Planete - Strana 2
Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 16 do 30 od ukupno 43

Tema: Planete

  1. #16

    Odgovor: Planete

    Mars ( vulkani )

    Nema dokaza o aktivnosti vulkana na Marsu u novije vreme. Marsovi vulkani su ugaseni, ali u proslosti su imali veliku ulogu u formiranju reljefa planete..

    Tharsis Montes



    [Po Bibliji Tharsis je zemlja na krajnjem zapadu tada poznatog sveta. Danas je to Spanija. Montes: planine; plural od latinske reci mont: planina]

    Tharsis je vulkanska oblast na severnoj Marsovoj polulopti. To je prostrana visoravan koja se prostire na 4000 km i doseze deset kilometara u visinu racunajuci od srednjeg topografskog nivoa.

    Kao tri velika planetarna cira leze u ovoj oblasti tri vulkana poredjana jedan do drugog. Ta tri vulkana u obliku zaravnjene kupole su Ascraeus Mons, Pavonis Mons i Arsia Mons i naravno, manji su od Marsovog "Olimpa". Zauzimaju prostor od 350 do 450 km svaki, a u visinu se uzdizu do 15 km iznad svog podnozja. U okolini vulkana cesto se mogu videti velike bele pege. To su nezni, ledeni Marsovi oblaci.



    Strelica u kalderi pokazuje seriju kupola.
    .

    Na zapadu nalazi se Olympus Mons

    Olympus Mons



    Od svih poznatih vulkana u Suncevom sistemu Olympus Mons je najveci. Od svog podnozja dize se 25 kilometara u visinu. U poredjenju sa njim najvise nase planine jedva da su brda. Skoro tri puta je veci od Mont Everesta, najvise planine na Zemlji. Dva i po puta je veci od Mauna Kea, najviseg vulkana na Zemlji (racunajuci od dna okeana Mauna Kea je visok 9,754 km i tako je najvisa je planina na Zemlji). Gotovo da izviruje iz Marsove atmosfere. Na njegovom vrhu pritisak je jedva 0,5 milibara. Zauzima prostor od 624 kilometara u precniku. U taj prostor komotno bi mogle da stanu dve Jugoslavije. Planina je opasana sest kilometara visokom liticom. Samo kaldera ovog vulkana ima precnik od oko 65X80 kilometara. U njoj je smesteno nekoliko kruznih vulkanskih kratera.

    Da bogovi zive na Marsu sigurno bi se nastanili na ovoj planini i zato ona s pravom nosi naziv Olympus [Olimp je u najvisa planina u Grckoj na kojoj su prema helenskim mitovima stanovali bogovi]

    Olympus je mlad vulkan, mozda i najmladji na Marsu. O tome se sudi po malom boju - svega dva - kratera na njegovom obodu (logicno je da se u duzem vremenskom periodu vise kratera napravi). Po nekim procenama zadnja erupcija ovog vulkana dogodila se pre oko 25 miliona godina.


    Kaldera ovog vulkana je nastala kada je lava prokopala sebi put negde sa strane i iscurela ili kada se ona jednostavno povukla unutra ka sredistu planete te se stvorila depresija.



    Ranije se ovaj vulkan zvao Nix Olympica - Snezni Olimp - jer, gledan sa Zemlje, on se cini da je prekriven snegom. Zapravo bele povrsine dolaze od oblaka koji su cesti u tom podrucju. Ovaj vulkan je otkrio G. Skjapareli 1879

  2. #17

    Odgovor: Planete

    Mars( Valles Marineris )



    Kao da je neka ogromna, svemirska kandza zaorala po planeti - tako izgleda ovaj kanjon. Na gornjoj slici ga vidimo sa visine od 2500 kilometara.

    Mnogi veliki recni kanali iz drevnih vremena su povezani sa ovim kanjonom. Ceo sistem Valles Marineris dugacak je oko 4000 km (po nekim izvorima 5000 km). Na pojedinim mestima kanjon je dubok 7 km (po nekim merenjima 10 km), a sirok je 200 km. U poredjenju sa ovim Grand kanjon u Koloradu je potok (Grand kanjon je 443 km dug, 8 do 29 km sirok i oko 1,6 km dubok).



    Kanjon Marineris je nastao kao posledica rastezanja i pucanja kore sa istovremenim kreiranjem podrucja Tharsis.

  3. #18

    Odgovor: Planete

    Mars ( Krateri )

    Iako su krateri cest elemenat reljefa na Marsu, njih nema tako puno kao na Merkuru ili na Mesecu. Tome je uzrok svakako Marsova erozija, jer su udari asteroida i kometa, pogotovo u dalekoj proslosti, bili jednako cesti na Marsu kao i na drugim telima Suncevog sistema.

    Juzna polovina Marsa je bogatija kraterima nego severna. Tu se nalaze i neki krateri koji su nastali pre skoro cetiri milijardi godina.

    Argyra Basin



    Pre 4 milijardi godina jedan asteroid (kometa?) precnika oko 50 kilometara je udario u juznu Marsovu hemisferu i ostavio veliki oziljak na povrsini planete. Danas je to ogroman basen Argyra, precnika oko 1100 kilometara. Okruzen je zidom krhotina koje su od siline udara asteroida izbacene iz kratera. Na slici se vidi veci deo ovog basena.

    Galle



    Ovaj krater ima oko 215 kilometara u precniku. Mozete ga videti i gornjem delu prethodne slike (Argyra Basin). Astronomi ga zovu "Srecno lice" i jedan od retkih je kratera koji imaju nadimak. Ucitajte veliku sliku da biste videli otkud ovom krateru nadimak. [vise o "Srecnom licu": images of the "Happy Face" from Viking and a higher res image from MGS]

    Yutu



    Ovo je krater Yuty. Ima 18 kilometara je u precniku. Oko njega se veoma lepo vide "zaledjeni talasi", kao kad voda razlije pesak na plazi. Slicnih kratera na Marsu ima dosta oko ekvatora. Pretpostavlja se da takav reljef nastaje kada se nakon udara nekog tela o tlo rastvoreni led izmesa sa prasinom po povrsini.

