Beočin i sela opštine beočinske
Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja
Prikaz rezultata 1 do 15 od ukupno 21
  1. #1

    Beočin i sela opštine beočinske

    Беочин


    Они млађи (од мене) који нису из тог дела Срема, уобичајено под именом Беочин подразумевају град који је од цементаре близу Дунава па све до Фрушке Горе, где је на крају насеља смештен Беочински манастир.
    Међутим, нарастањем негдашњег фабричког насеља које је било око три километра од цркве, почело се у називању разликовати Беочин Село од целине Беочина. Сада се то и званично зове:


    '' БЕОЧИН СЕЛО, насеље на северној страни Фрушке горе, изграђено у доњем делу долине Козарског потока, један километар пре њеног спајања са долинам Дунава. Настало вероватно крајем 17. или почетком 18. века.

    Називало се Беочин (по преданњу, према 'белам оцу", игуману некадашњег манастира), а тек у ХХ веку названо је Беочин Село, за разлику од Беочина Фабрике, града који је настао уз фабрику цемента. Сада је потпуно спојено са градом. Кад се први пут помитње 1702, у њему је било 49 домаћинстава. Тај број је осцилирао и већ 1734. пописана су 82 дома, да би их само две године касније било свега 39. Након тога село једно време расте, тако да је 1756. у њему било 74, 1766-80. и 1791. -125 домова. У селу је 1787. живело 779 становника, 1791-519, 1836. - 1.062 и 1850. - 941. Данас има око 2.000 житеља, претежно Срба.


    Поток код споменика НОБ одакле је до цркве - центра села - око 20о метара.

    Насеље je настало у долини потока, што му je одредило низ морфолошких карактеристика. Улице су уске и кривудаве, а протежу се дуж потока. Главна улица којом пролази пут за Беочински мнастир јe са десне стране поток и од ње се одваја неколико краћих улица коте наjчешhе имаjy исти правац. На северној перифериjи насеэља подигнуто je низ зrpада са колективним и поjединачним становима радника из Беочинске фабрике цемента.


    Ово je било типично фрушкогорско село са виноrpадарством као основном привредном граном. Виноrpади су покривали око 5,4% обрадивих површина, а сађни су на благим страницама долина Козарског потока, потока Шакотинац и Думбово, као и на обронцима планине према Дунаву. У њима jе било и много виноrpадарских станова. Градњом Фабрике цемента у близини села и отварањем пространих маjдана лапорца заузете су многе од ових површина. Млађе сеоско становништво добило jе шансе запошљавањ у непољопривредним делатностима, тако да су ратарство, сточарство и виноrpадарство временом постаjали споредне важности. Према попису становништва из 1981, у селу je било свега 75 земљорадника.

    Спроведени су cтpyja, гас, телефон, водовод. Постоjи четвороразредно одељење основне школе, као и црква. У селу се налазе мање продавнице за наjнужниjе животне потребе и угоститељске радње.'' (Горњи цитат је из Енциклопедије Новог Сада, а свеска бр.3 у којој је одредница о Беочину је штампана 1994. године, те су подаци пре тог времена.)


    Sledi odlomak o mestu iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Te opise je na ovaj forum preneo član Felix.

    "BEOČIN,

    O tome kako je postalo ime ovog sela pričaju ovo:

    Pred istim selom i danas ima ,a nekad ih je bilo i vise, furuna koje su kreč pekle. Ovaj se kreč raznosio po celoj okolini Srema, Backe, a donekle čak i Banata. Taj bogati rudnik krečnog kamena činio je svu okolinu belom. Otuda su i oni koji su kreč raznosili prozvani Beočinci, pa i njihovo selo nazvaše susedi im najbliši: Beočin. Tako prica prosti narod, a tom se pričanju moze verovati. Bar ja mislim, da je ono istinito pa i oprvadano.

    Ima nekih koji govore da je ime Beočin od nekih kaludjera, koji su bele haljine nosili, nosili, dakle beo čin. Koliko sam mogao čuti, ovo tvrde čerevički Šokci, navodeci da su fratri nekad ovde imali svoje vinograde. Ti su fratri, po njihovom kazivanju, dolazili ovde iz Iloka i Šarengrada.

    ''… Преображењска црква у селу једнобродна је грађевина подигнута у другој половини XVIII века, типичних одлика такозваног граничарског барока. Звоник на западној страни обновљен је 1906. Унутрашњост цркве је сва украшена. Иконостас је резао новосадски мајстор Аксентије Марковић према уговору из 1791, склопљеним са црквеном општином села Беочина. Иконе је сликао Стефан Гавриловић, а позлатарске радове извео Илија Гавриловић, о чему сведочи уговор из 1802. Стефан Гавриловић спада међу најбоље мајсторе српског познобарокног сликарства..’’ (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)Црква је споменик културе великог значаја.

    Selo ovo ima vrlo lepu crkvu i 232 srpske kuce sa 1107 Pravoslavnih duša.
    Ima dve lepo uredjene škole sa četir razreda, koje polazi 130 dece uredno.
    Narod je dobar, blag, marljiv za svoje poslove. Živi dosta u čistoti i uopšte svugde je red.

    Stari su vinogradi propali (oko 1885. je harala epidemija filoksere koja je stigla iz Amerike, i praktično uništila vinogradarsto u Srem – moja napomena), nov pak sad vrlo malo se diže. Vrtarstvo je slabije razvijeno, a voćarstvo se diže i neguje marljivo. Pčelarenje je neznatno, a svilarstvo tek u povoju. Stočarstvo neguju za svoje potrebe, tako i živinu.


    Narod u ovom selu izvozi mnogo kamen, u odredjeno vreme izvozi drva iz sume, kad je veća seča,t e otuda znatnu zaradu vuče.

    O trgovini i zanatu malo imamo reči, jer se samo najpotrebnije u selu kupuje, ostalo se sve donosi iz Novoga Sada.

    Selo je čisto srpsko, govori se lepo i čisto srpski, a i pesma peva, svi se srpski obicaji drže i čuvaju svojski.

    Odelo im je kao i u ostaloj okolini kod planinaca.

    Ljudi su lepog rasta, snažni i potpuno razvijeni, miloliki; obicno ih krase lepi brkovi i dobradnik. Lica su većinom smedjeg, a kose i obrva crnih. Ženskinje je bujnog i krepkog zdravlja. Vek im je običan, duboka je starost redja.


    U nekom od ranijih prolazaka na česmi sam video uklesnu godinu koja se sada ne vidi. Dok sam pokušavao da razaznam nešto ispod naslage, prišao mi je meštanin koji me je sa autobuske stanice posmatrao kako slikam i zagledam. Od njega sam doznao da česma nosi naziv Begina po špicnametu domaćina kuće pored česme. On pretpostavlja da ikona svetog Đorđa ima veze sa porodičnom slavom Beginih. Složili smo se da je česma vršnjakinja crkvi. Međutim, čitajući sada opis Beočina i nazive izvora koje navodi karlovački prota, ne uspevam da zaključim pod kakvim je nazivom ovaj izvor - česma tada bio poznat.

    Pored česme je oveći valov za napjanje stoke. Česma više nema vode jer je gore na brdu stvorena neka deponija smeća pa voda više nije za upotrebu.



    Selo ima vrlo dobru planinsku vodu.

    Kroz selo proteče gorski potok. Potoci imaju ova imena:
    Dumbovački, Časorski (Kozarski ?), Ragulja.

    Znatnije vode i izvori su ovo:
    Dobra voda, Bukova voda, Drenovac, Ladna voda, Ajdukovac, Brankovac, Popov levak, Leska, Gornja voda, Bukva, Matorac, Bela voda, Preobraženska, Marija, Planta, Kurjakovac.









    Od sela Beočina prijatnim putem i stazom izmedju dva poviša brega dolom pored nestašnog šumskog potoka kroz voćnjake, dolazi se u lep i veoma uredjen manastir Beočin, koji usamljen stoji na lepoj ravnici sa krasnom crkvom i kućom.


    'Nestašni potok' je sada u betonskom koritu.

    Na samom potoku, malo dalje od manastira, sagradjena je mala kapela.
    S leve strane manastirske crkve grob je milog nam pesnika Jovana Grčica-Milenka, koji se rodio i umro u Čerevicu. Kraj kapele, opet, grob je baš pred vratima, čestitoga igumana Dionisija Čupica, koji je stekao osobitih zasluga za manastir Malu Remeticu, s one strane Fruške Gore, koja je do pre 6 godina bila uz Beočin.
    Iz sela Beočina, na kolima, običnim hodom, stiže se za tri četvrti časa u Čerevic."




    MANASTIR BEOČIN
    Manastirska crkva je posvećena prazniku vaznesenja Hristovog. Nema pouzdanih podataka o vremenu osnivanja manastira. Prvi put se spominje u turskim dokumentima iz 1566-1567. i imao je sasvim malu crkvu. U austrijsko-turskim ratovima manastir je napušten. Krajem 17. veka izbegli monasi iz manastira Rača na Drini. Naseljavaju i obnavljaju manastir te 1708. izgrađuju privremenu drvenu crkvu. Današnja crkva zidana je između 1732-1734, a zvonikje sagrađen 1762. Manastirski konaci izgrađeni su između 1728-1771.


    Od crkve prema donjem kraju sela je raskršće - trg sa spomenikom žrtvama rata i borcima NOB pored potoka. Kad ovlada zelenilo ni ne sagledava se kako je to lep ambijent. Napravio sam nekoliko destina snimaka u zimskom ambijentu. Evo nekoliko:







    Poruku je izmenio nenad.bds, 26.01.2010 u 01:35

  2. #2

    Odgovor: Beočin

    Dvorac Špicer

    Jedna od znamenitosti Beočina je dvorac Špicer.


    Nalazi se u parku formiranom na levoj obali Kozarskog potoka gde su se nekada račvali putevi ka Beočinu (sadašnjem Beočin Selu) i Fabrici (Beočinskoj fabrici cementa - pored koje se formirao današnji gradski centar i novoizgrađeni stambeni blokovi).


    ''Dvorac je sagradila porodica Špicer po projektu Steindal Imrea 1890-92. Ede Špicer je bio jedan od vlasnika Beočinske fabrike cementa. Dekoracija objekta diktirana je namenom i veoma uglednim ekonomskim statusom porodice Špicer. Objekat predstavlja primer eklektičkog sklopa u kome su funkcija i dekoracija usklađeni na jedinstven način, prepoznatljiv za prelazak vekova i pokušaj da se usklade i pomire elementi predhodnih stilova sa nastupajućim stilovima. Na zgradi se uviđaju stilovi od romantike, gotike, renesanse i baroka pa sve do modernih strujanja jugendstil, art noveau i secesije. Enterijer je nastao nešto kasnije, a odiše u duhu varijante mađarske secesije kitnjastih oblika. Vrednost objekta ogleda se u retkosti i u vremenu nastanka, odražavanju stilskih promena i rane faze secesijske arhitekture koja je upravo u ovom periodu na prelazu i koja će u potonjim arhitektonskim delima ovog stila jasno formulisati estetska i stilska opredeljenja. Posebnu vrednost objekta daje enterijer centralnog hola. Njime dominira kamin od zelenih žolnai kaljeva, urađen po posebnim nacrtima. Zidovi hola su sa stilizovanim biljnim ornamentima i oslikani secesijskim dekorativnim programom. Zidovi su obloženi drvenom lamperijom kao i galerija na spratu sa balusterima urađenim u punom drvetu. Iako je zgrada projektovana u duhu izrazite eklektike, na njoj se uočavaju trifori i okulusi, terasa i prozori, renesansne arkade, ograda terase i barokne crte kupole. U arhitektonskom kulturnom nasleđu Vojvodine ova zgrada, predstavlja jedinstven primer eklektičke arhitekture posebne namene sa veoma vrednim dekorativnim programom ostvarenom u duhu secesije, naročito u enterijeru. Danas, objekat je napušten i već duže vreme bez namene.''


