DRUGI POGLED
Nisi imala takve oči
Onda kad sam te sreo
One su iskrsle na tvom licu
Tek kada sam te zavoleo
DRUGI POGLED
Nisi imala takve oči
Onda kad sam te sreo
One su iskrsle na tvom licu
Tek kada sam te zavoleo
Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.
Ćeraćemo se još - Matija Bećković, 1996
Ćeraćemo se još
jednako ćerati
to da smo načisto
nema šta da krijemo
neka niko ne misli da nećemo
poštenije je reći da hoćemo
pa da se otvoreno ćeramo
kad se već ćeramo
i da jasno kažemo
ćeraćemo se još
nego da upredamo i obećavamo
kako više nećemo
a svak zna da hoćemo
Ćeraćemo se još govori Petar Božović.
pa da ispadne
neka što smo se ćerali
nego smo još i slagali
i u laž ućerani
ćeraćemo se još
nema od pomirenja ništa
moramo se ćerati
ne možemo se ne ćerati
ni stati na ovome
samo bi još trebalo
da se i ne ćeramo
dje ste se ćerali
nidje
šta ste isćerali
ništa........
Ćuti i prenesi dalje....
DETE KOJE NE UME DA SPAVA
Dete koje ne ume da spava
Jer nije imalo od koga da nauči
Svet uzavrelim mozgom opipava
Nepismeno vreme azbuci ga uči!
Dete koje nema čega da se seti
I leptir može da nagovori
Da je od hodanja lakše da poleti
I vlastiti jezik da govori!
Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.
BODEŽ
Po čuvenoj priči
Sa dalekog severa
Lovci na vukove
Bodež sa dve oštrice
Umoče u svežu krv
Balčak pobodu u led
I ostave u snežnoj pustinji.
Gladan vuk
Oseti krv nadaleko
Pogotovu na čistom oštrom vazduhu
Pod visokim mraznim zvezdama
I brzo pronađe krvavu udicu.
Oblizujući smrznutu sukrvicu
Poreže jezičinu
I svoju toplu krv
Lapće s hladnog sečiva.
I ne ume da stane
Dok se ne skljoka
Nadut od sopstvene krvi.
Kad su takvi vukovi
Koji se najteže love
Kakvi li su tek ljudi
Pa i čitavi narodi
A pogotovu naš
Koji se vlastite krvi
Ne može nadostiti
I pre će nestati
Nego se opsetiti
Da će krvav bodež
Ostati
Jedini
Spomenik
I krst
Iznad nas.
1989.
Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.
ĐE REČE JAPAN
Đe reče Japan...
Ja ne trpim kad drugi priča
Zamaram se kad ćutim
Poštenije je da ti to kažem
Nego da pričaš
A da te ne slušam
Da te gledam u oči
Kao da te slušam
A da te ne čujem
Nego punim usta
I smišljam šta ću reći
Čim ispregneš jezik
I poturiš priču.
Barem meni ne treba zboriti
Kako to ne valja
I kako bi bilo pametnije
Ponekad i drugoga čuti
Koliko bi bilo bolje
Da sam drukčiji
Bilo bi bolje za drugoga
Ali za mene ne bi
Svak misli šta je za njega bolje
Jedino bih mogao slušati
Kad bih mogao nekako
Sam ispred sebe stati
I sam sebi pričati sve ispočetka.
Ne sviđam se ja ni sebi
Meni je to najmanje milo
To i mene zbunjuje
Niko to ne mrzi koliko ja
Meni to najteže pada
Tu sam ja najviše oštećen
Ali zar da čekam dok oštete priču
Da je ni Bog ne može popraviti.
I kad nešto pitam
Odgovor me ne zanima
Činim se čuo a ne čujem
Znam šta bih čuo
Ne tiče me se šta ko misli
Nego šta ja mislim
Ne znam šta ja znam
To jedino ne znam
A šta misle drugi
Znam bolje od njih.
Da ti nešto kažem
Pre nego što počnem govoriti
Rado bih te slušao
Nema zbora
Samo kad bih mogao
Da imam kad
I da sam bez jezika
I da mi nije poznato
Pre nego što počneš
I šta bi rekao i kako bi završio
Ali i kad ćutim ja govorim u sebi
A ono što kažem glasno
Samo je krnjatak od toga
Zato mi je lakše da kulučim i krampam
Nego da slušam
Puna jezika i prepunjenih obraza.
Ćuti barem ti
Zlatoust si kad ćutiš
Fin si dok ne progovoriš
Greota je da govoriš
Kad ti ćutanje nije teret
Drugo sam ja
Ja govorim od nevolje
Da me jezik ne udavi
Da mi se usta ne usmrde.
Ne dam da mi kidišu na jezik
I da me razjeziče
A neću ni ja dugo
Pa pričajte kad odem.
Po godinu sam sebe nagovaro
Da nekoga saslušam
Baš da vidim šta će reći
Ali čini mi se nije ni zinuo
Palac me prestigne
I počne migati po čarapi
I ne mogu mu ništa
Ja hoću a palac neće
Gledam ga a borim se s palcem
Sav sam pod uzbunom
Smeškam se ali ne onome što priča
Nego nečemu drugom
Bojim se videće s kim se borim
A znam Bog me gleda
I mislim palac je pametniji
Nećeš ga slušati ako si čoek.
I kad slušam
Trudim se da ne slušam
I kad se s nekim saglasim
Ljutim se na sebe
I što sam slušao
I što sam se saglasio.
Duša mi je da kažem naopako
Stidim se da govorim pravilno
I neću da me popravljaju
Znam da se tako ne kaže
Ali ako kažem onako kako se kaže
To nije ono što hoću da kažem.
Pričaju a ništa ne govore
Čim jednu izgovore moraju za njom
A ne znaju koja im je sledeća
Ni kud im koja ide
Otme im se jezik pa čeketaju
Jedno počnu a drugo ne završe
Sve tetiljancije i pobrkotine
Zaglave se ko voda u grliću
Krkljaju kao prevrnuta boca.
Niko nikoga i ne sluša
To su priče
Ne čuju sebe a ne drugoga
Nego ljudi lažu
Za neke laži je šteta što su laži
Ali ja da lažem neću
Tobož slušaju pletipriču
Pletipričalica
A da ih pitaš šta je ko rekao
Ni jedan ne bi znao
Svako bi pričao svoju priču
Ovo svak zna a samo ja priznajem
Niko me ne nagoni nego ja hoću.
Niko sa mnom ne može
Neće to niko da trpi
Svi su me ostavili
Ne volim nikoga
A najmanje sebe
Usko mi je pod nebom
A kamoli u prsima
Nemam nikoga sem sebe
A sebe sam najželjniji.
Ne ume niko da me čuje
A jedva sebe slušam
Sam sam sebi dosadio
Jedan se bio našao
Kao ovo ti
I izdržao što ne bi niko
I kupio me s tim
Ali i on je tu skoro zavapijao
Ne mogu više
I iskočio preko vrata
Preko kojih ćeš iskočiti i ti.
Niko mi ne dolazi
Niti ja kome idem
Po jednoga uvatim
Kao ovo tebe
I pričam mu dok ne uteče
A onda pričam sam sa sobom
Pobijem tojagu predase
Pa se na nju izdirem
Rečima se zamajavam
Na jezik se dočekujem
Da se živ čujem
Do ćutne minute
A sve pričam ne bih li se setio
Onoga što sam zaboravio.
Ako ćemo pošteno
Ni s kim i ne pričam
Sem sam sa sobom
Kad imam u sebe poverenja
Ne mogu bez nikoga
Ništa ni reći ni znati
Malo ko može bez ikoga
Ni drvo bez drveta
Ni čoek bez čoeka
Ali poneko može
Kao bor osamnik
E to je drvo junak
I čoek je čoek
Ako može sam.
Nešto bih te pitao
Da mi pravo kažeš
Ali ti ćeš reći
Hoću ako znadem
I ako je za kazivanje
Kao da bih te ja pitao
Ono što ne znaš
I što nije za kazivanje
Pa što da te pitam
Kad znam šta bi rekao.
A ti znaš da ja znam
Šta ti znaš i šta ne znaš
I šta je za kazivanje a šta nije
I da hoćeš da pričaš pričao bi
Ne bih čekao da te ja pitam
Zato ću ja sve sam ispričati
A ti slušaj i nemoj me prekidati
Samo ladi usta i klimaj glavom
Je li sve onako kako sam rekao
Jesam li šta izostavio i oštetio
Pa ako jesam
Meni nije muka da pričam sve ispočetka.
Sve hoću da ti kažem
A uvek zaboravim
Uzgred budi rečeno
Ne kažem ja tebi ništa
Nego gledam u tebe
Ne u tebe nego u tvom pravcu
Pa se čini da tebi pričam
A ja ne pričam nikome
Nego sam sa sobom
Pričam svoju priču.
Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.
....Vec nema u srpskom jeziku reci na koje se mogu
osloniti
Sa kojima bih poredio njene oci i onda mirno
spavao
Ima jedna zemlja velika kao njena trepavica.
Ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakse osvojiti.
Od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom
Zapalilo mi se uvo na posti jednoga drugoga
grada
To famozno to zeleno to gorko uvo
Koje je dugo stajalo kao antena na jednoj
radio-stanici.
Otkidao sam ga i duboko u zemlju zakopavao
Ali nije prestalo da me poziva na telefon
Svojom telepatskom azbukom svojim visecim
mostovima.
Na mome srcu kao na gramofonskoj ploci
Snimila je sve sto je rekla u životu
Njene korake, njen smeh i njen kasalj
Njena duga shaputanja sa ljudima koje ne poznajem.
Gradove u kojima živimo vezuju nasa pisma.
Ja ne znam za drugo nebo sem njenog kisobrana.
Kad me ona voli ne znam od cega živim
Ne jedem, zaboravljam da disem i vrlo cesto
umirem
Ćuti i prenesi dalje....
Suza na pučini
Nestajem u podne kad ona gubi senku
O saće od crnog mleka u ušima
Sva prašina neba nedostojna njenog pudera
Ona mi daje otrova u poljupcu
Ta kurva to slatko djubre koje volim
Ali ne smem da priznam jer će me ostaviti
O zvezdo proslavljena na račun noći
O moje lice oprano suzama
Orao koji propada niz provalije u vazduhu
Pre zemlje neće ništa dodirnuti
Duboke su sve stvari dok padaju
Kao ptica koja putuje kroz kamen
Ljubi dok podlegneš srcu dok te izda
Dok izučiš školu koju citiram
O ružni snovi gde se sastajem sa biljem
U dvoličnosti se čuva pravo lice
Poruku je izmenio Cecara, 20.06.2010 u 08:02 Razlog: sh, ch, zz
Onaj sam kog volim
Mislim na tebe
Da bih znao ko sam
Da te zaboravim
Ne bih znao gde sam.
Znam da sam tamo
Gde za tobom čeznem
Držim te na umu
Da se ne izgubim.
Onaj sam kog volim
Taj sam na kog mislim.
Ćuti i prenesi dalje....
Маленькая Верочка
Jedino još rade telepatske veze
Jedino još stižu pisma bez adrese
Jedino je nisam učio da pati
Jedino joj moje mane nedostaju
Njeno lice je snimak njenog srca
Njen ukus sam zauvek otrovao
Njeno srce drži sveću dok ja pišem
U mene uviru stene kao vode
Moj grob je avion srušen u prašumi
Jači sam od nje jer sam mrtav
Čemu me ona uči videće se
Ako se ponovo jednog dana rodim
Moje srce je njen mikrofon
Neka zver trune i svetli u visini
Posle nje dišem kao posle kiše
I izdvajam nešto drugo iz vazduha
Ja sam slao u školu njene uši
Ja sam joj davao časove iz očaja
Ja živim da bih objasnio našu vezu
Ako ona postoji nemam šta da kažem
Ona je lepa kao umiveni rudar
Ona sa mnom vara svoje ljubavnike
Zbog nje su radnici subotom u novim odelima
Više od svega čist vazduh joj liči
Ona kaže mojoj zvezdi: blago tebi
Izrezujem njene oči iz ničega
Ona misli da je varam kada dišem
Trovao sam se njenim mesom kao bakrom
Ona spava kao da ume da se budi
I najgušće šume čita kao vodu
O visoka ptico gde doseže moja misao
Šta li sam crtao majci u utrobi
Kako se skuplja pod noktima zima
I jezik smeta da kažem šta hoću
Povraćam kamenje i pijem mastilo
I padam pod svojim srcem posle svega
Grom se u vodu odronjava, gospođice
Pripalite mi na čelu cigaru
Vesti su u dubokoj vodi zakasnile
Zvezda se u sluhu topi kao sapun
Neko bilje me na telefon zove
Otkad nosim grumen soli mesto srca
O ptico najdalja tačko u potiljku
Tom čudu od deteta sa srcem od slame
Ne sećam se više šta sam obećao
Da ću stvoriti od trideset slova
Moje uši davno u svemir odoše
Sad se lepe za njih kao za promrzlo gvožđe
Ptice što se vole i traže u jeziku
Grafički radnici složite moju dušu kao svoju
Pripitajte vrapce o našoj ljubavi
Poezija čeka da nestane od mastila
Pa da se javi neometana i slobodna
Sunce je jedini živi svedok svih vremena
Nečista dušo sa sobom u neslozi
Stradale su i malo veće ptice
Dok je vreme ovu školu izučilo
Ona me sada crta po sećanju
Ona čeka pismo koje su ukrali
Ona nema pojma od čega se živi
Kad odem pod zemlju sve ću joj priznati
Kad ona reč uzme biće i kraj sveta
Namesto snega padaće pepeo
Rasejan ću ući u istoriju
Zaboravljajući i dobar dan da kažem
Ćuti i prenesi dalje....
Matija Bećković
Rodjen 29.11.1939. godine u Senti. Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Otac Matijin, Vuk Bećković je bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije koji je poginuo u Sloveniji 1944 godine. Školske 1958/59. godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost.
Prvu pesmu je štampao kao gimnazijalac 1957. u Mladoj kulturi.
Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priredjivani su za pozorište i izvodjeni na domaćim i stranim scenama. U Narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena Medja Vuka Manitoga, a potom monodrame Reče mi jedan čoek i Ne znaš ti njih.
U Zagrebačkom teatru ITD, Kazalištu mladih, Jazavcu, Teatru MM, Srpskom narodnom pozorištu, Klubu M, izvedene su pozorišne predstave po Bećkovićevim tekstovima.
U Savremenom pozorištu u Beogradu izvedena je 1970/71. komedija Beograd nekad i sad, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića.
Napisao je dve televizijske drame i dve jednočinke za decu koje je Televizija Beograd emitovala 1966. i 1967. godine.
Adaptirao je (sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom) Gorski vijenac, predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.
Dramska poema Che - tragedija koja traje (sa Dušanom Radovićem) prevedena je na nemački jezik (Che-tragedie, Frankfurt am Main 1969.) i engleski (Če: Permanent tragedy, New York 1970.).
Zapisi iz knjige O medjuvremenu prevedeni su na engleski pod nazivom Random Targets 1970.
Za svoje pesništvo Bećković je dobio nagrade: Milan Rakić, Oktobarsku, Sedmojulsku, Zmajevu, Disovo proleće, Belovodsku rozetu, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorsku, Stefan Mitrov Ljubiša, Veliku Bazjašku povelju, Odzivi Filipu Višnjicu, Biblios, Nagradu Vukove zadužbine, Njegoševu nagradu, Žičku hrisovulju itd.
Za poemu Ćeraćemo se još dobio je nagrade Tipar, Zlatni bestseler, Jovan Dučić i Laza Kostić.
Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine a za redovnog 1991. godine.
Njegovoj supruzi Veri Pavladoljskoj posvećena je jedna od najlepših knjiga ljubavnih pesama u istoriji srpske književnosti.
Do sada objavljene knjige:
Vera Pavladoljska (bibliofilsko izdanje Radomira Stevića, 1962)
Metak lutalica (Prosveta, 1963)
Tako je govorio Matija (Prosveta, 1964 i 1965)
O medjuvremenu (Matica srpska, 1968 )
Che - Tragedija koja traje (Sa Dušanom Radovićem, nezavisno izdanje Slobodana Mašića 1970, Rad, 1989.)
Reče mi jedan čoek (Prosveta, 1970, 1976)
Medja Vuka Manitoga (SKZ,1976, 1978 )
Lele i kuku (Prosveta, 1980) Služba Svetom Savi (Glas crkve, 1989)
O Njegošu (Glas crkve, 1988 )
Kosovo najskuplja srpska reč (Glas crkve, 1989)
....
delovi preuzeti sa - wikipedia
Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 15:21 Razlog: sh, ch, zz
Cetinje
Ja imam jednu predstavu detinju
Da sam nekada živeo na Cetinju.
Pamtim svako lice što sam tamo sreo
I grob kome sam se u vedri dan peo.
I svako jutro čim bih progledao
Prvo bih k tome grobu pogledao.
Ali kao da više nema ni Cetinja
Niti ima meni, ni mojih svetinja.
(Pa više nemam kuda ni krenuti,
Niti imam k čemu glavu okrenuti.)
Kao da su srece i nesrece moje
Vezane za mesta koja ne postoje.
I kao da se sam moj život zbio
U gradu u kojem nikad nisam bio.
Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 15:26 Razlog: sh, ch, zz
O sreći
Šta je sreća?
Sreća je naći u vekni zrno bisera.
Sreća je iz supe izvući prsten.
Sreća je kad vam pronađu dukat u želucu.
Kad vam opale šamar i time izazovu varnicu genijalne ideje.
Šta je još sreća? Kad slaže metak.
Kad se otvori padobran.
Kad vam prodavac uvije semenke u diplomu pravnog fakulteta.
Sreća je kad čovek otkriva spomenik i otkrije da je to spomenik njemu.
Sreća je kad bolujete od raka i pregazi vas auto.
Sreća je otkrijete Ameriku putujući za Indiju.
Sreća je kad u lovu promašite zeca, a pogodite lava.
Sreća je roditi se srećan.
Sreća je lutrija.
Sreća je dobiti na lutriji.
Šta je sreća?
Sreća je dobiti nešto što vam ni po jednoj drugoj osnovi ne pripada.
Sreća je iznenađenje.
Sreća je nada.
Sreća je jedini izlaz.
Šta je za koga sreća?
Za nekog je nedostižna sreća kosa na glavi.
Za drugog muško dete.
Za čistača ulice kiša.
Za vatrogasca požar.
Za policajca zločin.
Za zločinca rat.
Za đaka epidemija.
Za vojnika pismo.
Za anonimuse ime u novinama (makar u čitulji).
Za pešaka bicikl.
Za biciklistu moped.
Za lovca pogodak.
Za goluba promašaj.
Za centarfora gol.
Za golmana pored gola.
Sreće treba ili imati ili je tražiti.
Ko ima sreće ne treba mu ništa drugo.
U sreću treba verovati do konačne propasti.
Najveća sreća je uvek tuđa. Sreća je ono što nemamo. Sreća je borba za neravnopravnost. Sreća je biti jedini srećan među hiljadama drugih.
Sreća se prodaje. Sreća se može kupiti. Sreća je pristupačna svakom. Postoji mnogo načina da se dođe do sreće.
Sa tom ulaznicom za sreću može se živeti dugo i sa uzbuđenjem. Čovek sa tiketom učinio je sve za svoju sreću. Ona dalje zavisi od drugih.
Srećni se kriju i povlače, ostaju samo nesrećni. Njih uvek ima mnogo i sve više. Oni se grabe za sledeću priliku. Na mesto jednog srećnog dolaze desetine novih, željnih sreće.
Kad izgubi svaku nadu, kad ga iznevere sve igre na sreću, čoveka proglase milionitim posetiocem i poklone mu čajnik, radio-aparat ili kolekciju deterdženata.
Sreća je uvek i svugde prisutna. Treba samo biti tu.
Ako nas neće sreća, ostaje još jedna velika i utešna sreća. To je: izbeći nesreću.
Ostati živ.
Ne upasti u šaht.
Žena koju u cirkusu gađaju noževima i ne pogode je.
Čovek koji je pao sa petog sprata i ostao živ.
Sreća je biti manje nesrećan od drugih.
Jedan ima jednu ruku u gipsu, drugi obe.
Jedan je dobio blizance drugi petorke.
Jedan je pokraden drugi je uhvaćeni lopov.
Hodajte kroz život otvorenih očiju i s verom. Zavirite u svaki ugao nikad se ne zna gde je sreća.
Sreća je slepa. Na sreću svako ima pravo. Sreća ne zna za razlike u boji kože, polu, socijalnom položaju, titulama i slično.
Sreća je velika šansa za sve.
Ako ovako produžimo, sutra će svako imati osiguran dobitak. Zar nam nešto više treba za sreću?
Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 20:35
Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
C. S. Lewis
O zaostalosti
Zaostalost je postala jedna vrsta mode. Pomodno je i popularno biti zaostao.... civilizovani sa zavišću gledaju na zaostale. Zaostali su postali nosioci napretka, sinonim zdravlja, avangarde.
Iz zaostalosti se ne može nazad. Zaostalost zna samo za napred. Danas samo zaostalost može da korača krupnim koracima.
Jedino zaostali imaju budućnost.
Samo još gladni imaju nade da će biti siti. Siti su već siti.
Kao što pocepani imaju lepši san od elegantnih, samo još porobljeni mogu sanjati slobodu.
Otuda superiornost zaostalih leži na čvrstim osnovama. Njihova budućnost je sasvim izvesna. Od istorije civilizovanih oni će krojiti sebi budućnost. Nemaju razloga da ponavljaju očigledne greške i gluposti.
Gladni i bosi, puni snova, snage i nade, tzaostali će tek doživeti nostalgične trenutke naše lepe prošlosti. Naše najlepše uspomene tek treba da budu njihova stvarnost.
Njihovoj dokolici nije potrebna naučna fantastika. Oni sanjaju viljuške, točkove, pegle, prve novine, pronalazak filma, radija i televizije.
Oni su gladni naše sitosti.
Divnog li uzbudjenja, veličanstvene li gladi i radoznalosti.
Blago zaostalima, teško onima koji to nisu!
Blago još uvek željnima pravde, slobode i jednakosti! Jedino oni imaju za šta i živeti i umreti. Jedino će još oni biti hrabri, časni, slavljeni. Oni će tek imati svoje pesnike!
Poučeni iskustvom već sitih i civilizovanih, oni će podizati blistavije revolucije i vositit spektakularnije ratove.
Njihov Napoleon biće viši. Njihov Aleksandar Makedonski živeće duže. Njihov Brut neće ubiti Cezara.
Teško onima koji su na cilju. Oni su bez cilja. Oni koji su ostvarili svoje snove, nemaju više šta sanjati. Slobodni će trunuti u nepromenljivosti slobode. Siti sreće, oni će se okrenuti nesreći.
Tako, dok ideal primitivnih ostaje dobro, emancipovani blazirano traže promenu u zlu.
Civilizovani pune svoja groblja samoubicama, zaostali gladnima.
Siti bi hteli da doviknu gladnima, da nije sva sreća ni u sitosti, ali ih gladni ne čuju. Odeveni se skidaju, postaju nudisti, a goli kradu njihova odela, hladno im je i željni su elegancije.
Zaostali svaki zalogaj proglašavaju praznikom, svaki dan korakom ka sreći.
Civilizovani gledaju zaostale na malim i velikim ekranima, ne mogu da se načude toj hladnokrvnosti koja nikuda ne vodi. Kaju se za svoju radoznalost i nestrpljenje, rado bi iz gledališta utrčali na teren da sami sudeluju u igri. Međutim, kasno je. Svako samo jedanput prolazi svoj put. Unazad se ništa ne može ispravljati. Unapred može, i to će zaostali učiniti.
Budimo dobri sa zaostalima, možda će nam pokloniti koji zalogaj svoje gladi i gutljaj svoje žeđi.
Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
C. S. Lewis
Odakle Meni
Odakle meni u džepu vetar
Koji je mrsio tvoju kosu
Nekoliko kamenčića
Koje si bacala iza sebe
Govoreći da ćeš tako lakše naći
U povratku put do kuće
A vrapci ih neće pojesti
Odakle meni mali komad papira
Na kome si napisala
Volim te
I tvoja slika
Iz vremena kada si volela da gledaš
Kako opada lišce
Kada si volela da gaziš po njemu
Odakle meni u kutiji od šibica
Malo peska sa zamka
Koji si sama sagradila
I u kome sam te Princezo
Poljupcem probudio iz sna
Odakle meni snovi puni tvojih reči
I gomile rečenica
Koje ti pričaš samo meni
Odakle meni to da nikada ne kasnim
Na sastanke sa tobom
Jer ti uvek dolaziš ranije
Odakle meni glupa navika
Da ti nikada ne kažem
Ja te volim
Samo zbog toga što znam da znaš
A meni je teško da te reči izgovorim
Odakle meni devojka
Koja se osmehne uvek kada me vidi
I kaže mi samo jedno ćao
Koje znači i volim te
I drago mi je što si tu
I poljubi me
I budi blizu mene
I lepo je što si baš ti moj
Odakle meni sanjalica
Odakle meni neko ko ne ume da svira
Ali čiji je svaki pokret
Čija je svaka reč pesma
Odakle meni ti?
Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 15:29 Razlog: sh, ch, zz
***
Prostori kao akvarijumi i pošumljena nebesa
Moj potiljak pun otisaka tvojih prstiju
Moje srce dignuto u termometru kao krv u zločincu
idealni neskladu, ljubljena
U imaginarnom avionu nad mojim ponorima
Izmišljajući ja te učinih nemogućom.
Uzalud smo zajedno kao dve šine
I dva jauka se negde sastaju mi nikada!
Moja mašta na nekoj drugoj planeti izaziva požare
A u istom trenu je pred tobom tako savršeno nemoćna
Lažni i istinski pesnici u istim bolovima
Već sam vazduhu, već sam vodi probio uši
pričama o toj ženi
I sve što je patilo mora da je na mojoj strani!
Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 15:33 Razlog: sh, ch, zz