    Milankovic



    Milutin Milankovic je najpoznatiji nas naucnik u svetu i svemiru. Postoji mala planeta sa njegovim imenom [asteroidi], zatim jedan krater na Mesecu i evo jedan krater na Marsu. Krater na Marsu ima precnik od 113 kilometara.

  4. #19

    Odgovor: Planete

    Mars (Polarne kape)

    Marsove polarne kape su predmet groznicavog istrazivanja zadnja dva veka. Osnovno pitanje je od cega su kape sastavljene. Astronomi su se nadali da su one od vode i za to su trazili dokaze.

    Prve pretpostavke da polarne kape predstavljaju velike naslage smrznute vode javile su se u drugoj polovini XVIII veka. Tako je William Herschel, na osnovu svojih visegodisnjih osmatranja, dosao na ideju da Marsove polarne kape po svemu veoma lice na Zemaljine polarne kape i da su prema tome sastavljene od vodenog leda.

    Medjutim, krajem proslog veka javila se hipoteza po kojoj se polarne kape na Marsu sastoje od zaledjenog ugljen dioksida. Kako vodena para u to vreme nije detektovana u Marsovoj atmosferi ova hipoteza je delovala vrlo ubedljivo sve dok sredinom ovog veka nije utvrdjeno da spektar svetlosti koji reflektuju polarne kape vise odgovara vodenom ledu nego ugljen dioksidu.

    Tako je ponovo osnazena hipoteza o vodi na Marsovim polovima. Medjutim, sezdesetih godina ovog veka izgradjen je numericki model toplotnog stanja Marsa i taj model je ponovo bacio sumnju na "vodenu" teoriju. Po ovom modelu u uslovima koji vladaju na Marsu na polovima bi ipak trebalo da je smrznuti ugljen dioksid, bar kad se radi o sezonskim naslagama. Model sugerise postojanje relativno tanke naslage smrznutog ugljen dioksida, od nekoliko metara blizu polova ka sve tanjim naslagama u pravcu ekvatora.

    Po svemu sudeci stvar s polarnim kapama je ovakva. U periodu polarnih noci (zimsko doba) temperatura opadne na nivo ispod tacke mrznjenja ugljen dioksida i ugljen dioksid iz atmosfere se zaledi (tzv. suvi led) i to u tolikoj kolicini da atmosferski pritisak opadne za 25%.* Tada i kape narastu i vide se lepo sa Zemlje. Kada dodju topliji dani zaledjeni ugljen dioksid ponovo prelazi u gasovito stanje, vraca se u atmosferu i kape polako kopne.

    Kako medjutim i tada, dakle kad je temperatura iznad tacke mrznjenja ugljen dioksida, i dalje ostane nesto leda to mora da je u pitanju zaledjena voda. Prema tome Marsove polarne kape predstavljaju velike rezervoare vode. Severna polarna kapa bogatija vodom nego juzna jer je i "vecni led" na severu veci.

    * Na prvi pogled ocekivalo bi se da izdvajanje ugljen dioksida iz atmosfere prelaskom iz gasovitog u cvrsto stanje ne utice na atmosferski pritisak jer se istovremeno sa ovim procesom na jednom polu dogadja obrnut proces na drugom polu. Ali Marsova orbita je izduzena i godisnja doba na njegovim hemisferama nisu jednaka. Leto na juznoj hemisferi je mnogo toplije nego leto na severnoj hemisferi jer je Mars za vreme leta na severu dalji od Sunca nego kad leto stigne na juznu poluloptu.

    Teren ispod kapa

    Ispod Masrovih kapa teren je blag, nezno zatalasan, sacinjen naizmenicno od svetlih i tamnih prasinastih prekrivaca. Ovi prekrivaci se sire preko strmina i dolina u vidu spiralnih sara sto sugerise da je vetar imao uticaja na njihovo formiranje.



    Oko severnog polarnog regiona prostire se zid brojnih pescanih dina.

    Juzna kapa

    U rano prolece juzna polarna kapa koja se proteze sve do 50 S pocinje da kopni. Sa dolaskom toplijeg perioda godine kapa se smanjuje po latitudi za oko 1 svakih pet dana. Tada ivice polarne kape postaju krzave jer se led povlaci preko rapavog terena (krateri, pukotine i sl.). U leto kapa je svedena na najmanju meru i sa Zemlje se vise ne moze videti. Medjutim ona i dalje postoji sto potvrdjuju snimci svemirskih brodova.

    Juzna polarna kapa pocinje opet da raste sa dolaskom hladnijeg doba. Tada se iznad kape formira sloj tamnih oblaka koji se sire i do 35 ka ekvatoru. Povremeno ova "polarna kapuljaca" postaje trensparentna za crvene svetlosne zrake sto omogucava fotografisanje polarne kape i pracenje njenog rasta.

    Severna kapa


    Razvoj severne polarne kape

    Razvoj severne polarne kape je slican razvoju juzne mada ne u svim detaljima jer su godisnja doba na juznoj i severnoj polulopti razlicita. Na severnoj polulopti vladaju kratke hladne zime i duga sveza leta sto dozvoljava velike sezonske naslage leda i uopste duzi opstanak severne kape. Severna kapa je nesto veca jer se proteze do 60 tj. pruza se oko 1800 km od pola ka ekvatoru. (Na fotografiji iz marta 97. vidi se zid dina koje okruzuju severnu ledenu kapu.) [o godisnjim dobima na Marsu vidite clanak Mars izbliza]

  5. #20

    Odgovor: Planete

    Od cega je Mars



    Unutrasnjost Marsa je malo poznata, ali na osnovu poznavanja nekih opstih cinjenica i iduci logickim sledom zakljucujemo da je ona po strukturi razlicita od unutrasnjosti Zemlje. Pre svega srednja gustina Marsa je 3,75 g/cm3. Srednja gustina Merkura, Venere i Zemlje je preko 4 g/cm3, a srednja gustina Jupitera i daljih planeta je tu negde oko 1 ili 2 g/cm3. Sta nam kaze ovaj podatak? Mars je gradjen od cvrstog materijala, ali relativno mala gustina svedoci o prilicno malom metalnom jezgru. Ovo jezgro nije u tecnom stanju jer na Marsu nije detektovano neko znacajnije magnetno polje. Poluprecnik jezgra je oko 1700 kilometra, a njegova gustina je izmedju 5 i 8 g/cm3.

