Niko ne čuva tajne tako kao što ih čuvaju ulice i staze. Naši nemi prijatelji, koji nas čekaju verno. Ponekad tihe i i blage, nekad surove, vetrovite, klizave i hladne. Lica i šminka se menjaju godinama. One gledaju kako rastemo mi, a mi posmatramo kako one preslvače haljine i kapute.
Sve su moje šetnje počinjale i završavale se Futoškom ulicom, koja kasnije prerasta u Jevrejsku. Od ugla Cara Dušana, do centra. I nazad. U žirokom luku, malo skreće u levo. U njoj su kuće u kojoj je nekad živela gospoda (ili ja bar tako volim da mislim). Meni te kuće liče na male dvorce. I kada naidje nepoznat prolaznik, ne moramo se mimoilaziti okrećući se u stranu - staza je dovoljno široka za oboje. I više od toga.Tuda sam išla kad sam bila najradosnija i najtužnija. Obeshrabrena kao i puna nade. Ta putanja je obeležena mojim koracima i dilemama. Suzama u samoći kao i osmesima u društvu. Kad god imam želju da se šetam, njome prvo hodim.
Koja je vaša 'omiljena' ulica, koja je to staza koja pamti vaše najstarije korake, kako one teške, bezvoljne, tako i one brze, nestrpljive? Kojom ulicom vi najviše volite da prodjete, i zašto?