Matija Bećković - Strana 3
Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 31 do 45 od ukupno 57
  1. #31

    Odgovor: Matija Beckovic

    DRUGI POGLED

    Nisi imala takve oči
    Onda kad sam te sreo

    One su iskrsle na tvom licu
    Tek kada sam te zavoleo
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  2. #32

    Odgovor: Matija Beckovic

    Ćeraćemo se još - Matija Bećković, 1996

    Ćeraćemo se još
    jednako ćerati
    to da smo načisto
    nema šta da krijemo
    neka niko ne misli da nećemo

    poštenije je reći da hoćemo
    pa da se otvoreno ćeramo
    kad se već ćeramo
    i da jasno kažemo
    ćeraćemo se još

    nego da upredamo i obećavamo
    kako više nećemo
    a svak zna da hoćemo


    Ćeraćemo se još govori Petar Božović.
    pa da ispadne
    neka što smo se ćerali
    nego smo još i slagali
    i u laž ućerani

    ćeraćemo se još
    nema od pomirenja ništa
    moramo se ćerati
    ne možemo se ne ćerati
    ni stati na ovome
    samo bi još trebalo
    da se i ne ćeramo

    dje ste se ćerali
    nidje
    šta ste isćerali

    ništa........
    Ćuti i prenesi dalje....

  3. #33

    Odgovor: Matija Beckovic

    DETE KOJE NE UME DA SPAVA

    Dete koje ne ume da spava
    Jer nije imalo od koga da nauči
    Svet uzavrelim mozgom opipava
    Nepismeno vreme azbuci ga uči!

    Dete koje nema čega da se seti
    I leptir može da nagovori
    Da je od hodanja lakše da poleti
    I vlastiti jezik da govori!
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  4. #34

    Odgovor: Matija Beckovic

    BODEŽ

    Po čuvenoj priči
    Sa dalekog severa
    Lovci na vukove
    Bodež sa dve oštrice
    Umoče u svežu krv
    Balčak pobodu u led
    I ostave u snežnoj pustinji.

    Gladan vuk
    Oseti krv nadaleko
    Pogotovu na čistom oštrom vazduhu
    Pod visokim mraznim zvezdama
    I brzo pronađe krvavu udicu.

    Oblizujući smrznutu sukrvicu
    Poreže jezičinu
    I svoju toplu krv
    Lapće s hladnog sečiva.

    I ne ume da stane
    Dok se ne skljoka
    Nadut od sopstvene krvi.

    Kad su takvi vukovi
    Koji se najteže love
    Kakvi li su tek ljudi
    Pa i čitavi narodi
    A pogotovu naš
    Koji se vlastite krvi
    Ne može nadostiti
    I pre će nestati
    Nego se opsetiti
    Da će krvav bodež
    Ostati
    Jedini
    Spomenik
    I krst
    Iznad nas.

    1989.
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  5. #35

    Odgovor: Matija Beckovic

    ĐE REČE JAPAN


    Đe reče Japan...
    Ja ne trpim kad drugi priča
    Zamaram se kad ćutim
    Poštenije je da ti to kažem
    Nego da pričaš
    A da te ne slušam
    Da te gledam u oči
    Kao da te slušam
    A da te ne čujem
    Nego punim usta
    I smišljam šta ću reći
    Čim ispregneš jezik
    I poturiš priču.

    Barem meni ne treba zboriti
    Kako to ne valja
    I kako bi bilo pametnije
    Ponekad i drugoga čuti
    Koliko bi bilo bolje
    Da sam drukčiji
    Bilo bi bolje za drugoga
    Ali za mene ne bi
    Svak misli šta je za njega bolje
    Jedino bih mogao slušati
    Kad bih mogao nekako
    Sam ispred sebe stati
    I sam sebi pričati sve ispočetka.

    Ne sviđam se ja ni sebi
    Meni je to najmanje milo
    To i mene zbunjuje
    Niko to ne mrzi koliko ja
    Meni to najteže pada
    Tu sam ja najviše oštećen
    Ali zar da čekam dok oštete priču
    Da je ni Bog ne može popraviti.

    I kad nešto pitam
    Odgovor me ne zanima
    Činim se čuo a ne čujem
    Znam šta bih čuo
    Ne tiče me se šta ko misli
    Nego šta ja mislim
    Ne znam šta ja znam
    To jedino ne znam
    A šta misle drugi
    Znam bolje od njih.

