od sedišta 20 kilometara. Podignut je na raskrsnici potiskog i podunavskog puta, na južnoj bačkoj lesnoj terasi, koja je zbog visinske razlike u odnosu na močvarnu aluvijalnu ravan bila pogodna za naseljavanje. Bio je Šajkaš i naselje koje je omogućavalo odmor i konačenje karavanima i putnicima što su se kretali potiskim i podunavskim putem.




    U srednjem veku postojala je i tvrđava kao dokaz bezbednosti ovoga mesta po njih. Prvi pomen tvrđave je iz 1254. godine. Početkom 14. veka u dokumentima se sreće naziv Scentyuan. Pretpostavlja se da mu je ime Sentivan u srednjem veku dao feudalac Sentivanji. Kada su Turci zavladali Šajkaškom u njihovim defterima se Sentivan beleži u titelskoj nahiji. Najraniji turski popis 1554. zabeležio je osam kuća u Sentivanu, 1570. bilo ih je 18, a 1590. povećao se na 25 domova. Kroz 17. vek Šajkaš se ne spominje, jer je, kao i većina šajkaških sela, u to doba iščezao i postao pustara. Do 30-ih godina 18. veka bio je pustara u sastavu koviljskog graničarskog šanca. Kao malo naselje, koje su prisvojili graničari iz Kovilja, zabeležen je 1731. pod imenom Mali Sentivan. Verovatno je u to doba i nastao naziv Kovilj Sentivan i Kovilj(ski) Sveti Ivan. U vremenu nagle mađarizacije naselje dobija ime Šajkašsentivan (Sajkasszentivan), u značenju Šajkaški Sveti Ivan, kako bi se u komunikaciji razlikovao od Sentivana u gornjoj Mađarskoj. Kada su posle Prvog svetskog rata naseljima vraćana srpska imena, nove vlasti ovom mestu nisu vratile ime Kovilj Sveti Ivan, nego su iz mađarske složenice izostavile drugi deo, Sentivan, a zadržale Šajkaš.


    Prilaz centru od Titela


    Levo - za Žabalj; desno autoput i Kovilj; pravo Mošorin, i Titel (pravo, pa kod crkve desno).

    Šajkaš je bio u sastavu slavonskog generalata, a od 1745. je uključen u Potisku granicu. Posle ukidanja granice bio je županijsko mesto, da bi se 1769. u drugom krugu priključio novoosnovanom Šajkaškom bataljonu. Posle njegovog ukidanja 1873. ponovo je u jurisdikciji bačko-bodroške županije. U sastavu ove županije, odnosno, titelskog sreza, Šajkaš se brže razvijao i koristio je svoje prednosti, pre svega trgovački put koji je išao od Novog Sada za Banat i Nemačko-banatsku regimentu. Od uključivanja u Šajkaški bataljon 1769. broj stanovnika sela je stalno rastao. Te prve godine popisano je 523 čeljadeta u 65 kuća, a poslednje bataljonske godine (1872) u 294 kuće živelo je 1770 stanovnika.




    Tržni centar

    Od vremena kada se beleže zanatlije (1815) u Šajkaš se iz provincijala doselio ćurčija Ilija Marinković. Imali su Sentivanci i čizmara Jovana Bobića. Izvesni Hercenhajter je držao krčmu i 1819. je kupio „plac“ za podizanje nove krčme. I trgovac Georgije Dobrojević je 1827. u svojoj kući otvorio krčmu. Pored krčmi, već tradicionalno Šajkaš je imao gostionice za prihvatanje putnika namernika (svratišta), pa je narečeni trgovac držao svratište „Kod zlatnog krsta“, koje je kasnije prešlo u vlasništvo Gavrila Pisarevića. I prvi trgovac o kome se nešto zna bio je Mihailo Avramović. Posle ukidanja Bataljona započinju novi odnosi u privredi. Osniva se 1903. zemljoradnička zadruga, a 1906. Narodna banka deoničarskog društva. Između dva svetska rata Šajkaš ima zemljoradničku zadrugu (1924-1940), dva mlina i ciglanu, a 1936. dobija fabriku mlečnih proizvoda namenjenih izvozu sira u Grčku i Egipat. Ukupno ima i 65 zanatlija.




    ''Današnja crkva građena je od 1818. do 1821. godine. Stradala je za vreme vojnih operacija u revoluciji 1848/9. godine pa je ponovo obnovljena. Toranj iznad satova završavao se piramidom pokrivenom običnim plehom obojenim crvenom bojom. Tokom Prvog svetskog rata zvonik je dobio današnji izgled sa pozlaćenim krstom na vrhu. Radovi na crkvi nastavljeni su i posle rata i konačno završeni 1924. godine. Hram predstavlja karakterističan primer pravoslavnih crkava iz prve polovine XIX veka.
    Unutrašnjost hrama posvećenog svetom Dimitriju nije tako reprezentativan kao spoljašnost. Prvi ikonostas imao je samo četiri ikone, rad čuvenog srpskog slikara Dimitrija Avramovića, rođenog u Šajkašu, a koji je oslikao i Sabornu crkvu u Beogradu. Osim toga oslikao je ikonostas i zidove Karađorđeve crkve u Topoli, ikonostas manastira Vrdnika (Ravanica), pravoslavne crkve u Futogu itd. Prerana smrt sprečila ga je da oslika ikonostas u svom rodnom selu.''


    Pre zdanja sadašnje crkve u Sentivanu je bila crkva koja je posvećena Svetom Dimitriju. Ona se nalazila preko puta sadanje crkve, na mestu gde se danas nalazi parohijalna kuća.


    Škola

    Prva škola otvorena je posle 1772. godine. Imali su Sentivanci 1785. „prostu“ školu, ali bez učitelja. Sve te zgrade zidane su od lošeg materijala, ali nije poznato kada je selo dobilo bolju školsku zgradu u kojoj se učilo do revolucije 1848-9. godine. Najraniji poznati učitelj je Jovan Grujić. Posle ujedinjenja Vojvodine sa Srbijom 1919. sve osnovne škole, pa tako i šajkaška, pretvorene su u državne narodne škole.






    U Šajkašu sam naišao na više očuvanih starih kuća koje daju mestu izgled autentično vojvođanski.












    Veći broj slika iz Šajkaša iskoristio sam da predstavim narodno graditeljstvo vojvođanskog sela.

    Od 1918. u svim šajkaškim mestima postojale su čitaonice organizovane po nacionalnoj osnovi, a među tri mesta sadašnje titelske opštine koja su imala biblioteku bio je i Kovilj Sveti Ivan, tj. Šajkaš. Prve novine u Šajkaškoj bio je list Šajkaški glas koji je 1898. pokrenuo Stevan Stevanović, sveštenik iz Kovilj Sv. Ivana.


    Danas je Šajkaš mesto u ekspanziji, na petokrakoj raskrsnici puteva prema Novom Sadu, Žablju, Mošorinu, Titelu i prema Kovilju, odnosno, direktnom vezom sa međunarodnim putem E-75.’’ (Izvorni tekst Kolak Dragana objavljen na Portalu Ravnica.INFO)


    Na izlasku prema Mošorinu je obeležje u spomen mošorinskom parohu proti Vlaškaliću koga su tu pogubili za vreme januarske racije 1942. U crkvi je velika slika sa likovima žrtava racije iz Šajkaša.


    Na južnom zidu crkve je nadgrobna ploča jednog od pilota poginulih u vazdušnoj borbi iznad šajkaša u kratkom aprilskom ratu 1941. Spomenik pilotima je pored puta za Titel, bliže Gardinovcima, na mestu gde je pao pogođeni avion.


    Šajkaška Mundijada je prilično jedinstvena u mnoštvu vojvodjanskih ''...ijada''.




    Slikano dolazeći iz Budisave.


    Ciglana i silos su pored puta za Kovilj.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 16.03.2010 u 21:15

  6. #6

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    Titel
    Glavni grad Šajkaške - 1



    Paradni trg, Glavna ulica i pravoslavna crkva.


    ''Na krajnjem jugoistoku plodne bačke ravnice, među dvema velikim rekama, Dunavom i Tisom, a naspram treće, Begeja, u Šajkaškoj, nalazi se Titel. Ovamo se brodom, drumom ili železnicom za sat vremena stiže iz Zrenjanina, Novoga Sada i Beograda.

    Titel nikada nije bio veliko naselje. Najčešće je bio malo utvrđenje, prečesto rušen i iznova naseljavan i ponovo građen. Dugu istoriju Titela prekrili su vreme, zemlja i vode, i stoga će zauvek ostati nedovoljno poznata.


    Opština i rimokatolička crkva na početku Glavne ulice (kod Tise).

    O onome šta se dešavalo u međurečju Dunava i Tise, o protoistorijskim slikama života, svedoče ostaci grnčarije, bronzano i gvozdeno oružje, alatke, ukrasni predmeti. Kada su u prvom veku rane hrišćanske ere došle rimske legije ovde su već živela slobodna keltsko-dačka plemena. Do dolaska legionara ovi stanovnici južne Bačke bili su prešli dug razvojni put. Kao nosioci kulture mlađeg gvozdenog doba bili su u završnoj fazi stabilizacije.


    ''STŠ 'Mileva Marić'- zgrada u ulici Glavna 7-9 i nekadašnja zgrada komande i suda Šajkaškog bataljona. Dekoracija na fasadi je jednostavna sa arhivoltama iznad prozora i ulazne kapije. Ima zanimljiv primer stražare na samom ogradnom zidu.''




    Vitrina u holu Škole posvećena Milevi Marić i Albertu Ajnštajnu.


    Rodna kuća Mileve Marić u gornjem delu Glavne ulice, sada bez spomen-ploče.*

    Doseljavanjem Kelta u gornje Potisje, oko 350. pre Hrista, već se osećao uticaj latenske kulture na domorodačku u južnoj Bačkoj. O prvim dodirima starosedelaca sa keltskim svetom obaveštavaju nas nađeni predmeti, naročito nakit. Postojanje arheoloških nalazišta brojnih kultura ukazuje na to da su ljudska naselja ovde postojala vrlo rano. Ako su igde u južnoj Bačkoj postojali idealni geografski i strateški uslovi za osnivanje naselja, onda je to nesporno na mestu današnjeg Titela.

    Početkom prvog milenijuma hrišćanske ere, kada su Rimljani u Titelu imali izvesnu vlast, na prilazima današnjoj Bačkoj i Šajkaškoj pojavili su se konjanici sa stadima stoke i čergama. Oni su naterali strosedeoce Dačane da se povuku preko Tise u Karpate. Vremenom, panonska crnica, a može biti i preostali starosedeoci, primorali su sarmatsko pleme Jazigi da se odreknu čisto lutalačkog života i prihvate obradu zemlje. Oni su ostali vrlo nestalni i iznenada bi napadali i pljačkali susede Rimljane. Sa njima će se Jazigi, tj. Sarmati, sukobljavati sve do 375. godine.


    ''Hotel 'Tisa' (na slici levo) - zgrada na Paradnom trgu br.4, nekadašnja kasarna Šajkaškog bataljona, sa tremom i stubovima u prizemlju i prostorijama zasvođenim polustubičastim kratkim svodovima.''


    Spolja se ovakva unutrašnjost sadašnjeg hotela ni ne naslućuje.

    U početku, Rimljani nisu stalno boravili u Titelu. On im je, pre svega, služio kao logor za izvidnike iz rimske Prve kohorte Britanika, stacionirane u susednom Akuminikumu (Stari Slankamen) između 80. i 100. godine nove ere, o čemu postoje pisani spomenici rimske kulture nađeni u Titelu.

    Poslednjim ratom koji je vodio jedan rimski car, završava se 375. jedna duga i značajna epoha, a na pragu je novo razdoblje Velika seoba naroda. Huni i njima pridružena plemena nešto su na početku zakasnili u Titel i današnju Šajkašku, ali je pokret naroda trajao do propasti avarskog kaganata, oko 8oo. godine. Avarsku državnu tvorevinu razorili su Franci Karla Velikog, ali su njih tokom 9. veka potisnuli Protobugari. Oni su međurečjem vladali sve do dolaska Mađara u 9. veku. Prema kasnijim svedočenjima notara mađarskog kralja Bele (12. vek) Titel treba da je bio prestoni grad bugarskog vojvode Salana.


    U Glavnoj ulici na desnoj strani kod Tise je nekadašnja zgrada Arsenala Šajkaškog Bataljona.

    O sudbonosnim promenama u međurečju s kraja 9. ili početkom 10. veka gotovo da i nema podataka u pisanim izvorima sve do 12. veka. Izvori pominju krajem 7. i početkom 8. veka Slovene, a Mađari se naseljavaju u Panonsku niziju krajem 9. veka (896. godine). I, već u 10. veku vladali su ušćem Tise u Dunav. Titel je za Mađare bio strategijski vrlo važan. Između 1077. i 1095. mađarski kralj Laslo Prvi i brat mu Lampreht osnovali su u Titelu manastir reda Sv. Avgustina. I to bi bio, u poveljama ugarskih kraljeva, prvi pomen imena Titela. U beleškama arabljanskog putopisca Idrisija, iz 12. veka, zapisano je da je Titel mesto koje cveta. Nije poznato jesu li Tatari u 13. veku prekinuli procvat mesta. Tokom 14. veka u ove krajeve počinju da se naseljavaju Srbi, pa i Titel dobija prve stanovnike Srbe. Mađari su pred najezdom Turaka 1526. napustili Titel u koji dolaze Turci i njime vladaju 161 godinu. Turski popisivači su 1546. našli u Titelu 87 kuća, po jednu vlašku i mađarsku, a ostale su bile srpske. U prvoj četvrtini 17. veka izbrojao je Evlija Čelebija u Titelu tri džamije, jednu pravoslavnu crkvu, dve tekije, tri medrese (srednje škole) i četiri osnovne škole, hamam, bazar sa 70 dućana i hanova i 300 skladišta za so iz Erdelja. Titel je u tursko vreme postao sedište jedne od sedam nahija segedinskog sandžaka.


    Rimokatolička crkva slikana iz ul. Vojvode Knićanina.


    Rimokatolički parohijski dom - zgrada u ulici Glavna broj 3.


    Kao što su Mađari 1526. napustili Titel, tako su ga i Turci 1698. napustili, do jednoga. Posle Karlovačkog mira (1699) Titel je uključen u Podunavsku vojnu granicu. Ukidanje granice je kasnije uzrokovalo iseljavanje graničara u Rusiju, a potom nametnulo Austriji potrebu za osnivanjem Šajkaškog bataljona 1763. sa sedištem u Titelu. Za vreme šajkaške ere, koja je trajala 11o godina, Titel je bio središte burnih događaja 1848/9. godine. Posle razvojačenja Bataljona, 1872, i Titel je ušao u novu etapu ekonomskog, društvenog i političkog života.




    ''Vatrogasni centar - zgrada u ulici Vuka Karadžića br.2 , zgrada bivšeg magistrata iz 18. veka.''

    Ekonomska i socijalna sigurnost Šajkaša obezbeđivana je u porodičnim zadrugama. Proces raspadanja ovih zadruga podstakao je stvaranje ekonomskih zadruga. U Titelu je tako 1868. organizovana zemljoradnička zadruga - Titelska zemljodelska zadruga, prva zadruga u Srba uopšte. Novi, kapitalistički odnosi doneli su i u Šajkašku osnivanje novčanih zavoda. Osnovane su u Titelu Šajkaška štedionica (1885.), Zadruga za međusobno pomaganje i štednju (1888.) i Prva titelska štedionica (1894.). Počinje da se razvija zanatstvo, trgovina, saobraćaj i mala industrija.


    Glavna ulica slikamna iz gornjeg dela.




    Spomenik žrtvama fašističkog terora i borcima NOB na obali Tise.


    Spomenik borcima NOB je naspram pravoslavne crkve.


    U donjem, jugozapadnom delu Titela.




    Ispod brega, pored Tise.


    Restoran 'Alas'.


    Koju stotinu metara od ulice i restorana Titelski Breg i Tisa su sasvim blizu.

    Posle Prvog svetskog rata, 8. novembra 1918, u Titel je ušla srpska vojska i Titel sa našao u novoj državi Jugoslaviji. Skromna predratna industrija u Titelu više nije napredovala, mada su preduzeća nastavila da rade. Nije otvoren nijedan novi privredni objekat, ali su se zanati i dalje razvijali, sve do Drugog svetskog rata.


    ''U kapeli porodice Milić iz Novog Sada ikonostas je oslikao Uroš Predić.''


    Sa Brega, od groblja se vidi šuma u priobalju Dunava.

    Titel je do Drugog svetskog rata bio lepi klasicistički gradić koji je urbanistički oblikovan u Beču, kasnije i u Pešti. O duhovnom životu davnih vremena u Titelu može se govoriti samo prema posrednim podacima. Ali, istorija beleži da je u skriptoriji titelskog kaptola sticano obrazovanje i znanje za poslove pisanja i prepisivanja još u vreme njegovog osnivanja u 11. veku. Na titelskoj kaptolskoj školi sticalo se obrazovanje sa pravom upisa nauniverzitet. Odavde je na univerzitet u Beč, 1389, prvi otišao Klemens. U Titelu je uvek bilo učenih ljudi. Ili su ovde rođeni ili ovamo dolazili. U Titel su dolazili i o njemu ostavljali zapise Dositej, Laza Kostić, Crnjanski, Tišma'' (Dragan Kolak - originalni tekst objavljen na Portalu Ravnica.INFO)


    Ušće Begeja slikano sa Brega.




    Titel slikan sa mosta.

    Podatke o značajnim gređevinama Titela sam našao na sajtu Tehničke škole 'MilevaMarić'.

    * G. Dragan Kolak, čije tekstove koristim kao osnovne u prikazivanju Šajkaške, ukazao mi je na netačnost koju sam preneo iz drugog izvora: ''...kuća u Glavnoj ulici nije rodna kuća Mileve Marić, već je ova sagrađena na placu gde je bila kuća Milevine majke u kojoj se Mileva slučajno rodila, jer joj je mati došla u goste kod svoga oca, Milevinog dede.''
    Poruku je izmenio nenad.bds, 31.08.2010 u 15:10 Razlog: Ispravka oko rodne kuce Mileve Maric

  7. #7

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ĐURĐEVO



    Prvo naselje na mestu današnjeg Đurđeva pominje se 1513. godine kao posed sremskog vladike. U turskom periodu ovo naselje je pripadalo titelskoj nahiji posle čega je potpuno opustelo. Naseljavanje današnjeg Đurđeva je otpočelo 1800. godine kada su se 203 srpske porodice doselile iz Temerina. Već 1806. godine podignuta ja pravoslavna Crkva Sv. Vaznesenja Gospodnjeg. U drugoj polovini 19. veka počinje doseljavanje Rusina iz Ruskog Krstura i Kucure.

    Prema popisu iz 2002. bilo je 5137 stanovnika; Srba 68,87% a Rusina 23,30%.
    Đurđevo je u opštini Žabalj.



    ’’Đurđevo je izgrađeno na meridijanskom putu koji prolazi sa desne strane Tise. Istočna strana sela naslanja se na aluvijalnu terasu. Selo je podignuto u skladu sa najboljom tradicijom planske gradnje i propisima. Selo je kvadrat ispresecan pod pravim uglom pravim i širokim ulicama. U sredini Đurđeva je veliki slobodan prostor sa parkom oko kojeg su sve značajnije javne zgrade i privatne kuće. Za razliku od kvadratne površine sela, atar Đurđeva je nepravilnog oblika i formiran je na feudalnim posedima početkom 19. veka, kada je selo pripojeno Šajkaškom bataljonu.

    Tokom 14. i 15. veka ostalo je nešto tragova o Đurđevu. Za turske vladavine pripadalo je titelskoj nahiji u Segedinskom sandžaku. Oko 1570. imalo je četiri kuće, ali je kasnije opustelo. Obnovljeno je 1800. sa 203 srpske porodice doseljene iz Temerina. (U Temerinu i danas postoji deo i MZ ‘Staro Đurđevo’. Da li ima veze sa preseljavanjem – nisam utvrdio.)


    U parku je spomenik zrtvama fašističkog terora i borcima NOB. Sve četiri strane postamenta su ispunjene imenima.


    Naselje je dobilo naziv Đurđevo, verovatno, zato što je obnovljeno u proleće na Đurđevdan. Ili, ime je moglo poteći od imena terena koji se u starini zvao Almaš-Senđerđ (Almas-Szentgyorgy), a možda i zato što je 1413. na tom prostoru zabeleženo selo Đerđi (Gyorgyi) koje su Srbi zvali Đorđevac. Tek, pismenih dokaza o krštenju sela nema. Posle razvojačenja Šajkaškog bataljona 1873. Đurđevo pripada Bač-Bodroškoj županiji.

    Tokom 19. veka broj stanovnika značajno raste. Tome su naročito doprineli Rusini koji se u velikom broju doseljavaju iz drugih mesta. Krajem 19. veka doseljavaju se Nemci i Mađari. Stanovništvo se uglavnom bavi zemljoradnjom. Potreba za zanatlijama bilo je i u ovom mestu. Kao i kod svih šajkaških naselja podaci o zanatlijama se mogu pratiti od 1815. godine. Te godine se pominje nekoliko dućanskih i stočnih trgovaca. Todor Mušicki je jedan od dućandžija. Zato što nije mogao da zarađuje za život ćurčija Georgije Mihajlović želeo je da se 1816. iseli , ali mu nije odobreno, jer bi oslabila njegova kućna zadruga. Iste godine se iselio čizmar Mihail Jovanov. Devet trgovaca stokom se pominju 1833. godine. Oni otkupljuju 5-30 mršavih goveda dohrane ih i prodaju mesarima. Đurđevo je 1900. imalo svoju zemljoradničku zadrugu i 1904. Srpsku čestičarsku zadrugu (štedionicu). Između dva svetska rata ima čak tri zemljoradničke zadruge, od 1929. do 1940.godine. U ove zadruge bili su učlanjeni i Rusini. Imalo je Đurđevo i Zemljoradničku kreditnu zadrugu (1929-1941). Od slabe industrije imaju mlin i ciglanu. 0d 1913. je delovalo Opštinsko privredno društvo Rusina.




    ''Није познато када je тачно градња ђурђевачке православне цркве завршена, али се може претпоставити да je она већ 1806. године била освећена заједно са виловском црквом, која je такође почела да се гради 1805. године... Што се тиче екстеријера новоподигнуте цркве у Ђурђеву зна се да je она била дужине 28м, ширине 8,5 м, a торањ je био висок 22,7 м. Црква je грађена од доброг материјала, у барокном je стилу, са витким и елегантним звоником на западу... По својој архитектури, како по екстеријеру тако и по ентеријеру, то je била најлепша православна црква не само на подручју Шајкашког батаљона, већ и једна од најлепших сеоских цркава у целом славонском граничарском подручју... Нема довољно података о ентеријеру ове цркве и о њеном првобитном иконостасу, али je он вероватно постојао и до револуције 1848-1849. године, када je уништен.
    За постојећи иконостас из 1911. у српској православној цркви Светог Вазнесења у Ђурђеву резбарију je урадио Јосиф Лукић, столар из Новог Сада. Иконе је израдио Јован Кашански, сликар из Надаља, по цени од 8. 000 форинти. Изгледа да Кашански није радио сам, jep се препознају и други аутори, али њихова имена нису позната. Престону икону св. Николе урадио je Рус Д. Толмачев 1924. године. Иконе у сводовима цркве радио je Стеван Алексић, док je целиваће иконе радио новосадски сликар Никола Димшић 1856. године.''



    Najlepša pravoslavna crkva u celoj bivšoj Slavonskoj granici je crkva Sv. Spasa u Đurđevu. Podignuta je ubrzo po naseljavanju ovog mesta. Građena je od solidnog materijala, dugačka 28 metara, široka 8 sa tornjem visokim 22,7 metara.

    Srpska škola u Đurđevu nastala je posle naseljavanja sela 1800. godine. Posle četiri godine zabeleženo je da je školska zgrada nova i dobra i da ima 40 đaka. Sredinom 19. veka bila je u lošem stanju i sa dve učionice.Prvi poznati učitelj bio je đakon Ćiprovac. Njega je 1816. zamenio Aleksandar Mušicki iz sela. Neposredno pred ukidanje Šajkaškog bataljona Đurđevo je imalo Pavla Bokšana, učitelja za mušku decu i Iliju Barbulovića za žensku. Od 1919. u Đurđevu je škola postala državna narodna škola.’’ (Tekst Dragana Kolaka na sajtu RavnicaInfo)


    ''НАСЕЉАВАЊЕ РУСИНА У ЂУРЂЕВО
    Русини су се почели насељавати у Бачку средином 18. века. Пре доласка у ове крајеве, они су живели у свероисточним жупанијама, у Закарпатју. Као врло покретна популација, ширили су се на простору Угарске источно од Тисе, стапајући се са другим народима, а нарочито са Мађарима и Словацима. То је оставило видне трагове у језику, обичајима, одећи, именима и презименима русина.
    Социјалне прилике у којима су Русини живели у својој постојбини, биле су изузетно тешке. Најтежи положај сељаштва у Угарској био је управо у њеним североисточним жупанијама. То је подручје са неплодним земљиштем, снежним зимама, а поред тога, Русини су стално били угњетавани од страних феудалаца и имали су осећај верске несигурности. Једина предност у оваквим околностима, било је право пресељавања са једног феудалног поседа на други. Тако су се у потрази за бољом земљом и блажим облицима феудалног угњетавања, Русини селили све јужније делове Угарске.


    Гркокатоличка - русинска црква

    ''Crkva Rodenja Presvete Bogorodice

    Svoju prvu crkvu, smeštenu u preuredenoj privatnoj kuci Djure Vislavskog na današnjoj Rusinskoj ulici br. 11, grkokatolički vernici su osvetili 18. februara 1880 godine, na praznik Tri Jerarha. Medutim te iste godine kupljen je plac sa kućom na lokaciji danasnje Stare rusinske škole, te je jedan deo kuće pretvoren u bogoslužebni hram, a drugi u prvu rusinsku konfesionalnu školu sa učiteljskim stanom. Druga crkva grko-katoličkog durdevačkog življa posvećena je 21. novembru iste 1880. g. na praznik sv. arhangela Mihaila.


    Unutrašnjost Rusinske crkve

    Gradnja današnjeg grkokatoličkog hrama "Rodenja Presvete Bogorodice" započeta je u prolece 1900. g., a vec krajem iste godine, osvecena je nova "Malo-gospojinska" crkva.
    Ikonostas je postavljen par godina nakon završetka izgradnje crkve, medutim nije poznato ko je autor ikona. U parohijskoj Hronici postoji samo podatak, da su ikone rađene u Slovackoj. Oslikavanje interijera sv. hrama obavljeno je 1914 g. rukom novosadskog dekorativnog slikara A. Hodovanjija, a obnavljano je 1970. g. od strane Vasilija Ujfalušija, po rodenju Đurđevčana.'' (Sa sajta grkokatoličke crkve)


    Бачка је у 18. веку, као област са доста слободне и плодне земље, привлачила многе народе, па и Русине. Ту су приватне спахије тада држале само неколико поседа, а остало земљиште било је у поседу Дворске коморе, односно слободних краљевских градова (Нови Сад, Сомбор, Суботица) и Војне границе (најпре Потиско-поморишке, а затим Шајкашког батаљона). Комора је у то време била заинтересована првенствено за натуралну и новчану ренту, а мање за радну ренту (работу) од сељака, што се у постојећим условима могло остварити једино повећањем броја становника. Ове околности искористили су и Русини па су се средином 18. века почели насељавати у Бачку... Према старим хроникама и народној традицији, насељавање Русина у Крстур почело је 1745−1746. године. Организовано и званично насељавање Русина у Крстур почело је 17.јануара 1751… насељавати су се могли само они Русини који су имали право слободног пресељавања и који су били гркокатоличке вероисповести.




    Nove kuće su u Đurđevu retkost. No, stare su dobro održavne, čini mi se bolje nego što uobičajeno viđamo u našim selima.