    ''Donedavno u njemu bila smeštena gradska biblioteka, radio, dom za vojne invalide i restoran. Na dvorcu ne postoje ni vrata ni prozori, a i krov polako počinje da popušta. Verovatno zbog toga je i dobio naziv "Kuća Duhova". Iako ruiniran dvorac još uvek ima šta da pokaže slučajnom prolazniku. Dvorac je evidentirano kulturno dobro. ''


    Dvorca se sećam iz vremena kada nije bio ruina.


    Sa mojim gostima 1974.

    Nekoliko puta sam kao dečak dolazio u Beočin kod porodičnog prijatelja, pekara Čiče pored crkve, uglavnom zimi jer su strme ulice Beočina divota za sankanje. Od železničke stanice se išlo peške oko tri duga kilometra, pa i pored dvorca. Tada je još bio zatvoren i zazirao sam pri prolasku pored njega u tami gustog rastinja.

    Par puta (a zadnji put sredinim 70-tih) sam bio u relativno luksuznom restoranu u dvorcu. Očigledno da prihodi restorana nisu mogli da podnose visoke troškove za održavanje takvog zdanja pa se restoran priključivao drugim ugostiteljskim preduzećima ne bi li se materijalna situacija popravila. No, vidi se da to nije bilo uspešno.


    O dvorcu postoji i legenda:

    ''Zamak u Beočinu, jedan je od najlepših secesionističkih zamkova u ovom delu Evrope. Međutim, od prelepe fasade i unutrašnjosti sa mnogobrojnim vitražima odudaraju ukrasi na zamku. Zmajolike, žabolike i zmijolike glave kao da su ostale izvađene iz nekog ponoćnog vašara duhova, koji se s vremena na vreme odigrava oko zamka. Ime graditelja se nije dugo moglo saznati. Tek pre tridesetak godina, kada je započeto restaurisanje zamka, u ohlađenom pepelu gipsane peći, pronađen je pergament, na kom je bilo zapisano sledeće: „Po sjaju njegovih očiju bih rekao da dolazi sa Dalekog istoka. Zove se Nador. Otkad je stigao, nije progovorio ni jednu jedinu reč - samo ćuti i gnječi gips za fasadu i ukrase na zamku. Ono što me je zaprepastilo, to je da na svakoj ruci ima po sedam prstiju. Šake su mu toliko velike da prekrivaju hladom čitavu fontanu, kada ih ujutru diže uvis da se pomoli izlazećem suncu. Njegovom dolasku se izgleda raduju samo ptice. Verovatno misle da će u te velike šake stati puno više mrvica kada ih bude hranio." (Sledi jedan deo na pergamentu koji je nečitak.)


    Nastavak: „Nador još ni jednom nije nahranio ptice. Još uvek samo gnječi gips, pravi ukrase na zamku i ćuti. Ti njegovi ukrasi su čudni." „Čini mi se da su gipsane glave tih životinja izašle iz glave nekog zlog čoveka koji u životu nikada nikoga nije voleo. Iz Nadorove izobličene mašte izlaze gipsane poruke mržnje i crnila. Krišom posmatram njegove ogromne ruke koje u tišini gnječe gips i moram da priznam da se malo divim tom sedmoprstom mračnjaku koji sa poslom prekida jedino kada se moli." (Ponovo sledi jedan nečitak deo na pergamentu) (I nastavak koji sledi je jedva moguće identifikovati, kao daje autor svoj zapis završio smrtno zaplašen) „Juče se dogodilo nešto užasno. Bio je poslednji dan Nadorovog rada. Negde oko podne završio je i lik istočnjačkog zmaja na gipsanoj peći. Pre no što je počeo da se pakuje, stao je pred fasadu da vidi svoje delo i za dovoljan je otvorio desnu šaku. Bila je puna mrvica hleba. Toga trenutka sam pomislio da sam se možda ogrešio o čudnog neimara. Prvo mu je u šaku sletela nežna bela golubica, ali Nador je nije nahranio, no je šaku stisnuo i grudvu krvavog perja hitnuo ka najvišem dimnjaku. Umorivši se od prevare i zla seo je na svoj divan u gornjoj sobi da se odmori pred put. U sumrak ga je stigla osveta. Dok je spavao, golubovi su ga sasvim pokrili svojim izmetom, tako da su ga potpuno zalepili za divan. Pre noći se i sam pretvorio u golubiji izmet... Nisam samo prestrašen, no sam i tužan. Više se niko neće i izlazećem suncu ali neće biti ni bele golubice da leti ka svetlu".
    Andrija
    P.S. „Sutra odlazim i ja. Spahija ne može da shvati da mogu da ostavim topli krevet i dobru platu samo zato što se ne osećam dobro kada gledam ukrase na fasadi zamka. Ovaj zapis ostavljam u ustima zmaja na gipsanoj peći. Ako je istina ono što govorim, pergament neće izgoreti." (legenda preuzeta iz knjige "SNOVI ZATRAVLjENIH KULA" Milana Belegišanina) (Sa sajta DVORCIINFO)



    Odustao sam od ulaska u unutrašnjost da bih video šta je ostalo od ukrasa jer mi je delovalo nebezbedno. Možda je i bolje što nema slika onoga što se spolja dalo videti.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2010 u 09:40 Razlog: Dodata stara slika

  3. #3

    Odgovor: Beočin

    BEOČIN - MESTO


    ''Beočin je gradsko naselje u opštini Beočin u Južnobačkom okrugu.

    Beočin je administrativno sedište opštine Beočin, koja pripada Južnobačkom okrugu, iako se celokupna teritorija opštine ne nalazi u Bačkoj, već u Sremu, ali zbog neposredne blizine regionalnog centra, Novog Sada (oko 15 km) se svrstava u Bački okrug.

    Mesto se nalazi u severnom Sremu, na obroncima Fruške gore i desne strane Dunava.

    Ovaj kraj je poznat po fabrici cementa Lafarž BFC (Lafarge BFC) koji je pre zapošljavao oko 2.000 radnika, a sada u fabrici radi oko 800 ljudi.

    Po popisu stanovništva iz 2002. godine Beočin ima 8.370 stanovnika. Većina stanovnika čine Srbi, postoji i manja zajednica Roma sa Kosova izbeglih 90ih godina.'' (Vikipedija)


    Ulaz u Beočin iz pravca Novog Sada.

    ''Naselje na sadašnjoj teritoriji Beočina se spominje prvi put u XVIII veku. 1869. godine je sagrađena fabrika cementa. Početkom XX veka nastalo je i naselje za radnike. Posle Drugog svetskog rata Beočin se širi na istok gradnjom višespratnih zgrada. Beočin postaje veći i važniji od Beočin sela, kako što če postati važni centar za okolna sela.

    Zbog velikog priliva stanovništva, zbog potražnje radnika za rad u fabrici cementa, u Beočinu ima malo starog lokalnog stanovništva.''

    Mesto - gradić Beočin je nastao i rastao oko tri kilometra od prvobitnog Beočina koji danas nosi naziv Beočin Selo. Postanak i razvoj u potpunosti je povezan sa Cementarom (kako su fabriku cementa nekada neformalno zvali, a tog naziva se i ja sećam).

    Pošto je Cementara bila ključna za nastanak i dalje postojenje Beočina, posvećujem joj punu pažnju.


    ''Organizovano iskorišćavanje debelih naslaga laporca i kreča počelo je kod Beočina u provoj polovini XIX veka. U vreme izgradnje Lančanog mosta u Budimpešti 1838. šlepovima je iz Beočina Dunavom transportovan laporac koji je na gradilištu paljen, i mleven i korišćeni za gradnju stubova mosta. Laporac, poznat kao beočinska kaja, korišćen je i kasnije za slične potrebe.

    Postoji svedočanstvo iz 1860. da je vodeničar iz Apatina Josif Čik pekao i u svojoj vodenici mleo laporac i tako dobijeni cement prodavao zidarima. On je vremenem izgradio malu fabriku pored potoka u Špicer-bašti. Istovremeno je i Hajnrih Orenštajn došao iz Temišvara, uzeo u zakup zemlju od manastira i 1862. počeo na primitiven način da pravi cement.

    Čikova fabrika je 1881. эacopšljavala 47 radnika, a Orenštajnova čak 80.
    U izveštaju Trgovačke komore u Zagrebu za 1889. navodi se da je Orenštajnova fabrika proizvela već 400.000 kvintala portland-cementa i kreča sa 560 zaposlepih radnika i dve parne mašine, dok je ona druga tvornica sa 76 radinka i jednim 'parostrojom'' producirala te godine 100.000 kv. cementa.

    Cement iz Beočina imao je matnju specifičnu težinu (650 kg prema 950 u istoj masi cementa iz Zidanog Mosta) i zbog visokog kvaliteta i niže cene nego engleski
    ili austrijski tražen je na sve strane. Korišćen je pri regulisanju Dunava, Tise i Drave, prilikom izgradnje Margithida (mosta u Budimpešti).... Izvozi se u Srbiju, Rusiju, Tursku, Rumuniju, Dalmaciju, Bosnu ...



    Pretpostavljam da je slikano između dva svetska rata.

    Početkom XX veka došlo je do fuzije dve fabrike, a 1906. stvoreno je akcionarsko društvo. Sedište fabrike bilo je u Budimpešti dok se u Beočinu nalazio glavni direktor Ignjat Rozenberg i tehnički inž. Albert Hauenšild. Nova akcionarska firma stvorila je trust industrije cementa preuzevši i neke druge fabrike i rudnike, tako da je do 1914. imala monopol u Ugarskoj.


    Glavni ulaz


    Poslovna zgrada

    Beočinska fabrika cementa bila je nejveća u Ugarskoj i 1913. proizvelai 81.000 vagona cementa. Predvodila je u mehanizaciji i racionalizaciji rada.

    Počelo je i mešanje krečnjaka sa laporcem. U paučnoj literaturi se ova Hauenšildova racioializacija nazivala "Beočinska peć". Uoči provog svetskog rata zaposleno je oko 2.000 radnika.





    Pruga već duže vreme nije u upotrebi. Do 'automobilizacije' železnica je bio osnovni vid prevoza za cement i ljude. Sada se nekadašnjoj železničkoj stanici stanuje.

    Izgrađena je železnička pruga od Petrovaradina i uvedena žičara za dovoz sirovine do fabrike.