    Srednja gustina plasta je izmedju 3,33 i 3,58 g/cm3 sto je vece od gustine plasta Zemlje. Ovaj plast je gradjen od silikatnog matarijala.

    Kako je kora na Marsu u stanju da podnese tako ogromne formacije kao sto je Tharsis ona mora da je dosta deblja od kore Zemlje i to nekih pet do sest puta, sto znaci da je debela oko 200 km.

    Hemijska priroda Marsovog tla je razlicita od stena Zemlje ili Meseca. Ono je slicno glini ili ilovaci. Pronadjeni su prirodni radioaktivni izotopi kalija, uranijuma i torijuma u tlu u proporcijama slicnim onim koje su nadjene na terestrickom tlu. U povrsinskom materijalu su nadjene izvesne kolicine gvozdja, silikona, kalcijuma, aluminijuma i titanijuma.

    Seizmometri Vikinga 2 nisu detektovali ni jedan "Marsotres", ali ovaj podatak treba primiti sa rezervom jer Vikingovi seizmometri nisu bili sasvim ispravni.

    Geometrijski centar Marsa je pomeren za 2,5 kilometara ka jugu u odnosu na centar mase.

  6. #21

    Odgovor: Planete

    Mars ( Istazivanja )

    Do otkrica teleskopa

    Mars je jedna od pet planeta, "lutajucih zvezda", koje su jos stari narodi poznavali. Vavilonski svestenici su pre vise hiljada godina sa vrha svoje cuvene kule, uocili povremenu, cudnu osobinu Marsa da po nebu ide unazad. To i Marsova crvena boja za njih je bio jasan znak da postojanje ove planete ima neki dublji smisao. Pokusavali su da dokuce buduce dogadjaje posmatrajuci kretanje Marsa. Iz ovakvih njihovih napora rodjena je astrologija. Ali iz tih astroloskih pobuda oni su dobro izucili kretanje planeta.

    Zapisi o Marsu mogu se naci u svim drevnim civilizacijama, u Kini, Asiriji, Egiptu, u Heladi i Rimu. Ali svi ti stari narodi su o zvezdama imali sasvim mutne i maglovite predstave isprepletane sa mitskim verovanjima o njihovom bozanskom poreklu. Zapravo su retki naucno relevantni podaci koje su nam oni ostavili. Aristotel je, kazu, jednom posmatrao okultaciju Marsa Mesecom i to je manje vise sve. Mars je bio suvise daleko, a instrumenti u starini bili su retki i neprecizni.

    Takvo stanje se odrzalo i kroz citav srednji vek. I tada su jos uvek "astronomi" izucavali zvezde nebi li dokucili buducnost. Narocito ih je interesovao Mars koji je mogao dobrom astrologu da predskaze ishod ratova.


    Plava planeta je Zemlja, crvena Mars. Crvena petllja gore je projekcija Marsove putanje gledano sa Zemllje

    Doduse u vreme kad je srednji vek vec bio na izdisaju javili su se astronomi sa novim poglednom na kosmos. Kopernik je 1543. objavio svoj heliocentricni sistem, koji je tvrdio da se planete krecu po kruznicama oko Sunca, a ne oko Zemlje kako je to ucila crkva. Ovaj sistem je naisao na odobravanje kod vecine velikih astronoma tog doba, ali ni on, kao ni prethodni sistemi, nije umeo da precizno predvidi Marsovo kretanje. Jednostavno Mars nikad nije bio tacno tamo gde se po ovim sistemima ocekivalo da bude.

    U to vreme, a radi se o drugoj polovini XVI veka, najveci osmatrac neba sve do pojave teleskopa bio je Tiho Brahe (1546-1601), danski plemic, astrolog, alhemicar, astronom i dvorski matematicar u sluzbi cara Rudolfa II. Tiho je bio izvrstan osmatrac. Usavrsio je svoje merne instrumente do tog stepena da su njegovi podaci o kretanju planeta bili deset puta precizniji od dotadasnjih. Posebnu paznju Tiho je posvetio Marsu. Mars je uopste pogodan za posmatranje u dugom vremenskom periodu jer je blizu Zemlje i jer njegova putanja ima naglasen ekscentricitet pa su sve "anomalije" u njegovom kretanju lako uocljive. Ali Tiho je bio prakticar. Ostavio je za sobom ogromnu, vrlo preciznu osmatracku dokumentaciju iz koje nije bio u stanju da izvede odgovarajuce zakljucke.

    Ova dokumentacija je nakon smrti Tiha srecnim slucajem dospela u ruke Johana Keplera (1571-1630), sjajnog matematicara i astronoma. Kepler je bio teoreticar. U podacima koje je dobio video je mnogo vise od pukih brojeva. Godine 1609. resio je Masovo zagonetno kretanje. Sada nam to izgleda banalno ali citava stvar je bila u tome da se Mars (kao i ostale planete) oko Sunca ne krece po kruznoj nego po elipticnoj putanji. Ovim otkricem (Prvi od tri Keplerova zakona kretanja planeta) bio je dokazan i Kopernikov sistem i na taj nacin Mars je bio kljucna planeta za razvoj astronomije.

    Sedamdeset pet godina kasnije Keplerovi zakoni kretanja planeta posluzili su kao osnov za Njutnovo izuvcavanje gravitacije.

    Teleskop

    Ali za dalje izucavanje Marsa bilo je potrebno neko sredstvo koje ce omoguciti da se planeta posmatra iz vece blizine. To novo sredstvo bio je teleskop koji je upravo tih ranih godina XVI veka otkriven otkrice teleskopa. U istoriji astronomije Galilej je ostao zapisan velikim slovima zahvaljujuci bas teleskopu. Otkrio je brda i doline na Mesecu, Jupiterove satelite, neobican izgled Saturna (tek kasnije ce se uociti da taj izgled potice od Saturnovih prstenova) i da Mars kao i Mesec prolazi kroz faze. Bilo je to 1609. i 1610. godine. Nesto kasnije Galilej ce zbog svojih radova u oblasti astronomije odgovarati pred sudom inkvizicije.

    Usledio je brzi razvoj i teleskopa i astronomije. Na Marsu se uocavaju pojedine topografske formacije, uocavaju se polarne kape, odreduje se period rotacije, zatim inklinacija Marsove ose, pa postojanje atmosfere, opazeni su oblaci i tako dalje, ostalo je jos samo da se otkriju mali zeleni coveculjci.

    Od tog doba, svako istrazivanje Marsa je uvek nekako i traganje za zivotom na njemu. Mi bismo silno zeleli da sa nekim podelimo nase dvoriste, Suncev sistem, i vekovima tragamo za komsijama. Mars je u XIX veku izgledao kao vrlo dobro mesto za zivot. Imao je, kako se verovalo, atmosferu i vodu, temperatura je bila ugodna, a Marsov dan je trajao kao i nas zemaljski. Nemacki astronom Gaus je prvih godina devetnaestog veka predlagao da se u tundrama Sibira iscrtaju velike geometrijske slike kao signal Masovom stanovnistvu. Nesto kasnije pojavila se i ideja da se iz Sahare ka Marsu upute svetlosni signali paljenjem velikih vatri.

    Medjutim prava histerija oko Marsovaca je nastala tek nakon sto je 1877. Skjapareli otkrio 40 kanala na Marsu kanali. Ali histerija se polako i gasila nakon sto su neki naucnici primetili da uslovi na Marsu ipak nisu idealni, da je temperatura na njemu niska, da je atmosfera isuvise retka, da voda u tecnom stanju nije moguca i da zapravo uslova za zivot tamo i nema. Bar ne za zivot kakav mi na Zemlji poznajemo.

    Ipak nista pouzdano se nije znalo. Jednostavno trebalo je otici na lice mesta i videti.

    Danas je "odlazak na lice mesta" glavni nacin prikupljanja podataka o Marsu. Ali ne i jedini, jer razvile su se i druge discipline. Mars se istrazuje i ovde na Zemlji studiranjem njegovih meteorita, a zatim i izucavanjem snimaka HST (Hubbel Space Telescope) i tako dalje. Do slika koje je nacinio Habl mozete i vi doci ako kliknite na ovaj link: Hubble Space Telescope Images of Mars. Ipak prvo procitejte kako istrazivanje ide sa brodovima.

  7. #22

    Odgovor: Planete

    Mars ( Svemirski brodovi za istoriju )

    Marineri

    Neke misterije su pocele da se rasvetljavaju kada je svemirska stanica Mariner 4 (1965.) proletela pored Marsa na visini od oko 10000 kilometara i snimila planetu. Na snimcima se video "Mesecev" pejsaz pustinja izrovanih kraterima. Nije tu bilo nikakvih kanala i nikakvih tragova zivota. Atmosfera se pokazala suvise retkom za zivot kakav mi poznajemo.

    Cetiri godine kasnije pored Marsa su proletele dve nove letelice: Mariner 6 i Mariner 7. Nosile su kamere i uredjaje za merenje temperature i analizu atmosfere. Na Zemlju su poslale brojne izvestaje. Na njihovim fotografijama opet nije bilo ni kanala ni znakova zivota, ali ova dva broda su otkrili vulkane, podrucja bez udarnih kratera i doline pune neobicnih brezuljaka. Izmerena je masa i gustina Marsa. Pokazalo se da je Mars vrlo hladna planeta (-123?C na juznom polu) i da je njegova tanusna atmosfera sastavljena skoro sva od ugljen dioksida.

    Bio je to divan uspeh i planetolozi su puno naucili o Marsu. Ali te godine je Apolo 11 odveo prve ljude na Mesec i sve drugo je bilo drugo. Marineri su tako pali u senku.

    Medjutim ma koliko bili uspesni ovi Marineri su ipak bili samo u prolazu pored Marsa. Naucnicima je trebalo mnogo duze osmatranje Crvene planete i ka Marsu je 1971. upucen jedan mnogo veci i opremljeniji brod. Bio je to Mariner 9. Nosio je kolor kamere i gomilu instrumenata napravljenih za izucavanje Marsove povrsine i atmosfere. Ova letelice je imala za ono vreme cudo od kompjutera koji je omogucavao da se pojedine operacije odgode sve dok se atmosfera Marsa ne procisti nakon pescanih oluja.

    Skoro godinu dana Mariner 9 je bio na svom zadatku. Mapirao je 85% Marsove povrsine nacinivsi preko sedam hiljada fotografija, analizirao je gravitaciono polje, merio povrsinsku temperaturu i temperaturu i vlaznost atmosfere itd.

    Sve u svemu bio je to veliki napredak. Prvi Marineri su snimali gotovo stihijski; videli su juznu hemisferu i obilje kratera. Ali Mariner 9 je otkrio i drugu prirodu Marsa. Snimio je fantastican kanjon Valles Marineris dugacak koliko i nasa Evropa, ogromne doline koje nam svedoce o velikim poplavama u proslosti, siroke nizije koje zauzimaju skoro trecinu planete, presusene zalive velikih jezera. Mariner 9 je video i Olympus Mons najveci vulkan u Suncevom sistemu, visoki Tharsis koji visinom narusava sferoidni Marsov oblik.

    Vikinzi

    Ali i Mariner 9 je bio samo uvod u dalja, iscrpnija i obimnija istrazivanja. Na redu su bili Vikinzi. Pre njih su leteli i sovjetski brodovi tipa Mars i Zond, ali podaci o njihovim rezultatima nisu ni izbliza toliko dostupni kao podaci americkih astronautskih istrazivanja. Sem toga Rusi sa Marsom jednostavno nemaju srece. Nacinili su velike poduhvate na Veneri i Mesecu, ali vecina njihovih pokusaja usmerenih ka Marsu pretrpelo je neuspeh.

