Znate ono: ma nema teorijske šanse da ja to uradim, ako se desi to i to, ja sto posto radim ovako...i slično...stojite li iza svoje reči? Šta treba da se desi da biste prešli preko nje? Koji su bili razlozi kad/ako ste to uradili?
Evo ja - jaaako retko mi se dešavalo da pogazim sopstvenu reč. Skoro nikad. Ali evo primera:
uvek sam tvrdio da ću se, ako DS ikada napravi koaliciju sa SPS-om, momentalno iščlaniti iz stranke.
E sad, ovde su se preplele dve poznate izreke: "Nikad ne reci nikad" i "Politika je qrwa". Elem, kad se onomad pravila vlada, još sam molio boga da uđu u koaliciju sa nama. I razmišljam šta da uradim: da se iščlanim i pljuckam po svima sa strane ili da ostanem i probam da menjam nešto, na sitno, koliko mogu.
Izaberem drugu opciju, jer mrzim ljude koji su konstantno "protiv", bez "za" kao mogućnosti, čak, i malo mi je bila odvratna pomisao da se pretvorim u jednog od njih, jer takvo razmišljanje neminovno vodi u ogorčenost.
A i stranačke privilegije nisu mala stvar... ...šalim se, u mom slučaju su skoro zanemarljive.
Eto.
A vi?