    С обзиром да је просечан сељачки посед овде износио око пола сесије земље, таква имања су могла обрађивати сама домаћинства па није било потребе за надничарима. Зато су се многе надничарске русинске породице из Крстура и Куцуре селиле у друга места у потрази за извором егзистенције.Њихово насељавање је ишло у два правца; на југоисток, према Новом Саду и источно, у Шајкашку, а други правац је био према Срему, у Шид и друга насеља.
    За насељавање територије Шајкашког батаљона, Русини из Крстура били су заинтересовани већ средином осамдесетих година 18. века, када Ђурђево, као насеље још није било формирано. Није тачно познато када су се поједини Русини почели насељавати на ову територију, али у парохијалном попису верника новосадске гркокатоличке парохије (1802), Русини се још не спомињу на теритпорији Шајкашког батаљона. Међути, већ према попису из 1810, исте парохије, наводи се податак да је у Шајкашкој насељено 86 Русина и то; у Каћу 13, Ђурђеву 16, Сентивану 11, у Госпођинцима 2, Мошорину 6, а у Надаљу са Фелдваром 6 Русина. У следећем попису (1825), у Шајкашкој је било 213 Русина и то; у Каћу 12, Ђурђеву 25, у Сентивану 17, Госпођинцима 16, у Чуругу 16, Жабљу 23, у Вилову 14, Локу 16, у Мошорину 14, Гардиновцима 18, у Надаљу са Фелдваром 15, у Ковиљу 18 и у Тителу 9 Русина.


    … Према записима Хавријила Костељника, Русини су се почели насељавати у Шајкашку у првој половини 19. века. У Хроници гркокатоличке парохије у Крстуру, он наводи да су се Русини, који су први дошли у Ђурђево, посрбили, а они који то нису учинили, побегли су за време револуције 1848/49...


    Ovde su bili pekara, kafić ... do pre dve godine.


    Slikovita trščara je sačuvana i sada su u njoj ugostiteljski objekat i prodavnica.

    О Русинима у Шајкашкој до револуције 1848, поред статитистичких података, веома се мало зна. Претпоставља се да је у архиви гркокатоличке парохије у Новом Саду било више података, али је она уништена у револуцији 1848, па су тако нестали и подаци везани за Русине у Шајкашкој, у првој половини 19. века. Нешто више података о Русинима налази се у документима из седамдесетих година 19. века. Према попису из 1880,у Ђурђеву је 326 Русина, а 1894, забележено је 930 Русина у овом бачком насељу. (Делимично скраћен текст Отић Љубице на сајту Руснакинфо.)





    Najlepši objekat profane arhitekture je školska zgrada.
    ''Srpska škola u Đurđevu preseljena je iz Temerina kad su se srpske porodice 1800. godine doselile u ovo mesto. Već posle četiri godine zabeleženo je da je školska zgrada nova, dobra i da je pohađa 40 đaka. U periodu od 1800. do 1917. godine srpska škola u Đurđevu je promenila nekoliko naziva. O organizovanoj nastavi, koja se odvijala na mađarskom jeziku, mada su Đurđevo uglavnom naseljavali Srbi, može se govoriti tek, takođe, odvija na mađarskom jeziku. Rusinska škola u Đurđevu počela je da radi 1880. godine. Posle II svetskog rata škola u Đurđevu se razvija. Škola postaje osmogodišnja i za obe narodnosti jedinstvena, sa nastavom na srpskom i rusinskom jeziku u odeljenjima za decu rusinske narodnosti. Jedinstvena osnovna škola u Đurđevu 1955. godine dobila je ime najomiljenijeg dečjeg pesnika Jovana Jovanovića Zmaja, pa tako svake godine učestvuje na Susretu Zmajevih škola.(Sa sajta Škole JJZ)


    Vest od pre mesec dana:

    ''Posle više od 100 godina, osnovna škola "Jovan Jovanović Zmaj" u Đurđevu, dobila je fiskulturnu salu. Novac je delom obezbeđen iz samodoprinosa i budžeta opštine Žabalj, a izgradnja je završena zahvaljujući investiciji Pokrajinskog fonda za kapitalna ulaganja vrednoj 30 miliona dinara. Nikada pre škola nije imala fiskulturnu salu.''




    Na kraju sela prema Žablju je groblje.

    Na jugozapadnom kraju sela bila je vetenjača. Potražili smo je, ali u okolini bare, gde bi trebalo da je bila, nismo naišli na nikakve ostatke.


    No, na sajtu Društva za zaštitu životinja i prirode Đurđevo, naišao sam na tekst o njoj:

    ''Godine 1914. sagraden je prvi mlin na vetar. Ferenc Puškaš je 1916.godine započeo otkup nove vetrenjace. Uz ovaj objekat novi korisnik dograduje kucicu sa sobom i kuhinjom. Okucnicu je cinila bašta i vocnjak. Imanje je u celosti otkupljeno u narednih par godina. Danas se na tom mestu nalazi kuca za goste. Pošto se Ferenc Puškaš 1936.godine seli u Curug, posao nastavlja njegov sin. Specijalni kamen za mlevenje žita koji je korišcen u vetrenjaci sacuvan je i danas se nalazi kao eksponat u parku salaša.
    Proces proizvodnje je unapreden i uvodenjem nove, uglavnom ženske radne snage za prosejavanje i izbacivanje žita. Po završetku Drugog svetskog rata unapredjena je funkcionalnost salaša dogradnjom sobe, kao i pomocnih objekata uz kucu. A radi zaštite od jakih vetrova na tom delu terena 1951. godine zasadena je šuma. Mlin je normalno mleo na vetar do 1959. godine.


    Mlinski kamenovi su sačuvani na Salašu na kome je azil za životinje. (Slika je sa pomenutog sajta.)

    Te godine se na vetrenjaci lome krila, cime se završava era tradicionalnog nacina rada, a nove tehnike polako ulaze u život. Te godine je za pokretanje mlinskih kamenova kupljen dizel motor, a vec 1965. godine na salašu je uvedena struja.Elektrifikacijom, zbog pojave mnogo malih "krupara", delatnost mlevenja žitarica se decentralizuje pa salaš brzo gubi svoju prvobitnu funkciju. Zbog toga je 1969.godine nabavljena kružna testera za secenje drveta, ali i ta delatnost traje samo cetiri godine.

    Od 1975.godine propadanje imanja je sve vidljivije. Te godine severni deo objekta vetrenjace se urušava zbog vlage, a za opravku niko nije zainteresovan. Ova durdevacka vetrenjaca tako je i nestala, pošto se 1978.godine srušila sama od sebe.''


    Vodica

    U knjizi Mirjane Đekić 'Vodice u Vojvodini' našao sam da i u Đurđevu postoji vodica. Posle više bezuspešnih raspitivanja našao sam i nekoga ko je za nju znao, pa sam je i ja lako našao.

    Vodica - kultno religijsko mesto sa čudotvornom lekovitom vodom, staro verovatno tek nešto manje nego samo selo, je oko pola kilometra od kraja sela na severoistočnoj strani. Vidi se da je bunar nedavno obnovljen a i nastršnica je skorašnja.

    Zaustavio sam orača i od njega čuo da ljudi izlaze na Vodicu na Veliku Gospojinu (kojoj je vodica posvećena); da se tada sveti voda i održava oko Vodice prigodna svetkovina.





    Pogled na Đurđevo od Vodice
    Poruku je izmenio nenad.bds, 13.04.2010 u 00:59

  8. #8

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    U Vojvođanskom muzeju, u ''Noći muzeja 2010.'' slikao sam ono što sam o šajkašima pronašao.


    Polušajka iz 1768.


    Dupla šajka iz 1769.


    Oficir (levo) i redov Šajkaškog bataljona.


    Grb Šajkaškog bataljona.

    Na vrhu je golub sa maslinovom grančicom u kljunu. Da li simbolizuje mir (u donjem delu nazirem tekst sa rečima pax) ili možda biblijskog goluba koji je Noji doneo vest o kopnu...

    Grb je iz Petrovaradina pošto je u njemu bila glavna komanda austrijskih snaga na ovom području.

  9. #9

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ''ОТЕО МУ ШЕШИР И НОВАЦ''

    - Шајкаши и Новосађани у архивској грађи 1763-1800. -


    У Свескама за историју Новог Сада нашао сам два прилога Томиславе Јелић који кроз архивску грађу Новосадског магистрата осликавају односе Шајкашког батаљона и новосадске градске власти. Преносим и неколико ширих извода из прилога објављених под насловом ШАЈКАШКИ БАТАЉОН И НОВОСАДСКИ МАГИСТРАТ (1763-1790.), (1791-1800.)

    ''Београдским миром од 1. септембра 1739, када је Аустрија била принуђена да врати Турској територије које је држала у Србији, Влашкој и Босnи, а Дунав и Сава постали поново граница између двеју држава, дошло је до реорганизације Војне границе, а уједно и до нове сеобе српског становнишгва, које се nасељавало претежно у граничком подручју, стављајући се под управу војних власти.
    После развојачења Потиско-поморишке војне границе, део Срба се одселио у Русију, а део је остао у новооснованом Потиском крунском дистрикту, у којем су била потиска насеља у Бачкој, међу којима и Тител. Било је више група граничара, једни су се налазили у активној служби и учествовали су у ратовању, други су били стражари (тзв. чардаклије), док су се трећи бавили пољопривредним пословима. У Шајкашкој је образован 10. јула 1763, на ушћу Тисе у Дунав, Шајкашки граничарски батаљон, са штабом у Тителу. То је заправо била флотила, састављена од шајки, малих и брзих дрвених чамаца. Први командант је био мајор пл. Сганисављевић. Тај Батаљон је распуштен 1873, две године после укидања Војне границе, а његова територија прикључена је Бачкој жупанији .

    Батаљон се састојао од четири компаније, да би касније биле створене још две. Првобитно су под Батаљон потпадала места: Тител, Лок, Мошорин, Гардиновци, Вилово и Жабаљ, а 1769. припојено је још шест села, и то Чуруг, Госпођиици, Сентиван (Шајкаш), Горњи Ковиљ, Доњи Ковиљ и Каћ. Било је ангажовано преко 1.100 граничара у Батаљону, који је био под Командом Петроварадинске регименте, а од 1771. под Генералном командом у Петроварадину, а у вод-носаобраћајној служби био је подређен Врховном бродарском уреду у Бечу. Имао је такав статус да је могао бити употребљен и на копну и на води, у рату и у миру, да чува границу, гони разбојнике и спречава увоз и извоз забрањене робе, као и упад Турака. Шајкаши су такође спроводили бродове који су службено саобраћали Тисом и Дунавом. Али имали су и могућности да се баве земљорадњом, сгочарством, виноградарством, гајењем свилене бубе и другим пословима.

    Сгаковништво је тежило да заштити своје друштвене и економске интересе, да сачува добијене привилегије и ствара услове за развој унутрашње самоуправе. Власти на овом подручју долазиле су и у контакт са Магистратом у Новом Саду, који је био највећи град у близини дејства Шајкашког батаљона. О томе налазимо занимљиву грађу у Историјском архиву Новог Сада на Петроварадинској тврђави.

    Преглед и утврђиђање граничних хумки
    Дворски ратни савет одредио је да се границе Батаљона према Новом Саду означене у виду хумки, бар сваке три године комисијски прегледају и по потреби обнове, уз обавезно присуство изасланика новосадског Матстрата.
    Тако, постоји акт у којем поручник барон Ханхаузер обавештава Магистрат да ће ревизију међусобних граница извршити 20. IX 1782, а започеће тај посао на Римским шанчевима код хумке Велика капија, те моли да се пошаљу изасланици. У комисијском извештају о прегледу границе код Каћа каже се да је она утврђена и у исправном стању, да су хумке у реду, само се у риту морају подићи како не би биле поплављене''. На захтев команде Батаљона у Тителу, да се изврши преглед границе, почев од Римског шанца код Каћа, Магистрат тражи комисијски записник о прегледу ...

    Капетан Сајдл, у једном акту из 1790. моли да се (из Новог Сада) пошаље сенатор у Каћ, ради прегледа и разграничења атара, што није било обављено од 1787. године због ратних прилика . Комисија у саставу: пуковник Ифингер, пуковски писар Киш и сенатор Максим Лепојовић сачинила је записник о прегледу хумки између атара Новог Сада и Батаљона. Лепојовић је известио и о ревизији међа између војног поседа Каћ и Новог Сада.''

    Па из следећег периода о граници:

    ''Како је питање граница било једно од најбитнијих за одржавање реда и мира, а поштујући наредбу Дворског ратног савета, капетан Сајдл из Титела позива 1791. Магистрат да пошаље на Римске шанчеве чланове комисије ради прегледа граничних хумки . Магистрат 1795. одбија да потпише записник, иако је дата напомена да је идентачан с оним, сачињеним упролеће", те тражи да се комисија састане идућег месеца у Каћу", ради потпуне сигурности. ..Мајор барон Пемлер, достављајући записник на оверу, моли узгред и ценовник свих врста меса и хлеба у Новом Саду, ради њиховог одређивања на подручју Батаљона ; како су се цене животних намирница одређивале на заседању Бачке жупаније у Сомбору, Батаљон и Магистрат су на том плану сарађивали и уједначавали цене.

    Као и раније, по утврђеним правилима, лицитација је била основни начин за издавање под закуп крчми, месара, риболова, испаше стоке и др. Тако, капетан Сајдл у једном, а барон Пемлер у другом акту, обавештавају да ће се под двогодишњи закуп, путем лицитације, издавати крчме, месаре, риболов и пустаре", ..''


    Оваквих воденица било је и код Каћа.


    Продаја тржних вишкова и позајмице грађанима Новог Сада
    ''Иако је био основан пре свега за одбрану границе од Турака, Батаљон се ангажовао и на унапређењу земљорадње на својој територији. Пошто су граничари продавали своје производе у Новом Саду, капетан Сајдл у својој молби Магистрату тражи податке о ценама пшенице, ражи, јечма и зоби од 1779. до 1782, као и да Магистрат печатом овери свој варошки ценовник, како комисије не би стављале примедбе. Магисграт удовољава тражењу и досгавља ценовник житарица, намирница и пића у граду.

    Сирочадска благајна Батаљона давала је на зајам новац Новосађанима, под условом да поседују некретнине, или другу имовину. За позајмљени новац из капитала сирочади Петра и Павла Белина из Јозефсдорфа (Жабаљ) Григорију Сусану, команда Батаљона тражи да се провери како је тај новац употребљен, а Магистрат одговара да неће бити проблема за враћање, јер га је поменути грађанин уложио у куповину земље .

    Позајмице ове врсте су се одвијале путем расписа Сирочадске благајне , а услов за добијање новца било је поседовање имовине у двострукој вредности позајмице. Тако, на захтев Григорија Поповића из Алмашке улице, Магистрат издаје уверење да његова кућа са крчмом вреди 1500 форинти, те му се може дати зајам од 300 форинти.

    Међутим, било је проблема око враћања новца у Сирочадску благајну. На упорно тражење капетана Сајдла , да Григорије Сусан врати новац, Магистрат одговара да се овај обавезује на исплату до Ђурђевдаиа, јер нема готовиие, пошто је купио овце".

    Ради наплате потраживања путем егзекуције, у корисг сирочадске заоставштине Кузмана Костића од Пелагије Зељкове-Сгојаковић, Насте Кафеџије и ћурчије Теодора Јовановића, а по захтеву капетана Сајдла, Магистрат тражи да Батаљон пошаље свога заступника, пошто је именовани заступник Бартоломеј Ченази одсутан.''

    Издавања под закуп
    ''У погледу иадавања под закуп Новосађанима крчми, циглана, месара, точења вина, риболова, сечења трске, кошења траве, испаше стоке, услови су били исги као и код позајмица из Сирочадске благајне. У том смислу, по жалби Нестора Исаковића из Новог Сада, а на тражење Генералне команде у Петроварадину, Магистрат одговара да поменути Исаковић и његова два ортака располажу имањем, којим могу исплатити закупнину за две крчме на теригорији Батаљоиа. Генерална команда тражи у једном акту податке о броју рачуна за сечење трске, које су Новосађани платили Батаљону за период 1786-1790. године.

    С обзиром да је на подручју Батаљона било мало занатлија, капетан Сајдл тражи да се у Тигелу населе по један столар, обућар и закупац месаре, пошто у Новом Саду има доста занатлија коЈи су дошли из окупираних теригорија и немају у граду посла.
    Издавање под закуп, као и лицитације намештаја, разних алата, дрвета за градњу лађа, објављивала је команда Батаљона преко Магистрата и тако омогућавала Новосађанима да учествују у овим лицитацијама.

    Тителска циглана је 1788. године била издата под закуп циглару Деску из Новог Сада, који вероватно, није измирио своје обавезе, па капетан Сајдл тражи да он дође ради коначног обрачуна закупнине и осталог''."

    Имовински спорови
    ''Решавање имовинских пигања, односно наплате потраживања, штете, обештећења, мираза, било је, разумљиво, тешко и дуго је трајало. За злостављање и вређање у Новом Саду граничара одређеног да чува младе шуме, командант Батаљона плем. Станисављевић тражи да Магистрат да истом задовољење . Магистрат, пак, моли команду компаније у Каћу, да Сгевану Томићу врати два, тамо пронађена коња .

    По жалби новосадског крчмара Јохана Фалера цару, због претрпљене штете, ради неуспеха у отварању крчме у Тителу, Генерална команда у Петроварадину обавезује се да ће му штету подмирити, а на основу царске наредбе.

    Чини се да су граничари тешко наплаћивали своја потраживања од Новосађана, јер капетан Сајдл моли да Магистрат буде при помоћи Јовану Поповићу, граничару из Каћа, како би наплатио своје потраживање од дужника Гаврила Недељковића из Новог Сада". .. Новосадски крчмар ''Код зеленог венца", Јохан Бергер, није успео да добије обештећење за угинулог коња, ког је купио на лицитацији, уз образложење да му је указано на ману коња, а и болесг се јавила - наводи се - после продаје.

    Плем. Ифингер, катпоручинк из Ковиља, тражи да се наплати штета од новосадског месара Тодора Булића, код кога су виђене свиње, украдене граничарима из Каћа, а Магистрат одговара, да је војник Јохан Шимоњ те свиње јавно купио и продао овом месару, те се штета не може иаплатити. Интересанто је да је став двеју власги поводом овог случаја потпуно различит, што потврђује колико су граничари имали тешкоће у наплати својих потраживања и штета. То се односи и на случај капетанице Сајдл. Она никако није могла да наплати свој мираз од брата Симеона Мелика Ченазија. На захтев Војне команде у Петроварадину, да се ово што пре реши, Магистрат одговара да ће бити извршена принудна наплата, уколико Ченази не исплати новац.

    Капетан Сајлд уложио је приговор Магистрату због поступка према кафеџији Антону Абелу, коме су у Новом Саду покушали да испрегну из кола коња и одведу га. Магистрат тај посгупак правда тиме што је из Чанадске жупаније постојао захтев да се тај коњ заплени. Захваљујући пресуди суда у Хацфелду (Банат), Абел је доказао да је коњ његов.

    Пословање новосадског месара Николе Мићина било је стављено под сумњу. На упорно тражење команде Батаљона да поменути месар достави уверење да је во, кога је из Госпођинаца одвео у Нови Сад, заиста његов, Магистрат одговара да исти није могао да буде саслушан, пошто је два месеца био у Банату, а 55 форинти, колико је тражено, послато је Команди Батаљона, и тиме је спор решен". Ово решење уследило је тек по жалби Батаљона краљевском комесару Јохану плем. Баху, а поступак је трајао неколико година... Изгледа да је поменути месар куповао и крадену стоку, што се види из изјаве ухапшеног Игњата Баилова. Он вели да је чуо како је Јован Николић, граничар из Ковиља, продао Мићину 13 комада рогате стоке, вероватно украдене". Чини се да Магистрат није много учинио да провери веродостојност ове изјаве, могуће је да се на томе све и завршило.''

    Добра сарадња око хватања криминалаца и бегунаца
    Може се ипак рећи да је сарадња између ових власти била веома успешна у решавању многобројних крађа, као и у хватању војних бегунаца, криминалаца и других сумњивих лица. Тако Магистрат 1782. моли Команду Батаљона - капетана плем.Сганисављевића да се доносиоцу овог писма преда украдени коњ трговца Томе Ускоковића, који је нађен у Ковиљу. Исто тако Магистрат моли за помоћ Славонску и Немачко-банатску генералну команду и Шајкашки батаљон, при хватању лопова - браће Георгија, Јована и Консгангина Лацковића.

    У погледу украдених сгвари, као и сгоке, обе власти трудиле су се да се починиоци ухвате, а имовина врати власницима.

    Натпоручник Ифингер шаље Магистрату ухапшеног Максима Бранковића, који је Новосађанину Гаји Шијаку украо 105 свиња, а у другом случају позива Максима Колара и Симу Миливојина да дођу и преузму ствари које им је украла Марија Пинтер. Команда Батаљона у Ковиљу доставља изјаву Петра Пеића и Михајла Куљинца из Каћа, који сведоче у корист каћког граничара Јанка Куцурца, против Ђуре, сина Новосађанина Јефте Сурдучког, који му је украо четири краве.

    Туча у ,Млинарској крчми"
    Криминал се није ограничавао само на поменуте категорије. То показују и наредни догађаји, одражавајући тадашњи менталитет и темперамент учесника, који су свађе и спорове често решавали путем физичког обрачуна, односно тучом.

    Иако је Магисграт на допис Батаљона одговорио да је крадљивац Божа Милановић повређен приликом хватања, могуће је да га је ошгећени Сима Бурђа из Новог Сада повредио чатловом", нашавши код њега своју врећу. Исказу Алексе Марковића, који је вероватно украо ципеле граничару Игњату Павлову, да је оштећеног вређао само речима", не може се са сигурношћу веровати, те управа места Ковиљ, тражи изјаве сведока. Да је крчма право месго за овакве обрачуне, показује несрећа крчмара Ђорђа Ковачевића и његове жене Миле у Млинарској крчми". Њих су напали и повредили неки граничари из Ковиља због наводно веће цене вина, о чему се доставља лекарски налаз и тражи обештећење". Ни граничар Михајло Јосимов из Каћа није боље прошао, пошто га је син Новосађана Нине одвео на неки салаш и отео му шешир и новац".
    Poruku je izmenio nenad.bds, 01.09.2010 u 11:25

  10. #10

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    KAĆ
    ''Najveće selo u Šajkaškoj''



    Kać
    ''Na desetak kilometara od Novog Sada, na putu prema Titelu, delom na bačkoj lesnoj terasi i manjim delom u aluvijalnoj ravni Dunava nalazi se selo Kać.
    Kać

    Teren u istočnom delu Kaća je ponegde uočlljivo zatalasan.

    Tok Dunava, rukavci i ritovi drugačije su izgledali pre regulacije koja je započeta na prelasku iz XVIII u XIX vek a koja je trajala sve do sredine prošlog veka. Kać je bio selo na obali. I sada se jasno uočava da je Zrenjaninski put do Kaća na višeljem terenu, nekadšnjoj rečnoj obali. Tako je i posle Kaća prema Budisavi. I u samom Kaću naselje je gradjeno na toj nekadašnjoj obali, a kasnije isušeni rit i rukavci su pretvoreni u njive.

    Ovo prigradsko naselje ima sve odlike manjeg grada i prema popisu iz 2002. 11.166 stanovnika.


    Kać
    Prvi pomen Kaća je iz vremena mađarske dinastije Arpadovaca, 1276. godine. Smatra se da je mesto dobilo po keltskoj reči u značenju nasip ili utvrđenje, što se povezuje sa imenom Kac u zapisu iz 1332. godine. U tursko doba Kać je pripadao titelskoj nahiji segedinskoga sandžaka. U prvom popisu iz turskih deftera 1554. je imao 19 domova. Od 1570, kada je zabeleženo 14 kuća, 1590. ima 19, a 1699. bilo je 69 porodičnih starešina sa 35 odraslih sinova. Od 1769. jedno je od šest povincijalnih mesta koja su se u drugom krugu priključila Šajkaškom bataljonu. U njemu ostaje do rasformiranja 1873, kada prelazi u administrativnu jurisdikciju bačko-bodroške županije. U godini pripajanja bataljonu, 1769, Kać je imao 689 stanovnika koji su živeli u 101 kući, a 1872, pri poslednjem popisu pred razvojačenje 3021 stanovnik živeo je u 460 domova. Zanimljivo je da je onda u Kaću bilo svega sedam žena više nego muškaraca. Za vreme postojanja Bataljona sela su međusobno bila povezana najprimitivnijim putevima. Sredinom 19. veka Kać se nalazio na trgovačkom putu (bilo je pet glavnih puteva u Bataljonu) koji je vodio od Petrovaradina do Titela i dalje u Banat, što odgovara današnjoj trasi regionalnog puta Novi Sad – Titel.

    Koliko ja amaterski dokučujem, put koji se pominje u tekstu gore, išao je u vreme Šajkaškog bataljona drugom trasom. Trasa tzv. Starog kaćkog puta koji je bio u funkciji do sredine 70-tih kada je izgradjen autoput i magistral i put za Zrenjanin pre veka i više išla bi preko vode. Mislim da je put u vreme Šajkaškog bataljona išao od zapadnog kraja Kaća, pored sadašnje fabrike 'Unimet' pa pored Pejićevih salaša do Rimskih šančeva. Taj put i sada postoji kao letnji put kroz njive (počinje stotinak metara ispred benzinske pumpe), a još se može naći i pokoji stari dud kojima je ceo put bio oivičen.

    Svetosavski dom - objekat kulturne, društvene, sportske i poslovne namene izgrađen je pre nešto više od 10 godina. On je sada objekt po kome se Kać prepoznaje.

    U bataljonsko vreme većina žitelja se pored glavnog, vojničkog poziva, bavila zemljoradnjom, ali je bilo i zanatlija i trgovaca. Najraniji zapis o zanatlijama je iz 1815. kada se obućar Stevan Gavrilov odselio u Zemun. Tri godine kasnije, 1818, ćurčija Mojsil Sremac kupio je kuću u Kaću. Mojsilova udovica Kata se 1820. preudala za ćurčiju Atanasija Petrovića koji je došao iz Provincijala. Iz 1810. poznati su trgovci iz porodice Miletić (Sima je držao mali dućan) i dobrostojeća trgovačka porodica Vladislavić-Kaćanski. Kać je početkom 19. veka imao tri svratišta (krčma za točenje pića i za prijem gostiju). Prvo, „Kod zelenog krsta“, 1828. otvorio je Tima Vemić.
    Kać

    Kać

    Sima Miletić i sin mu Damjan sagradili su 1790. vodenicu na Dunavu kod Kaća. (U prethodnom postu je model dunavskih vodenica izložen u Muzeju Vojvodine.) U isto vreme postojale su još dve vodenice na kaćkoj strani Dunava. U 19. veku selo je imalo i dve vetrenjače, a izmešu dva rata izgrađen je mlin koji je radio sve do 1964. godine. Iz istog vremena je i ciglana koja i danas radi. Pošto je glavna privredna grana u Kaću zemljoradnja, dve zadruge su osnovane početkom 20. stoleća (prva 1902), a prestale su sa radom 1941. godine. Srpska kaćka štedionica kao zadruga osnovana je 1906. godine. Posle Drugog svetskog rata postojalo je poljoprivredno dobro i zemljoradnička zadruga, koji i danas drže tradiciju. Poslednjih decenija 20. veka nastali su manji industrijski pogoni i preduzeća, ali ima i zanatlija.
    Kać

    Sunčani breg. Na istočnom kraju Kaća (na izlazu prema Budisavi) ovih godina je izgradjen stambeni blok u kome je odnedavno i zgrada namenjena za ustanovu.
    Kać

    Prvi voz kroz kaćku železničku stanicu prošao je 1899. godine. Poštanski i telegrafski saobraćaj postoji od kraja 19. veka, a automatska telefonska centrala puštena je u rad 1971. godine. Selo je elektrificirano 1953. godine. Umesto kopanih i bušenih bunara, uveden je vodovod i gasna mreža. Kuće su ušorene, ali su ulice tek 1933-36. dobile službene nazive.

    Pred Prvi svetski rat u Kaću je živelo 3150 Srba, 800 Nemaca i 150 Mađara. Posle rata broj stanovnika je u stalnom porastu. Nemci su se 1944. iselili u Nemačku, a u njihove kuće tokom kolonizacije uselilo se 180 porodica iz Bosne i dvadesetak porodica iz okoline Šida.
    Kać

    Do pre koju godinu glavna kaćka ulica, ustvari put Novi Sad - Titel, duga oko tri kilometra, skoro u celini je bila sa kućama podignutim pre 50 ili više godina. Nove kuće gradile su se unutar sela. Odnedavno se umesto njih pojavljuju nove kuće i u glavnoj ulici - Svetosavskoj i Kralja Patra I.).


    Kać

    Kać

    Ispod nekadašnjeg potesa 'Vinogradi' novogradnje se nastavljaju uz stari Kaćki put ka Novom Sadu.


    Ovih godina započeta je izgradnja kanalizacione mreže koja će biti prikljlučena na Gradsku kanalizaciju. Radovi u centru su slikani sredinom leta 2010.
    Kać

    Današnja pravoslavna crkva u Kaću podignuta je između 1840 i 1844. i posvećena je u slavu Svetog Nikole (letnjeg). Pre ovog hrama postojao je jedan manji za koji se na zna kada je podignut.


    Smatra se da je ikostas rezbario majstor iz Neština, a ikone oslikao nepoznati mastor iz Novog Sada.

    ''Сматра се да је прво православно гробље у Каћу било у порти старе цркве, која је била саграђена од дрвета и налазила се 30 метара југозападно од данашње цркве.

    На основу најстаријих споменика може се утврдити да је гробље настало у другој половини 19. века. На овом гробљу је сахрањен Ђорђе Стефановић, књижевник и сарадник Вука Стефановића Караџића. Пре овог гробља постојало је старо гробље које памте стари Каћани. Оно се налази на месту данашњих кућа на почетку Улице Жарка Јовића и у Улици Саве Малешева од броја 40-60.''



    Kać

    Gradnja manastira koji će biti posvećen Uspenju Hristovom uz istočni kraj Sunčanog brega je u poodmakloj fazi.
    Kać

    U zapadnom delu Kaća, na prostoru koji je nosio naziv Vinogradi postojala je Vodica sa bunarom isceliteljske vode - religijsko kultno mesto. Vodice u Vojvodini su evidentirane od početka XVIII veka u ovim krajevima. Vodica je nedavno obnovljena i posvećena Svetoj Petki. Umesto nekadašnje vode iz bunara sada iz česme teče voda iz Gradskog vodovoda.


    Kać

    Ispred škole 'Đura Jakšić' je bista Mileve Marić - Ajnštajn. Otac Milevin je poreklom iz Kaća, a tu je imao i zadržao tokom vojnog službovanja kuću i salaš predaka. Detenjstvo male Mileve vezano je za taj salaš Marićevih.

    Školu je Kać imao oko sredine 18. veka, a nova školska zgrada od naboja sagrađena je 1785. godine. Tokom 18. veka, preko tri decenije u kaćkoj školi službovao je Ilija Petrović, prvi poznati i jedini u to vreme kaćki učitelj. Početkom 19. veka, 1802/3, u školi je bilo blizu 50 đaka, dok danas Osnovna škola „Đura Jakšić“ broji oko 1200 učenika.


    Predškolska ustanova.

    Kać je još 1896. imao crkveno pevačko društvo kojim je rukovodio sveštenik Vladislav Vuković. U međuratno vreme postojao je sokolski hor. Srpska čitaonica osnovana je u Kaću 1907, a danas je to ogranak Gradske biblioteke u Novom Sadu sa oko 15000 knjiga.
    Najstariji sportski kolektiv je Kaćki omladinski sport-klub (KOSK) osnovan 1912, a od 1926. menja ime u OFK „Jugović“ koje i danas nosi. (Ime je dobilo po Jovanu Jugoviću, jednom od začetnika srpskog vazduhoplovstva, soluncu, pilotu iz I svetskog rata, potpukovniku i komandantu I Vazduhoplovnog puka u Novom Sadu koji je poginuo u Pragu 1926. godine. Prema Enciklopediji NS.) Sportsko društvo „Jugović“ ima ekipe u fudbalu, rukometu, karateu, stonom tenisu, košarci i šahu. Teniski klub „Jugović“ je izvan sportskog društva.
    (Tekst u plavoj boji: Dragana Kolak sa sajta Ravnica Info postavljen 2008.)

    Kać

    Kać

    Na tzv. Zrenjaniskoj petlji razvija se industrijasko-poslovna zona. 'Unimet' joj je je bio preteča.


    Mladi zadružni jabučnjak.


    Crni vir - sada mesto rekreaciono-ribolovne namene sa restorančićem.


    Crni vir

    Uz stari Kaćki put kojim se za Novi Sad stizalo pored Rajine Šume i starog Šangaja (sada je na tom mestu upravna zgrada Rafinerije) pa preko šlajza na starom kanalu kod sadašnje Kvantaške pijace, su dva vira kojih se sećam iz vremena kad je taj put bio jedini. U Belom viru koji je bliže putu, leti se napajala stoka koja je u njivama radila a mladjarija se kupala.


    Beli vir je odmah pored starog Kaćkog puta.


    Beli vir je sada uredjen za kupanje i rerkreaciju. Naravno i tu je restorančić.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 23.08.2010 u 13:49

  11. #11

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ŽABALJ (I)



    (U celini koristim tekst Dragana Kolaka o Žabalju iz 2008. pod naslovom 'Najlepše kompanijsko mesto' koji je objavljen na sajtu RavnicaInfo. Tekstovi ispod slika su moji ili iz drugog izvora.)

    Kada se putem, što povezuje potiska mesta, krene iz Segedina niz Tisu i zastane na raskrsnici ovog meridijanskog puta sa putem uporedničkog pravca koji povezuje Novi Sad sa Zrenjaninom i dalje vodi na istok prema Temišvaru, to znači da se stiglo u Žabalj. U sedište i središte, ranije sreza danas, opštine.




    Rimokatolička crkva (levo) i Pravoslavna crkva.


    Ovom ulicom je išao stari drum od Zrenjanina prema Novom Sadu.






    Žabalj je jedno od 14 naselja Šajkaške i sedište istoimene opštine u južnobačkom regionu. Istočnu granicu opštine predstavlja reka Tisa. Od nje je Žabalj udaljen 12 kilometara i zbog toga nije mogao da ima svoje pristanište. Pored Žablja od 1899. prolazi železnička pruga iz Novoga Sada prema Subotici i Segedinu. Izgradnjom novih saobraćajnica Žabalj je postao bliži Novom Sadu (22 km) i Zrenjaninu (29 km) i tako popravio svoj geografski položaj.


    Izmedju Budisave i Šajkaša. Do izgradnje sadašnjeg magistralnog puta Novi Sad - Zrenjanin sredinom 70-tih, za Žabalj se iz Novog Sada išlo krozu Kać, Budisavu, Šajkaš i Đurđevo ili preko Temerina i Gospođinaca.


    Slikano u blizini Žabaljske raskrsnice.

    Povoljniji položaj Žablja, i opštine, pruža prirodna sredina što se ogleda u ekološko-ekonomskim uslovima. Žabalj je smešten na bačkoj lesnoj terasi, koja je poznata po svojoj plodnosti i pogodna je za gajenje žitarica i industrijskog bilja.


    Šečerana u vreme kampanje prerade repe.

    Prema arheološkim nalazištima može se reći da je Žabalj veoma staro naselje. Nađeni arheološki materijal je iz vremena latenske i sarmatske kulture. Najstariji podaci o Žablju su iz 1514, kada je bio utvrđenje što ga je Doža Đerđ preoteo od sremskog vladike. Međutim, za Žabalj se znalo u vreme vladavine ugarskog kralja Vladislava IV Kumanca, koji je u Žablju izdao dve povelje dok je boravio u krajevima oko ušća Tise u Dunav. Tako bi najraniji pomen Žablja mogao biti 1272, a najkasniji 1290. godine. Kada su ga zauzeli Turci pripadao je titelskoj nahiji u Segedinskom sandžaku. Na jednoj karti zabeležen je 1566, a 1682. se beleži kao naseljeno mesto. U to vreme je zabeležen kao Zablija. Po turskim izvorima iz 1699. Sablija je selo na obali Tise. Stari Žabalj bio je na mestu koje je udaljeno „sat hoda na istok“ od današnjeg mesta, tj. na Tisi. Na staro mesto podseća toponim „Selište“. U vreme velike poplave 1770. staro naselje je gotovo potpuno uništeno. Trinaest godina kasnije, 1783, car je odobrio preseljenje Žablja na sadašnju lokaciju na lesnoj terasi, koja je pošteđena od poplava. Da bi se odužili caru za dozvolu da presele selo meštani su predložili da se ono nazove Jozefdorf (Josifovo selo). Ovaj naziv sela ostao je u službenoj upotrebi za sve vreme postojanja Šajkaškog bataljona.

    Posle austrijsko-turskih ratova i zaključenja mira u Sremskim Karlovcima (1699) Žabalj ulazi u sastav Potiske vojne granice, a kada je ona ukinuta 1750. pripada jedno vreme Potiskom distriktu sa sedištem u Bečeju. Osnivanjem Šajkaškog bataljona 1763. Žabalj je bio jedno od prvih šest provincijalnih mesta koje se uključuje u ovu vojnu i administrativnu formaciju. Posle razvojačenja bataljona (1873) Žabalj se uključuje u županijsku civilnu upravu i mesto se izričito naziva Žabalj, ili mađarski Zsablya.



    Žabalj je oduvek imao jaku tradiciju kao upravni centar, iako je glavni grad Šajkaškog bataljona bio Titel. Žabaljski srez je od ukidanja bataljona obuhvatao pet naselja: Gospođince, Đurđevo, Nadalj, Čurug i Žabalj. Prilikom formiranja opštine u novije vreme Nadalj je pripojen srbobranskoj opštini, a Žabalj sa ostala tri naselja čine jedinstvenu geografsku, privrednu i državno-upravnu teritoriju. Žabalj je sedište jedino crkveno-organizacione zajednice SPC za 14 naselja šajkaške oblasti, odnosno, sedište protojereja za Šajkašku.

    Kroz čitav 19. vek Žabalj se razvijao, ali je broj stanovnika sporo rastao. Prvi podatak je iz 1766. kada je Žabalj imao 1073 žitelja. Sto godina kasnije, 1866, imao je 4.441 stanovnika. Od 1910. do poslednjeg popisa broj stanovnika se kreće između osam i devet hiljada.

    Sredinom 19. veka kroz Žabalj je prolazio trgovački put koji je vodio od Petrovaradina i Novoga Sada do nasipa na Tisi (Stari Žabalj) i dalje za Banat. Ove primitivne puteve redovno su pratili veličanstveni drvoredi, najčešće, bagremova. Zasađivanje drvoreda započelo je 1808. na osnovu naredbe komandujućeg generala Slavonije i Šajkaškog bataljona.



    Koliko sam ja uočio, ovo je bila poslednja trščara. sada ni nje više nema.


    U parku u centru.

    U granici se sva privredna aktivnost odvijala u kućnim zadrugama, sa zemljoradnjom kao osnovnim (pored vojničkog) zanimanjem. I pored drugostepene uloge potrebe za zanatlijama i drugim zanimanjima uvek je bilo. Podaci o broju zanatlija, kako u Žablju tako i u ostalim graničarskim mestima, su oskudni i odnose se na prvu polovinu 19. veka. Ovde se najranije spominju ćurčije Sima Tabaković, koji se 1815. iselio u Veliki Bečkerek i Jovan Janković u neko provincijalno mesto. Iste godine pominje se i zakupac krčmi Jozef Derfer koji je u Karlovcima kupio 800 akova vina. Dve decenije kasnije pravo na krčmu imala je Eva Derfer, Jozefova žena ili ćerka. Isti Jozef Derfer je 1821. otvorio i prvo svratište (gostionica sa prenoćištem) u Žablju „Kod princa Ludviga“. Postoje podaci i o prvom kolaru (Mihael Skala), stolaru (Paris), saraču-sedlaru (Jovan Odrovina), krojaču (Petar Savić), abadžiji (Petar Jovanović). Najbrojniji majstori među zanatlijama bili su kovači. U Žablju se najranije pominje kovač Đura Pastrovečki, čiji je sin Joška, kao kolarski kalfa, 1816. dobio pasoš „radi vandrovanja“.

    Kako se Žabalj nalazio na trgovačkom putu, 1826. je dobio tri godišnja vašara (15. aprila, 20. juna i 29. septembra). Trgovina ja bila prilično razvijena, najstariji podatak o dućanskom trgovcu je iz 1790. godine. Bio je to Ilija Leta, koji je posle skoro tri decenije (1818) osiromašio i skoro propao. Ćerka trgovca Ilije Čavića se 1797. udala u Novi Sad i odnela je u miraz Antoniju Vučetiću 450 forinti. U Žablju se od 1815. pominju trgovci sa prezimenom Mihajlović, Antonije-Aca (1815), Jovan (1819) i Teodor (1826). Verovatno su bili braća ili bar rođaci. Iako trgovac Antonije Mihajlović je 1816 na Tisi kod svog sela postavio dve vodenice za mlevenje žita. U vezi sa gradnjom srpske crkve u Žablju pominju se 1832. kao značajniji trgovci Timotije Sarajlić i Teodor Sarajlija. Očigledno je da su se doselili iz Sarajeva ili, bar, njihovi preci.

    Posle raspadanja kućnih zadruga graničari-zemljoradnici se udružuju i osnivaju zemljoradničke zadruge. Neposredno pred ukidanje Šajkaškog bataljona osnovana je 1868. Titelska zemljodelska zadruga koja je imala svoje filijale u svim šajkaškim selima, pa tako i u Žablju, gde je trebalo otvoriti i poljoprivrednu školu. Žabalj je imao zadrugu 1903. i čak dve od 1930 do 1940. godine.

    Stvaranje novih, kapitalističkih odnosa pratio je i razvoj bankarskih institucija – novčanih zavoda. Još 1875. otvorena je Prva zadruga Srba Šajkaša, zadruga za međusobno pomaganje i štednju, pa Srpska kreditna zadruga 1905, Prva šajkaška štedionica d.d. 1908. i na kraju Srpska žabaljska štedionica.


    Proizvodnja paprike - babure za tržište.

    Začetke industrije u Žablju predstavljaju osnivanje tri mlina i dve ciglane od 1920. do 1940. i konopljare 1935. godine. Parni mlin Ignaca Vajsa, koji je zapošljavao 10 radnika bio je prvi mlin u Šajkaškoj. Nagli razvoj svilarstva nametnuo je potrebu prelaska sa manufakturne na industrijsku proizvodnju. U tu svrhu Žabalj je 1888. dobio otkupnu stanicu za čaure svilene bube, a početkom 20. veka podignuta je i svilara. Žabaljski srez je imao ukupno 296 zanatlija u ova četiri sela.


    Pravoslavna crkva

    Zdanje pravoslavne crkve u Starom Žablju porušeno je kao i sve ostale javne zgrade prilikom preseljenja sela na novu lokaciju. Nije poznato kada je stara crkva podignuta a još se i danas razaznaje mesto na kome je bila podignuta i obeležava se vencem. Ni novopodignuta crkva nije zadovoljavala potrebe opštine, pa je 1832. odobrena gradnja sadašnje crkvene zgrade koja je dovršena 1835. i osveštao ju je bački vladika Georgije Hranislav u maju iste godine. Posvećena je prenosu moštiju Sv. Nikole.


    Ploča o podizanju crkve iznad zapadnog ulaza.


    ‘’Sadašnji Hram Sv. Oca Nikolaja stradao je kao i mnogi drugi u madjarsdkoj buni 1848/49. godine.
    Hram je zidan u baroknom stilu polukružne oltarske apside, a ikonostas je jedinstven u našim krajevima. Građen je od poliranog raznobojnog veštačkog kamena po nacrtu Svetozara Ivačkovića 1884. godine u stilu bidermajera, a ikone su radovi više majstora.’’




    Zidna slika u crkvi sa scenom iz fašističke januarske racije 1942.


    Pravoslavna crkva

    Iako je nadvojvoda Ludvig u svom izveštaju iz 1808. naglasio potrebu gradnje rimokatoličke crkve u Žablju, ona je sagrađena tek 1824. u slavu Device Marije. Ovu crkvu osveštao je kaločki kanonik Mihajlo Čupor 1826. godine. U vreme bune 1849. ova crkva je izgorela, ali je posle obnovljena. Prvi sveštenik u njoj bio je Franc Šramko (1824-1841).



    Najstariji podatak o srpskoj školi potiče iz 1735. godine. Prvi poznati učitelj bio je pop Nikola, a posle njega pop Georgije. Izvori beleže da je 1772. školu pohađalo 48 đaka a prema podacima iz 1785. škola je sagrađena od čerpića i zgrada je dobro izgledala, deca nisu redovno išla na nastavu, opština je slabo snabdevala školu ogrevom a uspeh je bio vrlo slab. Prvi učitelj koji se pominje u 19. veku bio je Petar Jovanović, koji je od 1815. do 1819. služio u Žablju. U celoj Šajkaškoj, pa i u Žablju, stanje srpskih škola bilo je rđavo. Međutim, ni posle ukidanja bataljona, kada su škole prešle u državne ruke stanje se u njima nije bitnije promenilo. U Žablju je komunalna (opštinska) škola imala posebna odeljenja za mušku i žensku decu. Tek uoči svetskog rata stanje u opštinskim školama se popravlja. Tokom 1919. u Žablju je otvorena državna narodna škola.
    Srpska čitaonica i kasina otvorene su 1882. godine. Imao je Žabalj i pevačko društvo „Šajkaš“.


    Spomenik NOB-a u parku u centru.


    Spomenik NOB u blizini Tise, rad vajara Jovana Soldatovića.


    U narednom postu biće prikazan spomenik žrtvama racije, reka Jegrička i malo prizora sa žabaljskim salašima.

  12. #12

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ТИТЕЛСКИ БРЕГ - СПЕЦИЈАЛНИ РЕЗЕРВАТ ПРИРОДЕ (I)

    (од Тисе, преко Мошорина до Вилова)

    СПЕЦИЈАЛНОИ РЕЗЕРВАТ ПРИРОДЕ „ТИТЕЛСКИ БРЕГ” проглашен је Уредбом Владе РС 30. маја 2012. године. У Уредби се, између осталог каже:

    ''Подручје одсека и падина тителског лесног платоа односно Тителског брега
    проглашава се заштићеним подручјем од изузетног значаја односно I категорије као
    специјални резерват природе под именом „Тителски брег”.''

    Специјални резерват природе „Тителски брег” поверава се на управљање Јавном предузећу „Тителски брег” у Тителу.

    У два поста приказаћу фотографијама општи изгледа обода, односно ''одсека и падина лесног платоа'' који је заштићен као специјални резрват природе.

    Фотографије Брега дуж Тисе (надам се за сада само) немам.


    Положај Тителског брега


    Мапа која је саставни део Уредбе о проглашењу Специјалног резервата природе 'Тителски брег'.


    Поглед са североисточног краја Тителског брега (изнад викенд-насеља 'Дукатар' код Мошорина)


    ''Тителски брег се налази у Војводини, на подручју југоисточне Бачке, у области која се назива Шајкашка. Са северне стране Тителског брега налази се насеље Мошорин, са југозападне Вилово, а са јужне Лок и Тител. Тител је највеће насеље и седиште истоимене општине на чијој територији се налази Тителски брег.

    Тителски брег представља усамљену лесну узвишицу, има облик елипсе што је последица ерозивног дејства дунавских и тиских вода, јер се пружа дуж десне обале доњег тока реке Тисе, недалеко од њеног ушћа у Дунав. Најновијим истраживањима утврђено је да површина овог лесног платоа износи 79,5 км2, максимална дужина 18 км, а просечна надморска висина износи 120 м...''


    Викенд-насеље је на обали Тисе где почиње североисточна страна Брега.


    Сурдук којим се од викенд-насеља излази на плато Тителског брега.

    ''...У периоду од 1870. па до данас, светло дана угледали су бројни радови научника који су са различитих аспеката истраживали Тителски лесни плато. Многи од њих указују да је у питању веома интересантан објекат, посебно са геоморфолошког аспекта. Тителски брег заправо представља плато са највећим бројем слојева фосилне земље и лесних хоризоната у нашој земљи.

    Наиме реконструкција прилика које су владале током акумулирања лесних наслага указује да се палеоеколошко окружење Тителског брега мењало у распону од тундре до оскудне степе. Акумулација леса је прекидана у условима топле и влажне интерглацијалне климе, када су формирана фосилна земљишта. Захваљујући томе у лесно-палеоземљишним секвенцама Тителског брега сачуван је поуздан запис за проучавање палеоклиматске и палеоеколошке еволуције током последњих 600.000 година...''


    Од Тисе према Мошорину.


    Од Тисе према Мошорину.

    Настанак и природне карактеристике Tителског брега
    ''...Постоје различита гледишта и мишљења о самом постанку Тителског брега. Са једне стране говори се о навејавању леса ветровима са источноевропских степа или западним ветровима са Алпа. Други научници говоре о томе да је овај плато био у вези са Земунско-Сланкаменским, а да се Тиса уливала у Дунав код Мошорина. Према њима Тителски брег је откинути источни део Фрушке горе. Без обзира на опречне ставове, уврежено је мишљење да је Тителски брег најинтересантнија лесна зараван у Средњој Европи...''


    Један од сурдука између Тисе и Мошорина - у подножју је вештачки рибњак.








    Између Тисе и Мшорина.

    ''..Дебеле наслаге леса, висок садржај калцијум-карбоната и подземне воде на великим дубинама, предуслови су за процес карстификације. Тако се на овом подручју јављају различити ерозивни облици: предолице, долине, лесне пирамиде, висеће долине, провалије, плећа, поличице, сурдуци, глодине, као и двојни облици флувиокарстне ерозије. Од акумулативних облика присутне су плавине, сливке, одроње...''


    Улазак у источни крај Мошорина путем који преко Брега иде од Вилова.


    Мошорин

    ''Најинтересантније су лесне луткице које се формирају таложењем креча у цевастим шупљинама које су настале продирањем корења биљака у лес. Током одроњавања падина Тителског брега и стварања стрмих одсека оне постају видљиве. Треба поменути и сурдуке који су настали радом људи у спрези са природним факторима. Пролажењењм кола, коња и стоке кроз поједине долине Тителског брега спиран је и уситњаван горњи хумусни хоризонт, те је огољен лес и изложен атмосферским водама што је убзало карстификацију, а и ветрови су допринели њиховом обликовању. Од укупно 68 сурдука, највећи је Тителски сурдук или Бусија, чија дужина прелази 2 км, а ширина износи и до 250 м.'' (Постављени зекст је преузет са сајта ЈКП 'Тителски брег' на коме је текст из ''Студија заштите: Специјални резерват природе "Тителски брег", предлог за стављање под заштиту као заштићено подручје I категорије'', Завода за заштиту природе Србије, РЈ у Новом Саду.)




    Сликано на на месту где пут од Шајкаша ка Мошорину прилази Тителском брегу. Мошорин је на леву страну, на око 2,5 км удаљености.


    Види се пут који у подножју Брега иде ка Мошорину.


    Сликано са пута Шајкаш - Мошорин близу места где пут прилази Брегу. Вилово је на десну страну, на југ.




    Између Мошорина и Вилова.




    На прилазу Вилову од Мошорина.


    Тителски брег сликан са пута Нови Сад - Тител на прилазу Вилову. Вилово је испод Брега а леви део слике приказује Брег према Мошорину.


    Вилово


    Улаз путем од Мошорина (преко Брега) у Вилово.




    Улаз путем од Мошорина (преко Брега) у Вилово.



    Северозападни крај Вилова - види се у даљини Шајкаш.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.07.2012 u 17:50

  13. #13

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    ТИТЕЛСКИ БРЕГ - СПЕЦИЈАЛНИ РЕЗЕРВАТ ПРИРОДЕ (II)

    (од Вилова, поред Лока до Титела)



    Један од сурдука између Вилова и Лока.


    ''Тителски брег - положај
    Тителска општина је низијска територија чије се надморске висине крећу од 72 – 130 метара. Између најниже тачке у југоисточном делу, где се Тиса улива у Дунав и највише на Тителском брегу, висинска разлика износи свега 58 метара. У том распону могу се јасно издвојити три висинске, морфогеолошке, фитогеографске и хидрографске целине: Тителски брег (Тителски плато, Тителска висораван, Тителска лесна зараван) има облик елипсасте површине између Мошорина, Лока, Вилова, Титела и Тисе.
    Његова површина је 94 квадратна километра. Препознатљив је као усамљена лесна узвишица која је са свих страна опкољена нижим земљиштем. На североисточним и источним странама, стрми лесни одсеци високи преко 50 метара, вековима стражаре над Тисом, њеним променљивим током и, преко Тисе, над Царском баром. Према Тителу одсеци су високи 30 метара...''


    Излаз сурдуком на плато Тителског брега.


    Између Вилова и Лока; у подножју је пут Нови Сад- Тител.

    ''...Макрорељеф Тителског брега уочљив је сваком путнику намернику, било да му прилази из бачких низина, било да ужива у његовој величанствености пловећи чамцем по Тиси. Необична усамљеност, висина, надмоћност у односу на Тису и околне депресије, као и веома разноврстан рељеф, особине су по којима се Тителски брег вечно памти. Траг у сећању остављају бројни брежуљци, долине, сурдуци, провалије, лесне пирамиде тзв. "пластови", падине са "плочицама", "плећа", висеће долине...''


    Поглед са Брега између Вилова и Лока према Дунаву.

    ''...Са Тителског брега, као највише тачке у Бачкој, пружа се поглед на Банат на истоку и на Фрушку гору – Срем на југу. Острва у Тиси и Дунаву која су и данас природно недирнута, представљају посебну атракцију. Због недирнуте природе у овим пределима се и данас могу срести ретке и заштићене животињске врсте, као што су: орао крсташ, орао јастреб, орао белореп и степски мишар. Ове врсте грабљивица, због своје реткости, могу се сматрати изузетно лепим и драгоценим примерцима за овај крај. У ритском подручју, подручју поред река, легу се у мањим или већим колонијама разне врсте чапљи (бела, жута, сива, риђа чапља), роде, корморани и остале мочварице. За време својих сеоба стални посетиоци ових крајева су патке и ждралови...''




    ''...Основну степску заједницу Тителског брега представља заједница мајчине душице и ђиповине. Ограниченог је распрострањења на питомим падинама, благо нагнутим теренима или на скоро заравњеним положајима предолице или лесне вртаче). Ђиповина индицира одсуство кошења и испаше а самим тим и сложеније еколошке прилике на станишту. То за последицу има јединствену структуру заједнице коју карактерише више од 150 врста виших биљака. Бабалушка је као реликт сувог и топлог доба бореала у постглацијалу населила ове просторе у исто време када и сама степа. Сведок је тог доба и тока процеса формирања биљног покривача на јужном ободу Панонске низије. Интересантна је по свом биолошком циклусу јер цвета у јесен, а плодоноси у марту месецу. Спада у природне реткости флоре Србије па је заштићена врста (кандидат за Црвену књигу флоре Србије). Таквог обележја су још неки структурни елементи заједнице мајчине душице и ђиповине, међу којима лепотом плене патуљаста перуника и гороцвет. Оне су специфичне за пролеће. Прва личи на разбацане беличасте, плавичасте и љубичасте "јастуке" на највишим деловима затравњених падина уз Тису, док друга зауставља дах обликом, величином и бојом својих цветова. Густе популације гороцвета граде права "златна острва" на ободном, вршном делу падина на граници са платоом. Рано лето остаје у сећању по бордо – љубичастим теписима од главица Валдстајновог лука. Боја потиче од његових упадљивих главица које на ветру лелујају вртачама брега. За разлику од изворне степске заједнице која је и конглометрат природних реткости и релативно уског распрострањења на специфичним микростаништима, степска заједница јесењег маслачка и степског вијка доминира у виду паралелних "трака" између оголелих плочица. Заједница чешљасте пиревине и метлице се јавља у виду уског венца који опкољава највише обронке брега. Између "жбунића" метлице у лесу су избушени отвори у којима се гнезде птице пчелица и др.). Највећи део станишта изложених струјама оштрих ветрова су ендемске заједнице лишајева у виду црнкастих мрља на вертикалним одсецима (једно од три налазишта у Европи). Посебну пажњузаслужују и фрагменти шума храста медунца на ограниченом локалитету источног дела тителског брега. Терени на којима живи гачац су мање шуме багрема на падинама брега. "Мошорински брест" на платоу је нестао пре неколико деценија...''


    Од Вилова ка Локу.




    Од Лока ка Тителу


    Извор на одвајању пута за Лок.

    ''...Од природних ресурса су значајна два извора природне минералне воде у подножју тителског брега према Локу. Добра вода, непосредно уз пут, није незапажена. Сем Лочана, који је највише користе, овде по воду долазе и становници осталих насеља општине и многобројни путници који туда пролазе. На основу обављених хемијских анализа, садржај воде из ових извора сличан је садржају и квалитету воде Врњачке бање. Између извора на пашњаку су многобројне рупе – "куће" текуница...''


    Код одвајања пута за Лок.




    Пашњак Код Лока је у оквиру зоне заштите.



    ''...Подземна вода на алувијалним равнима се налази на дубини од 4 метра, на лесној тераси на дубини од 50 – 70 метара, а на Тителском брегу на дубини од 80 метара и више. На салашима, који су некада постојали на брегу, вода се вукла из дубине сложеним механизмом који је покретала стока...''




    Лековити извор - 'Лочка водица' - до пре 60-70 година религијско и култно место.

    ''...Извори природне минералне воде у подножју Тителског брега према Локу снабдевају се водом из Тителског брега. Могуће је да се ови извори снабдевају водом и из алувијалне равни, пошто су смештени у старом речном кориту којим струји подземна вода према Тиси и Дунаву.Извор према Тителу народ зове Водица. Други извор се налази поред саме раскрснице за Лок...''


    Од Титела ка Локу - Водица је у групи дрвета поред пута.


    Од Титела ка Локу.


    Недалеко од Титела ка Локу - оранице познате као "доње поље".

    ''...Лесна тераса заузима западну четвртину општине између Шајкаша и Гардиноваца и део је бачке лесне терасе. Тераса је нагнута од северозапада ка југоистоку...''


    На узводном крају Титела уз Тису.


    Тител - сликано од Тисе.


    Тител - силазак са Брега од гробља.


    Тител - прилаз центру Главном улицом која иде из правца Лока ка обали Тисе.


    Тител


    ''... У близини Титела простире се мањи део лесне терасе који се зове тителска лесна тераса. Она се простире јужно од Тителског брега. На источном делу је смештен Горњи Тител, а на западном оранице познате као "доње поље". Источна граница тителске терасе је изражена благом косом преко које се главна тителска улица спушта у Доњи Тител. Виша је од бачке терасе. Лес је погодан за грађење земуница-лагума (Добровољачка улица)...''
    (Текст је са сајта РавницаИнфо.)


    Поглед са Брега изнад Титела на Банат и ушће Бегеја.


    Брег изнад Титела сликан са моста преко Тисе.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.07.2012 u 19:10

  14. #14

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad


    MOŠORIN


    ''To je manje selo na severnoj strani Titelskog brega, locirano na samim plavinama surduka koji se spuštaju sa Titelskog brega. Lokacija naselja je zaista izvrsna, pošto su plavine znatno više od okolnog niskog ritskog zemljišta i vrlo retko su bile plavljene izlivenim visokim rečnim i izdanskim vodama. Sem toga na ovom mestu je spojeno više plavina sa nekoliko delova pa je stvorena jedna izdužena ne suviše široka površina koja prati podnožje Titelskog brega u dužini od četiri kilometra...''


    Obod Titelskog brega od sela prema Tisi.

    ''Titelski breg, kao što je već poznato, ima izgled visokog platoa koji se uzdiže za pedesetak metara iznad aluvijalne ravni Tise. Taj plato je u svom prvobitnom obliku bio skoro zasečen vertikalnim odsecima koji su posle stvaranja bili izloženi eroziji i denudaciji. Erodirani materijal spiran je u podnožje platoa i tako su ublaženi oštri oblici koje je ranije imao plato.

    Oko Titelskog brega je bilo dosta dubljih i plićih useka, sličnih olucima duž kojih su se slivale veće količine vode. One su intenzivnije obavljale eroziju i stvarale sve dublje oluke duž kojih se vršilo stiranje razorenog materijala. Okolno stanovništvo u želji da se lakše penje na Titelski breg iskoristilo je ove oluke i utrlo puteve uzduž kojih je čak i zaprega mogla lakše do platoa. Te oluke stanovništvo je nazvalo surducima...''


    Jedan od surduka. U podnožju je ribnjak.

    ''Kad se takvih oluka nađe više, onda se mesto jedne polu.kupaste i lepezaste plavine dobija izdužena plavina. Takvog oblika je i mošorinska plavina.

    Mošorinska plavina svojim dimenzijama (4 kilometra dugačka i 1,5 kilometara široka) u prvo vreme bila je dovoljna za naselje, ali kada se stanovništvo počelo namnožavati kuće su se gradile i van plavilja, u nižim delovima sve do susednog peščanog spruda. Kako su ti niži delovi, pa i peščani sprud, bili plavljeni visokim vodama Tise i izdani, moralo se ozbiljno pomišljati na izgradnju bedema koji bi štitio niske delove naselja. Međutim, kada je Tisa ponovo provalila ranije izgrađeni nasip (1905/6. godine), oko sela se izgradio nov sigurniji, jači i viši odbrambeni bedem koji je omogućavao da se selo još i dalje širi na sever po aluvijalnoj ravni...''


    Pogleda prema selu sa oboda Brega iz pravca Tise.

    ''Pomenuti nasip produžen je i dalje prema severozapadu sa zadatkom da zaustavi suvišne vode iz Tise koje su ulazile u taj deo aluvijalne ravni i obilazile Titelski breg ea zapadne i južne strane.

    Ovakav geografski položaj Mošorina bio je od presudnog značaja za život njegovog stanovništva i za istoriju naselja. Zbog takvog položaja život mošorinskog stanovništva bio je vezan za dve geomorfološke, hidrografoke i fitogeografske površine. To su Titeleki breg i aluvijalna ravan Tise. Treća geomorfološka površina, južna bačka lesna terasa nikako nije dolazila u obzir, pošto je od Mošorina bila odvojena pomenutom močvarom i vlažnom aluvijalnom ravni...''


    Njive ispod Brega od sela prema Tisi u vreme visokih podzemnih voda.

    ''Aluvijalna ravan Tise kao druga privredna površina koju su korgostili stanovnici Mošorina, usled velike vlažnosti, bila je mestimično pod vodom a nešto viši delovi su imali bujnu, sočnu travu, pašnjake, senokose, šume i mnoge druge samonikle biljke, koje su podnosile veliku vlažnost. Ovakvo bogatstvo u vegetaciji omogućavalo je i život raznovrsnim životinjama, pticama-selicama, zverima, divljači ali i ekstenzivnom stočarstvu. Na ovoj aluvijalnoj površini stanovništvo je imalo dovoljno ribe, divljači, jaja i domaće stoke...''

    U drugoj polovini XIX veka, posle velikih melioracionih radova i regulacije rečnog korita, aluvijalna ravan je dobila svoj nov biljni pokrivač i, na mesto samoniklih trava, došle su kulturne biljke i to najviše industrijske, pićne i povrtarske. Životinjski svet je zamenjen mnogim boljim i plemenitijim rasama domaćih životinja.


    Mošorinske njive na Bregu.

    ''Sa svojim relativnim visinama od 120 do 130 metara, sa lesnim sastavom dosta oskudnim izdanskim vodama, Titelski breg je bio prava stepska oblast sa travama koje su za vreme neutralne privrede služile za ekstenzivno pašnjačko stočarenje. Samo u dubljim delovima po udolinama, predilicama i dolovima bilo je nešto žita i drugih kultura. Kasnije, pošto se pristupilo racionalnijoj privrednoj delatnosti, Titelski breg je postao izrazita ratarska površina na kojoj se proizvodi žito, prvenstveno pšenica, kukuruz, ječam itd...''


    Tisa i vikend-naselje Dukator je na mestu gde Titelski preg stiže do reke u blizno Mošorina.

    ''Mošorin je udaljen i od Tise 4,5 kilomepra i zato se ne može držati da je pribrežno potisko mesto. S leve strane Tise aluvijalna ravan je veoma široka. Prema Mošorinu nema ni jednog naspramnog naselja u Banatu i zato se nikako ne bi moglo smatrati da Mošorin ima dobar položaj na reci...''


    Nedavno asfaltirani put preko Brega od Mošorina do Vilova skratio je razdaljinu do sedišta opštine - Titela za više od 10 kilometara.

    ''Ako se ima u vidu saobraćaj, može se reći da Mošorin zaista nema dobar položaj. On je čitavih šest kilometara udaljen od glavnog podunavskog puta Šajkaš-Titel, a isto i od ranije pomenutog potiskog puta. Najbliža železnička stanica je u Šajkašu, 6 kilometara daleko od Mošorina...''


    Put od granitne kocke od Šajkaša do Mošorina do kraja leta 2012. bio je u vrlo lošem stanju.
    Po završenoj rekonstrukciji, mladi su novi kolovoz iskoristili i na ovaj način.


    ''Kratak istorijski pregled
    Mošorin se prvi put pominje 1553.godine i to u titelskoj nahiji. Godinu dana kasnije u turskim tefterima zabeležen je sa sedam porodica, koje su plaćale i sa 17 koje nisu plaćale porez. Toliko isto porodica je bilo i 1570, a već 1590. Mošorin ima 32 doma. U prvoj polovini XVII veka Mošorin se pominje kao naseljeno mesto, ali u drugoj polovini istog veka on je nenaseljen. Tek pred kraj ovog veka Mošorin ponovo oživljava dolaskom Srba pod Arsenijem Čarnojevićem 1690. godine. Već 1699. Mošorin ima 101 srpsku kuću sa 65 oženjenih braća i sinova. Turska pogranična karta iz iste godine pominje Muzorin na severnoj strani Brega i to na samom platou...''


    ''Čitava teritorija oko Mošorina i samo selo je posle proterivanja Turaka, pripalo kruni. Godine 1715. Mošorin je imao samo 19 domova, 1722. je već 65, a 1725-27. ima 73 poreska obveznika.

    U sastav vojne granice Mošorin ulazi tek 1746. godine pošto su se na ovaj krunski posed doselili graničari iz razvojačene Subotice koja je takođe bila u vojnoj granici. Četiri godine kasnije, pošto je razvojačena i ova potiska granica, Mošorin se pripaja županiji na kratko vreme, jer se već 1763. osniva šajkaški bataljon sa sedištem u Titelu. Za vreme šajkaškog perioda ko|i je trajao punih 110 godina, Mošorin je imao neprekidni porast broja stanovnika. Između 1773. i 1786. u Mošorin se doseljavaju Šijaci iz Dalmacije i Hrvatske što je donelo povećanje broja porodica od 112 na 157. Pred kraj XVIII veka Mošorin je imao već 1178 stanovnika...''


    ''Stanovništvo
    Stanovništvo je u Mošorinu za poslednjih 110 godina malo osciliralo. Godine 1869. zvanična državna statistika je zabeležila 2214 lica a 1981. godine 2473. Ukupan porast stanovništva je iznosio samo 259 lica ili nešto oko 2,4 stanovnika godišnje. To je zaista vanredno malo, samo 0,11 promila godišnje. Ovako beznačajan priraštaj je svakako posledica velikih iseljavanja.

    Uzroci velikim emigracijama uglavnom su ekonomskog karaktera. Evo nekih. Od hatara koji je 1910. godine obuhvatao 11.825 kj, opštini je pripadalo 4262 kj od kojih u ritu 2311 kj, državi 435 kj, a privatnicima 7128 kj ili po stanovniku 2 kj. Ti veliki posedi, naročito društveni, mogli su primiti znatno veći broj žitelja da su plodniji. Oni su, međutim, pod slatinama, močvarama i baruštinama.

    Naročito veliki porast stanovništva pada u pretposlednji period XIX veka kada su se intenzivno isušivali šajkaški ritovi, zatim kada je ukinut šajkaški bataljon i zbog mogućnosti kupovine isušenog ritskog zemljišta ispod realne cene...''


    ''Već posle 1910. godine porast stanovništva je veoma mali. To svedoči da su privlačne sile za naseljavanje u Mošorinu presahle: kvalitetne zemlje je bilo sve manje, manja je bila i mogućnost zapošljavanja a sem toga došlo je i veće iseljavanje. Posle 1918. godine, nastupanjem jugoslovenske ere, pojavljuju se još masovnija kretanja stanovništva u pravcu iseljavanja. Sem toga, Mošorin je uvek bio čisto srpsko naselje, a takva naselja formiranjem Jugoslavije postala su, uglavnom, emigrantska, što se takođe odrazilo na malom porastu stanovništva: Srbi su se iz Mošorina iseljavali, a stanovnici drugih narodnosti su se opet i manje useljavali.

    Pa i danas od 110 Mošorinaca koji su uglavnom zaposleni u Novom Sadu mnogi će za stalno napustiti Mošorin kad reše stambeno pitanje u Novom Sadu.

    U etničkom pogledu mošorinsko stanovništvo je bilo srpsko i pre prvog svetskog rata i posle drugog svetskog rata. Tako je, na primer, 1910. godine od 3265 stanovnika u 594 kuće bilo Srba 2811, Mađara 347, Nemaca 81, a po veroispovesti: 2787 pravoslavnih, 344 katolika, 67 izraelićana i 37 evangelika.'' (Sa sajta opštine Titel)


    ...Život u Mošorinu vezan je za breg i aluvijalnu ravan Tise. Titelski breg, ili, kako ga meštani zovu imenom svoga sela Mošorinski breg, postao je u vreme racionalne privredne delatnosti površina na kojoj se proizvodi žito. Isušivanjem aluvijalne ravni i regulacijom račnog toka stvorena je još jedna kultivisana površina za uzgajanje industrijskog bilja i povrća.


    Ispred škole i crkve, u parkiću je bista znamenitog Mošorinca Svetozar Miletića.

    Ovaj prostor je nastanjivan od najranijih vremena. Iznad današnjeg naselja otkriven je arheološki lokalitet Feudvar, utvrđena gradina autohtonog predkeltskog stanovništva, sa nekropolom Stubarlija.
    Prvi pomen Mošorina je iz 1553. kao naselja u titelskoj nahiji. Turski defteri zabeležili su 1554. 24 domaćinstva, koliko je bilo i 1570. a dvadeset godina kasnije narastao je za još osam domova. Oko 1650. se vodi kao naseljeno mesto, da bi sa odlaskom Turaka 1698. opusteo, ali je posle godinu dana zabeleženo da ima 101 kućnog starešinu sa 63 oženjene glave. Na turskoj karti iz 1699. pominje se Muzorin na samom platou na severnoj strani Brega. Od Karlovačkog mira (1699) Mošorin je u bačko-bodroškoj županiji. I opet je broj domaćinstava varirao: 1715. je bilo 19 domova, 1722. 65, a 1725-27. ima 73. poreska obveznika. U Potisku vojnu granicu ovo komorsko mesto se uključuje 1745. godine. U Mošorin su se onda doselili graničari iz razvojačene Subotice. Na kratko vreme, posle ukidanja i Potiske granice (1750) Mošorin se ponovo pripaja županiji do 1763. godine. Kao jedno od prvih šest mesta uključuje se u novoosnovani Šajkaški bataljon sa sedištem u Titelu.
    U stodesetogodišnjoj šajkaškoj eri broj stanovnika u Mošorinu je stalno rastao. Između 1773. i 1786. ovamo se iz Dalmacije i Hrvatske doseljavaju ljudi koje je narod prozvao šijacima, pa se broj porodica povećao za 45 i pred kraj 18. veka imao je Mošorin 1178 stanovnika. Mošorin je 1931. imao 3854 stanovnika, a poslednji popis, 2002, zabeležio je 2763 glave.


    Crkva u Mošorinu je vrlo dugo u veoma lošem stanju i 2012. su konačno počeli radovi na njoj.


    Mošorin je uvek bio srpsko naselje, a pripadnici drugih nacionalnosti su se slabo useljavali, uglavnom Mađari i Nemci. Mošorinska pravoslavna crkva posvećena je prazniku Svete Trojice (Duhovi) koji su i seoska slava. Hram je podignut 1798. na osnovi odobrenja Dvorskog ratnog saveta iz 1797. godine. Ikonostas je radio nepoznati rezbar u drugoj polovini 19. veka. Ikone na drvenoj podlozi uljem je krajem 19. veka naslikao Đorđe Pecić. Ranije je na drugom mestu u selu postojala jedna manja crkva koja je bila posvećena Sv. Nikoli.




    Na rodnoj kući Isidore Sekulic (obojenoj zeleno) je neupadljiva spomen ploča.






    ''Mošorin je imao školu još od 1730. godine. Od početka rada škole, pa skoro do kraja 18. veka školu su vodila samo dva učitelja, pop Jeftimije (1730-1746) i Arsenije Popović (1767-1793). Ipak, škola nije redovno radila, jer se 1772. navodi da Mošorin nema školu. Godine 1804. navodi se da je zgrada nova i dobra. Posle revolucije 1848-9. podignute su u razmaku od pet godina dve školske zgrade. Pred razvojačenje Šajkaškog bataljona (1873) škola je imala oko 200 đaka oba pola, a samo sto godina ranije imala je samo osam učenika...''




    ''...Na Bregu, iznad sela, nalazi se Kapela prenosa moštiju Sv. Nikole. Sagrađena je u srpsko-vizantijskom stilu, sa dva kubeta, po nacrtu arhitekte Đorđa Tabakovića da bude ženski manastir. Ktitor je bio mošorinski paroh protojerej Svetozar Vlaškalić. Ikone na platnu 1936. naslikao je Uroš Predić. Kapelu je živopisao po ugledu na srednjovekovne manastire, uljanom bojom, 1934-37, samouki slikar kopista Marko Milinov...''






    ''Krajem 19. veka prelazilo se sa naturalne na robno-novčanu privredu. Da bi se sprečilo propadanje seljaka započeo je pokret za osnivanje zemljoradničkih zadruga i u Mošorinu je 1901. osnovana zemljoradnička zadruga Rajfajzenovog tipa. Isto tako, obrazovane su i štedionice ili zadruge za međusobno pomaganje i štednju u svim većim mestima Šajkaške. Međutim, iako je Mošorin 1900. imao 2475 stanovnika i bio u gornjoj polovini po tome broju, nema podataka da je imao nekakav novčani zavod...''


    Na početku sela.

    ''Potrebe za zanatlijama u Šajkaškoj je uvek bilo, ali se raspoloživi podaci odnose na vreme od 1815. godine. Zabeleženo je da je 1815. krojač Petar Spasojev prešao u Titel, jer nije mogao da živi od zanata kao što je mogao opančar Jovan Marijanov. U Mošorin su se 1816. doselili ćurčija Ćira Lazarević iz Provincijala i krojački kalfa Jovan Barbulov. Čizmar Sima Mihajlović 1823. odlazi u Nove Karlovce a 1830 evidentiran je kao čizmar Sima Miletič, otac Svetozara Miletića. Prvi poznati trgovac je Pantelija Georgijević. Između dva svetska rata u Mošorinu živi i radi 40 zanatlija, imaju mlin i mlekaru, zemljoradničku zadrugu (1927-1941).
    U borbi protiv odnarođivanja pevačka društva su jačala nacionalnu svest, pa je tako i u Mošorinu osnovano početkom 20. veka pevačko društvo a između dva rata i lutkarsko pozorište je povremeno radilo.'' (Tekst Dragana Kolaka na sajtu RavnicaInfo)


    ''У рацији у Мошорину, на Божић 1942, мађарски фашисти су на најсвирепији начин побили око 200 недужних мештана Срба, међу којима а осморо деце испод пет година и седморо од пет до десет. У школској шупи и Општини, као и по улицама и на салашима, своје жртве су тукли пендрецима, газили и ударали ногама, после су пушкама и из аутоматског оружја пуцали на њих, многе су усмртили секирама, будацима и тољагама.
    Већина убијених је сахрањена у четири гробнице на православном гробљу...'' (Из Енциклопедије Новог Сада)

    Спомен-плоча на школи, споменик на Тиси и спомен-обележје проти Влашкалићу приказани су на теми 'Наша спомен обележја' http://www.vojvodinacafe.rs/forum/ku...tml#post578183


    Prilaz od Šajkaša.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.01.2013 u 17:00

  15. #15

    Odgovor: Šajkaška i šajkaši - nekad i sad

    GOSPOĐINCI



    Zgarada u kojoj je mesna kancelarija.

    Gospođinci su selo u opštini Žabalj. Od Žablja je udaljeno 8 km. Prema popisu iz 2002. godine selo ima 3.896 stanovnika. Veliku većinu čine Srbi.


    ‘’Gospođinci kao naselje u bačkoj županiji prvi put je zabeleženo 1341. godine pod imenom BOLDOGASONJFALVA (bogorodičino selo). Pominje se da je ugarski kralj Albert 1440. godine ovo naselje darovao despotu Đurđu Brankoviću. Od 1769. godine Gospođinci postaju graničarsko mesto u sastavu Šajkaškog bataljona do 1873. godine. Iz tih vremena ostao je šanac (jarak) koji se pruža u pravcu sever-jug kao granica Austrije i Turske. Današnje naselje Gospođinci počelo se podizati krajem 18. i početkom 19. veka. Izgrađeno je na desnoj pritoci Jegričke.'' (Vilkipedija)


    Slikao sam stare kuće, one koje neumitno nestaju, iako ima i dosta novih.

    ‘’Gospođinci su smešteni na onom nekada važnom uporedničkom putu koji vodi od Žablja prema Temerinu i dalje na zapad. Oni su i na železničkoj pruzi Novi Sad-Žabalj-Bečej i dalje na sever. Izgradnjom novih putnih pravaca, a posebno puta Novi Sad - Zrenjanin pored Žablja, značaj puta kroz Gospođince je opao, pa samim tim su se i Gospođinci našli po strani…’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    ‘’… Neki izvori govore da je još 226. godine n.e. na mestu današnjeg naselja postojalo rimsko utvrđenje Santa Marija, što je vrlo verovatno, s obzirom da zapadno od današnjeg sela prolazi veštački rov, poznat kao "rimski šanac". Međutim, poznato je da Rimljani nisu prelazili Dunav, ali su mogli imati isturene vojne odbrambene punktove prema varvarima. Na tragove o ovom selu nailazimo tokom 14. i 15. veka…’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    ‘’Crkva Prenos moštiju Svetog prvomučenika i arhiđakona Stefana u Gospođincima je davno u prošlosti bila posvećena Presvetoj Bogorodici, pa je tako i naselje dobilo ime. Hram je obnovljen nakon Bune iz 1848. godine u klasicističkom, bidermajer stilu. Ikonostas je u bogatoj eklektičarskoj rezbariji rad Johana Kistnera, izrađen je između 1860. i 1870 godine. Zidne slike uradio je takođe Nikola Aleksić između 1860 i 1872. godine Crkva ima četiri zvona koja su iz 1923. godine.’’ (Sajt opštine Žabalj)







    U crkvenoj porti sahranjeni su preci Pavla Beljanskog koji je 'Srpskom narodu' ostavio kao poklon svoju umetničku zbirku koja je smeštena u Novom Sadu u namenski izgradjenom galerijskom objektu.


    ‘’Ratni vihor 1914. i 1941. godine nije zaobišao ni Gospođince, ni Gospođinčane. Iz tog vremena i danas se čuva u srpskoj pravoslavnoj crkvi barjak sa 98 pločica - imena dobrovoljaca iz I svetskog rata. Borba protiv fašističkog terora odnela je 71. žrtvu ovog malog bačkog sela.‘’ (Vilkipedija)


    Ploča na zgradi mesne kancelarije.


    ‘’… Naselje se prvi put spominje 1341. kao Boldogasonjafalva, a kada se početkom 15. veka ovamo doseljavaju Srbi naziva se Bogorodičino selo. U ovom starom srpskom imenu sela i s obzirom da je seoska slava Velika Gospojina (Gospoja, Gospođa) treba tražiti vezu sa današnjim imenom Gospođinci. Ovo naselje se nalazilo na potesu zvanom Selište. Od 1440 jedno vreme je Đurađ Branković držao posede u Gospođincima. U tursko vreme selo pripada titelskoj nahiji, a 1590. zabeleženo je da ima 34 kuće i 1650. slovi kao srpsko naselje. Kada su Turci napustili ove krajeve (1698) i Gospođinci su opusteli.’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    ‘’Današnji Gospođinci su ponovo naseljeni 1715. a 1745. kao komorsko naselje uključeni su u Potisku granicu. Granica se ukida 1750, ali osnivanjem Šajkaškog bataljona Gospođinci se 1769. uključuju u njega i ostaju do njegovog raspuštanja 1873. godine. Za vreme Narodnog pokreta 1848/9. selo je popaljeno, ali je brzo obnovljeno i nastavilo je da živi.’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    ‘’…Prvi dućan u Gospođincima otvorio je još 1789. Todor Vasiljev koji je 1818. to "lično pravo" želeo da preda sinu popa Kešanskog, ali mu nije bilo dozvoljeno. Pravo na dućan posle njegove smrti preneto je na Josima Kanačkog, sina čuruškog trgovca Petra Kanačkog, koji je postao postao treći trgovac u Gospođincima. U prvoj polovini 19. veka selo je imalo ćurčije, krojače, kovače, kolare i druge neophodne zanatlije. Osim krčme, Gospođinci su imali 1830. svratiše (prenoćište) "Kod crvenog krsta". Još 1885. su osnovali Srpsku čitaonicu i imali su pevačko društvo. Prva škola izgrađena je 1763. godine.’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    U ovoj zgradi je bio bioskop koji je radio od vremena izmedju dva svetska rata pa do 60-70tih godina XX veka.

    U Gospođincima živi jedan broj Rusina koji imaju omanji
    ''Grkotkatolički hram
    Današnji parohijski hram Svetog arhangela Mihajla sagrađen je 1970.godine u vreme upravljanja parohijom sveštenika Julijana Hornjak-Kuhara. Parohijski dom podignut je zalaganjem stavrofora Joakima Hološnjaja 2000.godine. Najznačajnije kulturno dobro parohije predstavlja ”Napristolno Jevanđelje” iz prve na ovim prostorima 1752.godine sagrađene grkokatoličke crkve brvnare Svetog čudotvorca mirlikijskog Nikolaja u Ruskom Krsturu. Jevanđelje, štampano u Sinodalnoj moskovskoj štampariji krajem prve polovine XIX veka, poklonjeno je nakon proglašenja samostalne kapelanije 1934.godine, a u cilju iniciranja redovnog činodejstvovanja, crkvi Svetog arhangela Mihajla u Gospođincima.'' (Sa sajta opštine Žabalj)

    ‘’Na razmeđu 19. i 20. veka Gospođinci imaju ciglanu i mlin, a 1903. osniva se Srpska zemljoradnička zadruga. Srpska zadruga za međusobno pomaganje i štednju i Prva srpska čestičarska zadruga osnivaju se 1902. godine. I između dva svetska rata postojala je Zemljoradnička zadruga (1929-1941).’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    Nedaleko, u pravcu Jegrčike je mali spomen-park na mestu na kome je tokom marta 1945. bio aerodfrom korišten u bitkama za konačno oslobodjenje Jugoslavije.

    Gospođinački bajkeri su su prostor uredili, postavili malo igralište za decu i nekoliko stolova za druženje.


    U gospodjinačkom ataru ima i površina koje obradjuju veći robni proizvodjači.




    Reka Jegrička protiče severno od sela. Na obali ima nekoliko skromnih vikendica sa prilazima do vode.




    Most na letnjem putu za Nadalj.


    U blizini mosta je kapelica sa bunarom - vodica - kojoj nisam doznao naziv.

    ‘’..Gospođinci su izgrađeni na desnoj pritoci Jegričke koja se zove Mala bara. Izbor mesta za selo bilo je uslovljeno interesom feudalnog gospodara i njegovim dobrom. Atar sela se nalazi na južnoj bačkoj lesnoj terasi koja je prekrivena černozemom i livadskom crnicom. Selo se nalazi u blizini dva veća naselja, Žablja i Temerina, a svi zajedno su u senci Novoga Sada koji na njih deluje kao magnet.’’ (Dragan Kolak na ‘Magazin Ravnica’)


    Na zapad od sela, malo više od jednog kilometra je vodica posvećena sv. Petru i Pavlu.

    U udolini je Mala bara, pritoka Jegričke.






    Na kraju sela prema Žablju je vetrenjača koja se ne pominje u tekstovima koji govore o ovim tragovima prošlosti Vojvodine.
    Koliko sam doznao, pripada porodici Stepanov, a na drugom kraju sela je postojala još jedna vetrenjača.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 02.03.2013 u 18:17

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Lepota - nekad i sad
    Autor Isahara u forumu Lepota
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 23.12.2022, 13:41
  2. Da li ste se nekad osećali zaboravljeno??
    Autor Painkiller u forumu Pričaonica
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 16.01.2016, 15:06
  3. Poznate ličnosti - nekad i sad
    Autor Necromancer u forumu Belosvetske zanimljivosti
    Odgovora: 16
    Poslednja poruka: 02.06.2010, 21:48

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •