Matija Bećković - Strana 4
Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234
Prikaz rezultata 46 do 57 od ukupno 57
  1. #46

    Odgovor: Matija Bećković

    "Budale su jedino oprezne da ne kažu nešto pametno. To bi bila izdaja. Prelazak na drugu stranu. Budale su toliko uvežbane u pravljenju budalaština da im to ne predstavlja nikakav problem, naprotiv, to je za njih rekreacija i zadovoljstvo.
    Svaka budalaština je potrebna i zato budale ne dozvoljavaju da se bilo koja izbaci iz upotrebe. Iako tehnika budalaština napreduje, budale i najordinarnije budalaštine ne izbacuju iz upotrebe jer su potrebne u svakodnevnoj borbi sa pameću. Neke od najstarijih budalaština su i dan-danas najefikasnije. Često se misli da se neka budalaština toliko ofirala da je nemoguće s njom nešto postići, ali budale nadju načina da je učine efikasnom.
    I budalama je poznato da nije lako biti budala - zato se time ponose.
    Budala koja je počela da sumnja u budalaštine, u njihov značaj i čvrstinu, brzo bi ispala iz stroja. Zato budala mora biti pre svega tvrdoglava i ubedjena, jer će se samo zahvaljujući takvim budalama večno održavati plamen budalaština.
    Budale su našle sebe u pravljenju budalaština. U svemu drugom bili bi slabiji. Pravljenje budalaština je njihovo jedino zanimanje, jedina njihova vera.
    Ako budali izleti iz usta nešto što nije čista budalaština, ona se brzo ogradi od toga.
    Svaka pametna rečenica je tamna mrlja na biografiji prave budale.
    Budale misle da civilizacija vodi svet ka propasti. Zato tu propast treba odlagati novim budalaštinama. Ne treba se čuditi kad neka budala koja je dugo ćutala opet napravi budalaštinu. Ko je jednom napravio budalaštinu i okusio njenu slast, ukus nikad ne zaboravlja.
    Treba biti budala pa od budale očekivati išta sem budalaština."...

    (O medjuvremenu)
    Mnoge mrzimo bez ikakvih razloga, a da ih zavolimo, tražimo čvrste razloge!

  2. #47

    Odgovor: Matija Bećković

    Braćo i sestre Kuči!