    Da ti nešto kažem
    Pre nego što počnem govoriti
    Rado bih te slušao
    Nema zbora
    Samo kad bih mogao
    Da imam kad
    I da sam bez jezika
    I da mi nije poznato
    Pre nego što počneš
    I šta bi rekao i kako bi završio
    Ali i kad ćutim ja govorim u sebi
    A ono što kažem glasno
    Samo je krnjatak od toga
    Zato mi je lakše da kulučim i krampam
    Nego da slušam
    Puna jezika i prepunjenih obraza.

    Ćuti barem ti
    Zlatoust si kad ćutiš
    Fin si dok ne progovoriš
    Greota je da govoriš
    Kad ti ćutanje nije teret
    Drugo sam ja
    Ja govorim od nevolje
    Da me jezik ne udavi
    Da mi se usta ne usmrde.

    Ne dam da mi kidišu na jezik
    I da me razjeziče
    A neću ni ja dugo
    Pa pričajte kad odem.

    Po godinu sam sebe nagovaro
    Da nekoga saslušam
    Baš da vidim šta će reći
    Ali čini mi se nije ni zinuo
    Palac me prestigne
    I počne migati po čarapi
    I ne mogu mu ništa
    Ja hoću a palac neće
    Gledam ga a borim se s palcem
    Sav sam pod uzbunom
    Smeškam se ali ne onome što priča
    Nego nečemu drugom
    Bojim se videće s kim se borim
    A znam Bog me gleda
    I mislim palac je pametniji
    Nećeš ga slušati ako si čoek.

    I kad slušam
    Trudim se da ne slušam
    I kad se s nekim saglasim
    Ljutim se na sebe
    I što sam slušao
    I što sam se saglasio.

    Duša mi je da kažem naopako
    Stidim se da govorim pravilno
    I neću da me popravljaju
    Znam da se tako ne kaže
    Ali ako kažem onako kako se kaže
    To nije ono što hoću da kažem.

    Pričaju a ništa ne govore
    Čim jednu izgovore moraju za njom
    A ne znaju koja im je sledeća
    Ni kud im koja ide
    Otme im se jezik pa čeketaju
    Jedno počnu a drugo ne završe
    Sve tetiljancije i pobrkotine
    Zaglave se ko voda u grliću
    Krkljaju kao prevrnuta boca.
    Niko nikoga i ne sluša
    To su priče
    Ne čuju sebe a ne drugoga
    Nego ljudi lažu
    Za neke laži je šteta što su laži
    Ali ja da lažem neću
    Tobož slušaju pletipriču
    Pletipričalica
    A da ih pitaš šta je ko rekao
    Ni jedan ne bi znao
    Svako bi pričao svoju priču
    Ovo svak zna a samo ja priznajem
    Niko me ne nagoni nego ja hoću.

    Niko sa mnom ne može
    Neće to niko da trpi
    Svi su me ostavili
    Ne volim nikoga
    A najmanje sebe
    Usko mi je pod nebom
    A kamoli u prsima
    Nemam nikoga sem sebe
    A sebe sam najželjniji.

    Ne ume niko da me čuje
    A jedva sebe slušam
    Sam sam sebi dosadio
    Jedan se bio našao
    Kao ovo ti
    I izdržao što ne bi niko
    I kupio me s tim
    Ali i on je tu skoro zavapijao
    Ne mogu više
    I iskočio preko vrata
    Preko kojih ćeš iskočiti i ti.

    Niko mi ne dolazi
    Niti ja kome idem
    Po jednoga uvatim
    Kao ovo tebe
    I pričam mu dok ne uteče
    A onda pričam sam sa sobom
    Pobijem tojagu predase
    Pa se na nju izdirem
    Rečima se zamajavam
    Na jezik se dočekujem
    Da se živ čujem
    Do ćutne minute
    A sve pričam ne bih li se setio
    Onoga što sam zaboravio.

    Ako ćemo pošteno
    Ni s kim i ne pričam
    Sem sam sa sobom
    Kad imam u sebe poverenja
    Ne mogu bez nikoga
    Ništa ni reći ni znati
    Malo ko može bez ikoga
    Ni drvo bez drveta
    Ni čoek bez čoeka
    Ali poneko može
    Kao bor osamnik
    E to je drvo junak
    I čoek je čoek
    Ako može sam.