    Misija Viking je podrazumevala ambiciozan poduhvat. Sacinjavala su je dva broda, Viking 1 i Viking 2, a svaki je opet bio sastavljen od dva dela, orbitera i lendera. (Orbiteri lete po orbiti oko planete, a lenderi se spustaju na nju) Zadatak Vikinga je bio snjimanje Marsove povrsine u visokoj rezoluciji, utvrdjivanje sastava i strukture atmosfere i Marsove povrsine i traganje za znacima zivota!


    Viking lender

    Prvi Viking je stigao do Marsa juna 1976. i prvog meseca je obletao planetu u potrazi sa pogodnim mestom za sletanje lendera. Viking lender se uspesno prizemio na planetu 20. jula.

    Viking 2 je usao u orbitu oko Marsa avgusta 1976. a njegov lender se na planetu spustio mesec dana kasnije.

    Oba orbitera su kruzila oko Marsa - Viking 2 do jula 1978, a Viking 1 do avgusta 1980.

    Lenderi su poslali obilje fotografija povrsine; uzeli uzorke tla, analizirali njihov sastav i tragali za mikoorganizmima; izucavali su atmosferu i vremenske prilike; postavili su seizmometre da bi zabelezili eventualne potrese tla.

    Rezultati su bili odlicni. Stiglo je obilje podataka (orbiteri su poslali oko 52 000 fotografija i katrografirali iz razlicitih uglova 97% Marsove povrsine; lenderi su poslali 4 500 fotografija i podatke o meteorologiji Marsa, o sezonskim promenama, izvrsili niz bioloskih i hemijskih eksperimenata) i zapravo vecina znanja o Marsu potice bas od Vikinga. Ali zivot nije pronadjen.

    Sve astronautske misije imaju za konacan cilj slanje ljudske posade na Mars. Po sadasnjim palnovima ljudska posada bi na Mars trebalo da krene 2018. godine, a stigla bi 2019. Time bi otpocela era stalnog prisustva ljudi na Marsu. Po nekim planovima let coveka na Mars bi mogao da bude i 2007.

  8. #23

    Odgovor: Planete

    Meteoriti sa Marsa

    3. oktobra 1815. godine u 8 sati u blizini mesta Chassigny, Francuska, nakon snazne tutnjave sa neba na zemlju se stropostao kamen tezak oko 4 kilograma.

    25. avgusta 1865. u 9 sati u Shergotty, Indija, desio se slican dogadjaj. Posle snazne detonacije na zemlju je sa neba pao kamen tezine 5 kilograma.

    Zatim, 28. juna 1911. u 9 sati snazna eksplozija je preplasila stanovnistvo mesta Nakhla, Egipat. Zatim je pala kisa od 40 komada kamenova ukupne tezine od 10 kilograma. Jedan kamen je pogodio i ubio jednog psa. Siroto pseto izgubilo je zivot na nacin koji ni masta jednog Markesa ne bi mogla cudnije smisliti.

    Jos dramaticniji dogadjaj odigrao se 3. oktobra 1962. u mestu Zagami, Nigerija. Jedan lokalni zemljoradnik tog popodneva je izasao u svoju njivu da otera vrane koje su napale njegov kukuruz. Odjednom je iz visine zacuo strahovitu eksploziju i osetio snazan vazdusni udar. Zatim je na samo metar od njega u zemlju udario veliki kamen tezak 18 kilograma i ceo se zario u tlo.

    Sve to kamenje, kako se kasnije ispostavilo, bili su meteoriti koji su dosli sa Marsa. Prevlili su stotine miliona kilometara da bi pali na nasu planetu. Ponekad su pre toga milionima godina lutali izmedju planeta.

    Kako se moze dogoditi da neki kamen sa druge planete padne na Zemlju? O tome govori nobicna istorija meteorita ALH 84001.

    Pre 16 miliona godina, dakle u vreme kad je zemljom hodao austrolopitek, nas daleki prapredak, neko veliko telo je udarilo o Mars. Mogla je to biti velika kometa ili pak neki asteroid. Snazna eksplozije koja je nastala prilikom udara izbacila je velike kolicine Marsovog tla uvis. Nesto stenja dobilo je dovoljno veliko ubrzanje da savlada Marsovu ne bas veliku gravitaciju i otisnulo se u medjuplanetarni prostor. Jedan takav kamen je lutao tim prostorom 16 milona godina sve dok ga nije zahvatila Zemljina gravitacija i on je, pre 13 hiljada godina kao meteorit pao na Antarktik. Tu su ga 27. decembra 1984. godine pronasli americki istrazivci. Oktobra 1993. utvrdjeno je da potice sa Marsa.

    Tri godine kasnije, 7. avgusta 1996. NASA je objavila da je meteorit ALH 84001 stena stara 4,5 milijarde godina, nastala odmah nakon formiranja planete. U meteoritu su pronadjeni tragovi organskih molekula za koje se pretpostavlja da vode poreklo sa Marsa od pre 3,6 milijardi godina!

  9. #24

    Odgovor: Planete

    Jupiter

    Sa svojim brojnim mesecima i nekoliko prstenova, sastav Jupitera je kao "mini Sunčev sistem".

    Jupiter je najmasivnija planeta u našem Sunčevom sistemu, i svojom veličinom on nalikuje malenoj zvezdi.

    Da je Jupiter bio pedeset do stotinu puta masivniji, on bi bio zvezda, a ne planeta.

    07.10. 1610. godine dok je posmatrao nebo iz svojeg vrta u Padovi, u Italiji astronom Galileo Galilei je bio iznenađen što vidi četiri malene zvezde "blizu" Jupitera.

    Otkrio je četiri najveća Jupiterova satelita. Oni se zovu, Io, Europa, Ganymede i Callisto.

