Parusija za Veru Pavladoljsku
Nje više nema - to je bio zvuk
iz kliničkog centra, preko telefona
posle kojeg je zavladao muk
i osirotela cela vasiona!
A vest da na svetu više nije ona
pronosio je noćnih ‘tica huk
i na velika i na mala zvona.
Kao i svako ovlašćeno lice
na tim rečima je baš insistirao
onaj iz centrale, ili mrtvačnice
a da je to stih nije pomišljao
kamo li da ga je neko napisao
mada ga je uvek tačno citirao
i bio siguran u njegov smisao.
Te tri reči, do tad, behu bar za mene
samo polovina čuvenoga stiha
iz Brankove Tuge i iz Opomene
i mog mladićkog ličnog Oktoiha
u koji sam ga davno uvrstio
al kad preko žice banu ispotiha
s mojim životom se tudj stih ukrstio.
Pre nego nju sam ga bio uočio
znao njegova mnoga tumačenja
a čim sam je sreo njoj ga i rekao
ali sa onim što je prorekao
najgorim od svih mogucih značenja
tek sam se sreo i osvedočio
kad me je mrtvozornik sa njim presekao.
Povuci tu reč! Tad sam zaiskao;
A on upita samo: "Gde to piše?"
Pa prošaputah da ne bih vriskao
kako može zvuka da ne ima više?
Mesto da o tome sa mnom polemiše
on od svega što je u grlu stiskao
u slušalicu graknu: "Nikad više!"
Mada nije znao ništa sem da grače
opet je na četiri sloga nabasao
koja u pesništvu već toliko znače
i tako na oba sveta rasplamsao
boj stiha sa životom da se izjednače
svako se pobi sa onim u sebi
što mu brani da se spasi i unebi.
Gavran zarati sa svojim refrenom
Branko sa tugom, Tuga sa Opomenom,
Eva s Prvomajkom, Telo sa Logosom
Vera s Pavladoljskom, Eros s Tanatosom
Amin s Alilujom, a Smrt sa Hristosom
Orfej sa Lirom, Jedan sa Trojicom
Alfa sa Omegom i Bogorodicom.
Kao kad nekog iz stroja izdvoje
i na licu mesta preko reda smaknu
tako su i nju hteli da odvoje
ali se obuče u zvuk i umaknu
sva od nebesa ona je i bila
i otkako se na zemlji rodila
na nju više nikada nije silazila.
Što je knjiga brže strane okretala
čas po ovome čas po onome svetu
i tako smrt i život premeštala
preko telefona i po internetu
jedna istina se sama očitala
da u njoj nema i ne može biti
ničeg što se ikad može izgubiti.
Mada je moj svaki disaj i bez toga
oduvek znao bolje od ikoga
da li nje više nema ili ima
i da ne bi bilo nigde nikakvoga
daška života u svim svetovima
bez one koja je sve i svja u zvučju
i sve galaksije drži u naručju.
Uprkos saglasju svih specijalista
ultra zvuka, skenera i otpusnih lista
sa dokazima čiste poezije
ta što beše smrtna sada više nije
i znao sam gde je i da doći mora
i čekao sam je tu najspokojnije
do potpunog prestanka rada mog motora.
Svemir prozvuča maternjom metrikom
Orfej sraste s Lirom i Euridikom
Vera s Pavladoljskom, Muza sa Pesnikom
Pet samoglasnika sa osmoglasnikom
Rukopis zveždja sa nadgramatikom
muzika sfera sa matematikom
sneg u oblaku sa onomastikom
Gora na Gori s Glasogovornikom
reč na početku posta zvuk na kraju
što slavi samo žiznj beskonečnaju
jedinaju čistaju i neporočnaju
Jer nje više nema otkad samo sija
Reči su note - jezik melodija
Samo Bog je pesnik- drugi su kopija
A nad poezijom blista poezija!