KRISTIN BERGET rođena je 1975. na jugu Norveške. Trenutno živi u seocetu blizu Osla. Kao mala svirala je klavir, a kasnije počinje da drži časove klavira pored nastupanja u okviru različitih ansambala. Klavir napušta zbog života na jednoj farmi u Irskoj, gde provodi nekoliko godina. Po povratku u Norvešku počinje da se bavi pisanjem poezije. Avgusta 2007. izlazi njena prva zbirka poezije loosing louise u izdanju Cappelen Forlag, Norveška. Nakon samo tri nedelje, objavljeno je i drugo izdanje ove knjige. Trenutno radi kao prevodilac sa švedskog na norveški jezik i priprema svoju drugu zbirku poezije.
***
luiz kaže: ljubljena s, želiš li da odsviraš
onu pesmu o dvoje koji ne mogu da budu zajedno?
za nekih noći sviram harmoniku
u svetlosti fenjera, u zvucima pustinjskih životinja
pijemo brendi i pričamo o moru –
neka vrsta digresije
(luiz mi je kupila slamnati šešir koji
nosim dok čekamo da
poprave auto u radionici.
kad budemo pošle, ja ću
privezati uzicu ispod brade
da ga vetar ne oduva)
iza venecijanera smo pripijena tela u laganom pokretu
***
divlja loza rasplamsava zid kuće
šapuće naša imena
očekuju nas ovde u bašti
pratimo stazice u mraku
između dalija i žavornjaka
imenujemo cvetove po mirisu
reflektor se iznenada pali
od naših pokreta
u očima sija sjaj neoproštaja
***
luiz se vozila i vozila autobusom
htela je da dođe do mene i berbe jabuka
pale voćke koju sam držala u kesama
kraj kuhinje. luiz reče: doći ću
do tebe i praviću pitu (pitu od jabuka) onda
reče: znaš li zašto to radim?
zašto to radiš, luiz, praviš mi pitu
(pitu od jabuka), luiz-na-ivici-suza.
kad bismo to znale odgovorila je, kad
bismo našli reči da shvatimo.
luiz sedi s druge strane kuhinjskog
stola napolju je jesen i
kiša i more je izbušeno kapima i ja
kažem: možemo li izdržati ova testa za pitu od jabuka
možemo li zaći za ove zidove, luiz,
između šporeta i jeseni i možemo li izdržati još
kabanica
izlazim na kišu i sadim luk na
travnjaku. biće lepi na proleće
posle kiše i snega kada budeš ovde
sa suzama
potrebama
izgovoriću reči koje ne znam
ruke mi prelaze preko površine stola
pokušavaju da zgrabe pitu od jabuka zgrabe reči
u bezumnom jurišu ka opasnim snovima
noću kad plačeš na mojoj ruci
spasi nas ovih zidova
***
okrećemo lica
ka vetru
jurimo kroz kapije
kroz ulice
sada se kuće prazne
fasade tamne
sada fijuci vetra prazne grad
ostale smo samo mi i padamo
u podrum
zakopane u zemlju.
u nekom drugom vremenu
će nas neko iskopati:
ostatke kostiju i tvoj smeh
da bi skovao nove teorije o
ljudskom rodu
***
luiz hoće da jede pesak
nož se spušta na lice, tama na oči.
noćas nema bombardovanja. u
pusitnji je tiho. nalazim te na podu umotanu u
kineski svileni bademantil sa nožem kraj
bedra. soba miriše na gvožđe, lepiš se smrdeći na
znoj i krv. noć na tvom licu, spavaš
nekakvim snom i vidim da ne sanjaš. želim da te
raspetljam, slomim i otvorim šaku, sklonim noć sa
tvog lica. noć ti pravi pruge na licu.
krv diktira boju koja ovde ne pristaje, ja
otvaram šaku okrećem te na stranu. šapućem ti u uho
sijamo zajedno. sijamo luiz. ti i ja
i pustinja napolju. pusti nož. dođi i lezi kraj mene.
u krevetu te brišem vlažnom krpom. imam zdelu
mlake vode u kojoj cedim krpu. uskoro će
voda postati zagasito crvena. miris gvožđa se širi uz miris
noći, peska. prepoznaješ li miris peska ovde? prepoznaješ
li mene?
noć na licu, tama i miris gvožđa. luiz
koja hoće da jede pesak, koja želi da bude nož. svila
isečena, razrezi se lepe. želiš li da sijaš sa mnom,
pripij se uz mene. potrebne smo noći. oprala sam te
kao dete. ti si svilena put, svetlucavo meso, svilena nevesta
Prevela s norveškog Sofija Bilandžija
Poruku je izmenio alpinista, 19.06.2010 u 00:02Razlog: Kristin Berget