    Nešto bih te pitao
    Da mi pravo kažeš
    Ali ti ćeš reći
    Hoću ako znadem
    I ako je za kazivanje
    Kao da bih te ja pitao
    Ono što ne znaš
    I što nije za kazivanje
    Pa što da te pitam
    Kad znam šta bi rekao.

    A ti znaš da ja znam
    Šta ti znaš i šta ne znaš
    I šta je za kazivanje a šta nije
    I da hoćeš da pričaš pričao bi
    Ne bih čekao da te ja pitam
    Zato ću ja sve sam ispričati
    A ti slušaj i nemoj me prekidati
    Samo ladi usta i klimaj glavom
    Je li sve onako kako sam rekao
    Jesam li šta izostavio i oštetio
    Pa ako jesam
    Meni nije muka da pričam sve ispočetka.

    Sve hoću da ti kažem
    A uvek zaboravim
    Uzgred budi rečeno
    Ne kažem ja tebi ništa
    Nego gledam u tebe
    Ne u tebe nego u tvom pravcu
    Pa se čini da tebi pričam
    A ja ne pričam nikome
    Nego sam sa sobom
    Pričam svoju priču.
    Боље је наставити да пијеш, него престати кад не треба.

  6. #36

    Odgovor: Matija Beckovic

    ....Vec nema u srpskom jeziku reci na koje se mogu
    osloniti
    Sa kojima bih poredio njene oci i onda mirno
    spavao
    Ima jedna zemlja velika kao njena trepavica.
    Ta neosvojiva Rusija koju je ipak lakse osvojiti.
    Od njenog poljupca koji mi je poslala telefonom
    Zapalilo mi se uvo na posti jednoga drugoga
    grada
    To famozno to zeleno to gorko uvo
    Koje je dugo stajalo kao antena na jednoj
    radio-stanici.
    Otkidao sam ga i duboko u zemlju zakopavao
    Ali nije prestalo da me poziva na telefon
    Svojom telepatskom azbukom svojim visecim
    mostovima.
    Na mome srcu kao na gramofonskoj ploci
    Snimila je sve sto je rekla u životu
    Njene korake, njen smeh i njen kasalj
    Njena duga shaputanja sa ljudima koje ne poznajem.
    Gradove u kojima živimo vezuju nasa pisma.
    Ja ne znam za drugo nebo sem njenog kisobrana.
    Kad me ona voli ne znam od cega živim
    Ne jedem, zaboravljam da disem i vrlo cesto
    umirem
    Ćuti i prenesi dalje....

  7. #37

    Odgovor: Matija Beckovic

    Suza na pučini


    Nestajem u podne kad ona gubi senku
    O saće od crnog mleka u ušima
    Sva prašina neba nedostojna njenog pudera
    Ona mi daje otrova u poljupcu

    Ta kurva to slatko djubre koje volim
    Ali ne smem da priznam jer će me ostaviti
    O zvezdo proslavljena na račun noći
    O moje lice oprano suzama

    Orao koji propada niz provalije u vazduhu
    Pre zemlje neće ništa dodirnuti
    Duboke su sve stvari dok padaju
    Kao ptica koja putuje kroz kamen

    Ljubi dok podlegneš srcu dok te izda
    Dok izučiš školu koju citiram
    O ružni snovi gde se sastajem sa biljem
    U dvoličnosti se čuva pravo lice
    Poruku je izmenio Cecara, 20.06.2010 u 09:02 Razlog: sh, ch, zz

  8. #38

    Odgovor: Matija Beckovic

    Onaj sam kog volim


    Mislim na tebe

    Da bih znao ko sam

    Da te zaboravim

    Ne bih znao gde sam.


    Znam da sam tamo

    Gde za tobom čeznem

    Držim te na umu

    Da se ne izgubim.

    Onaj sam kog volim

    Taj sam na kog mislim.
    Ćuti i prenesi dalje....

