S�ndor Petőfi (Šandor Petefi) rođen je 1. januara 1823. u mestu Szabadsz�ll�s (Sabadsalaš), kao Aleksandar Petrovics (Petrović). Njegov otac Stevan Petrovics bio je Srbin, a majka M�ria Hr�zov� Slovakinja.
Kada je imao dve godine, porodica se seli u mesto Kiskunf�legyh�za (Kiškunfileđhaza), koje će Šandor upamtiti i kasnije pominjati kao rodno mesto.
Očevim bankrotom, bio je prisiljen da sa petnaest godina prekine školovanje, napustivši licej koji je pohađao u mestu Selmecb�nya (danas Bansk� Štiavnica).
U to vreme radio je neke manje poslove za pozorište u Pešti, a istovremeno bio je zaposolen i kao učitelj u mestu Ostffyasszonyfa (Oštfjaosonjfa) . Kasnije kao vojnik odlazi u Sopronu (Šopron).
Bio je to dug i težak period putovanja i selidbi, u kome boravak u mestu P�pa, između ostalog, obeležava i nastavak prekinutog školovanja..
Pesma A boroz� (Krčma) prvi put je štampana 1842 g. pod imenom S�ndor Petrovics, u vreme kada ga je rad u pozorištu, još uvek, privlačio više od pesništva.
Kasnije, iste godine, istu pesmu objavljuje pod prezimenom Petőfi.
Karijeru u putujućem pozorištu prekida zbog bolesti i te 1844 g. odlazi u Peštu tražeći izdavača za svoje pesme.
Objavljene pesme veoma brzo postaju popularne.
1846 godine upoznaje J�liju Szendrey (Sendrej) s kojom se ubrzo ženi.
U Pešti se, u kafani Pilvax druži sa grupom studenata i intelektualaca istomišljenika, koji se trude da mađarski jezik bude što zastupljeniji, kako u književnosti, tako i u pozorištu.
Upravo ta grupa uskoro će postati jezgro buduće revolucije, društvo zvano Martovska Omladina (M�rciusi Ifjak).
Petőfi će biti jedna od ključnih ličnosti u dizanju revolucije u Pešti , kao autor i koautor dva najvažnija pisana dokumenta revolucije.
Reč je o dokumentu nazvanom 12 tačaka , kojim se upućuje dvanaest zahteva vlastima.
Drugi je njegova pesma Nemzeti Dal (Narodna pesma),
koja je posle toga, javno čitana na svakom revolucionarnom skupu.
NEMZETI DAL
Talpra magyar, hí a haza !
Itt az idõ, most vagy soha !
Rabok legyünk, vagy szabadok ?
Ez a kérdés, válasszatok !
A magyarok istenére
Esküszünk,
Esküszünk, hogy rabok tovább
Nem leszünk !
Rabok voltunk mostanáig,
Kárhozottak õsapáink,
Kik szabadon éltek-haltak,
Szolgaföldben nem nyughatnak.
A magyarok istenére
Esküszünk,
Esküszünk, hogy rabok tovább
Nem leszünk !
Sehonnai bitang ember,
Ki most, ha kell, halni nem mer,
Kinek drágább rongy élete,
Mint a haza becsülete.
A magyarok istenére
Esküszünk,
Esküszünk, hogy rabok tovább
Nem leszünk !
Fényesebb a láncnál a kard,
Jobban ékesíti a kart,
És mi mégis láncot hordtunk !
Ide veled, régi kardunk !
A magyarok istenére
Esküszünk,
Esküszünk, hogy rabok tovább
Nem leszünk !
A magyar név megint szép lesz,
Méltó régi nagy hiréhez;
Mit rákentek a századok,
Lemossuk a gyalázatot !
A magyarok istenére
Esküszünk,
Esküszünk, hogy rabok tovább
Nem leszünk !
Hol sírjaink domborulnak,
Unokáink leborulnak,
És áldó imádság mellett
Mondják el szent neveinket.
A magyarok istenére
Esküszünk,
Esküszünk, hogy rabok tovább
Nem leszünk!
(Pest, 1848. m�rcius 13.)
Dolaskom na čelo Peštanske omladine postaje ubrzo ideolog Mađarske revolucije za otcepljenje od Habzburške monarhije i osamostaljenje Mađarske. Međutim, ubrzo Mađarski plemići preuzimaju rukovodstvo ulazeći u dogovore sa Austrijskim dvorom o povlasticama i ustupcima. Revolucionar Šandor se pridružuje pobunjeničkoj vojsci koja kreće u rat protiv Habzburških trupa. Na nesreću po pobunjenike Rusija se aktivno uključuje u događaje podržavajući Bečki dvor, a u nameri da se uguši revolucionarni republikanizam.
Poginuo je 1849. u bici kod Šegešvara, najverovatnije, mada je ispravnije reći da mu se ovde gubi svaki trag.
Ovaj Mađarski nacionalni pesnik, smatra se ključnom figurom mađarske revolucije 1848. i najtalentovanijim i najboljim mađarskim lirskim pesnikom 19. veka.
Šandor Petefi je danas simbol mađarskog romantizma.
Njegova poezija je imala veliki uticaj na južnoslovenske pesnike, posebno na Đuru Jakšića i Jovana Jovanovića Zmaja.
Pusta, zimi
Tek sad je zaista pusta ova pusta!
Јеr je novembar loš i rasipan gazda:
Što proleće i leto
Sakupe sa brazda
To jesen proćerda lako i bez traga,
Zima ne zatiče ništa od sveg blaga.
Nema vani stada niti klepetuše,
Ni pastirskih frula koje setno tuže.
A ptice-pevice
Zanemelo ćute.
Ne pućka prepelica iz trave žute.
Niti cvrčak svoju violinu struže.
Ko sleđeno more miruje ravnica,
Sunce nisko leti ko umorna ptica,
Il kratkovido posta
Od starosti,
Pa mora da se sagne i pogled spusti...
Al nema bogzna šta da vidi na pusti.
Prazna je koliba, dom poljara suri;
Stoka jede seno, utihli su majuri;
A kada predveče
Mršavu stoku k valovu vode,
Zam�če neko kudravo goveče,
Radije bi pilo bistre jezerske vode.
Nadničar skida listove duvana s niske
Grede, zatim na pragu svija liske,
Secka ih i truni
Onda iz sara čizme
Izvlači lulu i polako je puni
Pa pućka, a pogled mu na jasle klizne.
Čak su i čarde zanemele i puste,
Birtaš i krčmarka mogu snu da se prepuste,
Јеr makar smetnuli s uma
Ključ od podruma,
Niko neće rudu okrenuti k njima:
Put je zameo vetar snežnim smetovima.
Sad gospodare vetrovi i oluje,
Jedni visoko pod oblacima struje,
Drugi jure iznad ravnice
Iskreći varnice.
Iskri sneg ko kremen, vetrovi ga mrve
Treći tek nasrće, da se s njima rve.
U sumrak, kad vetri umorno klonu,
Ravnice u neku bledu maglu tonu,
I jedva razaznaš, pognuta struka,
Nekog okasnelog hajduka:
Na noćni počinak nosi konj ga vran...
Za njim kurjak, a nad njim gavran.
Kо prognan kralj kad kraljevstvu okrene leđa,
Sunce se osvrne sa zemljinih međa,
Osvrne pogledom
Ispunjenim jedom
I dok mu pogled stigne do najdaljih duna,
Sa glave mu spadne krvava kruna.
1848.