    Evo me prvi put u Kučima, na poziv Kulturno-umetničkog društva koje nosi ime Marka Miljanova, a poodavno sam želeo da dođem i poklonim se i vama i ovim grobovima i ovim krševima i ovim senima koje priziremo na njima.
    Odista ste mogli pozvati dostojnijega i pozvanijega, ali niste ni obaveznijega da se odazove ni zahvalnijega što ste ga se setili baš u ovim vremenima.
    Nazvao sam vas braćom i sestrama ne samo zato što je tako uzeto u običaj među Srbima, nego i po onoj odluci donetoj na zboru u Rovcima ima dvesta godina da se muški Kuči imaju smatrati braćom, a ženski sestrama.
    Ova strašna ura, ovaj polom, ovo mesto, narod Marka Miljanova - zaslužuju visočiju i dublju i zasnovaniju reč od one koju ćete od mene čuti, a za moju žalosnu utehu danas i nemamo nikoga ko bi imao znanja, morala i pameti da je kaže. Proteći će mnogo vode dok saznamo istinu o ovim događajima čije smo žrtve više nego učesnici.
    Biće najbliže istini da je ovo nova poara Kuča, samo što su Kuči postali sva srpska zemlja i što je u ovoj poari pod nož stavljen sav srpski narod.
    I kao što su se Kuči sklonili ispred Turaka u onu pećinu ponad Male Rijeke, tako se u ove dane u pećinu sklanja srpski narod, a pećina je postala i pojata u najdubljoj zabiti i najslavnije građevine u najvećim gradovima.
    U tu pećinu nas ugone na pragu 21. veka, usred Evrope, ognjem i mačem najmoćnije i najkulturnije države sveta.
    Do te pećine nas je dovela naša istorijska sudbina, ta pećina je ishod svih naših stradanja i bojevanja; rezultat i ostvarenje naših nada i snova, ta pećina je plaćena ne sa dvije užice, nego okeanom srpske krvi.
    I kao što su nekada po Kučima deca bacana u oganj i Kuči videli da je plamen od djece zelen, tako se u boju tog plamena još jednom uverava srpski narod čiju decu gore bombama NATO pakta.
    I kao što su se Kuči kad im je nestalo džebane branili kotlovima i santračima, kablovima i vaganima, dubinama i "komatima hljeba" - tako srpski narod tim istim oružjem gađa i obara sa svoga neba avione najmoćnijeg vojnog saveza sveta.
    Ali za razliku od turskih vremena kad su se Kučima u nevolji našli Rovčani i odveli ih u Rovca - danas ni Kuči ni Rovčani ni svi Srbi zajedno - posle mora krvi prosute za pravdu i slobodu - na celom svetu nemaju ni svoje Rovčane koji bi im pritekli u pomoć, ni svoja Rovca gde bi sklonili glavu.
    Kao Kuč mrem prilično srećan, a kao Srbin nesrećan i nezadovoljan - oporuka je Marka Miljanova. Danas bi umro nesrećniji i kao Kuč i kao Srbin, a ponajviše kao čovek.
    "I ovo se tebe ponajviše tiče, mladi Kuču, da i ovo opišeš ako se budeš rodio da smiješ i umiješ istinu govoriti".
    Primeri čojstva i junaštva stali su u jednu knjigu, a za primere nečoveštva mala je i čitava biblioteka.
    Pa ipak, kao da još uvek ne verujemo ono što gledamo svojim očima i plaćamo svojom sudbinom i životima. Nemamo kome da pokažemo svoje rane, nagone nas da krijemo tuđu sramotu. Ono što se danas događa Srbima mrlja je na obrazu čovečanstva, sramota ljudskog roda. Ko je mogao pomisliti da će doći dan da sklanjamo krstove i jevanđelja ispred pomame hrišćanskih naroda i najcivilizovanijih država sveta.
    Ko je mogao u snu sniti da će poluvekovni trijumf najgorih đaka smeniti trijumf najgorih ljudi. Da će san o Americi nestati s propašću komunizma. Da će se Kominterna preseliti u Vašington, da će Bler postati Todor Živkov, Širak Čaušesku, a Havel - Husak? Da će Zapad na srpskoj zemlji naložiti na vatru sav svoj moralni prestiž, a taj prestiž nije bio u oružju i sili. Umesto da je svi vole, Amerika je izabrala da je se svi boje - i tu je početak i njenog kraja.
    Mi nismo mogli birati.
    Bolje je i ovo nego da smo se poklali među sobom. I, ako smo birali između to dvoje - dobro smo izabrali.
    "Idi sine Turčine na megdan/Radija sam bez tebe jednoga/No da tako na sramotu živiš". Ta reč je i ovog puta sve odlučila na ponos i diku Marka Miljanova. I kao što je pre dve hiljade godina sve skočilo na jednoga kličući: "Raspni ga, raspni!" - nešto slično se danas događa sa Srbima. I kao što je snaga Jedinca Sveta bila u njegovoj nevinosti - u osećanju da strada na pravdi Boga je i najveća nada i snaga srpskog naroda.
    Zar je nešto nekome skrivila srpska zemlja? Zar su krivci njeni putevi i mostovi, njene voćke i vinogradi, njene sirotinjske udžerice i njene najlepše građevine?
    Ja ne znam drugoga naroda osim srpskoga koji nikada nije mrzeo, niti danas mrzi ikoga. I mada neprijatelja ne vidimo od oblaka - naša krv će mu pred Bogom dosaditi.
    Da li je Albanija prvi put u svojoj istoriji na pravoj strani, kako misle njene vođe, ili se NATO pakt našao na pogrešnoj?
    U Kučima Marka Miljanova nećemo prećutati ni reč koju dugujemo istini i Albancima. Naime, Albanci su u ovom ratu žrtvovani narod. Samo nas unazađuju i unižavaju otvoreno, a njih unesrećuju i raskućuju onako kako ih tobož - brane.
    Kad je prva bomba pala na Kosovo bilo je lako znati da će druga pasti na Lovćen - Ararat isplivao iz kosovskog potopa i da su Lovćen hteli ovog puta da poštede i preskoče, ono kamenje bi da ume govoriti vapilo: "Nemojte nas nagrditi da nam što ne učinite!"
    Marko Miljanov je bio samostalan u govoru, otvorena lica i jezika. Skoro će sto godina od kada je umro, a nijedan dan nije bio mrtav, niti će umirati dok je srpskog jezika. Sebe je prećutao, a nama je ostavio da o njemu govorimo onako kako je on govorio o drugima. Nije se bunio samo protiv tuđih, nego i protiv svoga gospodara. Zato je postao razvojvoda, proglašen izdajnikom i ludakom, sahranjen bez vojnih počasti. Zato je njegova posmrtna slava veća od one koju je doživeo za života. Među primerima čojstva i junaštva najslavniji primer je postao on sam. A njegovo ime vremenom je postalo zbirno ime naših moralnih zasluga i podviga.
    Kad ću ako ne sad i gde ću ako ne ovde reći i ovo:
    Kad sam poput vojvode Marka i sam "počeo da nešto brčkam po karti" i objavio knjigu "Reče mi jedan čo'ek" - čuo sam da je kazao neki Kuč: "Šta bi tek napisao da je Kuč, kad je ovo napisao kao Rovčanin!"
    I kad sam već počeo, da kažem i ovo, a to što ću reći nekada je znalo svako čobanče.
    Srbi su jedini slovenski narod koji je imao dve države: Srbiju i Crnu Goru.
    U proteklih pola veka Crna Gora prvi put u svojoj istoriji nije bila srpska država.
    I danas ceo svet vidi kako se Srbi ne boje živog i moćnog NATO pakta, ali ih je strah od mrtve Kominterne.
    I sve smeju slobodno reći sem da su Srbi.
    Da ne zaboravim i ovo:
    Držim da su vam poznata moja politička uverenja. Sada mogu samo da dodam ono što je davno rekao jedan Rovčanin:
    "Ako Gabelji podignu barjak da brane ovu zemlju ja ću biti sa njima!".
    I da završim: U svakom Golijatu, makar imao atomsku bombu i nevidljive avione i bio sila nad silama, živi strah od Davidove praćke.
    A tih praćki i tih Davida biće dok je ovog kamenja, dok budu postojale Srbija i Crna Gora.
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

  3. #48

    Odgovor: Matija Bećković

    Parusija za Veru Pavladoljsku


    Nje više nema - to je bio zvuk
    iz kliničkog centra, preko telefona
    posle kojeg je zavladao muk
    i osirotela cela vasiona!
    A vest da na svetu više nije ona
    pronosio je noćnih ‘tica huk
    i na velika i na mala zvona.

    Kao i svako ovlašćeno lice
    na tim rečima je baš insistirao
    onaj iz centrale, ili mrtvačnice
    a da je to stih nije pomišljao
    kamo li da ga je neko napisao
    mada ga je uvek tačno citirao
    i bio siguran u njegov smisao.

    Te tri reči, do tad, behu bar za mene
    samo polovina čuvenoga stiha
    iz Brankove Tuge i iz Opomene
    i mog mladićkog ličnog Oktoiha
    u koji sam ga davno uvrstio
    al kad preko žice banu ispotiha
    s mojim životom se tudj stih ukrstio.

    Pre nego nju sam ga bio uočio
    znao njegova mnoga tumačenja
    a čim sam je sreo njoj ga i rekao
    ali sa onim što je prorekao
    najgorim od svih mogucih značenja
    tek sam se sreo i osvedočio
    kad me je mrtvozornik sa njim presekao.

    Povuci tu reč! Tad sam zaiskao;
    A on upita samo: "Gde to piše?"
    Pa prošaputah da ne bih vriskao
    kako može zvuka da ne ima više?
    Mesto da o tome sa mnom polemiše
    on od svega što je u grlu stiskao
    u slušalicu graknu: "Nikad više!"

    Mada nije znao ništa sem da grače
    opet je na četiri sloga nabasao
    koja u pesništvu već toliko znače
    i tako na oba sveta rasplamsao
    boj stiha sa životom da se izjednače
    svako se pobi sa onim u sebi
    što mu brani da se spasi i unebi.

    Gavran zarati sa svojim refrenom
    Branko sa tugom, Tuga sa Opomenom,
    Eva s Prvomajkom, Telo sa Logosom
    Vera s Pavladoljskom, Eros s Tanatosom
    Amin s Alilujom, a Smrt sa Hristosom
    Orfej sa Lirom, Jedan sa Trojicom
    Alfa sa Omegom i Bogorodicom.

    Kao kad nekog iz stroja izdvoje
    i na licu mesta preko reda smaknu
    tako su i nju hteli da odvoje
    ali se obuče u zvuk i umaknu
    sva od nebesa ona je i bila
    i otkako se na zemlji rodila
    na nju više nikada nije silazila.

    Što je knjiga brže strane okretala
    čas po ovome čas po onome svetu
    i tako smrt i život premeštala
    preko telefona i po internetu
    jedna istina se sama očitala
    da u njoj nema i ne može biti
    ničeg što se ikad može izgubiti.

    Mada je moj svaki disaj i bez toga
    oduvek znao bolje od ikoga
    da li nje više nema ili ima
    i da ne bi bilo nigde nikakvoga
    daška života u svim svetovima
    bez one koja je sve i svja u zvučju
    i sve galaksije drži u naručju.

    Uprkos saglasju svih specijalista
    ultra zvuka, skenera i otpusnih lista
    sa dokazima čiste poezije
    ta što beše smrtna sada više nije
    i znao sam gde je i da doći mora
    i čekao sam je tu najspokojnije
    do potpunog prestanka rada mog motora.

    Svemir prozvuča maternjom metrikom
    Orfej sraste s Lirom i Euridikom
    Vera s Pavladoljskom, Muza sa Pesnikom
    Pet samoglasnika sa osmoglasnikom
    Rukopis zveždja sa nadgramatikom
    muzika sfera sa matematikom
    sneg u oblaku sa onomastikom
    Gora na Gori s Glasogovornikom
    reč na početku posta zvuk na kraju
    što slavi samo žiznj beskonečnaju
    jedinaju čistaju i neporočnaju
    Jer nje više nema otkad samo sija
    Reči su note - jezik melodija
    Samo Bog je pesnik- drugi su kopija
    A nad poezijom blista poezija!
    Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 16:10 Razlog: sh ch zz

  4. #49

    Odgovor: Matija Bećković

    Ko Smo Da Smo


    Ko smo da smo
    Čiji smo da smo
    Šta smo da smo
    Koliko smo da smo
    Odakle smo da smo
    Kakvi smo da smo

    Ti smo koji smo
    Toga smo koga smo
    To smo shto smo
    Toliki smo koliki smo
    Otud smo otkud smo
    Takvi smo kakvi smo
    Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 16:11 Razlog: sh, ch, zz

  5. #50

    Odgovor: Matija Bećković

    Доста је било

    Доста је било римованих песама!
    Упрљајмо се речима кaо деца трешњама.
    Разговарајмо о свему, а о свему једино и умем говорити.
    Употребимо све речи јер је сан сваке речи да буде употребљена
    И избављена из речника и писаћих машина.
    Jедно дрво расте уз мој глас, али не престајем да певам
    Као што и оно тврдоглаво не престаје да расте!
    Земљо засејана чудесима, излазим у природу са црвеном оловком,
    Прецртавам дрвеће, исправљам ваздух, стављам примедбе.
    Додајем и остављам нетакнуто само оно што је налик мени.
    Једино се испод чистог ваздуха потписујем.
    Не узимам океан као реч већ га из природе премештам у песму
    Да би имало смисла његово постојање.
    Целокупна дела природе - све што је живо узиђујем у поезију
    Па после из ње нек ме олајава!
    Досадни ветре са својим заслугама и теоријама
    Нико ме није створио, створио сам се сам.
    Тврдим да је свако дрво усамљено
    Макар расло у најгушћим шумама.
    Ако се Земља креће око замишљене осовине
    Онда се окреће око мене јер сам најзамишљенији.
    Шта је Хомер знао о књижевности
    Када никада није чуо за Шекспира и Достојевског.
    Кад би Сократа питали за Хегела или Маркса
    Он би више знао о бацачима диска.
    Данас незналице знају више о мени него лукави Овидије.
    Мој комшија зна макар да сам жив, а Данте не зна ни то!
    Не налазим за ово никаквог оправдањау причама о времену.
    Ако има будућности, о, шта ја све нећу знати!
    Али чујем генија који ће се родити и поздрављам га.
    Живети неколико векова ипак је некакво искуство.
    Данас би сви рекли да Сократ зна више од мене
    Мада нема појма чак ни о другом светском рату
    Да даље не инсистирам на његовом незнању!
    Једногодишња биљка долази пред моја врата и моли да је поменем.
    Стижу интервенције да употребим једну реч,
    Али одбијам док не порасте и ојача за тешке задатке,
    Оваква би угинула на првом сунцу!
    Мењају се односи међу речима и ја их данас познајем као нико пре мене.
    Једини ја спуштам речи у епрувету и мућкам их.
    Чему служе предели које никад нисам видео, а хтео сам?
    - Служе жељи да их не видим и једино њој одолевају.
    Гвоздени човече клекнуо пред љубичицом,
    Војсковођ - злочинче, поражен на општим местима
    Нешто своје волим у теби и помињем те.
    Птица пролеће поред моје главе да би ме подсетила на било шта,
    То је био њен циљ и она задовољна умире.
    Сунце последњим снагама допире до народа.
    О непокретно сунце препуштено себи и свом трулом наличју
    О шумо крстова над мојом главом, моје гробље у небесима,
    Све што је постјало осетио сам једино по себи.
    Стојим крај мора јер ми се слаже са кошуљом.
    Посећују ме градови који знају да немам времена да путујем
    Ваде ми очи да виде шта видим.
    Шта ће ми очи, о свете, ти мене гледаш својим предметима
    Моје тело, збирко поређења, мој хербаријуме, мој мртвачки сандуче,
    Моја једина историјо, моје поднебље, моја будућности,
    Моје помисли треба користити у изградњи земље.
    Заједно са неколико хуљада километара мога сна.
    Рањен сам, а и ранама је код мене најлепше,
    Јер поступам с њима као са својом сестром.
    Јабука ужива дoк јe јeдем и уживамо обоје.
    Нема нико други ко би је јео да би она била задовољнија због тога.
    Кукавица кука зато што ме није родила.
    Ко год ноћас мисли ову мисао - друг ми је.
    <b>Ширим руке и прсти ми се мрзну у празнини
    Негде изван страна света, о свете кратких рукава,</b>
    Злочинац је у ланцима, мени нису потребни, теже ми је овако,
    Он жуди мећаву, жудим је и ја иако сам на њој.
    Прецртавам овај стих, али он побеђује таму у којој је преноћио
    И ја га тек онда награђујем животом!
    Имао сам необориве разлоге, али их више не знам.
    Узалуд место мене киша пада, ружно дрво расте, заразе харају,
    Све то морам поново да учиним ја!
    Нигде ни на једномместу не може нико да ме замени.
    Моје откинуте очи ме гледају са дрвећа сваким листом.
    Мој живот ће напустити свет
    Као што стари чађави ветар напушта последње жито
    Тада ће из свих стваари побећи моје очи
    И све што је постојало у свему.
    О свете са својим лакрдијама и беспосленим ветром коме клецају колена.
    Да сам јуче умро ове би речи нашла на мојим уснама као јечмену плеву:
    Дижем глас против свакога ко жели бити нада мном
    Јер хоће да ме учини робом, а то ме више не занима.
    Нећу да будем ништа друго него оно што сам.

  6. #51

    Odgovor: Matija Bećković

    Извињење

    Матија Бећковић
    уторак, 03. новембар 2009.

    Не могу прежалити
    Што неким случајем
    Није жив Султан Мурат
    Па да одем на Косово поље
    Да му се извиним
    Прво бих набрао
    Пуне руке божура
    И фино их увио у тробојку
    Па главом на Видовдан
    Бануо пред његов чадар

    Извини Падишаху што оволико касним
    Ко ће ме разумети ако ти нећеш
    Много си ишао испред свог времена
    Оно што је теби било јасно још онда
    Ја сам схватио тек сада

    Све си нам искрено и отворено говорио
    Али ниси имао коме
    Ко је онда могао и помислити
    Да ћеш ти испасти поштенији
    Од свих који су долазили после тебе
    Ти ниси освајао свет
    А да нико твој не погине
    Нити си ратовао скривен иза облака
    Него си дошао лично
    И све платио својом главом
    Ниси ме ослобађао него поробљавао
    Нити си ме нагонио да те молим
    Да ме окупираш и заробиш

    Да сам те послушао
    Где би ми крај био
    Што да не будемо Турци
    Кад више ни Турци нису Турци
    Кад је и Французе срамота што су Французи
    И Русе што су Руси
    И Јапанци што су Јапанци
    Камоли да Срби могу бити Срби

    Али ако Султан ни случајно
    Није могао толико надживети вршњаке
    Могао је неко од млађих
    Рецимо надвојвода Франц Фердинанд
    Макар само толико
    Док одем у Сарајево
    Станем код оног моста
    На оној истој реци
    У оне исте стопе
    На онај исти дан
    И дочекам госта
    С пљоском у пољском цвећу