  9. #39

    Odgovor: Matija Beckovic

    Маленькая Верочка

    Jedino još rade telepatske veze
    Jedino još stižu pisma bez adrese
    Jedino je nisam učio da pati
    Jedino joj moje mane nedostaju

    Njeno lice je snimak njenog srca
    Njen ukus sam zauvek otrovao
    Njeno srce drži sveću dok ja pišem
    U mene uviru stene kao vode

    Moj grob je avion srušen u prašumi
    Jači sam od nje jer sam mrtav
    Čemu me ona uči videće se
    Ako se ponovo jednog dana rodim

    Moje srce je njen mikrofon
    Neka zver trune i svetli u visini
    Posle nje dišem kao posle kiše
    I izdvajam nešto drugo iz vazduha

    Ja sam slao u školu njene uši
    Ja sam joj davao časove iz očaja
    Ja živim da bih objasnio našu vezu
    Ako ona postoji nemam šta da kažem

    Ona je lepa kao umiveni rudar
    Ona sa mnom vara svoje ljubavnike
    Zbog nje su radnici subotom u novim odelima

    Više od svega čist vazduh joj liči
    Ona kaže mojoj zvezdi: blago tebi
    Izrezujem njene oči iz ničega
    Ona misli da je varam kada dišem

    Trovao sam se njenim mesom kao bakrom
    Ona spava kao da ume da se budi
    I najgušće šume čita kao vodu
    O visoka ptico gde doseže moja misao
    Šta li sam crtao majci u utrobi

    Kako se skuplja pod noktima zima
    I jezik smeta da kažem šta hoću
    Povraćam kamenje i pijem mastilo
    I padam pod svojim srcem posle svega
    Grom se u vodu odronjava, gospođice

    Pripalite mi na čelu cigaru
    Vesti su u dubokoj vodi zakasnile
    Zvezda se u sluhu topi kao sapun
    Neko bilje me na telefon zove
    Otkad nosim grumen soli mesto srca

    O ptico najdalja tačko u potiljku
    Tom čudu od deteta sa srcem od slame
    Ne sećam se više šta sam obećao
    Da ću stvoriti od trideset slova

    Moje uši davno u svemir odoše
    Sad se lepe za njih kao za promrzlo gvožđe
    Ptice što se vole i traže u jeziku

    Grafički radnici složite moju dušu kao svoju
    Pripitajte vrapce o našoj ljubavi
    Poezija čeka da nestane od mastila
    Pa da se javi neometana i slobodna

    Sunce je jedini živi svedok svih vremena
    Nečista dušo sa sobom u neslozi
    Stradale su i malo veće ptice
    Dok je vreme ovu školu izučilo

    Ona me sada crta po sećanju
    Ona čeka pismo koje su ukrali
    Ona nema pojma od čega se živi
    Kad odem pod zemlju sve ću joj priznati

    Kad ona reč uzme biće i kraj sveta
    Namesto snega padaće pepeo
    Rasejan ću ući u istoriju
    Zaboravljajući i dobar dan da kažem
    Ćuti i prenesi dalje....

  10. #40

    Odgovor: Matija Beckovic

    Matija Bećković

    Rodjen 29.11.1939. godine u Senti. Osnovnu školu završio u selu Velje Duboko, niže razrede gimnazije u Kolašinu i Slavonskom Brodu, a višu gimnaziju sa maturom u Valjevu. Otac Matijin, Vuk Bećković je bio oficir vojske Kraljevine Jugoslavije koji je poginuo u Sloveniji 1944 godine. Školske 1958/59. godine upisao se na Filološki fakultet u Beogradu na grupu za jugoslovensku i opštu književnost.

    Prvu pesmu je štampao kao gimnazijalac 1957. u Mladoj kulturi.

    Bećkovićevi prozni i poetski tekstovi priredjivani su za pozorište i izvodjeni na domaćim i stranim scenama. U Narodnom pozorištu u Beogradu je 1978. godine izvedena Medja Vuka Manitoga, a potom monodrame Reče mi jedan čoek i Ne znaš ti njih.

    U Zagrebačkom teatru ITD, Kazalištu mladih, Jazavcu, Teatru MM, Srpskom narodnom pozorištu, Klubu M, izvedene su pozorišne predstave po Bećkovićevim tekstovima.

    U Savremenom pozorištu u Beogradu izvedena je 1970/71. komedija Beograd nekad i sad, sa istoimenim komedijama Sterije i Nušića.

    Napisao je dve televizijske drame i dve jednočinke za decu koje je Televizija Beograd emitovala 1966. i 1967. godine.

    Adaptirao je (sa Borislavom Mihajlovićem Mihizom) Gorski vijenac, predstava je izvedena na sceni Narodnog pozorišta u Beogradu.

    Dramska poema Che - tragedija koja traje (sa Dušanom Radovićem) prevedena je na nemački jezik (Che-tragedie, Frankfurt am Main 1969.) i engleski (Če: Permanent tragedy, New York 1970.).

    Zapisi iz knjige O medjuvremenu prevedeni su na engleski pod nazivom Random Targets 1970.

    Za svoje pesništvo Bećković je dobio nagrade: Milan Rakić, Oktobarsku, Sedmojulsku, Zmajevu, Disovo proleće, Belovodsku rozetu, Zlatni krst kneza Lazara, Ravnogorsku, Stefan Mitrov Ljubiša, Veliku Bazjašku povelju, Odzivi Filipu Višnjicu, Biblios, Nagradu Vukove zadužbine, Njegoševu nagradu, Žičku hrisovulju itd.

    Za poemu Ćeraćemo se još dobio je nagrade Tipar, Zlatni bestseler, Jovan Dučić i Laza Kostić.

    Za dopisnog člana SANU izabran je 1983. godine a za redovnog 1991. godine.

    Njegovoj supruzi Veri Pavladoljskoj posvećena je jedna od najlepših knjiga ljubavnih pesama u istoriji srpske književnosti.





    Do sada objavljene knjige:

    Vera Pavladoljska (bibliofilsko izdanje Radomira Stevića, 1962)
    Metak lutalica (Prosveta, 1963)
    Tako je govorio Matija (Prosveta, 1964 i 1965)
    O medjuvremenu (Matica srpska, 1968 )
    Che - Tragedija koja traje (Sa Dušanom Radovićem, nezavisno izdanje Slobodana Mašića 1970, Rad, 1989.)
    Reče mi jedan čoek (Prosveta, 1970, 1976)
    Medja Vuka Manitoga (SKZ,1976, 1978 )
    Lele i kuku (Prosveta, 1980) Služba Svetom Savi (Glas crkve, 1989)
    O Njegošu (Glas crkve, 1988 )
    Kosovo najskuplja srpska reč (Glas crkve, 1989)
    ....

    delovi preuzeti sa - wikipedia
    Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 16:21 Razlog: sh, ch, zz

  11. #41

    Odgovor: Matija Beckovic

    Cetinje


    Ja imam jednu predstavu detinju
    Da sam nekada živeo na Cetinju.

    Pamtim svako lice što sam tamo sreo
    I grob kome sam se u vedri dan peo.

    I svako jutro čim bih progledao
    Prvo bih k tome grobu pogledao.

    Ali kao da više nema ni Cetinja
    Niti ima meni, ni mojih svetinja.

    (Pa više nemam kuda ni krenuti,
    Niti imam k čemu glavu okrenuti.)

    Kao da su srece i nesrece moje
    Vezane za mesta koja ne postoje.

    I kao da se sam moj život zbio
    U gradu u kojem nikad nisam bio.
    Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 16:26 Razlog: sh, ch, zz

  12. #42

    Odgovor: Matija Bećković

    O sreći

    Šta je sreća?
    Sreća je naći u vekni zrno bisera.
    Sreća je iz supe izvući prsten.
    Sreća je kad vam pronađu dukat u želucu.
    Kad vam opale šamar i time izazovu varnicu genijalne ideje.
    Šta je još sreća? Kad slaže metak.
    Kad se otvori padobran.
    Kad vam prodavac uvije semenke u diplomu pravnog fakulteta.
    Sreća je kad čovek otkriva spomenik i otkrije da je to spomenik njemu.
    Sreća je kad bolujete od raka i pregazi vas auto.
    Sreća je otkrijete Ameriku putujući za Indiju.
    Sreća je kad u lovu promašite zeca, a pogodite lava.
    Sreća je roditi se srećan.
    Sreća je lutrija.
    Sreća je dobiti na lutriji.
    Šta je sreća?
    Sreća je dobiti nešto što vam ni po jednoj drugoj osnovi ne pripada.
    Sreća je iznenađenje.
    Sreća je nada.
    Sreća je jedini izlaz.
    Šta je za koga sreća?
    Za nekog je nedostižna sreća kosa na glavi.
    Za drugog muško dete.
    Za čistača ulice kiša.
    Za vatrogasca požar.
    Za policajca zločin.
    Za zločinca rat.
    Za đaka epidemija.
    Za vojnika pismo.
    Za anonimuse ime u novinama (makar u čitulji).
    Za pešaka bicikl.
    Za biciklistu moped.
    Za lovca pogodak.
    Za goluba promašaj.
    Za centarfora gol.
    Za golmana pored gola.
    Sreće treba ili imati ili je tražiti.
    Ko ima sreće ne treba mu ništa drugo.
    U sreću treba verovati do konačne propasti.
    Najveća sreća je uvek tuđa. Sreća je ono što nemamo. Sreća je borba za neravnopravnost. Sreća je biti jedini srećan među hiljadama drugih.
    Sreća se prodaje. Sreća se može kupiti. Sreća je pristupačna svakom. Postoji mnogo načina da se dođe do sreće.

    Sa tom ulaznicom za sreću može se živeti dugo i sa uzbuđenjem. Čovek sa tiketom učinio je sve za svoju sreću. Ona dalje zavisi od drugih.
    Srećni se kriju i povlače, ostaju samo nesrećni. Njih uvek ima mnogo i sve više. Oni se grabe za sledeću priliku. Na mesto jednog srećnog dolaze desetine novih, željnih sreće.
    Kad izgubi svaku nadu, kad ga iznevere sve igre na sreću, čoveka proglase milionitim posetiocem i poklone mu čajnik, radio-aparat ili kolekciju deterdženata.
    Sreća je uvek i svugde prisutna. Treba samo biti tu.
    Ako nas neće sreća, ostaje još jedna velika i utešna sreća. To je: izbeći nesreću.
    Ostati živ.
    Ne upasti u šaht.
    Žena koju u cirkusu gađaju noževima i ne pogode je.
    Čovek koji je pao sa petog sprata i ostao živ.
    Sreća je biti manje nesrećan od drugih.
    Jedan ima jednu ruku u gipsu, drugi obe.
    Jedan je dobio blizance drugi petorke.
    Jedan je pokraden drugi je uhvaćeni lopov.
    Hodajte kroz život otvorenih očiju i s verom. Zavirite u svaki ugao nikad se ne zna gde je sreća.
    Sreća je slepa. Na sreću svako ima pravo. Sreća ne zna za razlike u boji kože, polu, socijalnom položaju, titulama i slično.
    Sreća je velika šansa za sve.
    Ako ovako produžimo, sutra će svako imati osiguran dobitak. Zar nam nešto više treba za sreću?
    Poruku je izmenio Cecara, 09.02.2015 u 21:35
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  13. #43

    Odgovor: Matija Bećković

    O zaostalosti

    Zaostalost je postala jedna vrsta mode. Pomodno je i popularno biti zaostao.... civilizovani sa zavišću gledaju na zaostale. Zaostali su postali nosioci napretka, sinonim zdravlja, avangarde.
    Iz zaostalosti se ne može nazad. Zaostalost zna samo za napred. Danas samo zaostalost može da korača krupnim koracima.
    Jedino zaostali imaju budućnost.
    Samo još gladni imaju nade da će biti siti. Siti su već siti.
    Kao što pocepani imaju lepši san od elegantnih, samo još porobljeni mogu sanjati slobodu.
    Otuda superiornost zaostalih leži na čvrstim osnovama. Njihova budućnost je sasvim izvesna. Od istorije civilizovanih oni će krojiti sebi budućnost. Nemaju razloga da ponavljaju očigledne greške i gluposti.
    Gladni i bosi, puni snova, snage i nade, tzaostali će tek doživeti nostalgične trenutke naše lepe prošlosti. Naše najlepše uspomene tek treba da budu njihova stvarnost.
    Njihovoj dokolici nije potrebna naučna fantastika. Oni sanjaju viljuške, točkove, pegle, prve novine, pronalazak filma, radija i televizije.
    Oni su gladni naše sitosti.
    Divnog li uzbudjenja, veličanstvene li gladi i radoznalosti.
    Blago zaostalima, teško onima koji to nisu!
    Blago još uvek željnima pravde, slobode i jednakosti! Jedino oni imaju za šta i živeti i umreti. Jedino će još oni biti hrabri, časni, slavljeni. Oni će tek imati svoje pesnike!
    Poučeni iskustvom već sitih i civilizovanih, oni će podizati blistavije revolucije i vositit spektakularnije ratove.
    Njihov Napoleon biće viši. Njihov Aleksandar Makedonski živeće duže. Njihov Brut neće ubiti Cezara.
    Teško onima koji su na cilju. Oni su bez cilja. Oni koji su ostvarili svoje snove, nemaju više šta sanjati. Slobodni će trunuti u nepromenljivosti slobode. Siti sreće, oni će se okrenuti nesreći.
    Tako, dok ideal primitivnih ostaje dobro, emancipovani blazirano traže promenu u zlu.
    Civilizovani pune svoja groblja samoubicama, zaostali gladnima.
    Siti bi hteli da doviknu gladnima, da nije sva sreća ni u sitosti, ali ih gladni ne čuju. Odeveni se skidaju, postaju nudisti, a goli kradu njihova odela, hladno im je i željni su elegancije.
    Zaostali svaki zalogaj proglašavaju praznikom, svaki dan korakom ka sreći.
    Civilizovani gledaju zaostale na malim i velikim ekranima, ne mogu da se načude toj hladnokrvnosti koja nikuda ne vodi. Kaju se za svoju radoznalost i nestrpljenje, rado bi iz gledališta utrčali na teren da sami sudeluju u igri. Međutim, kasno je. Svako samo jedanput prolazi svoj put. Unazad se ništa ne može ispravljati. Unapred može, i to će zaostali učiniti.
    Budimo dobri sa zaostalima, možda će nam pokloniti koji zalogaj svoje gladi i gutljaj svoje žeđi.
    Isn't it funny how day by day, nothing changes, but when you look back, everything is different?
    C. S. Lewis

  14. #44

    Odgovor: Matija Bećković

    Odakle Meni



    Odakle meni u džepu vetar
    Koji je mrsio tvoju kosu
    Nekoliko kamenčića
    Koje si bacala iza sebe
    Govoreći da ćeš tako lakše naći
    U povratku put do kuće
    A vrapci ih neće pojesti

    Odakle meni mali komad papira
    Na kome si napisala
    Volim te
    I tvoja slika
    Iz vremena kada si volela da gledaš
    Kako opada lišce
    Kada si volela da gaziš po njemu

    Odakle meni u kutiji od šibica
    Malo peska sa zamka
    Koji si sama sagradila
    I u kome sam te Princezo
    Poljupcem probudio iz sna

    Odakle meni snovi puni tvojih reči
    I gomile rečenica
    Koje ti pričaš samo meni

    Odakle meni to da nikada ne kasnim
    Na sastanke sa tobom
    Jer ti uvek dolaziš ranije
    Odakle meni glupa navika
    Da ti nikada ne kažem
    Ja te volim
    Samo zbog toga što znam da znaš
    A meni je teško da te reči izgovorim

    Odakle meni devojka
    Koja se osmehne uvek kada me vidi
    I kaže mi samo jedno ćao
    Koje znači i volim te
    I drago mi je što si tu
    I poljubi me
    I budi blizu mene
    I lepo je što si baš ti moj
    Odakle meni sanjalica
    Odakle meni neko ko ne ume da svira
    Ali čiji je svaki pokret
    Čija je svaka reč pesma
    Odakle meni ti?
    Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 16:29 Razlog: sh, ch, zz

  15. #45

    Odgovor: Matija Bećković

    ***


    Prostori kao akvarijumi i pošumljena nebesa
    Moj potiljak pun otisaka tvojih prstiju
    Moje srce dignuto u termometru kao krv u zločincu
    idealni neskladu, ljubljena
    U imaginarnom avionu nad mojim ponorima
    Izmišljajući ja te učinih nemogućom.
    Uzalud smo zajedno kao dve šine
    I dva jauka se negde sastaju mi nikada!
    Moja mašta na nekoj drugoj planeti izaziva požare
    A u istom trenu je pred tobom tako savršeno nemoćna
    Lažni i istinski pesnici u istim bolovima
    Već sam vazduhu, već sam vodi probio uši
    pričama o toj ženi
    I sve što je patilo mora da je na mojoj strani!
    Poruku je izmenio Cecara, 19.06.2010 u 16:33 Razlog: sh, ch, zz

Strana 3 od 4 PrvaPrva 1234 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Mira Alečković
    Autor starsica u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 25
    Poslednja poruka: 08.06.2016, 13:47
  2. Stevan Raičković
    Autor blueella u forumu Srpska poezija
    Odgovora: 37
    Poslednja poruka: 16.10.2014, 12:18
  3. Profit i troškovi nezavisnosti
    Autor Bacanin u forumu Spomenar
    Odgovora: 20
    Poslednja poruka: 04.12.2007, 15:11

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •