Misao o tome kako je Vladimir Bukovski bio u pravu kada je rekao ''samo kostiju da ima,meso će se već nekako dopuniti'',a odmah zatim i pomisao kako je hladno tim kostima bez mesa,kako se drže na samoj srži čoveka koji živi negde napola mrtav,napola živ,bez i jedne,stvarne, dodirne tačke sa svetom oko sebe,osim tih kostiju.


Misao o Volođi Bukovskom me je zaposela juče dok sam gledala kroz prozor i pomislila kako mi je ''hladno oko kostiju''.Posmatrala sam ljude koji su hodali ulicom,sluškinju koja je u uniformi otrčala do kioska po cigarete kao i svakog dana,dok sam gledala kako Rumunke čiste ulaze zgrade.

Zaista,hladno je oko kostiju koje čekaju na svoje meso,na svoju plot.