    Извини царски сине и унуче
    Ако икако можеш
    Сад је касно за све осим за извињење
    Ко је тада могао и помислити
    Да ћеш ти испасти горостас
    У односу на касније долазнике
    Који су долазили кад год хоће
    Као у своју кућу
    Надвојвода ипак није каплар
    А све смо их стављали
    Под горње венце и највише ловоре
    А тебе дочекали барутом из шестпуца

    Љутили смо се што си стигао на Видовдан
    Сад тек видим да је то небитно
    То је дан као и сваки други
    Дошао си за своје зло
    А за моје добро
    Опрости у име малолетног Г.П.
    Кога је занело сопствено име и презиме

    Али ако се ни Султан ни Надвојвода
    И поред најбоље воље
    Нису могли толико издвојити
    И надживети свој век
    Ако је могао ико
    Фирер је могао
    Шта је то за њега
    Кад је већ толико волео да живи
    Макар да не умре
    Док га измолим да ме прими
    И чује шта ћу му рећ

    Знам колико си заузет
    И да имаш посла преко главе
    Само сам дошао да ти кажем
    Да знаш да знам и памтим
    Ти ниси заратио само са мном
    Ни бомбардовао само мене
    За мене си увео квоту сто за једног
    И ње си се поштено држао
    Мада си мислио да је мало и хиљаду
    А ови су убијали ни због једног
    И све одједном и с реда и заједно

    Истина ја сам прекршио дату реч
    И пред целом планетом пљунуо те у лице
    Нико мој није подигао руку на твој поздрав
    Држећи је при себи као да је узета
    А оне који су ти се нашли с руке
    Никад ниси заборавио
    И боље су прошли од мене

    Уосталом ти си био сликар
    Какав такав
    И уметник какав год
    Имао си дара каквог било
    И сликао си колико толико
    И стајао си пред штафелајем
    Колико год си стајао
    Ипак си стајао
    И за толико ниси жарио и палио
    И из тебе је провирило нешто људско
    И на крају крајева
    Ти си се убио
    Што ти сви признају
    И умеју да цене
    То није учинио нико после тебе
    А није да нису имали разлога
    Нови варвари с атомским главама
    За које је твој гас мачији кашаљ
    За землю родную не на жизнь а на смерть
    Воевал с врагами Володимир князь
    Многая лета
    Многая лета
    Многая лета
    Русской земле

  7. #52

    Odgovor: Matija Bećković

    [CENTER]
    Knjige povodom jubileja Matije Bećkovića

    Povodom 70 godina života i 50 godina književnog rada akademika Matije Bećkovića, novosadske izadavačke kuće "Orfeus" i "Pravoslvana reč" objavile su dve izuzetno lepo opremljene knjige: monografiju "Matija" i antologiiju "Bećković".

    Autor monografije je doajen našeg novinarstva Radovan Popović, koji je na njemu svojstevn način, lako i čitljivo, ispisao životnu i književnu avanturu "duhovnog princa savremenog srpskog pesništva".

    Antologiju "Bećković" priredio je pesnik Selimir Radulović, a reč je o izboru, na 370 strana, svekolikog Matijinkog pesničkog dela, uz nekoliko novih pesama, kao što su "Izvinjenje" i "Vrabac", koje su već u žiži srpske književne javnosti.

    naslovi.net
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:35
    Život nije, i nikada nije bio, pobeda sa 2:0 kod kuce protiv lidera lige, posle rucka u restoranu brze hrane.

  8. #53

    Odgovor: Matija Bećković

    Idemo redom.

    Kad budem mladji



    Kad budem mladji
    Umeću da živim
    Neće mi dani prolaziti kao dosad
    Tek tako
    Bez svrhe i smisla
    Imaću vremena koliko hoćeš
    Ali ga neću traćiti na gluposti
    Već svaki tren posvetiti sebi
    Osmisliti ga i oslojiti
    I laganicom
    Rasporediti na svoja zadovoljstva

    Kad budem mladji
    Ma koliko to sada izgledalo nerealno
    Ustajaću rano
    I iz istih stopa odlaziti na trim stazu
    Da trčim jedan sat
    Pošto se istuširam
    Pevušeći pod mnlazom
    Srećnijiod zvečke
    Opružiću se žmureći
    (da ne zamaram očni živac)
    S vlažnom kesicom čaja na kapcima
    Ne pomićući se s mesta
    Dok se opusti glatka muskulatura
    A koža moćno napije hidratantnog mleka

    Kad budem mladji
    Na trening bez strečinga
    Neću ni pomišljati
    Jer od vežbi bez istezanja
    Nema teže zablude
    Ni od zgrčenih mišića veće tragedije

    Kad budem mladji
    Gčedaću svoja posla
    Raspredajući natenane
    Mišićna vlakna
    I s posebnim guštom
    Rasporedjivati mišićne grupe
    I povećavati mišićni tonus
    Obilno navodnjavajući
    Obe strane mozga
    Sa što više energetskih vibracja
    I dvadeset hiljada pokreta dnevno
    (po mom horoskopskom znaku)
    Proveeravajuči pojedinačno
    Gustinu svake od dvesta kostiju
    I čvrstinu četiri stotine mišića
    U temeljima kičmenog stuba
    Koji je noseći stub života
    I nebeskog svoda

    Kad budem mladji
    Imaću dobro postavljenu kičmu
    A nema dobro postavljene kičme bez jakih stomačnih mišića
    Ni jakih stomačnih mišića bez trbušnjaka
    Bar dve stotine dnevno
    Pre šest sati popodne
    Što je sasvim dovoljno
    Da autiram mlečnu kiselinu
    I ostvarim san mnogih naraštaja

    Kad budem mladji
    Opustiću ramena
    I vući ih nadole
    Od ušiju niz ledja
    Mišićima ispod lopatica
    Čineći najfenomenalniju stvar
    Za svoj vrat
    I tako ga rastrokiram da nikad ne upoznam najodvratniji grč
    Mišića
    Vratne kičme

    Kad budem mladji
    Glavu ću uravniti
    S vrhovima kukova
    A bradu podići
    Paralelno s tlom
    Koračajući krupnim koracima
    Kako bih istezao mišiće
    Pokretom iz kukova
    Butina i kolena
    I hrlio napred
    Bez osvrtanja
    I odvratne snishodljivosti
    Prema utvarama
    Prošlosti

    Kad budem mladji
    Uvek ću imati na umu
    Savet grčkih filozofa
    Kojima daje za pravo Ani Robinson
    ((Annie Robinson)
    Trener Andjeline Džoli
    (Angelina Jollie)
    Da se snažno izbacuju
    Noge iz bedara

    Kad budem mladji
    Nikad neću proći kroz ovaj grad
    Sem dignute glave
    I uvučenog stomaka
    Makar preko Terazija
    Mada više nema garancija
    Da čak i u prigradsim naseljima
    Ne naletiš na nekog ko te poznaje
    Ne bih hteo da se zalećem
    I nešto tvrdim
    Ali se ne bih iznenadio
    Čak naprotiv
    Ako bi se ispostavilo
    Da u tom pogledu
    Veće oči ima krajnja periferija
    Nego najstrožiji centar

    Kad budem mladji
    Biću zdrav kao čaša
    New Man
    A kakav bih bio New Man
    Ako ne bih otišao na spavanje
    Makar minut pre ponoći
    Pošto izvedem sveću
    I cenzurišem sećanje
    Odložim u stranu svaki stres
    Kako ne bih gubio ni sekund sna
    Pre prirodnog budjenja
    Čovek koga budi sat
    Ustaje pod prisilom
    Prestaje da bude čovek
    Od vrednosti
    I postaje deo sistema
    Koji ga melje
    I pretvara u ništavilo

    Kad budem mladji
    Najradje se ne bih sećao trenutka
    Kad sam čuo preko radija
    Vest koja je obišla svet
    I obeležila moj život
    Da se i med pretvara u mast
    Baš sam celu teglu držao u ruci
    I našao se na korak od konopca
    I zamalo flipnuo
    Tu sam zaradio tik
    I dao zavet
    Ako preživim
    Brokoli će se bokoriti u mojim vazama
    A špargle u saksijama
    Kad pomislim koliko h je otišlo na onaj svet
    A da nikad nisu ispoštovali
    Ukus artičoka u vodi
    I da se ne lažemo
    Nije mi ih nimalo žao

    Kad budem mladji
    Neću otvarati oči
    Čim se probudim
    Već nastaviti da žmurim
    Gledam unutra i maštarim
    Dok pokretom nožnog palca
    (Koji je doručak za telo)
    Uspostavim vezu sa svetom
    Stimulišući sisteme
    Da luče najveće divote
    Potrebne za predstojeći dan
    Dok orošeno čelo
    (A ne kapljičasti znoj)
    Kruniše to delo

    Kad budem mladji
    Raskrčiću lom od loših navika
    Ješću danju
    A mršaviti noću
    Ne preskačući obroke
    Ma koliko pojačano gladneo
    Pod dejstvom meseca
    Neću djipati iz kreveta
    Kao pred glavu
    Da pri lampici frižidera
    Iz čista mira
    Odvalim štuc hleba
    I spucam paklo margarina
    A onda predoziran
    Komiran
    I izrazvaljivan
    Prekuljanog bugara
    I ufrkeštenog pogleda
    Puvam
    Pukćem
    I rastičem danima
    Ako ne i nedeljama

    Kad budem mladji
    Prekidaću obrok kod najsladjeg zalogaja
    I od pune trpeze ustajati polugladan
    Jedna trećina stomaka
    Biće mi uvek prazna
    Zbog duhovnih kretanja
    Patnju za ugljenim hidratima
    Ublažavaću redovno
    Mikrogramom selena
    (ni pahuljicom više)
    A koncentraciju održavati
    Bez dodatnih stimulansa
    Aditiva i isparenja
    Kako bih treptanjem pažnje
    I odgovorima opuštanja
    Razdragao telo
    Da okrilati
    I odlepi od zemlje

    Kad budem mladji
    Viljušku ću umakati u prazno
    Kašiku probušiti
    A šerpe bakrače
    Tiganje i tepsije
    Kremirati
    I pepeo razvejati po Vrtu sećanja
    Ili vakumirati
    I zapečatiti
    U kontejneru za baterije

    Kad budem mladji
    Odoleću rerni
    I njenim čarima
    Izaći ću na crtu
    I stati na ratnu nogu
    Suhomesnatim alama i baucima
    Da me goriš pikavcima
    Pre ću krckati prezlu
    Nego mljackati alvu
    Ma koliko otkidao na knedle
    Na testo ću staviti veto
    Palačinke gledati popreko
    Kao da nisam onoliko kružio oko njih
    Kad su mi dali do znanja
    Da mi se i glas omastio
    Ljutio sam se na želudac
    Što mi nije nagovestio
    U kakve se nevolje uvaljujem
    Uostalom, standardi EU su najjasniji
    U pogledu stoke i domaće rakije

    Kad budem mladji
    Neću jesti s nogu
    Ni onako uzgred
    Gluvareći kuhinjom
    Već uvek za stolom
    Makar jednu maslinku
    Postaviću sto najsvečanije
    Potegnuti stolnjak od damasta
    Uštirkane salvete
    I srebrni escajg
    Napraviti atmosferu
    Pustiti muziku
    Upaliti sveće
    I tek pošto se tušnem
    I skockam do bola
    paspaliću po maslinki
    I utoliti glad za identitetom
    Kad budem mladji
    Ko u mom prisustvu
    Spomene sir
    Biće guravo
    To nikako neće da valja
    Reći ću zbogom viršlama & hot dogu
    Za nitrate i bele otrove
    Zvane četiri smrti
    So šećer brašno
    I već šta
    I koja ono bi četvrta
    Nije bitno
    Otkud znam
    Već neću da čujem
    A kamoli kad budem mladji
    Ništa bež
    Kamoli belo
    Osim belog bibera
    Eventualno rotkve
    Možda repe i rena
    Ne hvatajte me za reč
    Whatever
    Kafa = kofein = 72 sata u mom organizmu
    Više ni u ludilu
    No way
    Zatvoriću taj fajl
    Neće meni ni maligani
    Ni nikotin ni kofein
    Održavati prividno dobro raspoloženje
    Pretumbavati me dizati i spuštati
    I rasplamsavati crevnu floru
    Već božurova rosa
    Koja svetluca svuda oko nas
    Čaj od peteljki
    Ribizle ili čička
    Ako nema majčine dušice
    I tučka od šafrana
    Koji se može lako nabaviti
    U svakoj radnji
    Čak i nedeljom
    Ako je otvorena

    Kad budem mladji
    Razlikovaću glad iz stomaka
    Od gladi iz glave
    Pobunjenom stomaku
    Ponudiću intuitivnu dijetu
    Ne nasedajući lažnoj gladi
    Bez grickalica
    S bezbroj kalorija
    I nula energije
    Neću jesti (kao ego manijak)
    Zato što sam intimidiran
    Da popunim džepove u duši
    Da zabavim prste i desni
    Izazivam pljuvačku
    Ili ubijam dosadu
    Ješću očima
    I imati više boja
    Nego jela u tanjiru
    Jer su telu potrebna svega četrdeset i četiri
    Hranljiva sastojka
    A tri grama
    Rastvorenih vlakana
    Može da utera u laž
    I zauvek ućutka
    Nepodnošljivu vrisku
    Zasićenih masti

    nastaviće se
    Poruku je izmenio Cecara, 22.06.2010 u 18:36
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  9. #54

    Odgovor: Matija Bećković

    Kad budem mladji

    ~nastavak~

    Kad budem mladji
    Za svaki dan
    I svaki organ
    Imaću hranu odgovarajuće boje
    United Colours of Benetton
    Za ponedeljak belo
    Za utorak crveno
    Za sredu zeleno
    Za četvrtak narandžasto
    Za petak ljubičasto
    Za subotu žuto
    Za nedelju plavo
    I već prema tome
    Za mozak susam i ribu
    Za bubrege semenke breze
    Za creva crveni štir
    Pluća liče na badem
    Bubrezi na pasulj
    Pancreas na biber
    Na koju semenku ličiš
    Nju najviše voliš i ceniš
    (znam pomislićete
    ne davi
    to smo čuli
    ali priznajte bar sebi
    da li to i primenjujete
    davio ja ne davio)



    Kad budem mladji
    Neće mi biti teško
    Da u vatrostalnu činiju
    Dodam trećinu šolje ključale vode
    I promešam u mikrotalasnoj pećnici
    Ne više od jednog do dva minuta
    I uživam u lajt supi
    U koju ću dodati kocku drobljenog leda
    (Kad želim da brzo iskulilra)
    Posle koje će mi leptiri u stomaku
    Vratiti sjaj zenicama
    I prirediti mentalni spektakl
    (Flash&Holywood)


    Kad budem mladji
    Dva tri puta dnevno
    Uzimaću ulje od pasjeg trna
    I tako ispirati organizam
    (Kako u ccrevima ne bi tavorio
    Neki izandjan i udosadjen hleb)
    Mada nema ni jedne boljke
    Od koje ne leči
    Odvar od kartopa
    I kost od ajkule
    Koristiću pametne pilule
    Da budu na stand by
    I očas dojavljuju
    Sve simptomatične pojave
    Pri funkcionisanju endokrinih organa

    Kad budem mladji
    Sve da mi nude kaštradinu
    I dimljenog krapa
    Brašnjave kobasice
    (Zvane mušnice)
    Cicvare i masanice
    Jagnjeće pikljeve
    Teleće nogice
    Glave u škembetu
    Sarmice u maramici
    Barene suve plećke i kolenice
    Šašlik i raštan
    Svadbarski kupus
    Koji se petnaest dana
    Krčkao u zemljanom loncu
    Na tinjajućoj drvenoj vatri
    Panja prekrivenog strugotinom
    Uživaću u lako svarljivim biljnim proteinima
    Integralnom kimu
    Neglaziranom pirinču
    Čaju od crvenog afričkog grma
    Travkama s egzotičnih ostrva
    Koje ručno beru urodjenici
    Ginko bilobe i gotu kole
    Omletu od cveetova
    Kaši od algi
    I lanenog semena
    Poširanoj krušci
    Belancetu s bosiljkom
    Trunu biljnog sira
    Kolutu selena na suvom tiganju
    Jedna pa druga strana
    Dok ne dobije žutu zlatnu boju
    I drugim ćerealijama
    Visoke biološke
    I niske kalorične
    I nutritivne vrednosti
    Kuvane s jedne strane
    Koje održavaju telo
    Ne zanemaruju libido
    A od njih svetli stomak
    I raste nivo
    Energije i izdržljivosti

    Kad budem mladji
    Neću ni pod razno
    Mešati slatko i gorko
    Ledno i ključalo
    Suvo i sirovo
    Slano i neslano
    Prženo i kuvano
    Zasoljeno i zapapreno
    Pečeno i dinstano
    Restovano i špikovano
    Marinirano i blanširano
    Pa povrh svega
    Ne daj Bože
    (Ako si mi otac
    A ne očuh)
    Sve to
    Flambirano
    (I dezertirano)

    Kad budem mladji
    Neću srkati
    Nego pinuti
    Neću ljuštiti
    Nego liznuti
    Neću žderati
    Nego gricnuti
    Neću ždrokati
    Nego glocnuti
    Neću krkati
    Nego štrpnuti
    (Iscrpnije o ovome
    I svemu ostalome na mom web site)

    Kad budem mladji
    Biću karakter bez šuma u sistemu
    Ma koliko vrteli glavom
    Oni koji znaju
    Da sam držao zaponjak u fioci
    I iz milošte me zvali
    Šampita u džepu
    Pre ću o kuku
    Nego jesti krompir uz meso
    Jare u mleku
    Janje s ražnja
    I drvene vatre
    Mlade krompiriće
    Ispod sača
    Njeguški pršut s pipunom
    Ako ko ponudi
    Odbiću ljubazno ali odlučno
    Thank you but thank you
    Ma koliko imao fiks
    Na šarenu slaninu
    Sebe ću prezreti
    Ako na nju pomislim
    Ma koliko mi drhtala brada
    Pri pomenu ovčije pastrme
    Neću je pogledati
    Koliko smrdljiv sir
    Pilećoj džigerici u suvoj slanini
    Komandovaču dva metra od mene
    Makar bila za џ
    U vreme happy hours
    Vojničkom pasulju
    Sa suvim rebrima
    Odoleću snagom svog ega
    Ko spomene škembiće
    Kavurmu džigernjaču
    Zatop duvan čvarke
    Zvaću muriju
    Što se mene tiče
    Švargla može da ga duva
    Biće mi najmrže
    Sve za šta sam ginuo
    Pičvajz koji napravi jedan čizburger
    Koliko on razrka i razdroćka
    Čist je horor
    Ravan potopu
    (Bez arke i Noja)


    nastaviće se
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  10. #55

    Odgovor: Matija Bećković

    NA TERASI

    Plamti naš jasen i šib žuti
    I nagone me da mrmorim
    (Dok mi lepota oči muti)
    Zar sve to treba da pregorim?

    Al ako bih se i zbog čega
    Bacio lastom sa balkona
    Bilo bi zato što posle svega
    Taj šib i jasen ne gleda i ona.
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  11. #56

    Odgovor: Matija Bećković

    NIKAD VIŠE

    Milo stvorenje koje si sad sena
    Mili pepeo samo uspomena
    A ta je sena i ta uspomena
    Moj jedini život i jedina žena.

    Ti malo rušče - ceo svet bih dao
    Kad bih te još samo jednom ugledao
    Kako ideš kući u naručju s cvećem
    (A ja te s prozora gledam - i ne trepćem.)
    Navlačim dronje uz oronule tugujem domove eonima
    daleko od savršenog siromaštva

  12. #57

    Odgovor: Matija Bećković

    Матија Бећковић: Понос у Србији помињемо само пред геј параду!

    Српски песник и академик Матија Бећковић изашао је у септембру пред читаоце са сабраним делима поезије у 12 књига. Питали смо Матију да ли је прерано да заокружује стваралачки опус када се прича да је још у пуној песничкој форми:

    Ако добро бројим, ово су ми четврта сабрана дела. Прва у шест, па редом: у седам, у девет и дванаест књига. По тој формули следећа ће бити у петнаест, а ко зна колико ће их се испилити до краја.

    Бећковић се у интервју за наш лист осврнуо на одржавање геј параде у Београду и истакао да мисли да је за похвалу и признање у Србији заслужује свако ко се било чиме поноси и због било чега парадира.

    – Коме је год до части и поноса то мора признати и не би смео заборавити. Само треба пазити да се та реч ни случајно не пише ћирилицом да је Руси не би погрешно разумели и чудили се што понос траје недељу дана и то по улицама – тврди Бећковић.

    Иако сматра да услове за улаза у ЕУ нећемо испунити јер их је све више, па је поделио са нама да сумња да смо више антисрпски него антиевропски настројени.

    – За мале народе прикладније НЕ-ТО него НАТО – рекао је Матија.

    Извор: Вечерње Новости
    Opet sam ti u kafani, mene bez nje ništa nema
    Tu su moje lude noći, nikad nisam u samoći,
    Hej kafano, moja rano...
    Samo na www.VojvodinaCafe.rs - Muška kafana,
    Bircuz koji radi 25 sati dnevno!

Strana 4 od 4 PrvaPrva ... 234

Slične teme

  1. Mira Alečković
    Autor starsica u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 08.06.2016, 13:47
  2. Stevan Raičković
    Autor blueella u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 37
    Poslednja poruka: 16.10.2014, 12:18
  3. Profit i troškovi nezavisnosti
    Autor Bacanin u forumu Spomenar
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 04.12.2007, 15:11

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •