Beočin i sela opštine beočinske
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 21

Threaded View

Prethodna poruka Prethodna poruka   Sledeća poruka Sledeća poruka
  1. #1

    Beočin i sela opštine beočinske

    Беочин


    Они млађи (од мене) који нису из тог дела Срема, уобичајено под именом Беочин подразумевају град који је од цементаре близу Дунава па све до Фрушке Горе, где је на крају насеља смештен Беочински манастир.
    Међутим, нарастањем негдашњег фабричког насеља које је било око три километра од цркве, почело се у називању разликовати Беочин Село од целине Беочина. Сада се то и званично зове:


    '' БЕОЧИН СЕЛО, насеље на северној страни Фрушке горе, изграђено у доњем делу долине Козарског потока, један километар пре њеног спајања са долинам Дунава. Настало вероватно крајем 17. или почетком 18. века.

    Називало се Беочин (по преданњу, према 'белам оцу", игуману некадашњег манастира), а тек у ХХ веку названо је Беочин Село, за разлику од Беочина Фабрике, града који је настао уз фабрику цемента. Сада је потпуно спојено са градом. Кад се први пут помитње 1702, у њему је било 49 домаћинстава. Тај број је осцилирао и већ 1734. пописана су 82 дома, да би их само две године касније било свега 39. Након тога село једно време расте, тако да је 1756. у њему било 74, 1766-80. и 1791. -125 домова. У селу је 1787. живело 779 становника, 1791-519, 1836. - 1.062 и 1850. - 941. Данас има око 2.000 житеља, претежно Срба.


    Поток код споменика НОБ одакле је до цркве - центра села - око 20о метара.

    Насеље je настало у долини потока, што му je одредило низ морфолошких карактеристика. Улице су уске и кривудаве, а протежу се дуж потока. Главна улица којом пролази пут за Беочински мнастир јe са десне стране поток и од ње се одваја неколико краћих улица коте наjчешhе имаjy исти правац. На северној перифериjи насеэља подигнуто je низ зrpада са колективним и поjединачним становима радника из Беочинске фабрике цемента.


    Ово je било типично фрушкогорско село са виноrpадарством као основном привредном граном. Виноrpади су покривали око 5,4% обрадивих површина, а сађни су на благим страницама долина Козарског потока, потока Шакотинац и Думбово, као и на обронцима планине према Дунаву. У њима jе било и много виноrpадарских станова. Градњом Фабрике цемента у близини села и отварањем пространих маjдана лапорца заузете су многе од ових површина. Млађе сеоско становништво добило jе шансе запошљавањ у непољопривредним делатностима, тако да су ратарство, сточарство и виноrpадарство временом постаjали споредне важности. Према попису становништва из 1981, у селу je било свега 75 земљорадника.

    Спроведени су cтpyja, гас, телефон, водовод. Постоjи четвороразредно одељење основне школе, као и црква. У селу се налазе мање продавнице за наjнужниjе животне потребе и угоститељске радње.'' (Горњи цитат је из Енциклопедије Новог Сада, а свеска бр.3 у којој је одредница о Беочину је штампана 1994. године, те су подаци пре тог времена.)


    Sledi odlomak o mestu iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Te opise je na ovaj forum preneo član Felix.

    "BEOČIN,

    O tome kako je postalo ime ovog sela pričaju ovo:

    Pred istim selom i danas ima ,a nekad ih je bilo i vise, furuna koje su kreč pekle. Ovaj se kreč raznosio po celoj okolini Srema, Backe, a donekle čak i Banata. Taj bogati rudnik krečnog kamena činio je svu okolinu belom. Otuda su i oni koji su kreč raznosili prozvani Beočinci, pa i njihovo selo nazvaše susedi im najbliši: Beočin. Tako prica prosti narod, a tom se pričanju moze verovati. Bar ja mislim, da je ono istinito pa i oprvadano.

    Ima nekih koji govore da je ime Beočin od nekih kaludjera, koji su bele haljine nosili, nosili, dakle beo čin. Koliko sam mogao čuti, ovo tvrde čerevički Šokci, navodeci da su fratri nekad ovde imali svoje vinograde. Ti su fratri, po njihovom kazivanju, dolazili ovde iz Iloka i Šarengrada.

    ''… Преображењска црква у селу једнобродна је грађевина подигнута у другој половини XVIII века, типичних одлика такозваног граничарског барока. Звоник на западној страни обновљен је 1906. Унутрашњост цркве је сва украшена. Иконостас је резао новосадски мајстор Аксентије Марковић према уговору из 1791, склопљеним са црквеном општином села Беочина. Иконе је сликао Стефан Гавриловић, а позлатарске радове извео Илија Гавриловић, о чему сведочи уговор из 1802. Стефан Гавриловић спада међу најбоље мајсторе српског познобарокног сликарства..’’ (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)Црква је споменик културе великог значаја.

    Selo ovo ima vrlo lepu crkvu i 232 srpske kuce sa 1107 Pravoslavnih duša.
    Ima dve lepo uredjene škole sa četir razreda, koje polazi 130 dece uredno.
    Narod je dobar, blag, marljiv za svoje poslove. Živi dosta u čistoti i uopšte svugde je red.

    Stari su vinogradi propali (oko 1885. je harala epidemija filoksere koja je stigla iz Amerike, i praktično uništila vinogradarsto u Srem – moja napomena), nov pak sad vrlo malo se diže. Vrtarstvo je slabije razvijeno, a voćarstvo se diže i neguje marljivo. Pčelarenje je neznatno, a svilarstvo tek u povoju. Stočarstvo neguju za svoje potrebe, tako i živinu.


    Narod u ovom selu izvozi mnogo kamen, u odredjeno vreme izvozi drva iz sume, kad je veća seča,t e otuda znatnu zaradu vuče.

    O trgovini i zanatu malo imamo reči, jer se samo najpotrebnije u selu kupuje, ostalo se sve donosi iz Novoga Sada.

    Selo je čisto srpsko, govori se lepo i čisto srpski, a i pesma peva, svi se srpski obicaji drže i čuvaju svojski.

    Odelo im je kao i u ostaloj okolini kod planinaca.

    Ljudi su lepog rasta, snažni i potpuno razvijeni, miloliki; obicno ih krase lepi brkovi i dobradnik. Lica su većinom smedjeg, a kose i obrva crnih. Ženskinje je bujnog i krepkog zdravlja. Vek im je običan, duboka je starost redja.


    U nekom od ranijih prolazaka na česmi sam video uklesnu godinu koja se sada ne vidi. Dok sam pokušavao da razaznam nešto ispod naslage, prišao mi je meštanin koji me je sa autobuske stanice posmatrao kako slikam i zagledam. Od njega sam doznao da česma nosi naziv Begina po špicnametu domaćina kuće pored česme. On pretpostavlja da ikona svetog Đorđa ima veze sa porodičnom slavom Beginih. Složili smo se da je česma vršnjakinja crkvi. Međutim, čitajući sada opis Beočina i nazive izvora koje navodi karlovački prota, ne uspevam da zaključim pod kakvim je nazivom ovaj izvor - česma tada bio poznat.

    Pored česme je oveći valov za napjanje stoke. Česma više nema vode jer je gore na brdu stvorena neka deponija smeća pa voda više nije za upotrebu.



    Selo ima vrlo dobru planinsku vodu.

    Kroz selo proteče gorski potok. Potoci imaju ova imena:
    Dumbovački, Časorski (Kozarski ?), Ragulja.

    Znatnije vode i izvori su ovo:
    Dobra voda, Bukova voda, Drenovac, Ladna voda, Ajdukovac, Brankovac, Popov levak, Leska, Gornja voda, Bukva, Matorac, Bela voda, Preobraženska, Marija, Planta, Kurjakovac.









    Od sela Beočina prijatnim putem i stazom izmedju dva poviša brega dolom pored nestašnog šumskog potoka kroz voćnjake, dolazi se u lep i veoma uredjen manastir Beočin, koji usamljen stoji na lepoj ravnici sa krasnom crkvom i kućom.


    'Nestašni potok' je sada u betonskom koritu.

    Na samom potoku, malo dalje od manastira, sagradjena je mala kapela.
    S leve strane manastirske crkve grob je milog nam pesnika Jovana Grčica-Milenka, koji se rodio i umro u Čerevicu. Kraj kapele, opet, grob je baš pred vratima, čestitoga igumana Dionisija Čupica, koji je stekao osobitih zasluga za manastir Malu Remeticu, s one strane Fruške Gore, koja je do pre 6 godina bila uz Beočin.
    Iz sela Beočina, na kolima, običnim hodom, stiže se za tri četvrti časa u Čerevic."




    MANASTIR BEOČIN
    Manastirska crkva je posvećena prazniku vaznesenja Hristovog. Nema pouzdanih podataka o vremenu osnivanja manastira. Prvi put se spominje u turskim dokumentima iz 1566-1567. i imao je sasvim malu crkvu. U austrijsko-turskim ratovima manastir je napušten. Krajem 17. veka izbegli monasi iz manastira Rača na Drini. Naseljavaju i obnavljaju manastir te 1708. izgrađuju privremenu drvenu crkvu. Današnja crkva zidana je između 1732-1734, a zvonikje sagrađen 1762. Manastirski konaci izgrađeni su između 1728-1771.


    Od crkve prema donjem kraju sela je raskršće - trg sa spomenikom žrtvama rata i borcima NOB pored potoka. Kad ovlada zelenilo ni ne sagledava se kako je to lep ambijent. Napravio sam nekoliko destina snimaka u zimskom ambijentu. Evo nekoliko:







    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.01.2010 u 01:35

Slične teme

  1. Abeceda sela
    Autor pedja.gogic u forumu Igre bez granica
    Odgovora: 114
    Poslednja poruka: 05.11.2019, 18:16
  2. Moj rođak sa sela
    Autor Lilith_021 u forumu Televizija i ostali mediji
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 10.08.2018, 10:53
  3. Istorija vašeg grada / sela
    Autor Invisibleman u forumu Istorija
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 20.09.2013, 11:28
  4. Aromatične (začinske) biljke
    Autor Bombica u forumu Biljno carstvo
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 27.07.2012, 21:32
  5. Znamenitosti vašeg grada/sela
    Autor Kunic u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 06.04.2010, 23:01

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •