UTOPLJENIK
(prevod Jovan Dučić)

Svi u izbu dotrčaše...
Začuše se glasi dečji:
"Tata, tata, mreže naše
Uhvatile leš čovečji!"
- "Hajd,ne lažte, vrazi mali!
Kad mi ruka štap dohvati,
Ugursuzi nevaljali,
Sad ću vama leš ja dati!"

"More, ženo, eto bede!
Svi će krivcem da me drže!
Leš će naći...Sud...Istraga...
Daj mi kaftan!Idem brže!
Gde je mrtvac!" - Evo, ovde!"
I doista tu na žal,
Gde je mreža razastrta,
Izneo mrtvaca val.

Unakažen, grozan, hladan,
Sav naduven, pomodreo...
Da l je možda grešnik jadan
Sam smrt svoju zaželeo?
Il maticom ribar odnet?
Il pijanac tmurna lica?
Trgovac na putu sretnut
I opljačkan od ubica?

Što se tiče to mužika?
On se na rad hitro dade
I za noge davljenika
On u vodu vući stade,
Pa ga, najzad, veslom s brega,
Gurnu što je mogo jače:
Mrtvac opet rekom podje
Žudan humke i krstače...

Medj valima leš je dugo
Plivo i ko živ se njiho...
Prateći ga pogledima
Mužik podje kući tiho.
"I vi, štenad, za mnom hajte!
Pa sad kući! Putem pravo!
Al o lešu ne brbljajte
Da vas ne bi odno djavo!"

Ponoć... Bura... Vetra rika...
Reka burna pobesnela...
U kolibi kod mužika
Sveća davno dogorela...
Spe mu deca...Drema žena...
On opružen nedaleko
Budan leži, pa tek skoči:
"Čuj u prozor kuca neko!"

"Ko to lupa?" - "Ja! Otvori!"
- "Kakav li te bes sad pono?
Kud se noću skitaš, zbori!
Sam te djavo noćas dono!
Gde ću da se bakćem s tobom!
U izbi mi tesno,tamno!...
To rekavći, rukom lenom
Diže kapak polagano...

Mesečina...Dah mu stade...
Pred njim mrtvac, go, namračen,
Voden mlaz mu curi s brade,
Pogled strašan, razrogačen...
Sve u njemu obamrlo,
Iščezli života znaci,
A u telo podadulo
Upili se crni raci.

Mužik brže kapak spušta...
Prestraši ga gost netražen.
Sav obamre..."Zašto lupaš?"
- Prošaputa preneražen.
Od užasnih, strašnih misli
Groznica ga teška hvata
I svu noć je čuo kucanj
U prozore i u vrata.

U narodu od to doba
Verovanje strašno osta:
Svakog leta, u čas isti,
Jadni mužik čeka gosta...
I dokle ga strava hvata
I dok bura besni s hukom
U prozore i u vrata
Utopljenik kuca rukom.