    Sećam se da su žičare sa korpama iz više pravaca transportovale laporac ka Cementari. Sada sam video samo ovu transportnu traku pored dvorca Špicer.

    Posle Prvog svetskog rata fabrika je kao vlasništvo Unije beočinskih fabrika cementa d.d. stavljena pod državni sekvestar, da bi potom nekoliko beogradskih udruženih banaka i akcionara stvorilo novu firmu Beočinsku fabriku cementa d.d. U nastojnju da se pomire interesi bivših i novih vlasnika, 1926. je je paket akcija predat evropskom koncernu u Cirihu Cementia Holding, a sa manjim brojem akcija ostali su neki beogradski akcionari, pa i Manastir Beočin (na čijem posedu je bilo jedno od nalazišta laporca - kaje).
    Između dva rata BFC je solidno poslovala uprkos ekonomskoj krizi; unapređena je proizvodnja, uvedena automatizacija, pa se zbog povećanja produktivnosti broj zaposlenih smanjio na 700-800.



    U ovoj zgradi nadomak ulaza u Fabriku bila je služba komercijale.


    Da bi obezbedila radnike potrebne Cementari, građene su tipske kuće u blizini fabrike. To naselje nazivalo se, a i danas se naziva 'fabrička kolonija', ili samo 'kolonija'.


    Ovaj red kuća u parku okrenut je prema fabrici i znatno bolje izgleda nego ulice sa tim starim kućama.


    Ova je u boljem stanju nego većina kuća, a skoro je u potpunosti zadržala autentičan izgled.


    Ulica u Koloniji.

    Za vreme drugog svetskog rata fabriku su držale Ustaše sa akcionarima u Zagrebu. Posle oslobođenja, jedan od vlasnika, dr. Feliks Mandl, unuk barona Orenštajna osuđen je zbog 'delatnosti protiv naroda' a fabrika je konfiskovana u korist FNRJ.

    Od 1950. uvodi se samoupravljalje u BFC i ona je u društvenoj svojini. Proizvodnja je stalno povećavana, naročito posle znatne dogradnje fabrike i rekonstrukcije i osvremenjavanja tehnologije 1977.

    Danas je BFC, nakon svojinske transformacije u sklopu francuskog koncerna La Farge. Uzima se kao jedan od primera najuspešnije sprovednih privatizacija nakon koje nije došlo do problema sa proizvodnjom i proslovanjem. (Prema Enciklopediji Novog Sada)


    Beočin je u bližoj prošlosti u više perioda bio opština sa najvišim prosečnim zaradama. To je, pored drugih stvari, omogućilo da zaposleni u BFC napuštaju stanovanje u Koloniji. Sada se da primetiti da u nekim od kuća stanuju Romi, a zaposednuti su i objekti koji ne izgledaju bezbedno za stanoivanje, kao ovaj na donjoj slici.



    Pre izgradnje obilaznice oko Beočina ovom ulicom je išao tranzitni saobraćaj. Ista ulica, samo bliže Fabrici je i na sledećoj slici.




    Zgrada Opštine je takodje u toj ulici.


    Izgradnja crkve na odvajanju puta za Beočin Selo je pri kraju.


    Desno je Dom kulture.




    Zgrada Policije je u vili izgrađenoj 1914, pretpostavljam za potrebe vlasnika ili najviših stručnjaka Fabrike.


    Park se, pored puta za Beočin Selo i Kozarskog potoka, prostire do dvorca Špicer.


    Spomenik narodnom heroju Stevanu Petroviću - Briletu.


    Nedaleko od ulaska u mesto se privodi završetku izgradnja tržnog centra.
    Sa istog mesta slikao sam padine Fruške Gore načičkane vikendicama. Mnoge se koriste za stanovanje jer su vlasnici napustili stanove u Novom Sadu ili Beočini i ostavili ih mlađim članovima porodice.




    Beočinski cement korišćen je za gradnju HE 'Đerdap'. Izgrađen je tada kanal do silosa sa cementom da bi se koristio najjeftiniji, rečni transport.

    Pošto je Beočin opština u kojoj su i sela koja nisu na oovom forumu predstavljena, biće i o njima reči.

  4. #4

    Odgovor: Beočin i mesta opštine beočinske

    Kao što sam i najavio, evo i mesta u Opštini Beočin.

    ČEREVIĆ



    Moju fotografiju motiva sa crkvom, slikanu sa istog mesta nekom ranijom prilikom, video sam na više mesta na Internetu. Stavljam sada nekorišćenu, sa dramatičnijim oblacima.


    U cetru, slikano od spomenika.

    ‘’…Bogdan Petrović u svojoj knjizi "Gospodsko selo Čerević" navodeći da se Srbi prvi put pominju u Podunavlju oko 630. godine, da je ime Čerević prvi put zapisano 1231. godine i da je jedno vreme bio sedište srpskog despota Jovana Brankovića, a da je sto godina pre Kosovske bitke Srem bio pod vlašću srpskog kralja Uroša I Dragutina Nemanjića. Posle isterivanja Turaka iz Srema, krajem 17. veka, austrijski car Leopold pozvao je Srbe da nasele opustošene krajeve. Već 1704. godine Čerević je imao poštu, 1732. godine pravoslavnu crkvu, naredne godine i školu... To "gospodsko selo" iznedrilo je mnogo poznatih ličnosti iz različitih sfera društvenog i javnog života.'' (Fragment članka u Građanskom listu)


    U centru, slikanao sa istog mesta.


    Levo je spomenik dobrovoljcima 1914-18. sa 52 imena; u sredini kompleks obeležja sa šezdesetak imane boraca i oko sto imena žrtava u II svetskom ratu, a odnedavno i bista vajara Jovana Soldatovića.

    '' Prvi put je pomenut još 1339. godine kao utvrđeno naselje, a 1372. već se vodi kao varoš. Dolaskom Turaka početkom XVI veka stanovništvo se raseljava, te je Čerević opusteo. Tek početkom XVIII veka ponovo se pojavljuje na ovom mestu stalno naselje. Pre Drugog svetskog rata u Čereviću je živelo dosta Nemaca, koji su se posle iselili.'' Vikipedija)


    Na 'nemačkoj' crkvi (levo) su, izgleda započeti radovi na obnovi.


    Vatrogasni dom Dobrovoljnog vatrogasnog društva.


    Ulica kojom se prilazilo pristaništu.

    Čerević, Banoštor, Susek i Neštin u ovom delu Srema su mesta istovremeno i fruškogorska i podunavska. Raletivno visoki okrajci Fruške Gore tu stižu do Dunava a mesta su se ugnjezdila tako da ne ostavljlaju ni Dunav ni goru Frušku. To njihovom izgledu daje posebnu idiličnu slikovitost i šarm.


    Pristanišna zgrada.

    ''U Čerevicu je, kaže prota Konstantinović 1896. u knjizi 30 Dana na ubavu putu, sve dok filoksera nije unistila fruškogorske vinograde, bila veoma živa stanica parobroda dunavskih. I danas je tu stanica, doduše, ali je dosta zabataljena, jer nema više onih silnih, na stotine, buradi vina da se iz cele okoline tu dovoze pa odatle dalje širom celog sveta raznose, što je nekad u jeku bilo. Iz tih su se krajeva prva i najbolja vina izvozila; osobito je bilo na glasu crno vino.''


    Na licu pristanišne zgrade okrenutom Dunavu stoji godina 1926. a teško se može razabrati da je natpis bio 'Pristanište Čerević'

    Brodski saobraćaj je sasvim zamro tokom šezdesetih-sedamdesetih godina XX veka. Biletarnica sa čekaonicom sada je samo uspomena u tužnom stanju.


    Do nekadašnjeg pristaništa je sada fudbalsko igralište a na obali plaža.




    Nekada su kuće na obalu izlazile dvorištima a sada ima i ovakvih, sa pogledom na reku.


    Na Dunav se može izići i kroz tri ili četiri uličice.




    Naišao sam na netu na razglednicu verovatno sa kraja XIX veka. Nadam se da sam uspeo da lociram odakle je snimak napravljlen, pa sam i ja slikao isto mesto. Visoki drveni krst sada je zamenjen nižim kamenim - zagledajete, videćete. A opšti izgled ostao je isti!




    Od glavne ulice pored Dunava kreće se i u ovakve.




    Slikovitih motiva, kao ovaj što stavljam 'za uzorak' ima u Čereviću na pretek. Posvetiću Čereviću bar još jedan post.


    Pijaca je kod centra, naspram nje je Parohijski dom i glavni prilaz Pravoslavnoj crkvi. Bunar na pijaci je u kućici izgrađenoj 1914.


    Nekadašnja školska zgrada u crkvenoj porti je sada sa muzejskom namenom.

    Prota Konstantinović iz svog obilaska 1896. izveštava: ''... Ima svoje dve uredne škole sa četir razreda, mušku i žensku, svaka za sebe, u posebnoj zgradi.Te škole polazi uredno oko 72 muška i 82 ženska deteta.''


    Kameni krst ispred Crkvene opštine, naspram pijace, kako su mi rekli, podgnut je 1792. ''za vrema carice Marije Terezije''. Iako sigurno jedan od ta dva podatka nije tačan (Marija Terezija je umrla 1780.) krst je sigurno star. Takodje mi je rečeno da je do velike poplave 1965. krst bio blizu pristaništa i tada je prenet na sadašnje mesto.

    Više je znamentih i zaslužnih Čerevićana. o jednom govori nadgrobni spomenik u porti. Piše na spomeniku:
    ''Narodnom dobrotvoru Petru Kostiću ... čerevićaninu ... osnivaču zadužbine stipendijske omladini srpskoj na nauci'' a podigla je Matica Srpska.

    A prota Konstantinović kaže i ovo: ''Okolina Čerevićka je vrlo divna, osobito kad se putnik ili stranac popne na breg, po imenu Grad, gde je gornji deo tog sela sa svojim lepim kućercima, otkuda se sav kraj s obe strane Dunava i do dvadesetak sela ravne Bačke može videti i s druge strane prema Kamenici i dalje, najprijatnija je slika za oko.''


    ''Selo ovo ima svoju veoma lepu, bakrom pokrivenu crkvu, koja je sa svojih bogatih ukrasa i lepih crkvenih utvari nadaleko u okolini poznata, i slavi znatnu slavu svake godine 14. januara na Svetoga Savu (po starom kalendaru).'' Kaže prota Konstantinović o crkvi. Crkvu Svetog Save sagrađenu 1744. sam detaljno predstavio na temi 'Crkve u Vojvodini XVIII i IX veka' pa neću više o njoj.

    I pored toga što crkvu neću ovde posebno predstavljeti, ne odolevam da još par slika sa njom, kao posebno lep motiv Čerevića, ne stavim sada.






    U Čereviću je prema popisu iz 2002. bilo 2826 stanovnika.

    Nije Čerević samo selo - i okolina je vredna pažnje: Testera, Andrevlje ... i odnedavno uređena vodica na Kaluđerici.

    Poruku je izmenio nenad.bds, 12.02.2010 u 01:51

  5. #5

    Odgovor: Beočin

    ISTORIJAT SELA BEOČINA prepis 2 juna 2009g.
    Među seljacima sela beočina nije sačuvano nikakvo preddjane o istoriji sela, tj.nezna ser ni kada je nastanjeno,ni koga je od ranije naseljavao.
    Istoričar Dimitrije Ruvarad u ovom opisu „Manastir Beočin“ izdatom 1924g.u Srem.karlovcima, kaže da se Beočin spominje još 1436g.(Balčin)

    Godine 1623. i 1629 pominje se Manastir beočin,koji je u to vreme bio razoren od Turaka.Isti Manastir su posle 1697g. obnovili kaluđeri koji su preelili iz Manastira rače u Srbiju.Godine 1623 i 1629.beočinski kaluđeri su odlazili čak do moskve da traže pomoć za obnavljanje Manastira.
    „U dvestogodišnjici oslobođenja Slavonije“ od tadije Sinčiklasa (Zagreb 1891) u opisu Slavonije od 1702g. spominje se selo Beoin.Prema tome opisu Slavonija od 1702g.spominje se čisto srpsko domaćinstvo.Bilo je 49 porodica koje koje su posedovale 960 jutara oraće zemlje 88 motika posađenog vinograda, i 520 parloga,470 jutara ledine, 40 jutara livade,400 jutara hrastove šume, 114 jutara šume za gorivo, i 2 mlina potočara.Inače ceo atar unaokolo obuhvataio je 3 sata hoda.

    U okolini sela kaže se u pomenutom spisu, bila je jedna napuštena kula.Za vreme turaka selo je plaćalo Turskom spahiji koji je sedeo u beogradu u ime desetka i ostalih dažbina 30 forinti godišnje dok je carski danak iznosiogodišnje jedan dukat i vraćao se u Srem.Karlovcima.Desetak u vinu i hrani nosili su Beočinci u Petrovaradin tridesetničaru.

    Od godine 1734. do 1784. postojao je s desne strane puta između sela i Manastira prnjavor sa 9 kuća nastanjenih sa 32 stanovnika i to 19 muških i 13 ženskih.Godine 1782. Manastir je potvrdio Prnjavoru knez i i postavio aškute.

    Pre prvog svetskog rata tj. Pre 1914g. u selu je postojala Narodna stranka svetozara Miletića kojoj su pripadali svi meštani, jer je ova u tadašnjoj Austrougarskoj bila jedini prastanovnik Srba u Vojvodini.Vođe Miletićeve stranke u selu bili su Milorad Popović i Ilija Lukić.

    Oko 1917g. u selu se pojavila i samostalna i Samostalna demokratska stranka pod voćstvom tadašnjeg tadašnjeg učitelja Bude Budisavljevića i Lazara Živkovića ali ona je imala vrlo malo pristalica.
    Posle 1918g. naglo se pojavila socijalistička partija pod vodjstvom Živka Marojevića, Živka Zarića, i Milivoja Ostojića.Po svome osnivanju ova je partija bila zahvatila skoro pola sela.
    Oko 1935g. pojavili su se i „Bborbaši“Svetidlava Hodjere (koji dsada živi u blizini Beočina).Vodja „Borbaša“ bio je Vlajko Mirković.“borbaši „ u selu nisu uhvatili nikakvog korena.
    Zemljoradnička stranka Dragoljuba Jovanovića pojavila se u selu oko 1937g.Njene vođe bili su Milivoj Ćatić,Gavra Prekogačić i Vlajko Mladenović.
    Pre rata oko 1939g. tadašnji Skojevac Djoka Popović organizovao je kulturni rad sa seoskim omladincima preko Sportskog društva, i razni priredbi s.ciljem, da kroz politički rad sa tim omladincima osnuje bazu KOM.Partije.Posle godinu dana Djoka Popović otišao je sa sela i tako se rad na tome prekinuo,
    Za vreme rata odnosno okupacije nije bilo nikakvih partija, niti organizacija,jer je bilo čisto Srosko selo.
    U Oktobru 1944g. bio je prvi pokušaj osnivanja Komunist.partije u mestu.Pokušao je Sremski komitet KPJ Iločkog sreza sa drugovima Milošom Nikolčinom,Krđalić Zorom i drugim..Tada je to i uspelo sa 5 članova.Sa Klauzer Stevicom na čelu,koji se sada nalazi u GNO-u u Iloku,kao potpredsednik.Od osnivanja pa do danas kroz partisku organizaciju sela Beočina prošlo je 75 članova KPJ iz siromašnih slojeva sem 3 imućnija.Svi su seljaci,odnosno zemljoradnici.
    U vreme od osnivanja KPJ. Do danas isključeno je 25 članova KPJ.većinina radi nediscipline, otkupa i dr.Danas partiska organizacija KPJ. U mestu broji ukupno 45 članova,svi iz siromašnih seljačkih kategorija,
    Sve predratne gradjanske partije koje su postojale u selu osmah na početku rata su se raspale, te se po oslobođenju nije osetila njihova aktivnost, isto kao ni za vreme okupacije.Vođe tih predratnih gradjanskih partija neki su pomrli pre rata,neki u toku rata, a oni koji su dočekali oslobođenje,nisu se uopšte aktivirali u političkom životu tj. Bili su lojalni.Takođe iste vodje ni za vreme rata, ni za vreme okupacije nisu pokazivale nikakvu političku aktivnost, niti protivNOP-a.T o dolazi otuda što je selo bilo nastanjeno sa čistim Srpskim življem,koji je bio ugrožen od okupatora,te su seljaci u pogledu toga bili jednodušni.
    Posle oslobodjenja konfiskovano je 7 domanćinstava nemačke nacionalne manjine,koji su pobegli sa nemačkom vojskom.
    Iz sela posle oslobodjenja prebegao je osdnosno ostao je kao bojni pitomac u SSSR-u 1 gradjanin iz sela
    Od oslobodjenja do danas bilo je uhapšeno 3 lica iz političkih razloga,ali su odmah kroz kratko vreme oušteni..Dezertera J:A: nije bilo iz sela.
    U Beočinu 10. decembra 1951 godine.

    Ovo sam prepisala iz štampanog dokumenta koji je ostao negde u koverti sklonjenij kod moje majke, pa je nadjeno posle njene smrti,a ja sam sada ovde to prepisala nebi li vi deco moja draga imali nešto od događanja u našem mestu,kao istoriski dokument


    Bravo,evo i ja da dodam nešto iz istorije,Beočin sela,pozdrav.Samo se slike barem kod mene nisu mogle otvoriti.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 10.03.2010 u 21:33 Razlog: Sklonjen smajli na pogrešnom mestu

    Uskoro ni o meni ni o tebi niko neće pričati niti znati,neki drugi ljudi živet će ovde...mi nećemo nikome nedostajati

  6. #6

    Odgovor: Beočin i sela opštine beočinske

    BANOŠTOR



    Banoštor


    ''Banoštor je jedno od najstarijih sremskih naselja. Pominje se prvi put još u XII veku. Na mestu današnjeg Banoštora, ili u neposrednoj blizini (ne zna se tačno) postojao je rimski grad Malata Bononija, koji je bio na važnom podunavskom putu, Limesu, koji je išao obalom Dunava.


    Banoštor

    Banoštor
    Selo Banoštor je dobilo ime po nazivu tvrđave u čijoj je blizini nastalo. Sam naziv je izveden iz termina Ban Monoštra što znači Banov Manastir, a odnosi se na benediktanski samostan koji je 1150.godine kod tvrđave podigao mađarski palatin sa titulom bana i srpski princ Beluš. (Beloš ili Beluš (Belus, Bjeloš, Albeus, 1142—1157 (1163 — pre 1198.) je bio srpski vlastelin iz raške dinastije Vukanovića koji je, zahvaljujući rodbinskim vezama sa ugarskom dinastijom Arpada postao palatin kraljevine Mađarske i ban Hrvatske. Nakon što se njegov brat Uroš II Primislav po drugi put odmetnuo od vizantijske vrhovne vlasti, Beloš je 1162. zakratko po volji cara Manojla I Komnina postao raški veliki župan (pre Stefana Nemanje), ali se ubrzo nakon toga i vratio u Ugarsku gde je kasnije i umro.)


    Banoštor

    Čarda na pristaništu skele.


    Banoštor
    Nalazi se na severnim padinama Fruške Gore, uz obalu Dunava na podunavskom putu koji spaja Petrovaradin sa Ilokom i Vukovarom. Takođe, naselje je povezano sa bačkim naseljem Begeč, skelom preko Dunava.


    Banoštor i skela slikani sa Bačke strane.


    Stiže skela iz Begeča.

    Prema popisu iz 2002. bilo je 780 stanovnika.'' (Vikipedija)
    Od Novog Sada je udaljen 28 km.

    "BANOŠTOR,

    O imenu ovog sela ima u narodu živo predanje, koje ovako govori: U davnašnja vremena živeo je ovde neki ban, po imenu "Oštor", koji je u odredjeno vreme dolazio i poduže vremena tu proveo, lov loveći po obližnjim šumama. U potesu Gradine, kraj Dunava, i danas se nalaze ostaci njegova dvorca i stanova, koje je on tu imao. Otuda je i selo dobilo svoje ime. (Ustvarim ostaci su od carske rimske luke i grada pod imenom Bononia Malata, a naziv sela je nastao od kasnoantickog naziva Bononia Castra - Bonocastra - Bonostra - Banoštor).
    [CENTER]Banoštor


    Selo ovo ima svoju dosta lepu crkvu i oko nje 138 srpskih kuća sa 648 Pravoslavnih duša.
    Ima urednu školu sa četir razreda, koju polazi 140 dece.
    Banoštor

    Školska zgrada škole koja postoji od 1869. godine.

    Na mestu gde je danas naseljeno selo i gde baš srpska crkva stoji, sudeći po ostacima, morala je biti kadgod stara kakva rimska gradjevina, pošto i danas oko velikog bunara, pred parohijskom kućom i iza zida crkvenoga ima ploča i kamenja, sa kojih se ostaci rimskih natpisa čitati mogu.

    Selo je ovo, po postanku jos iz XVI veka, a možda i pre, jer po grobljanskom kamenju na srpskom groblju ima beležaka iz toga doba, a to je kamenje danas vec mahovinom obraslo….

    Narod je ovde dosta pitom i blag, neguje ratarstvo i voćarstvo, koje ovde dosta lepo napreduje. Kad je pre jedno petnaest godina bilo vinogradi,oni behu u srednju ruku. Nova je sada danas malo.
    Banoštor


    Vrtarstvo, pčelarenje i gajenje svilene bube veoma je neznatno.
    O trgovini i zanatu ne može se nista kazati, jer se ovde moze naći samo ono, bez čega baš ne mogu biti,a sve veće potrebe podmiruju se iz Čerevića.
    Ovde se lepo i čisto srpski govori, a i srpska pesma peva. Nošnja je kao i u ostalih planinaca.


    Selo je sasvim uz Dunav tako, da ovaj, čim i malo jače dodje, zapljuskuje već unekoliko i donji red kuća.

    Veci deo sela pije vodu i poji blago svoje sa Dunava, no ima i vrlo lepih bunara, pa imaju i znatnu česmu u potesu Tekenišu, koju je lepo sagradio neki Begečanin, koji je jako bolovao od očiju. Kupajući se u ovoj vodi, prao je svoje oči, te se i izlečio, pa je onda iz zahvalnosti podigao ovaj izvor, kojem narod i danas rado dolazi i tu se skuplja kraj ikone Svetog Pantelejmona.

    Znatni potoci ovo su: Koruškanski,Tekeniški,Čitlučki.

    Sa vrha sela Banoštora vide se najudaljeniji krajevi ravne Bačke tako, da kad je čist i vedar dan, može uveče suncu na zahodu onaj koji ima dobro oko sagledati do dvadeset visokih tornjeva po raznim selima plodne ravnice Bačke."
    (Ovaj (gornji) odlomak o selu je iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović,a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Član Felix je to postavio na forumu ‘Srem’.)


    crkva Banoštor


    ''Црква Св. Георгија је једнобродна грађевина са несразмерно ниским звоником. Репрезентативни класицистички иконостас резао је Максим Лазаревић 1833, а иконе и део зидног сликарства извео је Константин Пантелић 1836, о чему сведочи запис над царским дверима. Остатак зидног живописа извео је други аутор.
    crkva Banoštor

    Напис о осликавању зидова.


    crkva Banoštor
    На Богородичином трону са иконом Богородице са Христом, копијом тзв. Винчанске Богородице, налази се запис у барокној картуши из 1781. који помиње сликара Григорија (Давидовић Опшић) из Чалме и наручиоца Арсенија IV.
    crkva Banoštor

    Певнички сто који опис помиње.

    Најстарији предмети су два певничка стола, орнаментално украшена, чији сликани украс одаје неуки зографски рад са ликовима чувених црквених песника. Запис у два реда о настанку столова почиње на северној, а завршава се на јужној певници годином 1749. и именом аутора Хаџи-Силвестра Поповића, јеромонаха манастира Раковца, књижевника и путописца, значајне личности наше културне историје.
    Црква је споменик културе великог значаја.
    (Према наводима из кнјиге ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије)




    Црква је најуочивија и на оваквој локацији, најпрепознативија грађевина Баноштора.


    Lovci pripremaju mesto za prihvat gostiju i doručak pred hajku na šakala februara 2010.

    ''Hajka na šakale manifestacija je koja se održava već trinaest godina u organizaciji Skuštine opštine Beočin i Lovačkog društva Čerevići Lovačkog društva Banoštor. Okuplja preko 500 učesnika iz zemlje i inostranstva i uvrštena je u kalendar Lovačkog saveza Srbije. Šakal je jedan od štetočina za čiji odstrel je predviđena nagrada, ali malo koji lovac može da se pohvali da ga je odstrelio jer je reč o izuzetno opreznoj i lukavoj životinji, koja se odomaćila na lovnim terenima Fruške gore.''


    Rimokatolička crkva, impozantne veličine, posle napuštanja katolika je zapustela i došla u vrlo loše stanje. Nedavno je, koliko vidim, započeta obnova.


    Banoštorci su podjednako Fruškogorci i Podunavci. Ovoga sam slikao početkom febrauara kako sa neke od ada donosi drvo za loženje.


    Na prilazu od Suseka - ''Ljubanovo neovisno brdo''
    Poruku je izmenio nenad.bds, 14.05.2010 u 09:31

  7. #7

    Odgovor: Beočin i sela opštine beočinske

    LUG




    Lug je od onim mesta do kojih se ne stiže slučajno, usput. I ja sam u Lugu bio samo jednom - skrenuo sam u Suseku samo zato što u tamo nikad nisam bio.

    Selo Lug se nalazi na 4-5 km. od Suseka u Frušku Goru, pod šumu.


    Pogled prema izlasku iz sela ka Suseku.

    Selo je formirano dužinom udoline koja se zavlači pod šumu. Sa zapadne strane glavne ulice ima dve-tri manje ulice koje idu dužom sela i nekoliko krćih poprečnih, dok sa istočne strane nema ulica.
    Lug

    Velika bočna ulica od crkve vodi ka gornjem delu sela.

    ''Луг је релативно ново село, јер је настало тек 1902 године. Село су основали Словаци из Бачке (места Бачки Петровац, Гложана, Кулпина). Неколико година су долазили само лети, да би од 1902 године почели стално да се настањују у Лугу.
    Према попису из 2002. било је 801 становника и то, 96% Словака.''

    Poznajući pomalo prošlost ovih krajeva i prilike koje su vladale, pretpostavljam da su Slovaci iz južne Bačke, koji su mahom imali malo svoje zemlje, dolazili leti u potrazi za poslom: u nadnicu u vinograde i na šumske poslove.

    Da se radi o siromašnijim seljacima vidi se i po samom selu. Čini mi se da i sada provladjuju kuće građene u samom početku nastanka sela, kuće od naboja sa daščanim zabatima.


    Lug

    Lug

    Lug

    Slovačka evangelistika crkva je jedini hram u selu.

    Kod crkve smo zatekli ženu koja je cvećem ukrašavala unutrašnjost za predstojeće uskršnje praznike. Saznali smo da je nova crkva izgradjena pre dve-tri godine na mestu male i stare, od naboja.


    Unutrašnjost je skromna, sa utiskom stogosti, kao što je i uobičajeno kod hramova ove konfesije.
    Lug

    selo Lug


    Selo je bilo sasvim čisto, bez ijednog papirića na ulici, lepo uređeno za sela te veličine. Iako je sigurno da je, kada sam ovo slikao, uredjivanje bilo vezano za Uskrs, verujem da ni u ostalo vreme nije bitno drugačije.



    Neočekivano za ovako malo selo: putokazi na uglovima glavne ulice koji obaveštavaju o bočnim ulicama.
    Selo Lug


    Kad smo bili u Lugu još je voće cvetalo a lišće se tek počelo razvijati. Sve u svemu, vreme za prskanje vinograda je bilo još daleko. No, zatekli smo čoveka, dosta starijeg od mene, kako se ispred kuće bakće sa vinogradarskom klasičnom bakarnom prskalicom, valjda u nestrpljenju da dodje vreme za radove.


    Lug



    Lug

    Kamen nevelikog mlina služi sada kao ukras u centru.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 17.05.2010 u 11:58

  8. #8

    Odgovor: Beočin i sela opštine beočinske

    SVILOŠ


    Prema popisu iz 2002. bilo je 362 stanovnika.

    Prva naselja u Svilošu su još iz rimskog doba. Prvi put se pominje pod tim imenom 1687. godine. Selo je nastalo na teritoriji gde su sečene šume, na putu koji povezuje Sremsku Mitrovicu (južni Srem), sa severnim delom Srema. Takođe, Sviloš jedini put za pristup selu Grabovo.



    Kao i mnoga druga fruškogorska sela, tokom Drugog svetskog rata je spaljeno i po završetku rata obnovljeno.

    Sviloš je naselje u opštini Beočin. Udaljeno je oko 3,5 km. od Dunava, a leži na obroncima Fruške Gore.




    U Svilošu ima nekoliko ukrašenih čardaka - kotobanja od kojih su dva iz dvadesetih godina XX uvršetena u spomenike kulture.



    "SVILOŠ
    Za ime ovog sela pričaju mestani ovo: U staro vreme, kad su ljudi mnogo više stada i ovaca imali, naši su dedovi i oševi držali najbolje ovce. Retko je ovuda pasla revulja, no sama baura i svilena ovca, pa pošto se od tog blaga i poviše svilene vune striglo, to je i do, u kojem su ta stada na paši bila, nazvan Sviloš. Otuda je i selo, naseljeno u tom dolu, dobilo isto tako ime: Sviloš.

    Selo ovo ima danas svoju vrlo lepu crkvu sa 86 srpskih kuca u kojima živi 483 Pravoslavne duše.



    Crkva Vavedenje Bogorodice u Svilošu uvrštena je zvanično medju spomenike kulture 2005. g.


    Iznad vrata ka zvoniku, u luneti je tekst koji je ispisao ikonopisac u kome se kaže da je ’ikonosatas načrtao i pozlatio’. . . ’’1855. moler Matej Petrović’’.


    Škola

    Urednu šklolu pohodi 75 srpske dece. Inoveraca nema ni jednoga.

    Postanak je sela iz druge polovine XIV veka.
    Narod je uopšte dosta pitom i dobar. Govore lepo i čisto srpski, a i pesme su im krasne i umerene. Srpske običaje, i domaće i opšte narodne, čuvaju svojski, kao zenicu oka svoga. Po njima i život svoj udešavaju.

    Nošnja im je kao i u ostalim planinskim mestima. Imaju vrlo lepo belo rublje, koje njihove ženskinje samo na svojem razboju, u dosta velikoj meri, tkaju.

    O trgovini i zanatu ni spomena.





    Voćarstvo je jako razvijeno, osobito ima znatnih šljivika. Kruška i jabuka jako napreduje tako, da se, na kolima sve, osobito ako je rodna godina, odatle lepo voće izvozi.
    Nekad je bilo ovde i nešto vinograda, novog sada danas nema.

    Pčelarenje je vrlo neznatno. Svilena se buba neguje tek unekoliko. Vrtarstvo samom za kuću.

    Livada i senokosa ima vrlo malo. Oranice su većinom po bregovima, no hrana je vrlo lepe kakvoće. Osobito je dobar i izdašan kukuruz koji se ovde jako neguje.



    Ovaj bunar je na račvanju puta ka Grabovu.


    Slikao sam dva bunara koji su izgradjeni u ogradi tako da se voda može zahvatati iz dvorišta, a sa ulice, kad se otključaju vratanca, vodu mogu izimati komšije koji su verovatno učestvovale u gradnji zajedničkog bunara.



    Selo je bogato izvorima i lepom vodom, a ima i nekoliko bunara. Kroz selo proteče jak i valovit gorski potok, duz kojeg su sa obe strane kuće i zgrade.

    Od sela je četvrt sahata udaljena, na glavnom putu u sumu, znamenita Mijina vodica, na koju narod iz cele okoline, preko leta često dolazi.

    Okolina ovog sela je vrlo lepa. Poneki brežuljci, šumom obrasli, imaju divan izgled i za putnika su čarovita slika.

    S druma skreće put kroz sredinu Sviloša i onda kroz šumu sahat i po preko brega, obraslog bukovom i grabovom šumom, stiže se u selo Ležimir i dalje u Mitrovicu i na Savu. To je najkraći pojas od Dunava do Save i obratno."

    Ovaj (gornji) odlomak o selu je iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović,a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. Tekstove iz navedene knjige Felix je preneo na Forumu ‘Srem’.


    Za vreme II svetskog rata stradao je svaki četvrti stanovnik. Spomenik na te žrtve je na račvanju puta kroz gornji i u donji deo sela.




    Na bakarnom frizu je prikazano stradanje sela: kuće u plamenu, obešeni o drvo pored crkve...[/CENTER]

    Spomenik je posvećen 149-torici Svilošana. Selo je 1948. imalo 470 stanovnika.




    ''U Mesnim zajednicama Sviloš, Lug i Grabovo nakon tri decenije od sutra (5. marta 2010.) će meštani imati telefonske priključke u svojim kućama, što je velika radost i napredak za oko 500 domaćinstava u ova tri naselja.'' (Sajt Vlade APV)

    Ova vest posredno kazuje o današnjici ovih sela. Nailazio sam na članke o tome da Sviloš i susedno Grabovo nemaju ni TV signala, autobuski prevoz novosadskog GSP-a je davno ukinut, a u tri sela - Grabovu, Lugu i Svilošu - u osnovnu školu je pošlo 11dece.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 01.09.2010 u 21:21

  9. #9

    Odgovor: Beočin i sela opštine beočinske

    GRABOVO



    Seoce Grabovo je oko 2,5 km od Sviloša na istok. Selo ima izlaz u ‘svet’ drumskom vezom samo preko Sviloša. Sviloš je na putu od Dunava (izmedju Suseka i Banoštora) koji preko grebena Fruške Gore, tj. preko Partizanskog puta vodi za Donji Srem.


    Centar sela

    Grabovo je selo sa oko 130 stanovnika na severnoj strani Fruške Gore.

    Do pre desetak godina prigradski autobisi Novosadskog GSP su stizali do Sviloša i Grabova. Ne znam da li sada postoji neka redovna autobuska linija. Tragajući za nekim podatkom o Grabovu, najčešće su to bile novinske vesti da selo ima samo jednu telefonsku liniju, a da nema ni signal mobilne telefonije i TV signal. Da li se u medjuvremenu to izmenilo, ne znam. No, prilično je nerazumljivo da na tridesetak kilometara od Novog Sada postoji takvo selo.

    Crkva Sv. Arhangela Mihaila i Gavrila u Grabovu proglašena je za spomenik kulture.


    Prvog dana marta 2009. stigli smo do Grabova. Zatekli smo crkvu sa srušenim zvonikom. Od meštana na koga smo naišli doznali smo da je olujni vetar koji je više dana duvao na našim prostorima pre 6-7 dana srušio zvonik. Sreća u ovoj neobičnoj nesreći je da se zvonik obrušio na slobodan prostor, tj. nije ozbiljnije oštetio ostatak crkve.




    Srušeni zvonik je na levoj slici.


    Novi zvonik je podignut početkom 2010. godine.

    Prema popisu iz 2002. bilo je 138 stanovnika. Koliko ih realno u selu ima teško je reći. No, prolazeći krajem oktobra tim delom Fruškogorja i stigavši i u Grabovo, videli smo i po koju novoizgrađenu kuću i pripremljen materijal za gradnju na drugom mestu. Takodje, na ulasku u selo je i novi manji privredni objekt, pretpostavljam mlekara.

    Selo se prvi put pominje u XVIII veku.


    Spomen-kosturnica je u cenru sela.

    Selo je 1943. bilo potpuno spaljeno, ubijen je 151 civil, a obnovljeno je posle rata. No, očigledno da se posle ratnih stradanja selo nije oporavilo, akamoli dostiglo broj stanovnika sa početaka XX veka.





    "GRABOVO,
    Selo je ovo dobilo ime svoje otuda, sto leži sasvim uz šumu, koja je pre i više, a i sad najviše obrasla grabovim drvetima tako, da ih u celoj gori skoro nema toliko, kao ovde.
    Selo je ovo na jednom povećem obresku.


    Slikano iz centra cela.

    Ima lepo sagradjenu crkvu sa 98 srpskih kuca, u kojima zivi 463 Pravoslavne duse. Do pre neku godinu bilo je čisto srpsko selo, a od nekoliko godina počeli su se doseljavati ovamo Slovaci iz Bačke. Postanak ovog sela pada u XIV vek.

    Selo je ovo oduvek živelo u siromaštvu, no poslednjih je godina nematina, i sirotinja još veća, a sve sa krivice samih meštana, jer su za svaki rad uopste vrlo spori i tromi.
    Nekad je ovde bilo lepih vinogradi. Sada, kako su stari propali, nov sad je veoma redak i neznatan.

    Voćarstvo i vrtarstvo slabo, pčelarenje vrlo slabo, gajenje svilene bube tek da se može spomenuti.

    Njive su im ponajviše po bregovima i vrletima, ravnice je vrlo malo, i ratarstvo je uopste vrlo skušeno. Šljivika ima lepih i rode od vremena na vreme vrlo jako. Kadgod je ovde bilo vrlo lepe šljivovice. Danas i ovi šljivici malaksavaju i suše se.




    Odmah ispod crkve.

    Za ovo selo moze se reći da je u zabitnom kraju i s neruke. Stranac će vrlo retko tuda proći. Inače, okolina je divna, a kraj je zdrav, jedan od najzdravijih.

    Stočarstvo je razvijeno, samo ukoliko je potreba mesta. Marva je sitnog soja. Ovaca ima malo, a koza ima dosta. Svinji su redji.

    O trgovini i zanatu ne moze biti ni spomena, jer se najobičnija potreba podmiruje sa strane...
    Svi su uveti za zdravlje ovde : i vazduh, i lepa gorska voda, i blaga klima. Samo je, opet, sa oskudice u hrani narod dosta srednjeg rasta i ne izgleda najbolje.

    Nošnja im je kao i u ostalim planinskim mestima.

    Govor im je čist i lep. Srpska im je pesma taka ista.
    Sve srpske običaje čuvaju i drže; mislim da se u tome ne razlikuju od svojih dedova i otaca.

    Selo je ovo iz XIV veka. To svedoči trag u zidu oko crkve, a i sam način, kojim su stare zidine gradjene, dovoljno dokazuje to. Sve gradjevine ponajvise su od kamena, a ima ih vrlo starih i jako utvrdjenih. Mnoge bi mogle biti studijom za nove neimare.

    Stariji stanovnici rado pričaju, kako su njihovi stari u davnašnja vremena tu lepo živovali, a kao dokaz iznose to, sto je nekad P. J. župan sremski, kad je hteo jesti lepa bela hleba, dolazio u Grabovo da želju svoju ispuni, te prstom pokazuju na neku vodenicu potočaru, koja i dan danas pri ulazu u selo leži, a u kojoj se najbolje brašno mlelo, i onda jos dodadu: -a imao je i pravo u Grabovo što je dolazio, jer je u Grabovu i vino bilo najbolje.




    Čardak je iz 20-tih godina XX veka.

    U celoj okolini mnogi su znatni i lepi izvori, a u samom selu ima dve znamenite česme. Znamenite su sa svoje vrlo dobre vode i sa mesta gde su. Jedna je ispod crkve usred brega, na kojem je selo. I ona druga je vrlo dobra i prijatna i poznata pod imenom "Rice".

    Znatniji izvori imaju ova imena:
    Na stazi iz Svilosa u Banostor, Hladna voda, Ziganj, Sa vrlo bogatim grlom, Aljmas (ostatak od rimskog imena za Frusku goru-Almus mons, prim. felix) , U samom kamenu, Pod jabukom. Za ovaj izvor kažu da je u starije doba bio udešeniji, a misle da je iz rimskog doba ostao, no ga je zub vremena jako oštetio i pokvario. I danas se nalaze na ovom mestu neki ostaci od zidina, u kojima je opeka pet puta veca nego danas (ostaci rimskog akvadukta za grad Bononia Malata, danasnji Banostor, prim. felix) .

    Usevi ovog sela trpe grdnu štetu od vlastelinske strane spahije Koteka, koji u susednoj šumi ima svoj košutnjak, otkuda preko cele godine jeleni i srne upadaju u grabovačko zemljište i seljanima velike brige zadaju.

    Od sela Grabova, preko brega, kolima putem, ili pešice stazom, za pola sahata, stize se u Sviloš."


    Ovaj (gornji) odlomak o selu je iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović,a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda karlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu. odlomke po mestima je na odeljku ‘Srem’ postavio član Felix.



    Pretpostavljam da je prota Konstantinović dobio nalog da obidje karlovačku protopopiju zbog teške situacije koju je izazvala pojava filoksere. Ova štetočina je ozbiljno uzdrmala ekonomiju sremskih mesta, pa otuda i saistematsko posvećivanje pažnje u protinom izveštaju o svim oblicima privredjivanja tog doba. Ako se pogledaju izveštaji iz nekoliko mesta jasno se uočava shema, tj. pitanja na koja prota traži odgovore – a to su pre svega ekonomska pitanja, stanje naroda – parohijana, uključiv i zdravstevo stanje, sve do zdrave vode.

    Filoksera ''je mala štitasta uš, poreklom iz Severne Amerike, odakle je doneta u Evropu. U Vojvodini je registrovana 1875. godine u južnom Banatu, … odnosno u Fruškoj gori 1883. ili 1884. godine.
    O širenju filoksere po Fruškoj gori Ž. Radivoj (Lazić, 1982) navodi, citiramo, i sledeće: „Filoksera nije utamanila sve vinograde u jedan mah, mnoga su braća vinogradari pokušavala da zasade nove nasade na mesto starih, no te je mlade vinograde filoksera uništila brže nego one stare...“ Filoksera je unštila i do 90% vinograda.''


    Sa puta od Sviloša.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 31.10.2010 u 22:08

  10. #10

    Odgovor: Beočin i sela opštine beočinske

    RAKOVAC


    Nabasah na arheologe ovih dana u Rakovcu pa me to podseti da na ovu temu.


    Centar Novog Rakovca

    Iz Enciklopedije Novog Sada:

    ''РАКОВАЦ, село на северној подгорини Фрушке горе. Од Новог Сада је удаљено 12, а од општинског седишта Беочина 4 км. Поред села су пут и железничка пруга (за теретни саобраћај, али се већ дуже времена не користи) Петроварадин-Беочин, а овде се од тог пута одваја пут за Врдник. Дунав је од села уда љен један километар. На северној периферији је манастир Раковац, по којем је село добило име. У средњем веку ту је било средњовековно утврђење Думбово, које се помиње још 1473. године.

    Село настало је као прњавор манастира. Било је у уској и дубокој долини Раковачког или Великог потока. Помиње се први пут у шематизму Карловачке митрополије 1648.Током XVIII века у њему су живели манастирски кметови. Бележи се да их је 1734. било 43, 1753 - 24 и 1770 - 29. После угушења Кочине крајине у Србији, овамо се доселило 48 избеглица.




    U Novom Rakovcu.

    Положај села са економског становишта био је неповољан. Настало је у време када је било важно да буде скровито, због личне и имовинске сигурности становника од успутних пустахија, удаљено од прометних путева, од цариградског друма Будим-Београд, који се протезао северном подгорином Фрушке горе. Долина потока је овде дубока и стеновита, околни терени стрми, а обрадиве површине далеко.


    Voda Rakovačkog potoka se nazire sa puta za Zmajvac.


    У току II светског рата Раковац је био средиште јаког ослободилачког покрета, одавде су предузимане многе диверзантске и оружане акције против усташа и Немаца. У казненој експедицији 1942. Немци су, у знак одмазде, спалили село.
    Стари и Нови Раковац - После рата фронтовским и омладинским добровољним радним акцијама изграђено је ново село (које се касније даље изграђивало), на лесном платоу 3 км северније. Настао је Нови Раковац, у периоду између 1946. и 1951. Село се тако приближило друму, железничкој прузи и Дунаву.

    У Старом Раковцу остале су рушевине. Неке старе куће су обновљене, радници оближњег каменолома градили су и нове, а никао је и знатан број викендица, које су подизали Новосађани, па и неки Београђани.


    Iznad nekadašnjeg starog Rakovca - od manastira preme Zmajevcu.

    Нове породичне куће и викендице граде се и у Новом Раковцу, тако да је 1991. у атару регистровано 512 стално настањених кућа и 746 викендица.
    У време убрзања просеца урбанизације Новог Сада и Беочина, број житеља је почео брже да расте. Уз две старе улице на лесном платоу ничу нове, насеље се шири, један део се гради у оближњој долини потока а други уз друм за Беочин.


    Više ne postoji jasna granica sela i naselja sa vikendicama. Slikano iz stambenog objekta koji je na lokaciji gde su nekada bile vikndice.

    Приградско насеље - Раковац све више добија карактер приградског насеља. Данас се пољопривредом бави мање од 5% становништва; мањи број је још окупиран виноградарстрвом и воћарством. Велика већина је запослена у индустрији, занатству администрацији и другим непољопривредним делатностима.
    Највећи број запослених ради у Новом Саду и Беочину. Построји добра аутобуска веза са Новим Садом. Овамо се досељавају и становници та два града, јер је живот овде мирнији, а градња кућа јефтинија. Уз беочински пут изграђене су четири мање фабрике (Инвент је за пластичне масе), а има и неколико занатских, угоститељских и трговачких радњи.

    У јужном делу раковачког атара је каменолом (Мајдан) са малим радничким насељем. Ту је некад била 4-разредна основна школа, затим продавница и дом културе. У близини каменолома, на планинском развођу, налази се познато излетиште Змајевац са угоститељским објектом.

    У Новом Раковцу постоји основна школа са четири разреда, као филијала беочинске школе "Јован Грчић - Миленко"; школу похађају и ђаци из Старог Раковца и Мајдана. И амбуланта је огранак беочинског Дома здравља " Др Душан-Дода Савић" (Енциклопедија Новог Сада, свеска бр. 23, издата 2004.)


    Raskrsnica puta Rakovac - Vrdnik i Partizanskog puta.


    Arheološko nalazište Gradina u centru Novog Rakovca.

    ''ГРАДИНА
    На северним обронцима Фрушке горе источно од Думбовачког потока, на потесу Стучица, налазе се локалитет Градина и село Нови Раковац. На простору Градине су у периоду 1963–78. проведена систематска археолошка ископавања концентрисана на откривање остатака средњовековне цркве. Издвојене су две њене фазе, романичка и готичка. Романичкој фази припада тробродна црква са трима полукружним апсидама, испод којих се налази крипта. Готичка црква, која делимично лежи на темељима романичке, имала је тространу апсиду са контрафорима. На локалитету Градина налазио се манастир Домбо, који је у XV веку опасан бедемом и шанцем. Упркос томе, Турци су у првој половини XVI века заузели и спалили овај манастирски комплекс, да би одредбом Карловачког мира био потпуно порушен 1702. Део откривених остатака је конзервиран. Средњовековном периоду на Градини претходила је римска градња, из које потичу остаци хипокауста неке грађевине и покретан археолошки материјал. У најстаријим слојевима констатовани су трагови земљаног утврђења из старијег гвозденог доба. Археолошка ископавања са прекидима још увек трају.'' (Spomeničko nasledje Srbije; Zavod za zaštitu spomenika kulture RS.)


    Istraživanja vrši Muzej Vojvodine u saradnji sa PokrajinskimZavodom za zaštutu spomenika kulture.

    ''Na Srbiju, kao zemlju ranog hrišćanstva, upućuje i mnoštvo nalazišta na severnim obroncima Fruške gore. Jedan od najznačajnih, i ne manje zagonetnih, je kompleks lokaliteta u selu Rakovac, gde je centar mnogih, prostorno i vremenski povezanih zbivanja - naselje Gradina. Prve podatke, o predmetima iz Gradine, srećemo u literaturi s početka XXveka (Brunšmid, 1903,1912), gde se govori o kamenim pločama iskopanim u vinogradima izvesnih LJ. Sedlačeka (lokalitet Stručica) i N. Feketea:“... a kraj oba se nalaze, još i sada, u zemlji, razvaline neke stare crkve ili manastira“... (Srpski stari vek Piše: Miodrag Milanović - preuzeto sa sajta majdanpek.ace. O ovom nalazištu ću na pogodnom mestu i nešto više tekstom i slikama.)






    Ako sam dobro shvatio, ovaj arheološki lokalitet se preiprema da bude pristupačn za posetioce.

    -- Sledi nastavak --
    Poruku je izmenio nenad.bds, 29.05.2011 u 09:18

  11. #11

    Odgovor: Beočin i sela opštine beočinske

    RAKOVAC (nastavak)

    МАНАСТИР РАКОВАЦ је за сада најпознатија знаменитост села.


    До рата 1941. манастирски комплекс чинили су: црква посвећена лекарима светитељима Кузману (Козми) и Дамјану, који се славе 14. јула, три спратне зграде конака, оградни зид са источне стране и економске зграде. У току рата манастир је порушен.




    Према легенди коју је записао игуман Теофан у манастирском Летопису 1704, манастир је задужбина Раке, коморника деспота Јована Бранковића, по њему је и добио име. Подигао је цркву 1498. на месту где је убио јелена.

    Турци су га више пута спаљивали и разарали. Кад год су могли да добију помоћ ктитора, монаси су манастир обнављали, стрепећи кад ће га Турци поново срушити. Јеромонах Симеон оставио је запис 1656-57. о обнови конака, а две деценије касније (1678.) опет се бележи ка ко су Турци спалили цркву и конаке. После тога неко време манастир је био ненастањен. Тек 1692-93. игуман Теофан је, на основу фермана султана Ахмеда, добио могућност да обнови манастирска здања.


    После одласка Турака Раковац се брже развијао.


    Конаци су грађени више година. Северно крило подигнуто је 1736, заслугом а јужно и западно крило на спрат иодигнути су између 1736. и 1742, комбинацијом опеке и камена.

    Митрополит Павле Ненадовић је знат-ним прилогом помогао да се 1763. анажује новосадски сликар Василије Остојић да изради иконостас.
    Као и из других цркава у Војводини, и из овог манастира аустроугарске власти су у I светском рату однеле звона, да би се претопила и искористила за војне потребе. Такође су скинути српски грбови са цркве.

    На почетку II светског рата усташе су опљачкале манастир и однеле драгоцености из манастирске ризнице, иконе и сасуде из цркве, уљане портрете из конака и део архиве.


    У јесен 1943. црква и звоник су минирањем порушени, јер је откривено да је ту била партизанска штампарија. Спаљена је кровна конструкција на конацима, а у ватру су бачене књиге из библиотеке, као и остатак архиве.
    Обнова је је још у току.



    Споменик Раковчанима на месту на коме су положили партизанску заклетву и кренули у борбу је пар стотина метара од манастира према Фрушкој гори. Мозаик са ликом Јосипа Броза се више не види - да ли је прекривен кречом или уклоњен нисам изблаза провераво.




    Споменик чине и плоче са именима жртава фашизма и погинулих бораца.


    Споменик на месту погибије Станка Пауновића - Вељка је на узвисни која гледа на Бачку у Новом Раковцу.

    ''Poginuo je u avgustu 1942. za vreme neprijateljske ofanzive na Frušku goru. ..
    Odlukom Vrhovnog štaba NOV i POJ, a na predlog Glavnog štaba NOV i PO Vojvodine, proglašen je za narodog heroja, 25. oktobra 1943. godine, zajedno sa drugim istaknutim borcima iz Vojvodine - Sonjom Marinković, Radivojem Ćirpanovim i drugima.''


    Као и што је случај са многим споменицима другде, и овај је оштећен или покраден.

    ГОРСКА РУЖА је удружње жена Раковца за које смо дознали почетком марта ове године наишавши на манифестацију које су жене организовале.










    Код планинарског дома на Змајевцу. Колико знам, припада Планинарском друштву из Врдника.

    И из једног описа старог више од века:

    "RAKOVAC,
    Kraj ovog manastira ima čisto srpsko seoce sa 95 srpskih kuća,u kojima živi 530 Pravoslavnih duša.

    Urednu školu pohodi 68 srpske dece.
    Narod je pitom i dobar. Živi isto kao i Ledinčani.
    Zemljiste ovog sela i manastira, podeljeno na potese, ima ova imena:
    Salaksija, Belengir, Dumbovo (anticki pagus Josista,prim.felix) itd.

    Osim mnogih izvora po šumi, voćnjacima i dolovima, poznata je česma u Marin dolu, gde se narod svagda,a najradije o Usekovanju skuplja. Tako isto znatan je izvor u sumi, poznat pod imenom: Banjski izvor.


    Да ли је ово Бањски извор о коме прота Констаннтиновић говори, нисам провераво.

    U sumi ima bogatih kamenih majdana,koji veliku korist donose mestanima,kad izvoze na drum i na Dunav kamen iz njih.

    Odavde se kolima,pravim drumom,obicnim hodom,stize za tri cetvrti sahata u selo Beocin.".

    Ovo je odlomak o mestu iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović, a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. Prota Konstantinović je dobio nalog da 1896.godine pregleda Кarlovačku protopopiju i da o tome napiše detaljan izveštaj, koji je kasnije pretočen u knjigu.


    И још једна слика једног од, у свако доба године, најпосећенијих излетиша дуж Партизанског пута - Змајевца.

  12. #12

    Odgovor: Beočin i mesta opštine beočinske

    ЧЕРЕВИЋ (2)

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    ... Nije Čerević samo selo - i okolina je vredna pažnje: Testera, Andrevlje ... i odnedavno uređena vodica na Kaluđerici.
    A pre okoline ipak još malo i o samom selu, pa i crkvi.




    ''Српска православна црква посвећена Светом Сави саграђена је 1744. године, од када је више пута обнављана.

    Прва већа обнова забележена је 1819. Израда двери се везује за радионцу Марка Вујатовића. Столове је радио Максим Лазаревић. Познати иконописа – сликар Георгије Бакаловић склопио је 1826. уговор за обнову иконостаса.

    За време Првог светског рата скинута су звона и аустроугарска војска их је употребила за ливење топова. Нова звона су постављена 1923.

    На месту садашње цркве била је 1700. године подигнута црква од камена покривена шиндром. Прва црква у Черевићу, посвећена Светој Тројици – Духовима, помиње се још у 14. веку.

    Поред храмовне славе, место Черевић слави дан Св. Прокопија (21. јул) јер је на тај дан, по предању, престала да хара куга у месту...'' (Предпостављам да се ради о великој епидеминји која је погодила део Срема крајем 18. века и позната као 'Иришка куга'.)

    Иконостас је рад непознатог аутора из друге половине 18. века и по мишљењу стручњака, по архитектонској и ликовној концепцији има сличности са иконостасом манастира Беочин, који су радили Јанко Холкозовић, Димитрије Бачевић и Теодор Крачун, коме се приписује израда целивајућих икона у черевићкој цркви. Претпоставља се да је иконостас радио неко од његових ученика, бољих сликара прелазног стила.

    Зидно сликарсво је из три периода, различитих и непознатих мајстора.'' (Горњи текст је према проспекту Српске православне црквене општине Черевић.)

    ''... Иконостас је рађен током XVIII и XIX века, али сликари нису познати, мада се по сликарском рукопису могу разграничити тројица аутора. Дуборез би могао бити дело Марка Вујатовића, са којим је црквена општина потписала уговор 1825. године.’’ Црква је категорисана као споменик културе од велике важности.''
    (Извор: ''Споменичко наслеђе Србије'' – Завод за заштиту споменика културе Србије, 1998.)




    Некадашња школа је 2000. године претворена у црквени музеј.


    Свештеник Мирко Мишановић нам је уз изузетну предусретљивост, чак би се могло рећи са жаром, представио невелику али лепу поставку.


    Дар Атанасија Гереског

    ''Čerevic je mesto rodjenja i velikog srpskog dobrotvora Atanasija Gereskog (1810.-1885.),koji je zavestajem svojim od 14.februrara 1883.godine i svom mestu,i novosadskoj gimnaziji, i narodu svom srpskom uopste lep poklon darivao...''

    Prema životnom dobu ovog dobrotvora može se pretpostaviti da je plaštenica stara oko vek i po.




    Bogoslužbene knjige iz XVIII i XIX veka. Tu se čuvaju i stare matične knjige.


    Svešteničke odore su takodje stotinak godina stare. 'Небо' које се носи у литијама, је дар Петра Костића, који је умро 1865. - што значи да је тај црквени реквизит стар преко 150 година.

    ‘’Музеј српске православне цркве ( чија је матична институција Завичајни музеј Черевића) је основан 2000 године, при храму Св. Саве у Черевићу и у њему су изложени црквено реликвиски предмети као и део старе црквене архиве.’’ (са сајта Завичајног музеја)


    Вински подрум испод некадашње школе је сада преуређен у Светосавски дом који се користи y пригодним приликама.

    Водица Калуђерица



    Водица (религијско култно место са исцелјујућом водом) је око три километра од Черевића према Тестери.


    У књизи Мирјане Ђекић 'Водице у Војводини' ова се не помиње. Но, помиње ју прота Константиновић у свом извештају са свог пута ради прегледа Карловачке протопопије 1894. године.

    У проспекту који је издала Српска православна црквена општина у Черевићу стоји:

    'У атару села, у потесу званом Калуђерица, налази се скромна, мала капела подигнута 1884. године, а веома нестручно и неестетски реновирана 1990. године.
    Капела је посвећена Светој мајци Параскеви (Трновој Петки) и сваке године на овај дан (8. августа) се одржава богослужење и освећује вода из извора који се налази у унутрашњости капеле.
    Овај дан је као заветну славу узела Хришћанска заједница, која иначе као славу прославља Преподобну матер Параскеву.''


    Тестера



    ''ТЕСТЕРА, излетиште и опоравилиште за децу, налази се 5 км јужно од Черевића у срцу Фрушке горе, на надморској висини од 140 метара. Пре II светског рата ту је било сабиралиште дрвета, које је до вожено шумском железницом од Странпутице и Долине кестенова. Овде је постојао гатер, који је од балвана резао ("тестерио"), грађу, па отуда назив целог локалитета...''
    (Текст о Тестери је из Енциклопедије Новог Сада.)


    '' Шумска железница - Железница је била дуга око 3 км и улазила је дубоко у недра Фрушке горе. И дан-данас се, идући ка Странпутици и планинарском дому (који је разваљен и неупотребљив) добро види насип пруге, а такође и пропусти за воду испод ње.
    Тестера је састављена од неколико зграда, међусобно удаљених неколико десетина метара. Ту су, у оквиру дечјег одмаралишта, спаваонице, кухиња, трпезарија, економске зграде, као и два шестоугаона мања базена за купање...''


    Затекли смо монтирање система за соларно загреванње воде.






    ''Извор и вештачко језеро
    Уз по ток Поторањ (најдужи водоток у Фрушкој гори), који протиче поред одмара лишта, постоји извор добре планинске воде. На овом омиљеном излетишту налази се и вештачко језеро. Оно је димензија 30x50 м, а дубина је око 1,5 м. Језеро " је на лепом месту, са једне стране оивичено листопадном шумом, а са друге стране травнатом ливадом. Лети је згодно за одмор и за купање. О Првом мају и у другим приликама овде се окупљају, одмарају и рекреирају многи Новосађани, Черевићани и други фрушкогорци...''


    Лвачка капела


    ''Капела посвећена заштитнику ловаца
    На Тестери се налази капела посвећена св. Јевстатију, заштитнику ловаца. Подигнута је од камена као римокатоличка у време кад је овај део Фрушке горе припадао властелинству грофа Котека.

    Кад су Черевићани као "шумски другови" 20-их година откупили шуму на Тестери, черевићки прота Душан Поповић покренуо је акцију да се ова лепа црквица преведе у православну богомољу. Осветио ју је епископ сремски Иринеј Ђорђевић.

    За време усташке владавине 1941-44. капела је опљачкана и обешчашћена. Током рата служила је за профане сврхе, као магазин и стаја за козе, а повремено су се ту склањали и партизани. Ни после рата није јој била боља судбина.

    На иницијативу черевићког културног посленика Николе Ћириловића, капела је октобра 1999. обновљена, уређена и осликана. Израду иконостаса и зидних слика Црквена општина у Чере- вићу поверила је черевићкој уметници Нади Ранковић-Кракановић. Црквицу је тада осветио епископ сремски Василије.
    На дан св. Јевстатија 3. октобра сваке године овде се држи служба Божја, а понекад и неких других дана у години...''

    Претпостављам да су неке од зграда које сада користе као дечје опоравилиште - школа у природи изграђене као ловачка кућа за породицу власника, футошоког грофа Котека и његових гостију а капела је служила ловцима па отуда и њен уобичајени назив и посвећење заштитнику лова.




    Код објакта Националног парка затекао сам пчелара који је изнео кошницу на тек процветале липе.


    Nedavno smo u prolazu naišli na 'raspremanje' posle manifestacije koje su organizovale žene Čerevića i drugih mesta Srema.



    ''Čerevic je znatan i sa svojih lepih potočara vodenica, kojih je po raznim dolovima desetak na broju.Tako isto znatan je i broj podunavki ispod ovog sela.'' - kaže prota Konstantinović u svom izveštaju iz 1894. godine.


    Једна сликовита кућа Черевића - господског села.
    Poruku je izmenio nenad.bds, 20.06.2011 u 21:16

  13. #13

    Odgovor: Beočin

    Il smo ljudi il smo cerevicani

    E a zasto nisi slikao dvorac? To je tolika steta sto propada a predivan je...Kao deca smo tamo prizivali duhove
    all that we see or seem is but a dream within a dream

  14. #14

    Odgovor: Beočin

    Citat imakolata84 kaže: Pogledaj poruku
    ....E a zasto nisi slikao dvorac?
    Beočinski - Špicer?
    Ako pregledate postove videćete da li je slikan!

  15. #15

    Odgovor: Beočin

    Citat nenad.bds kaže: Pogledaj poruku
    BANOŠTOR


    ''... Kad je pre jedno petnaest godina bilo vinogradi,oni behu u srednju ruku. Nova je sada danas malo....''
    (Ovaj (gornji) odlomak o selu je iz knjige "Trideset dana na ubavu putu" koju je napisao prota karlovački Vasilije Konstantinović,a izdata je u Sremskim Karlovcima 1899.godine. )
    Dani grožđa u Banoštoru


    ''U Banoštoru, u opštini Beočin, od 2. do 5. septembra se održavaju Dani grožđa.
    Na ovoj, 15. jubilarnoj manifestaciji, program počinje u petak izložbom fotografija "Tradicija berbe banoštorskog dragulja", koja će biti otvorena u Udruženju "Majkina radionica".
    Osim starih fotografija iz berbe i vinograda posetioci će moći da vide i alatke koje su naši preci koristili za orezivanje vinograda, kao i aparate za ceđenje grožđa, burad, čaše i olbe za vino...
    U dvorištu stare porodične kuće biće dočarani i običaji vezani za berbu i održavanje vinograda (doručak na njivi, uz pogaču, slaninu, paradajz...).

    U Banoštoru svaka kuća ima vinski podrum, a aktivno se proizvodnjom vina bavi desetak porodica. U selu su otvorene tri vinske kuće (Urošević, Stojković i Šijački).
    U subotu će goste zabavljati tamburaši iz Deronja, tokom dana će moći da probaju i kupe najbolja banoštorska vina, ali i da degustiraju meso vola ispečenog na ražnju.
    Od 21 čas posetioci će uživati u koncertu grupe "Piloti". Nedelja je rezervisana za gurmane, jer će se desetak ekipa takmičiti u kuvanju pudarskog paprikaša, koji se ranije kuvao u vinogradu.
    Dok kuvari amateri budu ukrštali varjače, na bini će se smenjivati tamburaški orkestri.'' (Vest RTV preneta na temu 'U Vojvodini, a bez ulaznica.)


    Na Dane grožđa smo se zaputili u subotu, skoro u 'nevreme' - u rano popodne kad se malo od onoga što je u programu i događalo.

    Ipak, malo slika koje mogu da dočaraju kako je to izgledalo na nekih 32 - 33C.






    Sreli smo neke stare poznanike - učesnike ovakvih sremačkih manifestacija a i stekli nove.




    Dani grožđa - al je vino ipak igralo glavniju ulogu.






    Kad smo stizali sa bine su se čuli tamburači, a ubrzo je folklor svojim umećem osvežio, ne baš mnogobrojne posetioce u tom trenutku.










    Naravno, vo na ražnju je bio zapažen, ali i već pri kraju.






    Hlad je bio vrlo cenjen...


    ... a i posebno ovako, uz tamburaše iz Deronja.


    'Majkinu radionicu' smo videli, a o njoj sledeći put.

Strana 1 od 2 12 PoslednjaPoslednja

Slične teme

  1. Abeceda sela
    Autor pedja.gogic u forumu Igre bez granica
    Odgovora: 114
    Poslednja poruka: 05.11.2019, 18:16
  2. Moj rođak sa sela
    Autor Lilith_021 u forumu Televizija i ostali mediji
    Odgovora: 6
    Poslednja poruka: 10.08.2018, 10:53
  3. Istorija vašeg grada / sela
    Autor Invisibleman u forumu Istorija
    Odgovora: 17
    Poslednja poruka: 20.09.2013, 11:28
  4. Aromatične (začinske) biljke
    Autor Bombica u forumu Biljno carstvo
    Odgovora: 7
    Poslednja poruka: 27.07.2012, 21:32
  5. Znamenitosti vašeg grada/sela
    Autor Kunic u forumu Vojvođanski bircuz
    Odgovora: 33
    Poslednja poruka: 06.04.2010, 23:01

Tagovi za ovu temu

Vaš status

  • Ne možete pokrenuti novu temu.
  • Ne možete poslati odgovor.
  • Ne možete dodati priloge
  • Ne možete prepraviti svoje poruke
  •