    Ukupno, ova četiri satelita danas su poznati i kao Galilejevi sateliti.
    Galileo bi se zaprepastio koliko smo naučili o Jupiteru u proteklih 30 godina.

    Mesec ( satelit ) Io je svemirsko telo sa najžešćom vulkanskom aktivnošću u sunčevom sistemu.

    Ganymede je najveći Jupiterov satelit i ima svoje vlastito magnetno polje.
    Pretpostavlja se da ispod zamrznute kore satelita Europa postoji vodeni okean.

    Vodeni okean može takođe ležati i ispod smrznute kore satelita Calisto.
    Tek 2001. godine astronomi su otkrili 11 novih satelita.

    Jupiter sada službeno ima 39 satelita - najviše u celom sunčevom sistemu.

    Mnogi manji sateliti Jupitera sigurno su asteroidi privučeni ogromnom gravitacijom planete.
    U prvi mah kada ga gledamo Jupiter izgleda prugast.

    Te pruge su tamni pojasevi i svetla područja, stvorena jakim istočno zapadnim vetrovima u gornjoj atmosferi Jupitera.

    Unutar tih pojaseva i područja su olujni sistemi koji bjesne godinama.
    Južna polulopta Great Red Spot (Velika crvena mrlja ) postoji najmanje 100 godina, a možda i duže kao što je Galileo i najavio pre skoro 400 godina.

    Tri planete veličine Zemlje mogle bi se uklopiti u područje Južne polulopte - Veliku crvenu mrlju.

    Jezgro Jupitera nije čvrsto, već je gusto, vruće i tekuce.

    Pritisak u Jupiterovoj unutrašnjosti može biti 30 miliona puta veći nego pritisak na površini Zemlje.

    Kako Jupiter rotira, ogromno magnetsko polje daje kao rezultat električno pražnjenje u tekućoj unutrašnjosti.

    Zahvaćene unutar Jupiterove magnetosfere - područja u kojem linije magnetskog polja okružuju planetu od pola do pola - nalaze se dovoljno brze čestice.

    One čine unutrašnje delove magnetosfere Jupitera najsmrtonosnijom radijacijom u okolini ijedne planete - kako za ljude tako i za električnu opremu

    "Rep" magnetskog polja Jupitera - rastegnuo se iza planete - i izgleda poput solarnog vetra koji je prošao velikom brzinom, a bio je otkriven kada i Saturn.

    Prstenovi Jupitera i satelita uklopljeni su u intenzivan pojas radijacije elektrona i iona zahvaćenih u magnetskom polju.

    Svemirski brod Voyager 1 otkrio je 1979. godine prstenove Jupitera što je bilo veliko otkriće.

    Glavni spljošten prsten i unutarnji prsten sličan oblaku nazvani halo ( aureola ), sastavljeni su od malenih tamnih čestica.

    Treći prsten, znan kao paučinasti prsten zbog svoje prozirnosti zapravo su tri prstena sićušnih ostataka tri malena satelita.

    To su Almathea, Thebe i Adrastea.
    Sastav Jupiterovih prstenova možda se formirao pomoću prašine stvorene interplanetarnim meteorima koji su se sudarili sa četiri mala satelita.

    Glavni prsten verovatno dolazi od malenog satelita Metisa.

    U prosincu 1995. godine Svemirski brod NASE Galileo spustio je sondu u atmosferu Jupitera.

    Noseći šest naucnih instrumenata, sonda je preživela ogroman pritisak i vrucinu skoro jedan sat, skupljajući prva izravna merenja atmosfere Jupitera.

    To su bili prvi realni podaci o kemijskim sastojcima o gasnoj planeti.

    Nakon spuštanja sonde, svemirski brod Galileo je počeo višegodišnju orbitu oko Jupitera, posmatrajući pojedine velike satelite iz bliske udaljenosti u više navrata.


  10. #25

    Odgovor: Planete

    Saturn




    Saturn je sesta planeta u Suncevom sistemu. Saturn je udaljen 9,54 AU ili 1.429.400.000 km od Sunca, ima precnik 120.536 km (ekvator) i masu 5,68×1026 km. Saturn je po velicini druga planeta Suncevog sistema, nakon Jupitera. Karakteristika Saturna cu prstenovi koji ga opasavaju u 7 pojaseva, a a svaki prsten nosi slovo abecede od A do F. РRazmaci izmedju pojaseva nose imena po astronomima koji su ih otkrili (Cassini, Guerin, Huygens, Maxwell, Encke). Kao i Jupiter, Saturn ima mnogo satelita. Neki od njih (po udaljenosti od sredista planeta ): Pan, Atalas, Prometej, Pandora, Epimetej, Jan, Mima,...

  11. #26

    Odgovor: Planete

    Saturn u brojkama

    Razdaljina od Sunca( srednja )
    =
    1427 miliona km

    Sidericki period
    =
    29,46 godina = 10 759 dana

    Sinodicki period
    =
    378,1 dana

    Period rotacije
    =
    ekvatora 10 h 39,4 m

    Srednja orbitalna brzina
    =
    9,6 km`s

    Ekscentricitet putanje
    =
    0,056

    Precnik
    =
    ekvatorski 119 300 km; polarni 107 700 km

    Masa (Sunce = 1/M Saturna)
    =
    3498,5

    Gustina (voda = 1)
    =
    0,71

    Masa (Zemlja=1)
    =
    95,17

    Zapremina (Zemlja=1)
    =
    744

    1. kosmicka brzina
    =
    32,26 km/s

    Povrsinska gravitacija (Zemlja=1)
    =
    1,16

    Srednja povrsinska tempetratura
    =
    -180? C

    Spljostenost
    =
    0,1

    Albedo
    =
    0,61

    Magnituda pri opoziciji
    =
    maksimalna -0,3; minimalna +0,8


  12. #27

    Odgovor: Planete

    Uran( Otkrice i ime )

    Sve do 13. marta 1781. Suncev sistem je bio velik koliko i razdaljina Saturna od Sunca, jer je Saturn vazio za najdalju planetu. Medjutim 13. marta Suncev sistem je postao dva puta veci - bar u svesti coveka. Tog dana profesionalni orguljas u jednoj britanskoj crkvi, Viljem Hersel (1738-1822), inace strastan astronom amater, uperio je svoj teleskop (reflektor, 6,2 inca) koji je sam konstruisao, ka sazvezdju Blizanaca u potrazi za dvojnim zvezdama. Medju brojnim poznatim zvezdama ugledao je nepoznat objekat u obliku diska. U svojoj beleznici Hersel je zapisao da se verovatno radi o kometi ili nekoj maglicastoj zvezdi. Nekoliko meseci kasnije Anders Leksel (1740-1784) je ustanovio da se radi zapravo o novoj planeti.

    Bila je to prva planeta ikada pronadjena, posto je pet najsjajnih (Merkur, Venera, Mars, Jpiter i Sturn) vec od pamtiveka bilo poznato (doduse nije se bas oduvek znalo da se radi o planetama).

    Ovo otkrice pronelo je slavu Herselovu po citavom svetu. Britanski kralj Dzordz III dodelio je Herselu dozivotnu penziju od 200 funti i zvanje kraljevskog astronoma ciji je zadatak bio da clanovima kraljevske porodice povremeno pokazuju na nebu nebeska tela. Za uzvrat Hersel je predlozio da se nova planeta nazove Georgium sidus (Dzordzova zvezda). Neki su opet smatrali da planeta treba da se zove Hersel - pa su je tako i zvali. Medjutim planeti je na kraju ipak, na predlog Bodea, pripalo ime starog grckog boga Urana.

    Otkrice Urana bilo je neminovno, govorio je Herse. "Ja sam sistematski ispitivao svaku zvezdu na nebu, ne samo te velicine nego i mnogo slabije. One noci bio je njen red da bude otkrivena.... Da sam bio sprecen one veceri, otkrio bih je sledece."

    Herselu je ovo otkrice izmenio zivot. Postao je vise astronom, a manje muzicar. 11. januara 1787. otkrio je dva Uranova satelita i nadenuo im imena Titanija i Oberon po likovima iz Sekspirove komedije "San letnje noci".

    Da bi preciznije utvrdili orbitu Urana astronomi su tragali za nekim eventualno jos starijim podacima o Uranu. I zaista desilo se da je Uran bio osmatran vise puta (tacnije 22 puta) pre Hersela. Naravno ti raniji osmatraci nisu znali da je rec o novoj planeti. Najstarije osmatranje Urana pripada Dzonu Flemstidu, 23. decembra 1690. i tada je planeta bila u Biku.

    Simbol Urana:



  13. #28

    Odgovor: Planete

    Uran ( Opste )

    Polazeci od Sunca Uran je sedma planeta po redu. Po velicini svog precnika on je treca najveca planeta, veci je od Neptuna iako ima manju masu od njega. Uran je dzinovska lopta okruzena izuzetno gustom atmosferom.

    Uran je tek toliko sjajan da se jedva moze opaziti golim okom, u vedroj noci na tamnom nebu bez Mesecine, ako mu se zna pozicija, pa zato nije ni cudo sto niko nije ni znao za njega sve do slucajnog Herselovog otkrica.

    Precnik Urana iznosi 51 118 km (negde cete naci 52400 km) na ekvatoru, dok je na polovima precnik manji zbog prilicno brze rotacije ove planete (period Uranove rotacije iznosi 17 h i 14 min). Vreme potrebno da ova planeta obidje jedan puni krug oko Sunca iznosi 84.01 godine. Njegova udaljenost od Sunca varira izmedju 18.3 a.j. i 20.1 a.j.



    Orbite Jupitera (najmanji, neimenovani krug), Saturna, Urana, Neptuna i Plutona. Orbite ostalih planeta se nalaze unutar putanje Jupitera i suvise su male da bi se prikazale na ovom crtezu.

  14. #29

    Odgovor: Planete

    Uranovi prstenovi

    Prstenovi Urana bili su senzacionalno otkrice. Do njega je doslo slucajno i to ovako.

    Prvo je Gordon Taylor sa Kraljevske opservatorije u Grinicu proracunao da ce 10. marta 1977. Uran okultirati zvezdu SAO 158687, sto je bila prilika da se precizno izmeri precnik te planete. Osmatrackog zadatka su se prihvatili J. Elliot, T. Dunham i D. Mink i to iz aviona sa visine od oko 12,5 kilometara iznad juznog dela Indijskog okeana. Okultacija se pratila i sa zemaljskih opservatorija u Flagstafu (Arizona), Kejp Taunu i Pertu. Osmatraci iz aviona su sa posmatranjem krenuli dosta ranije pre same okultacije i nekih 35 minuta pre ocekivanog dogadjaja su uocili da je posmatranoj zvezdi za trenutak znatno opao sjaj, kao da ju je nesto zaklonilo. To se zatim ponovilo jos cetiri puta. Odmah su alarmirane opservatorije u Kejp Taunu i Pertu. Sama okultacija zvezde SAO 158687 se inace dogodila u 20,52 UT i trajala je 25 minuta. Nakon toga pojava sa opadanjem sjaja zvezde opet se ponovila i to opet pet puta sto je uoceno i u Kejp Taunu. Analize su zatim pokazale da se radi o postojanju prstenova oko Urana.

    Potrvrda o postojanju prstenova dosla je zatim i 23. decembra 1977. pa 10. aprila 1978. i 10. juna 1979. te 20. marta 1980. iz raznih opservatorija u svetu.



    Poznato je da sve velike gasovite planete imaju prstenove. Kao i kod Jupitera, Uranovi prstenovi su veoma tamni i u svom sadrzaju imaju “kamenje” od po nekoliko desetina metara, ali i sitnu, finu prasinu. Za sada je poznato da postoji 11 prstenova, i svi su tamni, a najsvetliji i najveci od njih je Epsilon prsten. Uranovi prstenovi su bili prvi otkriveni posle Saturnovih.



    Na ovoj slici se vide dva Uranova satelita koja su obelezena belim kruzicima, to su Kordelija (1986U7) i Ofelija (1986U8 ). Prvi i najsvetliji od prstenova je Epsilon prsten i on ima najveci albedo za razliku od ostalih Uranovih prstenova koji su dosta tamni. Od Epsilon prstena se prostiru Delta, Gama, Eta, Beta i Alfa prstenovi. Prstenovi su detaljno proucavani od njihovog otkrica 1977. godine.



    Lazna slika Uranovih prstenova. Slika je dobijena tako sto je propustana kroz razne filtere da bi se lakse videli Uranovi prstenovi jer su dosta tamni. Prirodna boja prstenova je tamno siva, tamna skoro kao ugalj. Sliku je napravila kamera Voyager-a 2 FDS 26852.19.

  15. #30

    Odgovor: Planete

    Voyager i Uran

    Uran je posetila samo jedna letelica, 2. januara 1986. i to je bio Voyager 2.

    U bliskom preletu, Voyager je otkrio dosta toga sto se pre nije znalo o ovoj planeti, ali sto se tice slika koje je letelica napravila, potpuno su drugacije od onih sto su slikane sa Zemlje. Uran se na slikama, koje je poslao Voyager 2, pojavljuje kao zelenkasto-plava lopta, sa jednim brojem detalja u atmosferi, ali zato manje nego kao npr. kod Jupitera ili Saturna.

    Za Uran se jos ranije znalo da lezi “na boku”, jer mu osa rotacije lezi pod uglom od 980 u odnosu na ravan njegove putanje oko Sunca. Zbog takvog polozaja, Uran rotira u potpuno surotnom smeru od vecine ostalih planeta, a zima blizu njegovih polova traje cak 42 godine.

    U vreme preleta letelice, Uranov juzni pol je bio okrenut tacno prema Suncu. To je dalo cudne pretpostavke i misljenja po kojima je zakljuceno da Uranov juzni pol prima vise Sunceve energije nego ekvatorijalni regioni sto bi trebalo da znaci da je u ovom slucaju pol ove planete topliji nego ekvator. Zbog toga, letelica Voyager 2 je izvrsila merenja temperature ekvatroskog pojasa i ispostavilo se da su, i pored veceg osuncavanja regiona oko pola, pojasevi oko ekvatora topliji. Ovakva pojava ce ostati za naucnike, najverovatnije, nepoznata jos neko duze vreme.

    Sto se tice same atmosfere, Voyager 2 je otrkio da je njen sastav, sto se vec pretpostavljalo, nepovoljan za bilo kakve (nama poznate) oblike zivota. Atmosfera je sastavljena od oko 83% vodonika (H2), 15% helijuma (He2) i 2% metana (CH4). Sem toga u gustoj atmosferi su detektovane manje kolicine sicusnih kristala leda. U atmosferi su prisutne stalne oluje koje dostizu brzinu i do 160 m/s (oko 580 km/h) i duvaju u smeru rotacije Urana. Voyager 2 je detektovao i magnetno polje na Uranu ali njegov izvor jos uvek ostaje misterija.



    Temperatura na povrsini gustih oblaka je izmerena cak do –2140C.

    Voyager 2 je otkrio i jos 10 satelita pored onih velikih 5 za koje se jos pre njegovog preletanja znalo.



    Ova slika ( gore ), koju je poslala letelica Voyager 2, 17. januara 1986, pokazuje nam kako Uran izgleda u prirodnoj boji (leva slicica) i u laznim bojama (desna). U trenutku snimanja, letelica je bila udaljena od planete 9,1 miliona km. Leva slika predstavlja Uran kako bi ga video covek da se nalazio u letelici na vec poznatoj udaljenosti od planete. Sa druge strane diska se nalazi i severni pol Urana koji je stalno u tami.

    Desna slika predstavlja snimak Urana propusten kroz ultraljubicaste, ljubicaste i narandzaste filtere da bi se lakse videli detalji oko polarnog i delom ekvatorijalnog regiona.



    Slika Urana sa Voyager-a 2, u januaru 1986. godine. Na originalnoj slici se vide tragovi izuzetno slabe zelenkaste boje i to su ostaci metana u atmosferi.



    Jos jedan snimak Urana sa letelice Voyager 2, nacinjen 25.januara 1986. godine. Snimak je napravljen posto je letelica otisla iza Urana, jer je produzivala put za Neptun, pa joj je valjda bilo usput . U trenutku slikanja, Voyager 2 je bio udaljen od Urana 1 milion km. Pa cak i na ovako malom snimku, vidi se opet kao i na ostalim slikama, plava i malo zelenkaste boje zbog ucesca metana u atmosferi.



    Ovaj snimak Urana je nacinio Hubble Space Telescope (HST). Na slici se moze primetiti jedan par oblaka na severnoj hemisferi Urana. Slika je nacinjena 14. avgusta 1994. kada je Uran bio udaljen 2,8 milijardi km od HST-a, tj. od Zemlje. Veci oblak, koji se nalazi blize centru slike, ima u duzini oko 4,300km, dok ovaj manji, koji se nalazi sa desne strane slike, ima duzinu od oko 3,100km. Kao i ostale druge gasovite planete, Uran ima i veliki broj manjih oblaka, ali ti oblaci se ne mogu videti jer su izuzetno tamni za zemaljske teleskope, kao i za HST, i oni se mogu videti samo preko letelica koje prave snimke u “neposrednoj” blizini ove planete, kao sto je bio Voyager 2. Fotografija levo je detalj sa kolaza koji prikazuje kretanje oblaka tokom nekoliko sati
    Poruku je izmenio Meggy, 10.08.2006 u 13:32

Strana 2 od 3 PrvaPrva 123 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Planete i homoseksualnost
    Autor Crazy Angel u forumu Astrologija
    Odgovora: 5
    Poslednja poruka: 13.08.2008, 05:11
  2. Odgovora: 1
    Poslednja poruka: 31.07.2008, 18:25

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •